Gospođa Sabina/II.

← I.

Gospođa Sabina II. autor: Eugen Kumičić

III. →

II.

Prijatelji se popnu u prvi sprat bijelim stubama, uđu u predsoblje i tu se nasmiju videći čovjeka u godinama, odebela i posve ćelave glave, kako tepa po licu Reziku, lijepu sobaricu gospođe Sabine. — O, o, gospodine Hribaru! — usklikne Ribičević.

— No, no, što je, što vičete, mladi gospodine? — obrani se Hribar mljaskajući usnama.

— Što je? Što je? Ma, rekao bih, sviđa vam se Rezika! Nemate zla ukusa, gospodine! Smijem li čestitati? — upita i pruži mu ruku Ribičević.

— Tiho, molim, tiho! Meni, meni da se Rezi... Rezika sviđa? Gospodine, gdje vam je pamet? Vi ne znate što govorite! Molim vas, ne ludujte! — hoće sada Hribar dostojanstveno, s nekom nadutošću i pušući poput zeca.

— Dobro, dobro! To su vaši poslovi! Mi ionako nismo ništa vidjeli — mahne Ribičević objema rukama.

Ilija Hribar zamumlja nešto, okrene se dostojanstveno, otvori vrata velike sobe, a ćelava mu glava zasja na jačem svjetlu, pa iščezne među ostalim glavama.

Iz sobe se čuo žamor veselih Sabininih gosti; iz kuhinje valjao se dugim hodnikom miris raznih jela. Ribičević se i Šarinić ogledaju u zrcalu, poprave kosu i ovratnike, pa uđu u salon.

— O, živjeli! Zar se tako kasno dolazi? Da ste mi zdravo, mlada gospodo! — pozdravi ih domaćin Ivan pl. Lozar mašući rukama i njišući krupno tijelo na kratkim nogama.

Mladići se porukuju s domaćinom, a on stane zvati ženu:

— Sabino, gdje si, draga Sabino? Evo naših milih gostî, evo ih, došli su!

Sad se približi gospođa Sabina. Moglo joj je biti nešto više od četrdeset godina. Bila je srednjega stasa, punana, sva obla, te pristala, malne lijepa.

— Gospodo, već sam bila ljutita na vas! — reče Sabina mrgodeći se i smiješeći se u jedan mah.

Mlada se gospoda duboko naklone i poljube joj ruku. Sabinina ruka bijaše uvijek hladna. Ribičević je bio smeten.

— Ljutita? Vi ste, milostiva gospođo, bili ljutiti? Veoma žalim što smo zakasnili — nakloni se opet Mavro Šarinić.

— Ta znate i sami da nam je dosadno bez vas! — uzdahne Sabina, nasmiješi se i potepa lepezom Mavra po ramenu.

— Gospođo, vaša dobrota... — htjede nešto reći Viktor.

— O, dragi Ribičeviću, vi dobro znate da mi je na jeziku što mi je na srcu — pohvali se Sabina, te nakrivivši glavu gledaše mladiće ispod oka poput raznježene djevojčice.

— Sabino, tko ne cijeni tvoje kreposti? — uzdahne šaljivo Ilija Hribar loveći jedan pram vlasi iza uha i vukući ga preko ćelava tjemena. Ilija Hribar je bio stari prijatelj obitelji Lozarove.

— Čuj, Ilija, meni je teško prepirati se s tvojom učenom glavom — odgovori Sabina, ako i neiskreno, a ono barem iskrenim glasom, tako da se na njene riječi Hribar osovio, naduo i hladno promjerio mlade prijatelje svojim lukavim pogledom.

— No, sad je dosta te šale — reče Sabina žmureći u Hribara. — Draga gospodo, zar ne bi pošli malko gdje su ostali, gdje se pleše? Tamo je mladi naraštaj, ja ne slušam rado laskanja! Prošla su vremena kad mi je to godilo! Da, da, tamo je mjesto ovim našim mladim prijateljima, tamo je bojno polje, tamo su neosvojena srca! O, i mene je obletavalo jato obožavatelja dok su mi ruže na licu cvale! Zar ne, dragi Ivane, zar to nije istina? — upita Sabina okrenuvši se prema svome mužu.

— Sabino, ti ćeš uvijek ostati mlada! Ali si vragoljasta! — morao se nasmiješiti njezin muž, Ivan pl. Lozar.

— Ali je slatka! — šapnu Šarinić Ribičeviću u uho dižući mu s ramena nekakvu pahuljicu.

— I iskrena, vjeruj mi! — odvrati hladno Ribičević, koga bješe proniklo te večeri nejasno čuvstvo kajanja i čeznuća za obiteljskim životom. On je već nazrijevao u Sabini svoju buduću punicu, te mu se nisu sviđale Mavrove šale.

Gospoda prođu kroz više soba rukujući se i pozdravljajući se s gostima. Stan gospođe Sabine bio je velik, no i nekako neprijatan. Činilo se da se nalaziš u kakvom dućanu pokućstva, gdje se trgovcu rasprodalo najveći dio robe putem ovrhe. U cijelom namještaju nije bilo ukusa ni reda, jer bijaše sve pomiješano i u slogu i u bojama, a tome je razlog što bi Sabina u novčanoj stisci prodala sad jedan divan i nekoliko naslonjača, sad dva ormana, pa bi opet kupila, ako se sluči da dođe do novca, ono što joj trebalo u kući. Sabina je živjela naveliko, a ljudi se nisu tome čudili jer su znali da je donijela velik miraz svome mužu koji bijaše viši činovnik. Hodajući i šaleći se sa svojim gostima, ipak je Sabina mogla upotrijebiti jednu zgodu i upitati svoga muža:

— Tko je danas pozvao na zabavu ovu dvojicu?

— Draga Sabino, misliš li Ribičevića i Šarinića? — začudi se Ivan pl. Lozar.

— Da; ti znaš da amo dolaze da se napiju i najedu, pa onda lažu djevojkama, pune im glave kojekakvim ludorijama. Ribičević..., Šarinić! Ma to je gladna sirotinja!

— Sabino draga, ta, zar mi nisi baš ti naložila da ih amo pozovem? — ispriča se Lozar snuždeno.

— Ti znaš da su mi odurni.

— Ja mislim da će Ribičević...

— Šta?... Ne budali! — reče Sabina i ošinu ga ljutitim pogledom.

— Čestit je on! Mogla bi Zorka s njime biti sretna! — usudi se reći Lozar gledajući uvis.

— Ja mu je ne bih dala. Ta, zadužen je preko glave! — šapne Sabina, a onda obrativši se mladim prijateljima reče glasno i slatko:

— No, draga gospodo, je li vam društvo po volji? Učinila sam sve što sam mogla da vam zadovoljim.

Šarinić i Ribičević zahvale se dubokim naklonom.

— Ima ih dosta u fraku! — šapne Ribičević Šariniću.

— Vidim — odgovori mu ovaj nehajno promatrajući u drugoj sobi, u plesaonici, krasnu vitku crnooku djevojku, koja gledaše baš u njega, jer joj se činjaše vrlo poznatim.

Djevojka je uprla svoje velike i misaone oči u Mavra, a na rumenim usnama igraše joj stidan smiješak. Vidjelo se da se čudi neočekivanu, neslućenu dolasku gospodina Šarinića. Kad se osvjedoči da vidi uistinu Šarinića, da to nije opsjena, dražesna joj radost zasja na prekrasnom licu, koje plane živim rumenilom. Krasna djevojka ne mogaše skinuti s njega svojih očiju, što su se bile širom otvorile, malne prestravile. Mavro Šarinić drhtaše. One crne oči mamile su ga sve bliže i bliže, on se utapljaše u njihovu sjajnom krugu, a Ružino lice, zadahnuto ljubavnim preobraženjem, milo se smiješilo pred njim, bljeskalo i rasvjetljivalo mu dušu.

