Gospođa Sabina/III.

← II.

Gospođa Sabina III. autor: Eugen Kumičić

IV. →

III.

Sabinina spavaća soba punila se već neveselom svjetlosti zimskoga dana. Sunce uprlo svoje žute trake u platnene zastore visokih prozora i šuljalo se u sobu pri dnu zastorâ koji nisu bili posve spušteni, na crvene jastuke gdje se sjajila zlatna i krivudasta crta svjetla. Dvije velike postelje zapremile su dobar dio tople i udobne sobe. Po mekanim modrim naslonjačima, po stolicama, na divanu, svuda su ležale ženske haljine, ispremiješane s muškima. S jedne stolice visile su hlače kratkih i širokih nogavica, na divanu, obrnute prema prozoru, raširile su se bijele donje haljine gospođe Sabine poput zrakoplova, pa misliš sad će se dići u zrak. Sa stola spao na pod Lozarov kaput, te je puzeći po njemu odnio na svojim dlakama i nešto prašine, jer se stol jače sjaji na onom mjestu gdje je kaput ležao. Već se posve razdanilo. Ilicom prolaze omnibusi, kočije i druga kola, a stakla na prozorima podrhtavaju. U sobi se čuje udaranje njihala na uri što visi na zidu, te jako disanje ispod blazina. Jedan sunčani trak zahvatio je pozlaćen okvir neke slike, što predočuje djevojku u haremu, pa lazeći i titrajući po njoj prosuo se po blazinama velikih postelja, gdje su se protegnuli omašni ljudi. Blazine se visoko dižu, kao nabreknut val. Iz jednoga kreveta visi obla ruka, gola do lakta, glatka i bijela kao snijeg. Kratki i mesnati prsti razmaknuti su, a na jednom se sjaje dva zlatna prstena. Od ružičasta dlana do lakta teče modra i nabreknuta žila pod prozirnom kožom bjeloputne Sabine.

Negdje oko devet sati lijeno se netko gane na jednom krevetu, zapuhne ponovo, a časak zatim ispruže se na pokrivala dvije rutave muške ruke. Blazina se makne i nadigne, pomoli se debela i ošišana glava, otvori oči i naglo ih stisne. Ivan Lozar sjedne na postelju i protare prstima oči. Lice mu je nabuhlo, pogled sumoran, tužan i tup. Obazre se plaho, pogleda bojažljivo na blazinu druge postelje, pa kad se osvjedoči da je nadignuta, i kad vidje onu crnu glavu svoje žene, lice mu se naoblači, sve žile oko njegovih očiju popuste, a debeli se podočnjaci spuste i rašire; donja mu se usnica klepavo objesi, posve klone duhom, velika ga slabina obuzme.

Ivan Lozar jošte pogleda u jaki zatiljak svoje žene, te pomislivši da ona tvrdo spava, glupo se naceri svojoj sreći, i spusti se tiho i oprezno na pod, bojeći se da bi se ipak mogla ganuti ona njezina pleća, pred kojima je on strepio, kao što strepe zločinci pred gomilom spisa, nahrpanih na sučevu stolu.

Lozar pogleda na sat, i tiho uzdahnuvši: "Oh, zakasnit ću u ured!", stane tražiti onako mamuran svoje odijelo koje bijaše svuda porazbacano. Njegova je košulja bila na divanu, no Sabina je bacila na nju svoje bijele donje haljine. Lozar nije znao kako da izvuče svoju košulju ispod ženine haljine, jer se bojao da će platno, onako tvrdo, suviše zašuštati. On se bojao te ženine haljine kao crnoga vraga, ako je ona i bila bijela, no napokon se sretno dočepa svoje košulje. Kad se napola obuče, pristupi k umivalu, ali pogledavši u onu crnu Sabininu glavu, zaklima glavom i lukavo se nasmiješi misleći: "Neću se sada posve umiti jer bi je probudilo pljuskanje vode". Namoči stoga samo jedan kraj otirača, te si nakvasi i prožulji oči. Oblačeći se, svakim bi časkom kradomice zirnuo u krupna Sabinina pleća, pa ako mu se i pričinjalo da se miču ta pleća, da mu prijete, da mu srce pritišću, ipak bi mu posmijeh omaknuo debelim brkom. Bio je osvjedočen da će sretno uteći iz sobe; no blazina se makne, on se trže i zapanjeno ustremi pogled u postelju. "Sad sam gotov!" pomisli Lozar, i položi na pod cipele koje je već u ruci držao da ih obuje vani na hodniku.

