Govor Franje Tuđmana prigodom prve obljetnice Oluje 5. kolovoza 1996.
| Poslanica Franje Tuđmana po povratku iz Daytona 17. studenog 1995. | Govor Franje Tuđmana prigodom prve obljetnice Oluje 5. kolovoza 1996. autor: Franjo Tuđman |
Govor Franje Tuđmana prigodom primanja RH u članstvo Vijeća Europe |
|
|
Hrvatice i Hrvati, viteški pripadnici hrvatske oružane sile, Hrvatske vojske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskih redarstvenih snaga, draga hrvatska mladeži, dragi građani hrvatskoga Knina, dame i gospodo!
Dan domovinske zahvalnosti koji slavimo ove godine prvi put, dan je zaista kao što rekoše predgovornici dan svih hrvatskih pobjeda, ali i dan kad treba da se podsjetimo puta koji je hrvatski narod prevalio od Zvonimirova Knina do ovog današnjega hrvatskog Knina. Onima koji nas stalno podsjećaju kako se Hrvatska mora približiti, ispuniti nekakve uvjete da bi postala članica Europe, trebamo podsjetiti i među našim redovima hrvatskim, a i u toj Europi i u svijetu, Hrvatska je bila u Europi i prije četrnaest stoljeća, od sedmoga do dvanaestog stoljeća Hrvatska je imala vladare iz svojih redova, narodne vladare, kneževe i kraljeve, Hrvatska je imala i ima pisane spomenike i u kamenu i inače onakve kakve malo koji europski narod ima. Hrvatska je bila u Europi i regionalna sila i onda kad mnoge današnje države u Europi nisu postojale onako kao što smo mi postojali.
Ali, draga hrvatska braćo i sestre, moramo se onda zapitati zašto sve do našeg doba nismo imali suverene i samostalne nezavisne hrvatske države koja bi se mogla održati u međunarodnom poretku. Razumije se, od tada pa do danas, od tih davnih vremena bilo je uvijek hrvatskih ljudi koji su mislili hrvatski, borili se za Hrvatsku, ali nije bilo i međunarodnih okolnosti, ali ni takvih ličnosti koji bi se u tim i takvim nemilim međunarodnim okolnostima znali osoviti, znali izvući zaključke i povesti hrvatski narod putem slobode i nezavisnosti. Godine 1102. Hrvatska je stupila u savez s Ugarskom, Hrvatska je živjela znači u višenacionalnim državama, zašto? Nakon izumrća vladara iz nacionalnih redova hrvatski se ljudi nisu znali složiti oko toga tko će među njima vladati, kao domaći čovjek, kao domaći muž, nego su birali vladare iz tuđih dinastičkih kuća, i to je bio uzrok zašto smo bili najprije u personalnoj uniji s Ugarskom, koja se kasnije pretvorila u stvarnu uniju kojom su Madžari vladali u Hrvatskoj. Zatim, u Habsburškoj monarhiji, a potom i u nesretnoj Jugoslaviji.