Mavro uđe u plesaonicu i nakloni se čarobnoj djevojci i nešto starijoj gospođi, koja stajaše uz nju. Sabina upozna Šarinića s gospođama:

— Gospodin Šarinić, prijatelj moje kuće — gospođa Martinić i gospođica Ruža, njezina nećakinja! Dragi Šariniću, evo kakvih krasnih ruža nalazite u mojoj kući! — reče Sabina laskavim glasom, mahnuvši lepezom prema Ruži, koja obori svoje crne i sjajne oči.

Gospođa Jela Martinić bila se naklonila Šariniću hladno i tek primjetljivo, a njezina dražesna nećakinja ljubazno i umiljato.

— Gospođice, vi ste mi nešto poznati — reče Šarinić.

— Ja? — izusti tiho Ruža i porumeni.

— Da, samo od vida — doda Mavro.

— Moguće da nas poznate — reći će udova Jela nehajno.

— Dakako, sjećam vas se vrlo dobro! Viđao sam vas u Karlovcu, ako se ne varam — govoraše Mavro prekinuto, a glas mu jednako drhtao.

— Možda, gospodine. Da, i meni se čini, da vas poznam — odgovori mu djevojka zvonkim i toplim glasom koji dirnu u Mavrovo srce već ionako uzrujano.

— Da, vi ste stanovali u onoj ulici, što..., e znam ja — kimnu Mavro ustrmivši svoj pogled u Ružine oči.

— Vi znate i za ulicu? — uplete se udova Martinić koju iznenadiše ta odviše ljubazna tumačenja. Udova se namrgodila opazivši kako Sabina začuđeno sluša taj razgovor. Ruža se uzbuni. Njezine dražesne grudi naglo se dizahu i padahu, a njene se duboke oči upiljiše u Šarinićevo lice, pa im zjenice nemirno igraju, šire se i milo sijevaju.

Sabina se smiješila i lagano klimala i svakoj je riječi pripisivala neku osobitu veliku važnost. Bila je i glasno ahnula jedanput, a uz to sve je žmirkala u svoju jedinicu kao da hoće reći udovi Jeli: moje dijete ne sklapa poznanstva s mladim ljudima!

Zorka se bila naslonila o glasovir što bijaše na drugoj strani te prostrane sobe. Ona se zagledala u neku knjigu i hinila je da je duboko zamišljena, da nije opazila nadošle gospode. Njezine gole i bijele ruke sjajile su se na jakom svjetlu, što joj obasipavaše rascvjetano tijelo, jaki vrat, puna i cakleća se ramena i krasnu oveliku glavu. Duga modra haljina od svile, sapela je o bokovima, pa se spuštala na pod voskom namazan, u velikim naborima, sva načičkana skupocjenim čipkama. Rub haljine gurnula je nogom postrance, te se vidjela njena proračunato izložena noga u bijeloj cipeli. Zorka je gvirila u knjigu kao da mora proniknuti neku partituru.

Pred glasovirom je sjedio mršav čovjek, koščata i crvena lica, jakih i širokih laloka, plosnate otraga glave. I dugački žilavi vrat bio mu je crven. Taj gospodin zvao se Celestin Solarić. Sjedio je s nekom nehajnošću, a uistinu se trsio da oponaša kakva velika umjetnika, no umorna umjetnika. Udarao je u tipke samo jednim prstom poput klonula genija koji se zamislio u nejasne misli ne znajući kako da svrši svoju sonatu. Solarić se nije bavio glazbom, nije znao ni note čitati, no rado bi govorio o glazbi kao i o svim ostalim umjetnostima i znanostima. Taj čovjek plosnate glave jednako je pogledavao Zorkina snježna ramena. Njegov je pogled bio načas plah, požudan i divlji, načas oštar, zasićen i sumoran. Oči mu se uvukle duboko pod čelo te se činile šupljima.

Sabina bješe pozvala dva puta Zorku da se približi gostima, no Zorka se pričinjala da ne čuje, a kad je zovne treći put, hotimice drhtnu, okrene se i položi knjigu na glasovir.

— Gospodo, oprostite! Čitah Beethovena..., oprostite! — ispriča se Zorka približivši se i ne pogledavši nikoga u lice.

— Ovo moje dijete uništit će oči; neprestano uči i čita — jadikovaše gospođa Sabina i zabrinuto promatraše svoju jedinicu.

— Šteta bi bila tih krasnih očiju! — uzdahne Mavro Šarinić rukujući se sa Zorkom, a zureći u zjenice dražesne Ruže koja mu se zahvali smiješkom.

— Da, šteta! — potvrdi Viktor Ribičević.

— Božanstvene oči! Kano dvije sjajne zvijezde, posve slične majčinima! — reče naglo Solarić, i, kad svrši, ostanu mu usta posve otvorena.

— Prijatelj Solarić ima pravo — pridoda Ilija Hribar useknuvši se velikim modrim rupcem.

— Ti si velik mudrac! — odgovori Hribaru Sabina zlovoljno.

Zorka, slušajući ta laskanja, pogleda Ružu koja se čedno držala i mislila o Šariniću. Zorka je uistinu Ružu nazivala svojom najboljom prijateljicom. I Ružina tetka nije slušala taj razgovor nego je promatrala skupocjene Sabinine haljine i pomišljala: te krpetine stoje Sabinu koju stotinu forinti; da, barem dvije stotine, a to je mjesečna plaća njezinoga muža. Baš mi je žao što sam amo došla, no šta ću, moram radi Ruže. Ali za koga se kiti ova Sabina? Ma deset godina bit će starija od mene! Zlo će doći na ovu kuću; ta, zar nisu već sve rasuli? Ova kuća već je Petrova, a ako nije sva, bit će domala! Oh, lude li žene! — Da, sad se sjećam: već mi je danas morala povratiti onaj novac! Dosta sam bila luda kad sam joj posudila ono pet stotina! — uzdahnu Jela Martinić.

Ružina je tetka bila udova i veoma bogata. Mnogo se ljudi otimalo o njenu ruku i njen imetak. Bila je to žena mirna i bezazlena. Živjela je bezbrižno, polazila zabave i utišavala svoju savjest, osvjedočavajući se da to čini samo radi svoje nećakinje. Jeli je moglo biti oko trideset i pet godina, no činila se mlađom. Bila je srednjega stasa, jaka, kratka života, nešto suviše bujnih grudi; bijela i rumena u licu. Već je cijelu godinu danâ tugovala za mužem, koji joj je namro velik imetak bez potomaka. Udova je Martinićka bila dobra žena, blage ćudi, i čeznula je za obiteljskim životom. Uz velik imetak bilo joj teško živjeti onako osamljenoj, a kod takve kuće treba mudre glave da nadzire i ovo i ono. Jela bijaše u duši osvjedočena da su muškarci mudriji od žena.

Dok je Jela razmišljala o sudbini svoje prijateljice Sabine, sve se glave okrenuše prama vratima odakle je dolazila mršava i vanredno visoka žena, odjevena u blijedožutu haljinu od svile. Po haljini su bile prišite nekakve crvene vrpce. To je bila gospođica Irena Lozar, sestra domaćina Ivana pl. Lozara.

— A, evo naše ljubazne gospođice Irene! — usklikne Celestin Solarić klanjajući se Lozarovoj sestri, koja se približavaše hodajući poput loše glumice kad želi da joj ljubavnik—kralj nešto razjasni.

Irena se nakloni prignuvši visoko tijelo baš toliko da se nije moglo reći: nije se naklonila.

— Kako ste, draga gospođice? — upita Ilija Hribar čisteći naočare modrim rupcem i gledajući u stakla prema svjetlu.