Sabina gurne pokrivalo s prsiju, pridigne se, protare oči, a kad opazi muža, lice joj se smrkne.

— Koliko je sati? — upita ona zijevajući.

— O... osam, osam, malo više, da, nešto više — promuca Lozar.

— Ne laži! — ukori ga ona trpko.

— Da, domalo je devet! Sabino, molim te, spavaj, spavaj — smiješio se Lozar silomice i slatko je nukao da spava.

— Šta! — reče prezirno Sabina, pa ga ošinu pogledom te stane raspuštati crnu i glatku kosu, koja joj se prospe po bijelim i zaobljenim ramenima.

— Molim te, Sabino, govori tiho da ne probudiš... — kimnu Lozar i pokaže palcem desnice bližnju sobu.

— Da ne probudim!... Koga? — začudi se Sabina i pogleda u vrata one sobe, razvalivši oči.

— Da, da, ti ne znaš da do nas spava Ribičević, Sabino, molim te...

— Ivane, zar je naša kuća gostionica? Ah, to je strašno, to je grozno! — razljuti se Sabina i prebaci bujnu kosu na pognuta leđa.

— Sabino, molim te... Znaš, prijatelj je nešto odviše pio...

— Prijatelj! Čiji? Čekaj, pokazat ću mu ja vrata! To je, da, to je... — ne svrši Sabina "nešto grozno", nego se prisili da bude ljubaznijom, bila se nečemu dosjetila.

— Sabino, još je rano, molim te, spavaj, molim te — osokoli se Lozar opazivši onu promjenu na njenu licu.

Sabina se zamisli gledajući u vrata sobe gdje je spavao Ribičević. Njezino lice odavalo je u taj mah neku zabrinutost. Ona je htjela da Ivan opazi taj izraz njena lica, njene misli, te mu se stoga i nasmiješila, no uvidjevši da je muž ne razumije, sklopi pred sobom ruke i uzdahne: Moja Zorka!

Tada bude Lozaru jasno što mu žena misli reći.

— Dakako, naša Zorka... On... Ribičević je dobričina; tko da zna što djevojka misli?... Ja držim da ga ona voli — klimaše Lozar, idući k vratima sobe.

— Stani, molim te — šapne Sabina i snuždi se oborivši oči na uzglavlje.

— A? — trže se Lozar i osta na mjestu kao prikovan.

— Ivane, nemoj se ljutiti! Ti znaš da štedim koliko mogu...

— Da, da — reče Lozar i problijedi.

— Ivane, ja trebam danas oveću svotu. Ivane, molim te, ne ljuti se — moljaše Sabina ganutljivim glasom.

Lozar zatetura do divana i spusti se na nj. Pograbi se objeručke za glavu, te očajno uzdahne:

— Novaca, novaca!... Ja sam propao!

— Valja da platim neke račune, pa valjda nećemo ostati bez novčića, ta gdje je još prvi od mjeseca? — reče Sabina tužno. Spustivši glavu na jastuke, podvije pod njom lijepe svoje ruke.

— Novaca, novaca! Sabino, zar si uistinu odlučila da poludim? — glavurdaše Lozar buljeći u svoju krupnu ženu.

— Dragi Ivane, ne žalosti me! — nasmiješi se Sabina usiljeno. Gledajući u prozore, nastavi s nekim osvjedočenjem: — Te malenkosti lasno ćemo urediti...

— Malenkosti!... Hiljade da su malenkosti! Sabino, ja sam propao! Sabino, ti si me uništila! — jadikovaše Lozar ljuljajući se na divanu.

— Ivane, ti si malodušan! — reče Sabina susprežući svoj gnjev. — Propao!... Zašto propao? — povikne i pridigne se na postelji! — Ivane, zar nije ova kuća naša? Zar nemam ja zlata i srebrnine? Ivane, molim te, ne budi djetinjast!