U svim tim okolnostima Hrvati su ipak mislili, sanjali o tome da moraju vratiti svoju državu koju su imali od sedmog do dvanaestog stoljeća pod vlastitim narodnom vladarima. Na tom putu dali smo goleme žrtve, najprije je bilo nesloge, imali smo i krvavi Križevački sabor u četrnaestom stoljeću gdje su se hrvatski ljudi svađali koga za vladara. Nakon toga smo izloženi osmanlijskoj najezdi. U toj osmanlijskoj najezdi izgubili smo kraljevske gradove i Jajce i Bihać-Jajce koje su hrvatske oružane snage ovih godina vratile opet pod suverenost iako ne potpuno hrvatskog puka, hrvatskog naroda. Bihać smo pomogli da se oslobodi od srpske okupacije, odnosno od srpskog opkoljavanja. Doživjeli smo i Krbavsku bitku koncem petnaestog stoljeća u kojoj je poginuo cvijet hrvatskog plemstva i poslije toga hrvatski su muževi mislili o svojoj nezavisnosti, o svojoj slobodi, doživjeli smo urotu Zrinskih i Frankopana, hrvatskih velmoža, europskih pogleda, ali i oni, koji su težili slobodi od Beča i Pešte, nisu našli mogućnost ujediniti Hrvatsku i nisu našli pomoći od stranoga svijeta, tog i takvog svijeta kakav je bio i jest, koji vodi računa samo o sebi. Strane države vode računa o svojim interesima, o tome kako da prošire svoju vlast, kako da zaštite svoje interese i u utjecajnim sferama na drugim područjima, pa i nad Hrvatskom. Tako je i ta urota tragično završila pogibijom Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu g. 1671. Imali smo i herojski podvig Eugena Kvaternika u Rakovačkoj buni g. 1871. koji je isto tako završio tragično. Imali smo i mnoge druge pobune, a zatim smo imali stradanja hrvatskog puka, hrvatskog naroda za sve vrijeme postanka bivše Jugoslavije, najprije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim i Jugoslavije i one monarhističke i one socijalističke. U toj i takvoj protuhrvatskoj Jugoslaviji hrvatski je puk stradavao u svim mjestima, davao žrtve, sve do žrtve Stjepana Radića u beogradskom parlamentu g. 1928. kad su ubili i vođe hrvatskog naroda, znači, samo zbog toga što su tražili pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, na njegovu slobodu. Ta i takva protunarodna, protuhrvtska Jugoslavija, raspala se u Drugom svjetskom ratu, ali i u tom prijelomnom razdoblju, na hrvatskom tlu nije bilo ljudi koji bi znali izvući zaključke, koji bi znali izvesti Hrvatsku bez golemih poteškoća i žrtava, koje je hrvatski narod doživio u Drugomu svjetskom ratu.
U toj i takvoj Europi, u kojoj je nestala Jugoslavija s versajskim poretkom, u toj Hrvatskoj nije bilo muževa, nije bilo pameti koja bi spriječila podvajanje hrvatskog naroda i to da hrvatski sinovi ne budu suprotstavljeni jedan protiv drugoga. I tako smo doživjeli da je hrvatski narod želio propast protuhrvatske Jugoslavije, ali oni poglavari koji su proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju je hrvatski narod htio, nisu znali u tim složenim međunarodnim okolnostima spasiti hrvatski narod od toga da bude potpuno, jedino na strani fašističkih sila koje su doživjele slom u borbi protiv demokratske antihitlerovske koalicije, nego su štoviše u okviru te fašističke koalicije provodili i fašističku politiku, počinili i zločine koje i danas nameću nama kao zločine čitavoga hrvatskog naroda, a oni su učinjeni jasno pod pritiskom i Rima i Berlina, onih fašističkih i nacifašističkih sila koje su zavladale tada ne samo Hrvatskom, nego i čitavom Europom.
Prema tome, oni koji su se našli na čelu Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu bili su izraz jasne težnje hrvatskog naroda za svojom državom, ali nisu imali dovoljno ni mudrosti ni razboritosti spriječiti žrtve hrvatskog naroda. S druge strane, ako je uz one koji su stali na čelo NDH na hrvatskoj političkoj sceni bilo još ljudi, onda je to bio Maček koji je do tada nastavljao Radićevu politiku a koji je u tim sudbonosnim danima prepustio sudbinu hrvatskog naroda praktično drugima: i onima s desnice – Paveliću i onima s ljevice – Titu. I nestao je, i zbog toga je hrvatski narod doživio sve ono što je doživio.