— Ja? — zapjeva Irena okrenuvši prema Hribaru glavu, tako da su joj iskočile i nategnule se žile na dugačkom i mršavom vratu.

— Da, gospođice! — nakloni se Hribar.

— Hvala, gospodine, boli me glava! — potuži se Irena i pritisne čelo prstima.

— A zašto suviše čitate? — zamljaska Hribar i teško uzdahne kao da i on odveč čita.

— Dakako, kad mi sestra uzme knjigu u ruke, ne ispusti je dok je ne pročita. Šteta što nije Irena muškarac! Oh, to bi bio učenjak! — reče Lozar njišući se na kratkim valjušastim nogama.

— Ivane! — ukori ga Irena oborivši čedno oči.

— Molim, to je istina! Dakako da je istina! — usklikne Lozar.

— Gospođice, vi, bez sumnje, mnogo čitate! — osmjehnu se Irena Ruži, a Zorku, koja je malo čitala, ukori strogim pogledom.

— Čitam — kimnu Ruža.

Zorka zakašljuca i izbeči se iza Irene.

U taj čas zbude se vrlo neugodan prizor za sve prisutne. Tu među gostima bio je i dječak Silvio, brat Zorkin. Silviju je bilo oko deset godina, a bijaše prava kuga svojoj tetki Ireni, jer nije nikada mirovao, jer joj je uvijek zanovijetao. Stari je Lozar našao svom sinčiću stroga učitelja, a Silvio ostao isti. Irena bila sjela na rub naslonjača otmjeno, kako se pristoji u tako odličnom društvu. Sjedeći tako, opipavala je veliku crvenu ružu u kosi što je bila sva posuta nekakvim bijelim praškom. Mali Silvio stajaše iza Irenina naslonjača raširenih nogu i straga prekriženih ruku, te slušaše što gospoda govore. Irena bijaše toga dana živo išćuškala maloga Silvija, kome su sada sive oči zlorado sijevale. Silvio se plaho ogleda, uhvati straga naslonjač, povuče ga naglo k sebi, a gospođica Irena spuzne na glatki pod, gdje se prevali na leđa. Svi se osupnu i kriknu. Mali Silvio strugnu iz sobe kao strijela. Zorka poleti za njim da ga tobože uhvati, no ona mu reče, viknuvši za njim u svoju sobu:

— Sakrij se pod moj krevet!

— Užasno, grozno! — kriještala gospođica Irena dižući se s poda. Solarić joj pružio obje ruke.

— Oh, ti zlosretni dečko! — vikao Ivan Lozar.

— Sabino, sramota, užasno! Gle, evo kako si lijepo odgojila svoga sina! Oh, ja ne mogu više živjeti u ovoj kući! To je grozno, grozno! — ljutila se Irena.

— Ne možeš više živjeti u ovoj kući? A ti pođi u samostan! — plane Sabina. Okrenuvši se gostima, nastavi: — Gospodo, oprostite! Ta znate što su djeca! Oprostite!

— Oh, grozni, prokleti dečko! Čekaj ti, besramniče! — grozila se Irena dršćući cijelim tijelom. Ona nije znala šta da učini od jarosti i od stida.

— No, prestani već jednom! Što mi dijete proklinješ? Ta nije te ubio! Pala si na pod, a to se često zbiva i na plesu — reče Sabina i okrenu joj leđa, pa je još jednom preko ramena prezirno pogleda.

— Gospođice, umirite se, nije ništa! — stane je tišati Solarić.

— To su posljedice modernoga uzgoja, posljedice liberalizma — šapne Hribar udovi Jeli, koja se začudi riječi: liberalizam.

— Ah, sramote, sramote li! — uzdisaše Irena.

Zorka se teškom mukom suzdržava od smijeha; maše glavom prema tetki i šapće Ruži: — To ti je, to ti je original!

Ruža, žaleći Irenu, nasmiješi se sućutno i ukorno. Taj je ukor uvrijedio Zorku.

— Gospodo, k stolu! — poviknu u sretan čas domaćin Ivan pl. Lozar iz druge sobe, pa se tako prođe na noćni red, zastrijevši koprenom zaboravi neugodan Irenin pad.

Šarinić ponudi ruku Zorki. Pred njima iđahu Ruža i Ribičević.

— Gospodine, zar ne da je krasna moja prijateljica Ruža u ovom bijelom odijelu s modrim cvijećem? — šapne Zorka.

— Da, prekrasna! — odgovori joj Šarinić i uzdahne.

— Prekrasna? — začudi se Zorka i gane se od neugodnosti.

— Tako rekoh — ustvrdi Šarinić zamišljeno.

— I Ribičević je prekrasan — šapne Zorka i pogleda Mavra nadajući se da će ga njezine riječi neugodno iznenaditi, no ne opazivši na Mavrovu licu nikakve promjene, smrkne joj se malko čelo.

Sva se gospoda namjeste oko velika stola na kojem stajahu hrpe vitkih staklenka između razna voća i cvijeća. Žuto se vino sjajilo u bocama kao da su pune plamena, a crvenika bacaše svoje rumenilo na snježni ubrus i na lijepo stolno posuđe. Sobom se rasplinuo ugodan miris pečenke, voća i cvijeća. U velikoj je peći veselo praskao plamen. Ugodno bijaše u toj toploj sobi; na svačijem je licu sijevala radost. Mlađi se kriomice pogledavahu, smiješeći se zbog onoga prizora koji je bio ozlovoljio neke pametnije ljude i gospođicu Irenu. Uvrh stola sjedila je gospođa Sabina, zdesna joj bio Solarić, a slijeva udova Jela. Ostali sjedoše kako je kome gdje bilo naznačeno mjesto. Bilo je tu trgovaca, činovnika pa i nekoliko ljudi bez stalna zanimanja. Ruža i Ribičević sjedili su nasuprot Šariniću i Zorki. Sabina bi priredila svake godine po jednu sjajnu "zabavnu večer", no danas se sakupilo kod nje najvećma trideset osoba, sve bliži prijatelji. Zabava bi morala biti srdačna, bez prisiljene ukočenosti. Ljudi su rado zalazili u Sabininu kuću, jer govorahu ti isti ljudi da se kod Sabine sakuplja baš cvijet najotmjenijeg društva glavnoga grada. Sabinina kuhinja bila je na dobru glasu.

— Molim te, draga Sabina, ja ne vidim Jakova! Zar nije kod kuće? — opazi Ivan Lozar.

Sabina svrne okom po gostima, čelo joj se smrači, pa uozbiljivši se, odgovori jetko:

— Ne znam, gdje je taj dečko... Gle, ni Milan nije jošte došao! Oh, ta me netačnost može razljutiti!

— Pozovi gospodina Vojnića — naloži Zorka sluzi. Zorka je čula riječi svoje majke, no pričinila se kao da ih ne čuje, pa je ono zapovjedila sluzi, šaleći se s Ribičevićem.

Malo potraja i dođe u sobu Jakov Vojnić, mladić visoka i krasna stasa, plave brade i kose. Držao se veoma ozbiljno, malne dostojanstveno. Jakov sjedne negdje pri dnu stola, na svoje obično mjesto. Bio je on pravnik u zadnjem tečaju, a stanovaše u Lozarovoj kući da poučava maloga Silvija. Zorka je s njim učila povijest i zemljopis. Tako se, barem, u kući govorilo.

Ilija Hribar namjesti bolje naočare na debelom nosu, uzvine malko glavu nad desno rame, stisne usne i pogleda Vojnića, namrgodi se, pa se opet nagne nad svoj tanjir i počne naglo jesti.