— Ženo, ženo! — zdvajaše Lozar tarući oči crvene od žestoke upale.

— Čuj me, dragi Ivane! U nuždi lasno ćemo sebi pomoći! Sad idi u ured, idi, dragi Ivane! Za dva sata poslat ću ti Zorkicu, dat ćeš joj novaca. Ivane, poljubi me, Ivane, zar ne čuješ? Ajde, poljubi svoju ženicu! — moljaše Sabina nekom milostivom nježnosti i dubokim osjećanjem sopstvene tajne pretežnosti.

Ivan se smuti, svlada ga bolno ganuće. Glas njegove žene bijaše tako sladak. Pristupi k postelji i poljubi ženu pod donjom usnom, no ona ne bijaše time zadovoljna, nego ga ogrli i više mu cjelova utisne sred usana. Lozarovo se srce umekša.

— Oh, Sabino, Sabino! — uzdahne on silno.

— Dragi Ivane, umiri se, nemoj se toliko brinuti jer nije vrijedno, vjeruj mi! Sada idi, idi! Kasnije ću poslati Zorku k tebi...

Lozar je pogleda žalosno pa iziđe iz sobe glavinjajući.

Sabinu salete sada nevesele misli. Nakon poduljega vremena mahne rukama, licem joj preleti drzovit posmijeh, gurne ljutito pokrivalo sa sebe i izvuče se iz postelje. Stupi pred veliko zrcalo, sama se sebi nasmiješi, te odlučno kimne glavom. Kad se odjene, pozove Reziku, sobaricu.

— Izvolite, milostiva? — upita krupna i lijepa Rezika hrapavim glasom.

— Tiho! Je li gospodin Ribičević jošte u kući?

— On jošte spava — odgovori Rezika smiješeći se Sabini u zrcalo. Sabina je u taj par metala na lice neki bijeli prašak stojeći pognuto pred ogledalom, te je tako pogledavala sobaricu u staklu. Rezika je bila iza nje.

— Rekla si da spava? — upita Sabina strogim glasom.

— Da, milostiva; užasno hrče! Ah, to je strašan čovjek! — uzdahne Rezika.

— Idi, probudi ga! Reci mu, umoli ga, neka me čeka u salonu! Idi! — zapovjedi Sabina okrenuvši se naglo prema njoj i uprijevši joj pronicav pogled u oči.

Sobarica se smuti i porumeni. Naklonivši se, iziđe sva pokunjena i zbunjena pred onim pogledom.

Sabina se ušeta po sobi snujući nešto, a kad bude načistu, pođe u drugu sobu, gdje otvori ladicu pisaćega stola. Tu stane premetati hartije. "Evo!" — šapne dignuvši uvis jednu ispunjenu staru mjenicu. Povrati se u spavaću sobu i pozvoni. Kad uljeze sobarica, uruči joj nešto novaca i pošalje je da joj kupi jedan blanket za mjenicu na pet stotina forinti. Rezika se domalo povrati, ovršivši tačno nalog milostive gospođe.

— Idi! — pokaže Sabina vrata sobarici koja je začuđeno gledaše.

Sabina ispuni sada čistu mjenicu držeći se svoga formulara, one stare mjenice. Zatim nađe jedno pismo bogate udove Jele, pa, oponašajući svaki potez njenoga potpisa, krivotvori prihvat na mjenici potpisavši ime: Jela Martinić. Kad svrši svoj posao, baci mjenicu u jednu ladicu. Pođe u salon gdje je Ribičević već čekao. Bio je vrlo zlovoljan, osjećao je da ga nešto i u grlu i u srcu pali. Njegove sive oči bile su manje negoli obično. Sabina uljeze u salon s nekim milim i radosnim posmijehom na usnama. Ribičević naglo ustane i nakloni se veoma zbunjeno i plaho.

— Kako ste spavali, Ribičeviću? — upita ga Sabina materinskom zabrinutosti, te mu pruži prijateljski i srdačno svoju bijelu ruku, koju on smjerno poljubi.

— Hvala, milostiva, dobro, vrlo dobro! — odgovori Viktor gledeći joj preko ramena i tarući čelo prstima lijeve ruke.