Treća je komponenta u tom političkom životu Hrvatske, bila taj hrvatski antifašizam i on je, razumije se, bio pozitivna komponenta u tom smislu što se suprotstavio vladavini nacističkih sila koje su zavladale Europom, koje su htjele zavladati svijetom i kojima su se suprotstavile i demokratske države Europe i Amerika u savezu sa Sovjetskom Rusijom, stvorivši antifašističku demokratsku koaliciju, koje su na kraju i pobijedile. I tako je hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu bio napušten od one političke stranke koja je imala većinu do Drugog svjetskog rata, HSS-a, prepušten s jedne strane vodstvu NDH, a s druge strane vodstvu komunističke partije i antifašističke koalicije. Ta NDH imala je vojsku, imala je hrvatski narod iza sebe, ali vodeći slijepu politiku oslonca samo na fašističke sile doživjela je napokon Bleiburg. Sto tisuća hrvatskih vojnika, hrvatskih muževa, žena i djece bilo je izloženo pokolju na Križnom putu diljem Jugoslavije. Neka se sjete svi oni koji ne misle dovoljno razborito da nikada više ne smijemo dopustiti da hrvatska oružana sila bude razoružana, da Hrvatska bude prepuštena na milost i nemilost tuđinu, ali isto tako priznajući onim Hrvatima koji su se opredijelili za antifašistički pokret, njihove zasluge da se hrvatski narod našao u većem broju negoli drugi narodi na tlu bivše Jugoslavije, na strani antifašizma, da je taj hrvatski narod i u okviru antifašističkog pokreta, partizanskog rata, zavnohovske Hrvatske, također stvorio svoju vojsku, veću i jaču negoli drugi u Europi i u Jugoslaviji, ali to zaboravljaju i govore nam samo o onoj vojsci ustaškoj i domobranskoj koja je bila na strani NDH, one nam nameću samo kao grijehe a zaboravljaju i tu partizansku vojsku koja je bila na strani tih saveznika, demokratskih sila koje su uspostavile današnji međunarodni poredak, koje danas kroje i europski i svjetski poredak. Ali i isto tako iz toga moramo izvući zaključak da se je i ta hrvatska vojska hrvatska, zvala se narodnooslobodilačka vojska, partizanska vojska pod glavnim štabom Hrvatske, ali dok je vojska NDH odvedena u Bleiburg, ova je odvedena u jugoslavenske kasarne. I tako je hrvatski narod iz Drugoga svjetskog rata ostao razoružan.
Kasnije smo pokušavali da u okviru Zakona i Ustava čak stvorimo teritorijalnu obranu da bismo dali hrvatskom narodu ponovno oružje u ruke, da ne bi bio obespravljen u novim sudbonosnim danima. Ali, komunističko vodstvo Hrvatske je sve do g. 1990. dopustilo da i opet bude razoružano, da ta teritorijalna vojska Hrvatske bude razoružana, da hrvatski narod ostane goloruk u prijelomnim danima, u danima sloma i komunističkog poretka i Europe i bivše Jugoslavije. I tako smo na tomu povijesnom putu od Zvonimirova Knina koji je bio hrvatski kraljevski grad i u to vrijeme, razumije se, hrvatski, doživjeli to da dočekamo g. 1990., zahvaljujući svijesti većine hrvatskog naroda s proglašenjem hrvatske samostalnosti, ali goloruki. Morali smo poći ni od čega, od osobnog naoružanja, pištolja i pušaka, od toga kako da se domislimo, kako da iz bivšega protuhrvatskog redarstva stvorimo hrvatsko redarstvo, a ja sam znao da bez obzira što u tom hrvatskom redarstvu kao i u hrvatskoj politici vladaju Srbi iz Knina, da u njima ima i hrvatskih ljudi koji jedva čekaju da se stave u službu hrvatskog naroda, hrvatske države. Isto tako bilo je ljudi u bivšoj jugoslavenskoj vojsci, tako smo jednom pametnom, mudrom politikom, počeli stvarati svoje redarstvene snage, svoju oružanu silu, s tim da smo bili ne samo od velikosrpskog Beograda i jugokomunističke kabarile optuživani da stvaramo stranačku, HDZ-ovsku vojsku, nego iz redova hrvatskog naroda isto tako optuživani da stvaramo stranačku vojsku i da je to protuzakonito.