— Nikad ništa od toga Vojnića! — uzdahne sažalno Solarić, približiv se k Sabini koja ga pogleda i slegne ramenima.

Lozar se osmjehnu Jakovu Vojniću i pokazao mu rukom jela i staklenke, kao da mu je htio time reći: dragi Jakove, jedite, pijte i ne sramite se! To sokolenje Lozarovo bilo je Jakova uvrijedilo, no Lozar to nije opazio, jer se bio zagledao u boce, gdje se iskrilo zlatno vino. Na Lozarovu licu vidjela se velika briga. Prenuo bi se samo časak, progovorio bi koju riječ s udovom Jelom, a onda bi se opet zamislio. Njegovo bi lice zadobilo tada izraz teške neizvjesnosti, izraz čovjeka, koji se glupo podaje svojoj sudbini. U sobi je bilo vruće. Na Lozarovu čelu caklile su se debele kaplje znoja. Gosti nisu promatrali njegovo lice, jer je razgovor bio općenit i živahan. Samo je gospođa Sabina opazila da su joj muža snašle neke brige, no ona, njegova žena, dobro mu je poznavala ćud, pa s toga nije sebi ni trla glave. Trudila se da se pokaže veselom i bezbrižnom, no radost njena lica bijaše lažna, posmijeh neiskren, ljubežljivost prisiljena. Njene nemirne oči pogledavahu na sve strane, naglo, proračunato, ne odavajući nikakva čuvstva. Pod blijedim čelom bile su te oči prevelike, a premalo sjajne; nisu te mogle dragati, jer u njima nije bilo ni one vlažne i mile mekoće ni srdačnosti, već nešto lukavo, hinjeno, nestalno i zasićeno. Te Sabinine oči bile su lijepe i bojom i oblikom, no nisu bile ni duboke, ni misaone, već oprezne i tvrde, kao da je iza njih sila zbijena i hladna mesa.

Negdje u pô večere bane u sobu mlad čovjek, veoma vitka stasa, bjeloputna lica, plavih zalizaka i malih brčića, te se stane klanjati na sve strane, žmureći u goste zelenkastim staklenim očima. Pristupi Sabini, otmjeno i važno joj poljubi ruku, pa onako prignut učini glavom polukrug u zraku, smiješeći se neprestance. Zatim pogladi svoje bijele ruke, dodirnu ovratnik, izvuče ošve košulje ispod rukava fraka, poravna kosu, ogleda se u zrcalu, zakašljuca i sjedne napokon do Zorke.

— Divan mladić! — uzdahne Ilija Hribar i ispije pô čaše vina, obliže usne, cmokne jezikom, pa opet uzdahne: — Divan mladić!

— A gdje si ti, Milane, dosada bio? — upita Sabina pridošlicu razvalivši hotimice oči kao da se nada nekoj velikoj novosti.

— Milostiva gospođo, da, znate, molim lijepo, da, oprostite mi, mi smo imali sjednicu za onaj ples u dobrotvorne svrhe, da, dobro... dobrotvorne. Oho, to će biti kra... krasan ples! Itekako! Naravno, sva aristokracija, ban, svi će doći! Milostiva, oprostite, molim lijepo, oprostite! — ispričavao se Milan Krišković izgovarajući riječi bez ikakva naglaska, silomice kroz nos, vrlo otmjeno.

Ribičević pogleda značajno Šarinića. Tim pogledom htio mu je reći: gle kako bezobrazno laže taj Milan Krišković! Ta zar ga nismo vidjeli u kavani, gdje se razgovarao s onom djevojkom?!

Zorka, sjedeći među Milanom i Šarinićem, opazi onaj važni Ribičevićev pogled, pa sluteći da se taj pogled tiče ispričavanja Milanova, upita tiho Mavra Šarinića:

— Zašto vas je Ribičević ovako začuđeno i značajno pogledao?

— Mene? — lecne se Mavro.

— Da!

— Kada?

— Ma evo, ovaj čas!

— A da, imate pravo! Mi smo...

— Govorite, govorite!

— Što da vam, gospođice, kažem?

— Brzo govorite!

— Mi smo vidjeli gospodina Kriškovića... u kavani, gdje se razgovarao...

— U kavani! — začudi se Zorka. — Da, on se, bez sumnje, razgovarao s onom djevojkom...

— Ne, gospođice, čitao je neke novine — odgovori Šarinić smeteno.

— Molim vas, kažite istinu!

— Bio je vrlo zadubljen u te novine; da, zadubljen, ta, znate da se..., da se dan—današnji svi Milani bave politikom — našali se Mavro naglasivši riječ: Milan. Zorka se nasmiješila kao da razumije šalu.

Milan Krišković, držeći u jednoj ruci nož a u drugoj vilice, reče Sabini kroz nos, posve razvodnjeno:

— Da, zbilja! Milostiva gospođo, malo da nisam zaboravio! Dakako, znajte, u našoj sjednici mi smo se usudili izabrati vas patronessom našem plesu! Dakako, he, he, he! Svi članovi burnim pljeskanjem odobriše moj, da, molim, moj prijedlog.

— Ta je sjednica bila, valjda, danas poslije podne — opazi Zorka kao nehajno.

— Što, divna gospođice? Da, danas, malo prije nego što sam amo došao, odobriše moj prijedlog svi članovi, bez iznimke svi, dakako svi!

— Divan mladić! — zamljaska Hribar mičući naglo usnicama kao da nešto žvače.

— Je li tvoj prijedlog odobrila i kasirica one kavane? — šapnu mu u uho Zorka.

Milan položi na stol nož i vilice i odgovori joj u uho:

— Molim te, ne budi glupa!

Zorka drhtne i pocrveni. Njezina majka je opazila taj kratki domjenak i nešto se smutila.

— Sabino, hoćeš li usrećiti gospodu svojim patronatom? — upita Ivan Lozar vrlo zabrinuto, gledeći svejednako u strop, kao da tu traži odgovor na svoje pitanje.

Sabina mu ne odgovori, no on je dobro znao da nije prečula njegovo pitanje.

— A kad je taj ples? — kimnu Solarić prama Milanu, gladeći svoju oštru bradu, koja je bila tamnija do ušiju negoli pod ustima.

— Za koji dan, gospodine! Dakako, vi ćete nas, gospodine, počastiti? — nakloni se Milan.

— Dragi Milane, vi ste još mladi, imate dosta vremena da štogod za čovječanstvo učinite, no mi...

— Gospodine, molim vas! Svima bi nam žao bilo da ne dođete — nakloni se opet Milan.

— Čujte, to vam je vrlo teško! Odviše, odviše posla! — potuži se Solarić.

— Dakako, odveć posla! — uzdahne sada Ilija Hribar. — Mi, uistinu, nemamo vremena da štogod za narod uradimo. Ja bih morao, na primjer, dobiti od vlade dopust da svršim jednom započetu radnju. Da, kod nas jošte nijedna struka nije obrađena, a istina je da sam se baš dosta namučio, no..., no to se i opaža — svrši Hribar i otare čelo velikim rupcem.

— Je li to ona radnja o kojoj smo govorili? — upita Irena Hribara, koji kimnu i reče:

— Strašan je to posao!

— Oh, krasno! Sav će svijet govoriti o vama kad bude gotovo! — uzdahne Irena.

— Gospođice, molim, molim! — branio se Hribar. On je već dvadeset godina pripovijedao o svojoj započetoj radnji.

— Naša se vlada vrlo malo brine za pozitivne znanosti — zapiskuta opet Irena.

— Da, za pozitivne, za pozitivne — doda Milan Krišković smiješeći se gostima. Milan je bio osvjedočen da briljira u tom društvu poput najsjajnije zvijezde.

— Draga Ružo, koliko je već sati? — upita udova Jela svoju nećakinju tepajući rukom po ustima da se ne opazi zijevanje.