— No, to me veseli, a i drago mi je što noćas niste pošli doma. Bilo je kruto studeno; kad se izlazi iz tople sobe... — smiješila se Sabina i neprestano mu držala u rukama desnicu gladeći je lako i hineći da to čini onako u zaboravu, nehotice.

Ribičević se neprestano klanjao otmjenoj gospođi. Njezina ljubaznost bila ga je ganula i osokolila.

— Jeste li dobro spavali? — upita naglo Sabina, te položivši mu ruku na rame, približi se njegovu licu i gledaše ga pitajućim pogledom.

— Izvrsno! — nakloni se Viktor.

— A kako ste se noćas zabavljali? — šapne Sabina i zaviri mu pronicavo u oči.

— Dobro... vrlo dobro! — odvrnu tiho Viktor i osmjehnu se gospođi.

— Da, opazila sam, opazila sam... da ste se lijepo zabavljali — kimnu Sabina zaprijetivši mu kažiprstom desnice.

— Gospođo, dok nije iščeznula...

— Zorka? — Sabina će čudeći se i nakrivivši glavu.

— Da, gospođica Zorka — odvaži se Viktor, zureći preko Sabinine glave u jednu veliku sliku.

Sabina mu se nasmiješi srdačno, materinski, zabrinuto i radosno. Htjela je reći tim smiješkom: Znam sve, vi se ljubite, bit će nešto, no ja sam majka, te se ne smijem prenagliti.

Ribičević makne glavom, osovi se i pogleda Sabinu pouzdano, molećim pogledom.

— Milostiva gospođo, ja, uistinu...

— Da, da, ja znam da vi ljubite moju Zorku — upadne mu Sabina u riječ, pa naglo doda: — A znate li vi, dragi Ribičeviću, gdje stanuje neki Petar Vojnić?

To pitanje pričini se Viktoru čudnovatim. On odgovori:

— Ne znam, gdje stanuje, ali ga poznajem od vida. Vi mislite, gospođo, onoga bogatoga Vojnića, strica Jakova Vojnića, koji je učitelj u vašoj kući?

— Šta? — začudi se Sabina. — Zar je ipak Petar Vojnić stric Jakovu, učitelju moga Silvija? A, to nije moguće!

— Jeste, milostiva; ja vam kažem potpunu istinu!

— Jakov ima tako bogata strica, a živi poučavajući djecu! To je veoma čudnovato!

— Ako mi, gospođo, ne vjerujete, a vi izvolite pozvati Jakova da se osvjedočite...

— Ta pred koji dan upitah ga da li mu je Petar Vojnić rod a on mi reče da nije.

— Nije istinu govorio! Izvolite ga, milostiva, amo pozvati, pa da vidimo hoće li još tvrditi da mu Petar nije stric.

— Nema ga više u mojoj kući! — reče Sabina zamišljeno i gledajući Viktora u čudu.

— No, noćas je bio na plesu! Govorio sam s njime, da, govorio...

— Ostavimo to! — mahne Sabina objema rukama. — Petar mu je, dakle, stric! Čudno! Sjednite, dragi Ribičeviću! Molim vas, Jakov mi nije nikada kazivao o svom stricu; da, ni od drugih nisam to znala.

— Vjerujem vam, gospođo. Petar Vojnić prost je čovjek, a Jakov se stidi svoga strica. Isprva je Jakov stanovao kod strica, no neke razmirice nastaše među njima, te su već dvije godine protekle što Jakov ovako živi. Čujem, stari Vojnić tvrdi da mu Jakov nije u rodu kad mu ga tko spomene. Stari je velika tvrdica. Kako čujem, bit će trideset godina otkako je došao u Zagreb bez krajcare u džepu, a sada, vele ljudi, da je jak gazda. Jakov je seljački sin, hoće da bude velik gospodin, pa se srami svoga porijekla. Ja držim da Jakov nije otvorena glava. Zar niste opazili, milostiva gospođo, kako je naduven, kako se neprestano trsi da bude otmjen i duhovit?

— Imate pravo! Jakov bijaše samo dva mjeseca u mojoj kući, no vjerujte mi: bio mi je već dovde — puhne Sabina i prođe kažiprstom preko čela.