Ali poučeni ukupnim povijesnim iskustvom znali smo da moramo biti dovoljno pametni, dovoljno mudri, dovoljno lukavi da moramo svim sredstvima odoliti i unutrašnjoj nesvijesti u redovima hrvatskog naroda i odnosima u Jugoslaviji i u tom i u takvom svijetu koji je htio sačuvati bivšu Jugoslaviju pod svaku cijenu, koji je htio da budemo poraženi nakon što je jugokomunistička armija sa svom svojom silom i sa srpstvom usred Hrvatske ustala protiv hrvatske države, protiv proglašenja hrvatske slobode, kad je ta hrvatska sloboda i ta hrvatska demokracija bila još goloruka i nenaoružana. U jesen g. 1991., kad je agresija jugokomunistička i srpska bila u punom zamahu, proglasili su čak zabranu prodaje oružja Hrvatskoj, embargo na naoružanje, znali su da je jugokomunistička armija četvrta oružana sila u Europi i računali su s tim da ćemo biti poraženi, da ćemo mi koji smo se ustali, koji smo se osovili na noge, koji smo proglasili borbu za samostalnu, demokratsku, suverenu, nezavisnu hrvatsku državu, mislili su da se ne možemo othrvati, da ćemo biti poraženi. I ja i moji suborci vjerovali smo u hrvatski narod, vjerovali smo da s politikom pomirbe domovinske i iseljene Hrvatske, s politikom pomirbe svih hrvatskih staleža možemo odoljeti svim silama, da je na našoj strani pravda, da su na našoj strani sva povijesna htijenja i žrtve koje je hrvatski narod dao i da uz Božju pomoć možemo uspjeti ono u što nitko nije vjerovao osim nas koji smo znali da hrvatski narod može izdržati i može naći snage u sebi i nakon što su nam razorili Vukovar, i nakon što je čitavi svijet htio da budemo poraženi.
To su dani, to su prilike koje mnogi zaboravljaju kao da je to bilo pred stoljeća, a nije bilo pred stoljeća niti pred desetljeća, nego pred svega, pet, šest godina. I treba se prisjetiti svega toga što smo preživjeli, kakve smo žrtve dali. Te žrtve bile su više nego deseterostruko manje nego što je hrvatski narod dao u Drugom svjetskom ratu. A rezultati koje smo ostvarili povijesni su. Vratili smo Zvonimirov hrvatski grad u krilo majke domovine Hrvatske, i to onako čist kakav je bio u Zvonimirovo doba. Još i u Drugom svjetskom ratu poslije svih onih zala i žrtava koje je hrvatski narod proživio, svih žrtava koje smo podnijeli na jednoj i na drugoj strani, u Kninu je još uvijek bila hrvatska većina, ali se postupno smanjivala da bi Knin postao sjecište svega protuhrvatskog, da bi se iz Knina vladalo Hrvatskom, da bi se u Kninu stvorila nekakva srpska republika koja je trebala ili zavladati čitavom Hrvatskom ili biti oslonac osvajanja Hrvatske od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, do stvaranja Srbije na tri mora. Ta i takva srpska republika, draga hrvatska braćo i sestre, imala je potporu Europe i svijeta. Prisjetite se, još pred godinu dana, koji mjesec prije mahali su nam i prisiljavali nas da pristanemo na Z-4, na srpsku republiku, od Zadra i Knina do 28 km od Zagreba, sa srpskom vojskom, srpskom valutom, srpskim predsjednikom, to su htjeli, da ne bi bilo samostalne Hrvatske ili da bi nas se prisililo da opet idemo u tu zlosretnu Jugoslaviju iz koje smo se jedva izbavili. To hrvatski čovjek nikada ne smije zaboraviti.
Imali smo, znači, protiv sebe jugokomunističku silu, imali smo i sve druge u bivšoj Jugoslaviji, koji su htjeli da ostanu u Jugoslaviji, pa da i Hrvatska ostane da drugima bude bolje, jedino Slovenci koji su dobili dozvolu i koji su otišli mislili su, čak su i rekli, imaju pravo Srbi da žive u jednoj državi. Što je to značilo za hrvatski narod? Omča oko vrata. Osim te omče srpske republike krajine, razvili su nam i regionalni pokret za regionalnost Istre, da bi nas također prisiljavali kako nam u samostalnoj i suverenoj, demokratskoj Hrvatskoj nema života. To su prilike u kojima smo se borili za uspostavu samostalne i suverene, nezavisne i demokratske hrvatske države. To su prilike u kojima su se borili ovi naraštaji i svi hrvatski staleži. U takvom nacionalnom preporodu kakav nije ostvaren ni u jednom narodu Europe i svijeta, u borbi za ovu samostalnu i nezavisnu demokratsku hrvatsku državu. Našli su se i predstavnici ostataka hrvatskoga plemstva i hrvatski težaci i mornari, seljaci i radnici i ona inteligencija koja je izašla iz narodnih redova iz redova i misli u interesu hrvatskog naroda.