Ruža malko porumeni. Milan pogleda najprije udovu, pa onda Sabinu, koja mu namignu osmjehnuvši se porugljivo. U tom času pričinila se Sabina Mavru Šariniću posve prostom ženom.

— Zar ti je dosadno kod mene? — upita Sabina Jelu.

— O ne! — odgovori udova kroz prigušeno zijevanje.

Sabina se približi Solariću i reče mu tiho:

— Smiješne li žene! Ja ne znam ni sama kako mi se ušunjala u kuću ova udova. E što ću? Danas se dolazi u doticaj sa svakojakim ljudima.

— Jela je veoma dobra gospođa, pa i...

— Lijepa partija, dragi Solariću. Nije stara, dosta je lijepa, nešto glupa, no ima novaca, a to je glavna stvar.

— Ja da se ženim! Ja, udovac!

— Pa zašto ne? Pokojna Solarićka bila je najsretnija žena! — reče Sabina tiho, a gledaše mu živo u oči.

Solarić uhvati nešto brade prstima, metne dlake među zube, te griskajući ih, ogledne se plaho i reče šupljim glasom:

— Čemu sada taj razgovor?

I Sabina i Solarić bijahu u tom trenutku vrlo neprijazna, da, malne odurna lica. Sabina se silomice nasmiješi i svali na svoga susjeda pogled poput site mačke; Solarićeve oči divlje sijevnu, pa se naglo povuku u svoje koščate i duboke rupe.

Dok Sabina i Solarić tako šaptahu, razmahalo se društvo, te se vikalo, smijalo i napijalo na sve strane. Milan Krišković, dok se tako bučilo, šapne Zorki:

— Sutra poslije podne...

— Ne mogu — odgovori mu djevojka obazrijevši se plaho.

— Zorko!

— Nikako! — šapnu ona ljutito.

— Dušice! — umoli je Milan.

— Šuti! — opomenu ga Zorka tiho, a onda reče nešto glasnije: — Molim vas, je li uistinu Ruža tako krasna kako to mnogi naklapaju?

— To su luđaci; — od Zor... Zorkice nema ljepše u Zagrebu!

— Milane, ja sam ljutita na tebe! — opet će Zorka tiho.

— Hm! Ljutita, dakle? A zašto ljutita? — nasmiješi se Milan i ogleda svoje nokte.

— Tiho! Gleda nas Ribičević! Nije mi drago da nas tko promatra.

— Znam, no i onaj na kraju stola, onaj Voj... Vojnić! Zar se ne zove tako? — upita Milan, a dobro je znao da se onaj na kraju stola zove Vojnić.

— Što je s Vojnićem? — Zorka će ozbiljno.

— I on u te bulji!

— On!... Zbilja? — šapnu Zorka radosno.

— Vidiš, protiv Ribičevića neću ništa da kažem, no onoga Voj...

— Vojnića! — pomogne mu Zorka, uprijevši u njega oči.

— Ja ga ne prezirem! — pocrveni Zorka i podigne desno rame.

— Dakako, ti ga ljubiš...

— Ne luduj! Zar znaš ti što je ljubav?

— Zorkice, sutra, dakle! — šapne Milan nakon kratke stanke.

— Ne znam — nakrivi glavu Zorka i zatvorivši usta usisa u nozdrve mnogo zraka.

Već se ispilo mnogo nazdravica, a Zorka i Milan jošte bi šaptali da nije ustao Ilija Hribar, ravnatelj stola, da nazdravi prijatelju Solariću kao velikom učenjaku, silnom značaju, suncu poštenja, te kao prokušanom i požrtvovnom otadžbeniku. Dok se Hribar trsio da iznese na vidjelo sve silne vrline svoga prijatelja, vladala je potpuna tišina u sobi, te se čulo samo ahanje gospođice Irene, koja se ubrajala u ceh slavnih suvremenika, pa to potpunim pravom, po mnijenju g. Ilije Hribara. Sunce zađe a mjesec izađe; Hribar sjedne a Solarić ustane. Široke mu se laloke ganu, velika i oštra jabučica poskoči mu u grkljanu, oči mu isplaze iz svojih rupa i sijevnu svetim žarom. Lice mu se preobrazi, kosa digne uvis, pa kad mu stanu micati i zlatne usne, cijela se Nijagara najlaskavijih superlativa iz njih istočila. Hribar, gladeći svoju ćelavu glavu, čedno slušaše svoga prijatelja, dok je uzveličavanje pljuštalo. Suze zanosa i radosti zališe Irenine oči. Ona blagosiljaše providnost što joj je dosudila da može slušati takve velikane.

Kad bude govor svršen, ustane Milan Krišković, pođe u plesaonicu, pa udari u tipke glasovira. Zvuci valcera izmame mlađe ljude iz sobe gdje se večeralo. No i majke i tetke dođu u plesaonicu te posjedaju na crvene stolice da promatraju zabavu, za koju su već bile njihove noge, kako su same govorile, nešto preteške. Ples odmah otpoče.

Ribičević je obavio desnicom jaki struk bujne i stasite Zorke, pa valsira zanosno, kao nikad u svom životu. Licem mu se prolilo žarko rumenilo, pomućene oči mu plivaju u nekom prijatnom osjećanju, a na pootvorenim usnama krili mu se više negoli radostan posmijeh. Pred njegovim zjenicama cakle se Zorkina jaka i okrugla ramena, posuta praškom, rekao bih, samljevenim staklom. Prsa mu se šire, jer milotno i omamno miriše biće Zorke, kojoj je put bijela poput slonove kasti, topla i nešto uznojena. Maglica, što joj titra nad ramenima, vije mu u lice, na zapuhe, kad se naglo s njom okrene. Ribičević je osvjedočen da će biti najsretniji suprug, da će uz Zorku uživati najtišu sreću, najveće blaženstvo. On je o tom osvjedočen, jer mu se neka slast splela i preplela cijelim bićem, jer mu noge podrhtavaju, kao da mu ih netko potkosio, jer mu je neka raskošna uzrujanost svladala srce i poremetila u njemu odmjereno kolanje krvi.

I Zorka je blažena. Ona osjeća da joj Ribičević ruku stišče, ona zna da nije hinjen taj stisak, ta njegovi pogledi jasno joj vele da je on strastveno ljubi, da gine za njom; no, i ona bi njega ljubila jer je ime Viktor zvučno i gospodsko ime, pa i noga mu je lijepa, a otmjeno je odjeven i duhovit je, a zar joj nije jednom rekao, na nekom plesu, da je u nje samo jedna pogreška, a ta je pogreška što je ona, Zorka, suviše lijepa, da, suviše krasna! Da, Zorka bi ga ljubila, ali njoj se i Vojnić sviđa, a to križanje osjećanja vrlo joj smeta, ona ne zna za koga da se odluči; teško je to, veoma teško, jer Vojnić nije jošte namješten, dočim bi je mogao suprug Ribičević pratiti na plesove, na zabave. Dakako da bi mogao, to je jasno, ta on ima već sada stalnu plaću, pa ako se i ne bi uvalila u gospoštiju, živjeli bi kao što žive i drugi, a dok se Ribičević nešto više popne, pripomagali bi roditelji. Oh, ona je osvjedočena da će ipak Ribičevića ljubiti, da će uzdisati i živjeti samo za njega i za svoju dražesnu i zlatokosu dječicu, za male Ribičeviće! Zorku obletavahu ovakve radosne misli; no ona zadnja misao, o malim Ribičevićima, bila joj je gorka i pomutila joj je svu radost.

— Zorko, zašto ste tako nemilosrdni? — šaptaše Ribičević, a dah mu bio suh i vruć.