— I meni je dosadan taj Jakov! — reče Ribičević, kome već dozlogrdi taj razgovor.

— Mislite li vi, dragi Viktore, da mu je stric uistinu bogat kako to svijet naklapa? — upita Sabina nekako nehajno.

— Ja držim da se ljudi ne varaju. Oh, stari ima dosta novčine! — uzdahne Viktor i zaljulja glavom.

— Nije sva sreća u novcu! — osmjehne se Sabina, a onda, pogledavši u prozore, doda: — Gle, već je kasno, a Zorka još spava! — Sabina je hotimice napomenula Zorku.

— Spava? — šapne Viktor i porumeni malko.

— Možda sniva o... — ne svrši Sabina, gledajući živo u Viktorove oči. — Čujete, dragi Ribičeviću, — nastavi Sabina vrlo naglo i nekom nehajnošću, kao da želi govoriti o kakvoj sitnici; — čujete, dragi prijatelju, ja bih vas nešto umolila...

— Gospođo! — nakloni se Ribičević pripravan da sluša.

— Poznajete li vi udovu Jelu Martinićku?

— Vrlo dobro! Jučer sam s njom plesao; nešto je preteška za ples! — nasmiješi se Viktor.

— A! — začudi se Sabina i omahne rukom. — Gospođa Jela bogata je žena, no znate i sami kakva su nastala vremena. Jela ima mnogo nepokretnina i silu dužnika. Noćas, kad ste se vi zabavljali, dugo sam se s njom razgovarala. Je l' te da ste se lijepo zabavljali? — kimnu Sabina i potepa ga po ramenu smiješeći se ljubazno.

— Molim, gospođo! — Viktor će tiho. Ono tepanje po ramenu vrlo mu je godilo; cijelo mu je lice odavalo veliku radost.

— Jeste li opazili kad sam se ono razgovarala s udovom? Oh, to vam je čestita žena!

— Nisam — odgovori Viktor ne znajući zašto ga to Sabina ispituje.

— Niste? Oh, ja vam to ne vjerujem! — Da, vi ste sigurno opazili. A znate li što sam onda s udovom govorila? Ne, ne, to ne možete znati — nasmije se Sabina glasno.

Ribičević se na to uznemiri.

— Dakle vi ne znate? O, vi ste lukavac! — smijala se Sabina primaknuvši mu se sa stolicom. — Čujte, dragi Viktore, eto, to su vam uistinu trice, ali kraj budi šali!... Ah, Zorka još spava! Molim vas, dakle — govoraše sada ozbiljno — molim vas, čujte! Obećala sam udovi Jeli... ali to zavisi o vama. Udova me umolila za malu uslugu, a ja joj obećah, misleći na vas, dragi Ribičeviću!

— Molim, gospođo, ja...

— No, no, nemojte se plašiti! Udova je vrlo jednostavna žena, pa ne zna sama sebi pomoći. Ona valja da nešto danas isplati, no ludo bi od nje bilo da uzajmi novaca na svoju kuću. Dugo me molila da joj savjetujem, te joj napokon rekoh da može dobiti na mjenicu koliko treba. Oh, da znate kako mi se zahvaljivala! Dragi Ribičeviću, vi ćete mi učiniti uslugu...

— Da nađem novaca na tu mjenicu?

— Da, Viktore! — kimnu Sabina ljubazno.

— Ali drage volje, milostiva gospođo! Ta to je malenkost! — odahne Ribičević. On je mislio da će Sabina nešto drugo zahtijevati; da će mu govoriti o udovi kao o dobroj partiji, a on je ljubio Zorku!

— Dragi Viktore, dajte mi poštenu riječ da ćete šutjeti! Udovi bi žao bilo da ljudi štogod saznaju — reče Sabina nadnesavši glavu nad desno rame i klimajući.

— Milostiva, ta molim vas! — obrani se Viktor odmaknuv se malko od njene stolice.

— Vi ste, Viktore, čestit i ljubazan čovjek! Dobro, ja se u vas posve pouzdajem.

— Molim, hvala, milostiva! — nakloni se Ribičević.

— Viktore, ja vas ljubim kao majka! Ne, ne, vi to i zaslužujete! Zašto ne dolazite češće k meni? — ukori ga Sabina tako iskrenim i srdačnim glasom, da je sav pocrvenio od radosti.