Bilo je i ima narodnih odroda koji nisu kadri shvatiti što je to hrvatski narod proživio da bi došao do svoje slobode, koji ne mogu ništa shvatiti ili pak koji mogu shvatiti ali ne mogu ništa provesti jer nemaju značaja, nemaju sposobnosti staviti se na čelo hrvatskog naroda da ga vode u borbu za slobodu, za samostalnost, za hrvatsku demokraciju, ali ne za neku drugu lažnu. To su, oni koji se usuđuju zlorabiti hrvatsku slobodu i hrvatsku demokraciju, pače jučer, prekjučer napisali da se predsjednik Hrvatske nije sastao s predsjednikom Amerike koji ga je pozvao i s kojim je sat i po vodio razgovore. I žive u toj i takvoj hrvatskoj slobodi i demokraciji, i usuđuju se izaći pred oči hrvatskih ljudi koji su stvarali ovu slobodu i demokraciju. Ali, hrvatski narod znat će što je ostvario i pod koju cijenu i neće dopustiti da nam je prodane duše kakvih je bilo, kao što rekoh u svim vremenima, u svim narodima, u svim pokretima ugroze. I oko Isusa Krista bilo je Juda, prodanih duša, bilo je nevjernih Toma, ali bilo je i onih koji su od Saula postajali sveti Pavao. Bilo je znači, ljudi koji su znali što im je činiti u interesu svoga staleža, u interesu svoga kraja, u interesu svoga naroda. Na tom putu hrvatski narod je sazrio do jednog od najsvjesnijih, najsposobnijih naroda današnjice, usuđujem se to reći.
Usprkos svih nepovoljnih okolnosti, uspostavili smo svoju slobodnu Hrvatsku, obranili je, stvorivši oružanu silu na čudo svijeta. Dolaze oni iz Europe, iz NATO-a i Amerike, i čude se odakle nam naoružanje, odakle nam ljudi, čak i na mimihodu prošle godine rekoše: dobro, naoružanje ste mogli prošvercati, kupiti, ali gdje ste našli ljude, a ja im kažem u hrvatskom narodu, u tom i takvom narodu koji nikada nije prestao sanjati o svojoj slobodi i koji je bio spreman da to napravi. Stvorili smo oružanu silu kojoj se dive, kojoj su priznali da je svojim ratnim pobjedama promijenila strateške odnose ne samo na tlu bivše Jugoslavije nego na ovom dijelu jugoistočne Europe.
Draga hrvatska braćo i sestre, ni za jedan pothvat u ovome ratu nisam imao ni savjeta ni odobrenja od europskih ili svjetskih saveznika. Svi su me odgovarali, svi su govorili ne smijete ići na oslobađanje Maslenice, na “Bljesak”, na “Oluju”, na sve, ne smijete zato jer su Srbi toliko naoružani da ih ne možete pobijediti. Vladao je mit o srpskoj nepobjedivosti, o nepobjedivosti te jugoslavenske armije koja je u Drugomu svjetskom ratu vezala trideset fašističkih divizija, i nakon “Bljeska”, koji smo završili na zaprepaštenje ali i na zadivljenje čitavoga svijeta za nepuna dva dana, i nakon tog “Bljeska”, i nakon onih pobjeda koje smo izvojevali u zaleđu Knina, u zapadnoj Bosni, nakon svega toga govorili su mi: ne, a ako idete na Knin to će značiti proširenje rata, svjetsku katastrofu i doživjet ćete poraz. To su bile prilike s kojima smo došli na kninsku tvrđavu, s kojima smo došli “Vlakom slobode” od Zagreba kroz Karlovac i Knin do Splita. To su bile prilike s kojima je košarkaška reprezentacija Hrvatske prvi put na svjetskoj Olimpijadi osvojila zlatnu kolajnu, jučer, prvi put u hrvatskoj povijesti.