— Ja nemilosrdna!... Molim vas, dra... dragi Viktore! — odgovori mu Zorka zadihavajući se i naglo blijedeći.

— Zorko, divna Zorko, izustite samo jednu riječ utjehe! Zorko, spasite me... ja trpim!

— Prestanimo, ne mogu više plesati, nije mi dobro! — Što će reći ljudi što toliko vremena plešemo?

— Toliko vremena! Meni se čini da ste mi u naručju jedan cigli čas — uzdahne Viktor i stisne joj lijepu i oveliku ruku.

— Razgovarasmo se i zaboravismo se! — šanu Zorka nježno.

— Vi ste, Zorko, blijedi! — začudi se Viktor i zabrinuto je pogleda.

— Prestanimo, molim vas — Zorka će tiho i bojažljivo.

Prestanu, pođu u jedan kut sobe, pa tu sjednu jedno do drugoga. Zorka gledaše zamišljeno u supor preda se. Bila je vrlo snuždena. Velika sumornost prostrla se po njenu licu.

Milan Krišković stisne obrve, zažmuri u Zorku, zaljulja glavom, saže ramenima, te uze udarati u tipke glasovira većom silom, nekom odlučnošću. Njemu je bilo žao što je Zorka onako naglo problijedjela.

Ples se već posve razmahao. Pod se trese, čuje se odmjereno sklizanje nogu, par leti za parom, miješaju se crne i plave glave u svjetlu, što lagano podrhtava. Uvojci i svakojake pletenice njišu se i poskakuju po golim ramenima. Ta se ramena otkrivaju na mahove iza muških crnih haljina, da se zasjaje i da se opet sakriju u onom vrtlogu. Zrakom se rasplinulo nešto omarno, živo, a sve to titra i bliješti u onoj prijatnoj i raskošnoj toploti što obavija Sabinine goste. Iz plesaonice vidi se niz rasvijetljenih soba, a tamo u trećoj sobi sjede uza sto neki stariji ljudi, sijedi, ćelavi, crvenih obraza, te mašu rukama, ustaju, držeći čaše u ruci, piju, viču nešto, sjedaju i opet grabe nešto po stolu.

Gospođa Sabina došla je u plesaonicu i uvalila se u velik, crven naslonjač, udobno, zaboravno, gospodski. Glavu je malko nagnula prema Iliji Hribaru, koji sjedi do nje. Kako se sasvim utisla u naslonjač, velike joj se grudi uzdigle i izbočile. Život njene crvene haljine od baršuna napet je na svakom šavu, pa se i čudi udova Jela, koja je promatra ispod oka, jer ne pojmi kako može Sabina disati onako sapeta. Sabina, ta lijepa i zdrava žena, ta otmjena gospođa, promatra svoje goste, svakome klima, svakome se smiješi, a njezin posmijeh, ako i nije odsjev srdačne iskrenosti, ipak preleti dosta ljubežljivo i laskavo preko njezinih crvenih usana, dok se napokon, iza velike lepeze ne pretvori u posmijeh zabrinutosti, dosade i prezira. Sabini bit će više od četrdeset godina. Njezina crna i posve glatka kosa sjaji se kao gavranovo krilo. Lice joj je oblo, puno i bijelo, a samo pod očima prelazi ta bjelina u žućkastu boju, koja se slijeva u modrastu pod samim dugim trepavicama. Te trepavice neprestance dršću. Sabina svakim časkom zatvaraše oči, samo kad bi se hotimice čudila, otvorila bi ih širom, na dulje vremena. Nad ustima crne joj se maleni, mekani brčići, tek da ih opažaš, kao da je mah nad njima huknuo.

Malo podalje sjede Solarić i Irena, Lozarova sestra. Djevojka prevrće oči, bijele i velike. Te su oči iskočile iz svojih jama i sjećaju te na kuhanu ribu. Irena se smiješi, vide joj se dugački, žuti i nešto pocrnjeli zubi, vide se oba niza tih zuba, i jošte dosta crvena mesa gdje su izrasli. Svaka njezina usna za sebe se smiješi, na svoj način, jer se te usnice teško mogu sastati. I bridasta ramena gospođice Irene su gola, a te kosti prevučene su mrkom i kao oparenom kožom. Irena sve se nježi i mazi oko Solarića, a to može Sabinu razgnjeviti i ogorčiti. Solarić sluša i ne sluša Lozarovu sestru; njegovi pogledi traže bogatu udovu Jelu, a često i njenu dražesnu nećakinju Ružu, no ovu potonju oprezno, kradom.

— Vidiš li onaj kostur? — upita Sabina Hribara, mašući lepezom silovito, tako da su joj lepršale na grudima nekakve vrpce.

— Irenu? — odgovori Hribar sažalno i puhne kroz nos.

— Da! Ala je glupa!

— Zašto? — začudi se Ilija Hribar i sakupi usne pod nozdrvama.

— Ti poznaš Solarića — šapne Sabina i zaljulja glavom.

— Poznam; dakako da poznam! He, vrlo pametan i uman čovjek! — odvrnu Hribar, te zatvorivši oči raskrili malko ruke.

— Prevejanac da mu nema para! — kimnu Sabina nagnuvši se do Hribarova ramena. Njezine se oči otvoriše u taj čas posvema, gornja usna joj se uzvinu i otkri niz jakih i oštrih zuba, snježnih poput mliječna jantara.

— Oh, vi, žene! Sabino, nemoj tako!

Sabina mu se porugljivo nasmiješi, a on doda:

— No, no, i ja se..., da..., i ja se slažem donekle...

— Donekle?

— I ja se slažem s tvojim mnijenjem. Dakako, prevejanac, da, lo... lopov!

— Zar ne vidiš kako bulji u Ružu?

— On?... Gle, vidiš vraga! No on se vrze i oko udove! — reče Hribar kao nehajno.

— Da, ništarija! — Prvu je ženu zatukao, a sad hoće da vjenča dvije u jedan mah!

— Sabino, dakle zatukao prvu?

Sabina zirne u Hribara nepovjerljivo. Hribar naglo izusti:

— Zatukao?... Ne vjerujem..., to jest..., on je kadar to učiniti!

— Gledaj, gledaj, kako mu se Irena kesi, kako očima prevrće! Oh, ti, bluno! Ha, ha, ha, molim te, pogledni je! Ma, pravi kostur, stara daska, nit' žena, nit' muškarac! — govoraše Sabina u lepezu.

— Da, pravo imaš! Zar se Solarić neće s njom vjenčati? — nakesi se Hribar.

Sabina gurnu Hribara laktom, pogleda ga začuđeno i šapne:

— Zar to želiš? Ilija, šta si pitao? Ti hoćeš da ti se smijem? No, kanimo se Irene! — mahne Sabina lepezom, te naslonivši glavu na oslon sjedala, uozbilji se i upita ga, žmureći u svjetiljku, što je visila po sredini sobe: — Jesi li već govorio s Petrom Vojnićem?

— A! — trže se Hribar na stolici i zavrti glavom.

— Nisi? — upita Sabina jako otegnuto.

— Ne! — puhne Hribar.

— Ja trebam — smrkne se Sabina.

— Petar je velika tvrdica! Ne da, pa ne da! Petar veli da ova tvoja kuća ne vrijedi koliko ti misliš — reče Hribar žalosnim glasom.

Sabina naglo zatvori lepezu.

— Sabino, jesi li govorila? — upita tiho i nakon kratke stanke Hribar.

— S udovom Jelom?

— Da!

— Nisam! — odgovori ona oštro i zagleda se u ljude što su plesali.

Hribar upre ruke u svoja raširena koljena, prigne se prema Sabini, pa kimnuv ponosno glavom, stisne usne i izreče, važno naglašujući svaku stavku:

— Dakle ti držiš da me udova ne bi odbila?