— Gospođo, vi ste suviše dobri! — zahvali Viktor okrećući tijelom i otimajući se tolikoj dobroti.

— Udova želi imati pet stotina forinti — reče Sabina, gledajući u prsa, gdje je poravnala neke vrpce. U taj čas bila je utisla bradu u vrat, tako da joj se dizalo meso pod ušima u velikim naborima.

— Pet stotina! — žacne se malko Viktor, a onda ponovi mirnije: — Pet stotina, dakle.

— Dobro bi bilo da pođete k Petru Vojniću. On će vam sigurno dati novac.

— Dobro, ići ću k njemu! — nakloni se Viktor.

— Kada?

— Treba li udova već danas?

— Da, ona treba danas! — zakašljuca Sabina odgovorivši mu ravnodušno.

— E, pa dobro; ići ću oko podneva.

— Dragi Ribičeviću, hvalim vam u ime svoje najmilije prijateljice! Molim vas, starome Vojniću ne kažite ništa. Recite da vas je udova poslala.

— Gospođo, učinit ću sve po vašoj volji.

— Vi ste divan čovjek! Sad idite, pa sretno obavite taj mali posao! Novac donesite amo! Još ću danas poteći do udove.

Sabina preda sada mjenicu Ribičeviću i poda mu ruku smiješeći mu se laskavo. Ona ga isprati do vrata držeći mu ruku na ramenu, a na pragu ga okrenu prema sebi i zažmuri mu u lice, te mu ljubazno i povjerljivo reče:

— Dragi Viktore, kad se Zorka probudi što da joj kažem?

— Milostiva! — izusti Viktor. Usne mu podrhtavahu.

Sabina uzmakne za pô koraka i zaprijeti mu:

— Zar mislite da ja ništa ne opažam? Oh, vi zlobniče! No, zar da joj ništa ne rečem kad se probudi? Ona će za vas pitati.

— Da, da, molim... — propenta Viktor i porumeni.

— Oh, blaženo mladenačko doba! — uzdahne Sabina pa nastavi: — Da, znam ja što vi želite da joj kažem! No, sad pođite! Zbogom, dragi Viktore! Da se doskora vidimo!

Ribičević poljubi ruku Sabini i iziđe iz sobe klanjajući se. Sabina zatvori vrata, nasmije se, mahne porugljivo prema vratima i uvali se u naslonjač.

Kad Ribičević stupi na ulicu, studen mu zrak udari u nozdrve, kihne, dobro se zakopča, podigne ramena, pa onako pognuto pođe veselo Ilicom snatreći o krasnoj Zorki koja je još u to doba tvrdo spavala.

I u Zorkinoj je sobi pusti nered. Čipke, rasparane rukavice, otrunjeno umjetno cvijeće, haljine, cipele, čarape, sve je porazbacano po podu, sagovima i po ukusnom namještaju ružičaste boje. I na krevetu ima zgnječenih potočnica koje su Zorkinu glavu resile na plesu. Zorkina je soba bila u zapadnom krilu kuće. Sunce se već bilo podiglo iza istočnoga krila, te je upadalo koso u Zorkinu sobu odražavajući se s krova, i punilo je ružičastom svjetlosti, jer su zavjese na prozorima bile te boje. Zorka, ležeći nauznak, tvrdo je spavala. Njena plava kosa prosula se po jastuku i okrunila joj glavu zlatom. Lice joj je uznojeno i obliveno rumenilom, no gdje više, gdje manje, kao da su na njemu lišaji, ljage, kao da je usnula u groznici. Na bolno uzvinutim, suhim i jako otvorenim usnama, rumenjela se nešto namrštena kožica poput skrleta, a taj skrlet odražavao se na čvrstim i bijelim zubima. Samo okolo očiju prostrlo se bjeline, koja se slijevala lagano u žutomodrastu boju. Zorka naglo uzdiše, njene se grudi nejednako dižu, padaju. One uzvinute usne, njihovi trzaji, cijelo njeno lice odaje neki bol i tešku tjelesnu sumornost. Sunčani sjaj udara joj u tjeme i pozlaćuje kose nad čelom, te misliš da joj je tu pala velika zvijezda. Sa tjemena dulji se sunčani trak, i ne dodirnuv se krasna lica, na uzdignute grudi, a zatim iščezava, no svijetli se opet na podnožju kreveta, gdje titra na dasci što se lašti, što sada bliješti. Nasuprot krevetu, dalje od podnožja, stoji veliko zrcalo, malo prignuto prema postelji. U tom se zrcalu vidi cijeli krevet.