Draga hrvatska braćo i sestre, sve to valja imati na umu da nas različiti mutikaše, različite prodane duše ili različiti politički diletanti ne bi opet odveli na putove koji bi vodili u bespuća, u Bleiburg, u Beograd ili ne znam kuda. Na osnovi svega što znamo, što smo postigli, na nama je da osiguramo hrvatsku slobodu, hrvatsku demokraciju u interesu hrvatskog čovjeka, hrvatskog puka, hrvatske države, budućnosti hrvatskoga naroda.
Razumije se, pred nama su još goleme zadaće, moramo uspostaviti i svoje čvrste granice na Dunavu. Hrvatsko Podunavlje s Baranjom, istočnom Slavonijom, zapadnim Srijemom mora biti uvršteno u ustavno-pravni poredak Hrvatske. I ako hoćete da vam priznam, jedino na što sam pristao bile su dvije stvari – da nakon bljeskovitih i olujnih pobjeda nakon Knina, zaustavim hrvatsku vojsku pred Banja Lukom. A bili smo 23 km pred Banja Lukom i mogli smo je zauzeti za dan dva, ali bi tada kazali da osvajamo Bosnu, jer to nije hrvatski teritorij. I pristao sam isto tako nakon što su mi obećali iz međunarodne zajednice i najvažniji ljudi iz glavne svjetske velesile, Sjedinjenih Američkih Država, da će osigurati da se hrvatsko Podunavlje na miran način vrati u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Pristao sam na to da dokažem da mi Hrvati nismo željeli rat, nego su nam ga nametnuli, da smo u tom ratu dokazali da imamo sposobnosti, da izvojujemo pobjede kakve nitko nije očekivao. Prema tome, da možemo osloboditi i hrvatsko Podunavlje, ali kad su govorili da bi to omelo njihove mirovne napore i u svjetskim razmjerima, a ja sam znao da bi nam oslobađanje istočne Slavonije, Baranje, zapadnog Srijema, da bi nas stajalo možda još i više žrtava negoli što smo imali u čitavom ovom Domovinskom ratu. To su bili razlozi zbog kojih sam pristao na to da na miran način vratimo ta još okupirana područja u sastav Hrvatske. I nismo pogriješili, bit će naši znači prognanici u svojim domovima godinu dana kasnije, ali s manje žrtava, s manje razaranja i drugih hrvatskih gradova. I osim toga, s učvršćenim odnosima Hrvatske, s tim i takvim međunarodnim poretkom i svjetskim silama kakve jesu.
Razumije se, draga hrvatska braćo i sestre, Hrvatska ima problema, a pitam vas koja to država, koji to narod nema socijalnih i kojekakvih drugih problema. I one države koje postoje stoljeća i stoljeća i one imaju nezaposlenih i one imaju socijalne probleme i probleme sela i grada, a mi opet možemo biti ponosni da smo uz čudo uspostave hrvatske države s oružanom silom, da smo ostvarili čudo na gospodarskom području. Za sve vrijeme rata, usprkos pola milijuna prognanika iz Hrvatske i jedva manje onih iz Bosne i Hercegovine, stalno ih je bilo dvjesta tisuća i još i danas ima stoosamdeset tisuća izbjeglica iz Bosne, a preko Hrvatske su prolazile stotine tisuća. Usprkos svim tim teškoćama mi smo ovaj rat preživjeli na način kao da ga gotovo i nije bilo. Nije bilo nestašica bitnih potrepština za život. Ne samo da nije bilo toga, nego smo evo, stvarali svoju državu, svoje redarstvo, svoju vojsku, svoju diplomaciju, postigli ono što se ni u mirnim uvjetima, normalnim okolnostima jedva nešto više može. Naslijedili smo i nezaposlenost i hiperinflaciju, a usljed rata uveli smo nacionalnu valutu kunu, oborili inflaciju i stvorili takvu valutu koja već uživa ugled i financijskih krugova u svijetu. Hrvatska je zemlja s jednom od najnižih stopa inflacije, što pruža osnove ne samo za gospodarski razvitak svakoga hrvatskog čovjeka, svakoga hrvatskog kraja, grada, općine i Hrvatske u cjelini, nego je stvorilo povjerenje i te i takve Europe i svijeta u gospodarstvo Hrvatske, u gospodarstvo koje se zasniva na osnovama privatnog vlasništva, slobodnog poduzetništva, a razumije se, taj i takav put nije put posut samo ružama, nijedan narod nije dobio slobode bez borbe i žrtava, ali nijedan narod nije ni postigao blagostanje skokom iz siromaštva u bogatstvo. To koliko ćemo biti bogati, kakve će nam plaće biti, to ovisi o svima nama, svakom hrvatskom čovjeku, koliko ćemo napeti svoje mišiće, napregnuti svoj mozak, tako će nam biti.