— Hoćeš li da s njom govorim? Udova je vrlo bogata, vrlo bogata!

— Ni ja nisam bogalj... A moje ime? — osovi se Hribar.

— Tvoje ime?... Meni se čini da udova ne drži mnogo do slavnih imena!

— Sabino, ti nisi baš u najpovoljnijim...

Sabina prekriži noge i pogleda u rt svoje lijepe cipele, kojom je naglo micala.

— Sabino, znaš i sama da udova ima dosta novaca. Ti si njena prijateljica, nagovaraj je.

— Da, ona mi je iskrena prijateljica — odgovori Sabina, jošte jednako tresući rtom svoje cipele.

— Govori, dakle, postaraj se da se...

— Ti dočepaš njene kese...

— Oh, oh, dakako, i to, no udova mi je i draga! — nakesi se Hribar i prođe rukom preko glave.

— Lijepa žena! Gle, ti si zaljubljen... Ilija, trebam sutra; ne zaboravi!

— E, e, kušat ću, no valja da govoriš s udovom!

— Amo ruku! Ne, ne trebam tvoje ruke!

— Sabino, zar ti do moje riječi ništa ne držiš?

— Ja?... Idem k udovi — šapnu Sabina i htjede ustati, no opazivši Ružu kod tetke, osta na svom mjestu.

— Ruža je lijepa, Ilija, hoćeš da njoj štogod kažem?

— Molim te! Gle, ti se sa mnom šališ! — nasmije se Hribar usiljeno.

— Pričekajmo dok se Ruža odmori, jer ne mogu udovi govoriti u njenoj prisutnosti.

Sabina i Hribar nastave svoj razgovor. Nisu dugo čekali jer domala stupi pred dražesnu djevojku Mavro Šarinić. Mladić se nakloni i umoli je da se s njim okrene nekoliko puta. Ruža se milo osmijehnu, porumeni, ustane, položi lepezu na krilo svoje tetke, a onda, podavši se nježno i povjerljivo u Šarinićev naručaj, zaplovi plesaonicom. Mavro je osjećao sada njenu mekanu ruku u svojoj ljevici, te bi on i stisnuo bio tu ruku, no bojao se da bi Ruža jako porumenjela, da bi ga s posmijehom ukorila, da bi možda i zadrhtala. Njegova desnica lagano obavijaše vitki i gibljivi struk, te srećno počivaše na njezinim dražesnim bokovima, no on to nije znao jer ga bješe očarao njezin neprestani radosni smiješak, jer ga omamljivaše miris njene valovite i sjajne kose, jer se utapaše u milju njene velike, raširene i misaone zjenice. Pred očima mu bljeskaše njezin slatki posmijeh, što je sinuo na rumenim i vlažnim usnama, da se odatle prospe i razmreška po cijelom milolikom licu, da sine stostrukom dražesti na svakom potezu, na svakom uzvisku, u svakoj jamici toga bajnoga lica. Mavro je ćutio da mu srce dršće, da ga tu nešto slatko steže, a Ruža se sjećala svoga prozora u Karlovcu, sjećala se svoje tuge što je bila zaokupila kad nije više viđala Mavra; no sada je drži u naručju onaj o kome je toliko puta snivala. Ruža je znala da bi bila srećna da je uvijek obavija Mavrova desnica. Ona mišljaše da ne bi mogla onako sama živjeti, da bi uvenula, da bi umrla, a sad joj je bilo tako ugodno osjećajući neki slatki srh što joj je gmiljio cijelim mlađahnim tijelom.

Ruža je poznavala Mavra Šarinića samo od vida, no vrlo ga je dobro poznavala, jer ga je često vidjela u Karlovcu, gdje je on bio na kratko vrijeme u službi. Kad bi Šarinić pripovijedao da je lijepo u Karlovcu, da je to najnarodniji grad, te da ima u njemu krasnih djevojaka, to bi on uvijek mislio na Ružu, jer mu se ona bila duboko usjekla u pamet i u srce. Kad je još boravio u Karlovcu, šetao bi iz puste dokolice, tako mu se onda činilo, pod Ružinim prozorima, no kad ga kasnije premjestili u glavni grad, često bi osjećao da mu nešto u srcu nije u redu, a onaj prozor u Karlovcu i onu lijepu crnokosu glavicu nije nikako mogao istrgnuti ni iz srca ni iz pameti. Jednoga dana, kad je već snovao da skoči do Karlovca, opazi Ružu u Zagrebu, u Ilici. Sav uzdrhta od radosti. Jošte istoga dana sazna da će Ruža dulje vremena ostati kod svoje tetke, koja je već nekoliko godina stanovala u Zagrebu. I Jela je bila Karlovčanka.

Mavro Šarinić poznavao se s Ribičevićem iz Beča, gdje su bili zajedno na naucima, a došavši u Zagreb, odvede ga Viktor u kuću gospođe Sabine. Lijepa Zorka u brzu se ruku s njim sprijatelji. Taj mladi i mučaljivi činovnik vrlo joj se sviđaše, no u kući, a i izvan nje, već se pogovaralo da će Ribičević doskora prstenovati Zorku. To se natucalo onako izdaleka, neizvjesno.

Kad je Sabina prolazila plesaonicom da se približi udovi Jeli, opazi je Solarić, te videći da je sama, pohiti k njoj, ponudi joj ruku i tiho joj reče:

— Sabino, valja da ti nešto kažem!

— Izvoli! — odgovori Sabina hladno.

— Irena je poludjela!

— To si mi htio reći?... Samo to?

— Da, samo, samo to! Sad mi je spočitavala što se obazirem za onom udovom!

— Jelom?

— I za njezinom nećakinjom!

— I za njom?

— Da, za Ružom! — reče Solarić, a usta mu ostanu otvorena.

— I ja sam već to opazila! — kimnu Sabina čvrsto naglasivši riječ: to.

— Sabino, pomisli, ovako ne može potrajati; nije pošteno od mene... Ja sam mu prijatelj! — klimaše Solarić gladeći bradu.

— Lozaru? — šapne Sabina i naglo stane zatvarati i otvarati oči.

— Tvoja mi je sreća na srcu!

— Tako? Nisam znala da si tako nezahvalan! — reče Sabina okornim glasom i uzvinu glavu nad zatiljak.

— Ova kuća nije već tvoja; vjerovnici ne mogu čekati... Ti znaš, što se mene tiče, budi mirna!

— Ti hoćeš da...?

— Ja ti želim pomoći. Ruža je bogata...

— Hvala bogu! — uzdahne Sabina... — Dakle u tom grmu leži zec!

— Sabino...

Sabina zažmuri i ugrize donju usnicu.

— Djevojka je bogata — šapne Solarić.

— No? — reče Sabina, i udari zatvorenom lepezom o dlan.

— Da... dijelimo?

— A!

— Ne vjeruješ?

— Smiješno! Govori s njenom tetkom... Smiješno, jedan hoće nećakinju, drugi tetku! — istisnu Sabina kroz zube.

— Tetku! — zinu Solarić.

— Da, Hribar!

— Gle, što je sunulo u glavu toj liji! — muklo će Solarić. U taj čas, oči mu sijevnuše od jarosti.

— Molim te, ne benavi! Sutra trebam! Obećao si mi! Zar misliš da sam već zaboravila?

— Sabino!

— Šta je?

— Ti si me već uništila! Odakle da ti nasmažem toliko novca?

— Vrati mi što sam ti dala prije pet godina!

— Već sam ti vratio!

— Ni deseti dio! Ja čekam sutra! Obećao si mi, zar tvoja riječ...?

— Ne vrijedi ništa u ovom slučaju!

— Pa ti veliš da je Hribar lija?