Zorka se gane, okrene se na bok i spusti glavu sa jastuka. Glava joj se uzvine nad zatiljak; a jaka svjetlost udari joj u oči te je probudi. Zorka drhtne, kao da se preplašila. Naglo se pridigne i razgleda se po sobi. Sada sjedne, podupre lice rukama i zagleda se u zrcalo. Po njezinim pognutim plećima prospe se zlatna kosa i svije se na krevetu. Sunce je sada udaralo u ta jaka, nešto uokrug svedena pleća. Dulje je vremena tako sjedila i premetala se tužnim mislima. Napokon uze truniti i gnječiti svilene potočnice, što su bile rastresene po pokrivalu, no kad osjeti studen po ramenima, legne i zagleda se u zrak. Njene su oči bile mutne i crvene; tjeskoba i bol prostirahu se njenim licem. Usne joj počnu drhtati, oči joj se zaliju suzama. Te suze bile su debele i guste...

Kad se zatim Zorka umivala, uniđe u sobu Sabina, te naklonivši joj se nekoliko puta ribajući ruke i porugljivo smiješeći se upita je:

— A, gle, već si ustala! No, dušice, kako si mi spavala?

Zorka je pogleda i ne reče ništa.

Sabina se na to naglo osovi, promjeri je oštro i reče kroza zube:

— Srami se!

Zorka sleže ramenima i uzdahne.

— Srami se, Zorko! Čuješ li me? Srami se! — zasikta opet Sabina prijeteći joj cijelom rukom.

— Molim te, majko, daj mi mira! — uzdahne Zorka i okrene majci leđa, te poče otirati svoj jaki vrat.

— Zorko, nemoj me ljutiti!

— Šta? — odgovori otegnuto Zorka i pogleda majku preko ramena.

— Zorko! — viknu Sabina i udari nogom o pod. — Zorko, zar se nećeš opametiti? Čuješ, curo, ti si poludjela!

— No, kakav sam zločin počinila? Majko, prestani već jednom! Molim te!

— Šta si učinila?... To je grozno! Šta si učinila? Ti, nesretnice, šta si učinila, pitaš me?... Zorko, obuci se! — zapovjedi majka i poče gurati nogom haljine što su na podu ležale.

— Zar ne smijem ni s kim govoriti? — upita Zorka i sjedne ljutita na divan.

— Šta si rekla?... Gle, je li ovo red! Dijete, ti si uistinu pomahnitala! Jesu li ono tvoje rukavice? A ove čipke? Dakako, tvoj bi otac morao biti milijunaš! — srdila se Sabina dižući s poda raskidane rukavice i čipke.

Zorka je slušala šuteći. Sabina priguši svoj gnjev i reče mirno:

— Obuci se odmah! Ići ćeš k ocu u ured!

Zorka se gane, uzdahne hotimice glasno i pogleda žalosno u majčino lice.

— Dobro, ići ću! — reče tiho i zamisli se.

— Zorko, ja te ne razumijem ove zadnje dane — zaljulja Sabina glavom. Približi joj se uprijevši joj pogled u oči i doda: — Da, Zorko, ja te ne razumijem!

Zorka se snuždi i sjedne na divan napola odjevena i pokrije lice rukama.

— Majko, idi, ostavi me! — izlane tužno.

Sabina se osupne malko, uozbilji se uistinu, te sjedne do kćerke.

— Što je, Zorko? Ti si mi danas suviše tužna! Molim te, govori! — reče joj majka zabrinuto i uze joj ruke.

Zorka se naglo trzne; htijući nešto reći, predomisli se i hukne odlučno:

— Ne!

— Zar hoćeš da poludim? Ti si htjela nešto reći! Zorko, govori! — zapovjedi i uhvati je za rame.