Nema razloga da gubimo povjerenje, jer ako smo bili kadri da ostvarimo ove najveće stoljetne snove i ciljeve hrvatskog naroda o hrvatskoj slobodi, o hrvatskoj demokraciji, o mjestu Hrvatske pod suncem nebeskim, u svjetskomu međunarodnom poretku, onda draga hrvatska braćo i sestre, budite uvjereni, imajte vjere u sebe, u nas, da ćemo znati riješiti i sve one probleme koji stoje pred nama i da će biti Hrvatska, ta i takva Hrvatska kakve nema ljepše pod suncem nebeskim od istoka do zapada. Ta i takva Hrvatska iz koje su istjerivani i rastjerivani hrvatski ljudi a u koju su se već počeli vraćati hrvatski iseljenici i hrvatski emigranti. Deseci tisuća su se već vratili, sudjelovali su u Hrvatskoj vojsci, u hrvatskom Domovinskom ratu, sudjeluju već i u gospodarskoj izgradnji. I naša je i jedna od bitnih zadaća da ih što prije vratimo, da nađu ono u svojoj slobodnoj domovini što su tražili i samo dijelom pronalazili u stranome svijetu. A taj strani svijet i onda kada je bogat i kada je lijep, nije ljepši od naše Hrvatske i ne može pružiti hrvatskom čovjeku i hrvatskoj duši ono što mu može pružiti hrvatsko more, hrvatsko kamenje, hrvatska Slavonija, hrvatska Podravina. Doživio sam sa svima vama, ne samo suze radosnice hrvatskih ljudi koji su otišli iz Hrvatske, kad su dobili mogućnost da se vrate u svoju hrvatsku zemlju, doživio sam i to da čovjek koji je rođen na kraju svijeta od hrvatskih roditelja u Novom Zelandu, gradonačelnik Wellingtona podrijetlom Hrvat, kad je vidio hrvatsku delegaciju, kad je čuo hrvatsku himnu, plače čovjek, a još nije bio u Hrvatskoj. Naša je zadaća da tim i takvim ljudima omogućimo povratak, naša je zadaća da za sve hrvatske ljude u domovini i za sve one koji se žele vratiti stvorimo uvjete da zajedno s nama grade Hrvatsku u zemlju blagostanja, u zemlju svih sloboda, ali i sloboda u interesu hrvatskog čovjeka, u interesu hrvatskog puka, hrvatske države, a ne u interesu strane dominacije. Nikada više ne smijemo dopustiti sluganima i izrodima da zavade hrvatski narod.
Mi smo, draga hrvatska braćo i sestre, ovih dana izvojevali jednu veliku pobjedu i na međunarodnom području. Još u siječnju ove godine kad sam održao sastanak i govorio o tome da nam spremaju, da nas vrate u balkansku konfederaciju ili uniju jugoistočne Europe i mnogi su politički diletanti u Hrvatskoj vikali da ja izmišljam, da to nije nikakva opasnost. Nakon toga imao sam prilike razgovarati i s predstavnicima Europske Unije i s predstavnicima NATO-a koji su to izravno tražili od mene, da pristanem da Hrvatska bude sastavni dio te unije jugoistočne Europe, te unije u kojoj bi trebala biti sloboda kretanja ljudi. Da, od Pančeva, Požarevca i Knina, sloboda kretanja u oba smjera – jedinstvene komunikacije itd. Ta i takva unija bila bi gora za hrvatski narod nego što je bila bivša Jugoslavija. Svojim odlučnim držanjem mi smo osujetili takve planove, barem su privremeno pred takvim držanjem odustali. Još pred dva, tri tjedna kada je bila hrvatska parlamentarna delegacija u Strasbourgu, nuđali su kažu milijardu ekija za čitavo područje bivše Jugoslavije, osim Slovenije, ali s dodatkom Albanije, a drugi su bili nešto širokogrudniji, pa bi nam uz Albaniju dali i Bugarsku, Rumunjsku, i razumije se, uz sve ono što je bilo u bivšoj Jugoslaviji.
U odnosu na takvo držanje te Europe i svijeta, sa svojim odlučnim stanovištem postigli smo to da bi predsjednik glavne svjetske velesile javno izjavio da je za to da Hrvatska bude sastavni dio srednje Europe, a ne te balkanske jugoistočne Europe. Primio sam čak i pismo u ime i iz Europske Unije, od europskih državnika, da se isto tako slažu da je Hrvatska sastavni dio srednje Europe. To smo postigli samo zahvaljujući tome što su bili suočeni s našom odlučnošću i što znaju da iza te odlučnosti postojite i vi, hrvatska oružana sila i golema većina svjesnog hrvatskog naroda koji se više neće dati zavesti ni od koga. Taj put od Zvonimirova Knina do ovoga našeg današnjeg Knina, put preko svih žrtava, ali i do “Vlaka slobode”, do ovih današnjih manifestacija. Ono što smo danas pokazali s hrvatskim zrakoplovstvom i ono što su predstavnici hrvatske vlasti mogli vidjeti u središtu za obuku hrvatskih dočasnika u Šepurinama, taj put koji je posut bio krvlju, ali i slavom pobjeda, taj put je danas tako čvrsto utemeljen i u redovima hrvatskog naroda, ali i u međunarodnoj zajednici da nas više nitko ne može s njega skrenuti, osim razdora u vlastitim redovima. I zbog toga vas, draga hrvatska braćo i sestre, pozivam na to da imate na umu da proučite ponovno tu hrvatsku povijest koja vam je bila sakrivena, da i učeni hrvatski ljudi, hrvatska inteligencija spozna to da ne zaostajemo iza Europe. Imajući pregovore i susrete sa predstavnicima glavne svjetske velesile Sjedinjenim Američkim Državama pokazali smo im dokument u Dubrovniku da je hrvatska Republika Dubrovnik bila jedna od prvih zemalja koja je priznala uspostavu nezavisnosti sjeverne Amerike. I svoje diplomate i svoju inteligenciju moram podsjećati na to da je Hrvatska imala hrvatski jezik, hrvatsku literaturu, hrvatske spomenike, onda kada ih mnogi drugi narodi nisu imali. Imali smo himnu slobode prije Francuske revolucije i američkog Rata za nezavisnost. Ta Europa imala je svoje i Stogodišnje i Tridesetgodišnje ratove, i ta Europa i te europske zemlje još i danas su u nekima od njih koji nam stavljaju kao uzor da ne priznaju postojanje nacionalnih manjina, a dijele nam lekcije. Uzimaju za primjer kako u Hrvatskoj ne uživaju prava oni koji pišu i takve izmišljotine i takve obmane i laži kakve sam maločas bio spomenuo. Ta i takva Hrvatska imala je pisce koji su prevođeni na svjetske jezike i prije Shakespearea i Molièra. Ta i takva Hrvatska znala je boriti se za svoju slobodu i nezavisnost i u Drugom svjetskom ratu na obje strane da bi osigurala svoju budućnost. Ta i takva Hrvatska u prijelomnim danima sloma komunističkog sustava i uspostave novog poretka u Europi dala je svoj prilog uspostavi novog poretka na tlu ne samo bivše Jugoslavije nego i u ovom dijelu jugoistočne Europe.
Prema tome, draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama.
Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!