Zorka se sad osmjehnu. Njezinim licem preleti nešto radosno. Bio ju je načas svladao bol, te malo da nije odala svoje tajne. Kad joj pade na um dobar izgovor, kojim je znala da će utišati znaličnost svoje majke, oćuti se dosta snažnom da odoli navali pitanjâ. To je osokoli.

— Zorko, govori! Ja hoću da saznam sve! Govori, zapovijedam ti! — ljutila se opet Sabina.

— Majko, imaš pravo...

— Imam pravo? Što imam pravo? — začudi se Sabina.

—— Ja sam ludo dijete... Zaboravit ću ga — šapne Zorka i hotimice obori glavu na grudi obasjane suncem.

— Koga ćeš zaboraviti? — zažmuri Sabina odmaknuvši se od nje glavom.

— Jakova...

— A! — izusti Sabina prezirno.

— Mišljah da ga ljubim.

— Njega, Jakova? Užasno! — klimaše Sabina ismjehivajući Jakova.

— Oprosti što sam te jučer uvrijedila svojim ponašanjem — umoli Zorka poglednuvši je milo, tužno i umiljato.

Prevelika Zorkina igra pobudi u Sabine neku sumnju. Njena jedinica nije jošte bila toliko vješta u hinjenju, a da je ona ne bi proniknula. Čudne slutnje stale su se plesti u Sabininoj duši, no budući da je toga dana trebala Zorkinu pomoć, nije htjela da tjera mak na konac nego odluči da se poigra njome kao mačka mišem znajući da ima vremena da je ščepa, da joj istrgne onu tajnu iz srca.

— Ti, dakle, uviđaš da sam pravo imala? Zorko, zar je pametno gubiti vrijeme s pravnikom? Pa ti, ti, Zorka pl. Lozarova! Gle, dušice, kako se čovjek lasno zaboravi! Ti, dakle, uviđaš da sam te trgnula s ruba propasti?

— S ruba propasti? — začudi se Zorka na te teške riječi koje je izustila Sabina nepromišljeno, samo da nešto reče.

— Da, draga mamo, ja uviđam da nisam bila dosta razborita — hinila je Zorka gledajući stidno u pod i trseći se da se pokaže majci pokunjenom i poniženom.

U njenu je oku sijevao radostan smiješak što je majku prevarila, te tako izbjegla neugodnu ispitivanju i velikim prizorima. Gladeći čelo rukom, pogledavaše majku ispod maloga prsta i moljaše je tim pogledom da zaboravi što je govorila onako nasamo s Jakovom Vojnićem.

— No, zaboravimo i to! — uzdahne Sabina.

— Majko, to su bile mušice moje lude glave, pa i onaj Vojnić svuda se narivavao — reče Zorka, izustivši ime Vojnić s usiljenim prezirom.

— Molim te, ne govori mi o njemu! — mahne Sabina pa odmah nadoveza: — A znaš li ti da Vojnić ima ovdje u Zagrebu bogata strica?

— Znam, to mi je Jakov jučer prvi put kazivao.

— Taj njegov stric, čujem, ima silu djece — reče Sabina, a lagala je, jer to nije nikad čula. Ona je poznavala strica Jakova Vojnića, no nije znala ništa o njegovoj obitelji.

— Stari Vojnić nema djece — odgovori Zorka i pogleda majku značajno. Sabina osta mirna na taj važni pogled, no taj mir bio je samo prividan.

— Taj njegov stric nema, dakle, djece? Gle, to nisam znala — reče Sabina tobože nehajno. — Zorko, obuci se već jednom! Sad tek sve opažam što si noćas počinila! Oh, krasnih li čipaka! Sve si rastrgala!

— Bila sam uistinu ljuta! — kimnu Zorka nježeći se poput malene djevojčice.

— Ljutita na me? — upita Sabina, prignuvši glavu i oponašajući kćerino nježenje.

— Ne na tebe, na onoga Vojnića! — mazila se djevojka držeći palac desne ruke među zubima.

— No, sad me poljubi! — rekne majka i zagrli je.

Zorka za jedan cjelov uzvrati deset, obasula je njima majku koja ju je jednako grlila i pritiskala na svoje grudi.

Sljedeća stranica→