— Sabina — zaškrinu Solarić prigušeno i stegnu joj ruku da je od boli zadrhtala.

Solarić se udalji iz plesaonice ne pozdraviv nikoga. Prolazeći zatim onom sobom gdje se večeralo, opazi Lozara, koji se bio uvalio u jedan naslonjač. Lozar je držao čašu vina na koljenu i zurio pospano u sto. Lice mu je bilo crveno, nabuhlo i narovano.

— O, o! Zar već odlazite? — upita Lozar Solarića.

— Boli me glava, pa već je i kasno!

— Vi ste divan čovjek! Da, da, rano spati, rano spati, to je red: dakako, divan čovjek! — klimaše Lozar debelom glavom, na kojoj su se sjajile kratke prosijede vlasi.

— Laku noć! — promrmlja Solarić i ispadne iz sobe. Lozar zavrti prstima desne ruke pred čelom, te počne mrmljati sam u sebi: E, učena glava taj Solarić, da, učena glava, no vrlo je bezo... bezobrazan... A što to velim? Bezobrazan...? Da, tako je! Dakako da je bezobrazan!... Ej, divan je to čovjek!... Hi, hi, hi, trbuh domovina, on otadžbenik, tukao se po trbuhu, da, kad smo ono suviše gucnuli na moj imendan! A tko je taj Solarić, a tko je taj njegov prijatelj Hribar?... Zdravlja mi, našla vreća zakrpu! Hi, hi, hi! — zamašuka Lozar debelom glavom, pa ispivši pola čaše, nastavi: — E, e, e! To su veliki ljudi, patrioti, za... zastupnici, učenjaci! Da, da, Hri... Hri... Hribar i Solarić i Sol..., ti imaju soli u glavi! Zar ne veli Sabina, moja žena Sabina, da se moramo ponositi što k nama dolaze... Hm!... No zašto hm? Zar se ja, možda, ne ponosim? Da, Sabina ima pravo, dakako da ima pravo moja žena Sabina, moja divna ženica! Sabina, vjeruj! — kimnu Lozar sada i ispije donju polovicu u čaši, pa nastavi: — Divno vino, divno, vjeruj da se ponosim, oho, molim lijepo i te kako, da se dičim!... Solarić... talenat... veleum... Hribar... divno... divan ples... dobra večera... domovina, da, žrtve znanosti... učenjaci... uče... njaci — svrši Lozar, slatko usnuvši.

Lozar poče domalo silno hroptati i hrkati. Njegova debela i ošišana glava uvalila se u tustilo kratka vrata, kojemu se koža dizala iznad košulje u mesnatim kolobarima. Jedno mu je oko posve zaklopljeno, a drugo napola otvoreno, te se vidi u njemu mezdra, crvena od upale. Brci mu se objesiše preko klepavih i nadutih usnica. Cijelo obrijano lice oblilo mu se tamnim rumenilom. Noge su mu protegnute i raširene, a ruke mu vise niz široki naslonjač.

Kad je Solarić onako naglo otišao od Sabine, plesala je lijepa udova. Sabina se učas bila sabrala i sjela do Ruže, no nije se s njom mogla razgovarati jer se Ruža malo mogla odmarati, onako lijepa i vrsna plesačica.

— No, draga Jelo, ti mi se vrlo lijepo zabavljaš — reče joj Sabina malo kasnije, kad ju je doveo na mjesto neki gospodin.

— Ah, onaj ti se ne zna ni maknuti! — potuži se Jela na svog zadnjeg plesača. Bila je sva zasopljena.

— Jelo, odmori se sada; zar ti nije mučno? Strašno dišeš! Da ti istinu kažem, malko smo prekrupne za ples! — našali se Sabina.

— I godine su tu! — nasmije se Jela.

— A šta bih ja morala reći? Ja sam od tebe starija barem za četiri godine!

— Da, da, meni je trideset i pet — otkri Jela istinu.

— No vidiš, za jednu se prevarih! — lagaše Sabina odbivši pet.

— A, briga me, samo kad sam zdrava! — slegne udova ramenima i otare rumeno i znojno lice.

— E, dobro je tebi, Jelo! Nemaš nikakve brige, sama si, bez djece...

— To mi nije baš drago — prekine joj riječ Jela.

— Čuješ, Jelo, iskrena sam ti prijateljica, pa zašto da se s tobom ne porazgovorim kao s rođenom sestrom? — počne Sabina ozbiljnim glasom.

Jelu ganu Sabinine riječi. Udova je bila dobra i bezazlena, te do skrajnosti povjerljiva.

— Jelo, ti znaš da te rado uza se viđam — nastavi Sabina slatkim glasom, koji je odmah prodro u Jelino srce i uzbunio je.

— Što želiš reći, Sabino? — uzvrpolji se udova.

— Što želim reći? — kimnu Sabina žalostivo.

Udova se preplaši i uhvati je za ruke.

— Sabino, govori!

— Vidiš, ti si mlada žena, lijepa, mila...

— Sabina, molim te! — pocrveni udova.

— A zašto da ne kažem istinu? Ti si još mlada i dražesna, a znaš kakav je svijet...

— Što misliš? — trže se čestita udova.

— Svijet najvoli ocrnjivati takve žene kakva si ti — reče Sabina utješljivo.

— Mene ocrnjivati? A što ja kome činim? — problijedi udova.

— O tome se ne govori! — mahne Sabina. — Ti si dražesna i mila, ljudi ti zavide na tvom imetku, a mene srce boli kad čujem zlobne jezike...

— To su izmišljotine!

— Znam, slatka prijateljice, no tko da zatvori usta svijetu?

— A briga me! — reče Jela. — Govorimo o drugim stvarima!

— Ne, ne, Jelo, tebe valja da bude briga! Ti možeš lasno začepiti usta svijetu; to zavisi od tebe! — nasmiješi joj se Sabina.

— O meni?

— Da; udaj se, udaj se! — šapne Sabina:

Udova porumeni i sva se smuti.

— Ima ih dosta koji ginu za tobom! — stade je Sabina dalje nagovarati.

Jela obori glavu i uze se smiješiti.

— Jelo, ja poznajem Zagreb, poznajem ljude, a kažem ti, tvoja mi je sreća na srcu. Teško se namjeriti na vrijednu mušku glavu, no ima ih baš i u ovoj kući koji su vrijedni svake žene. Draga Jelo, osamljena žena — izgubljena je.

— Pa šta misliš? — upita Jela tiho i pogleda je velikim, modrim očima.

— Ma čudim se što se nisam dosad domislila! No to je vrlo teško, jer i on veli da mu je dobro i ovako bez žene. Šteta za toga čovjeka! — uzdahne Sabina.

Uto se približi Zorka plešući s Vojnićem. Sabina upita svoju kćerku:

— Zorka, jesi li vidjela gospodina Hribara? Je li već možda otišao kući?

— Ta, eno ga tamo! Hoćeš da mu što kažem? — upita Zorka zastavši za časak.

— Pleši, dušice, pleši! — reče joj majka i pogleda je oštro. Sad se obrati k udovi i upita je: — Ti poznaješ, Jelo, gospodina Hribara? Ah, to je vrlo Naobražen čovjek! Ti bi bila srećna!

— Ja srećna s Hribarom? — osupne se udova.

— Da, mila Jelo! Hribar je vrlo čestit čovjek. Znaš li ti tko je Hribar?

— Kako da ne znam!

— Ime se njegovo pronosi cijelim svijetom!

— Tko to kaže?

— Pitaj Solarića!

— Što, Solarića da pitam? — začudi se Jela. — Ta Solarić mi je rekao da je Hribar neznalica, lukavac i šta ti ja znam...

— A kad ti je to rekao? — ugrize se Sabina za usnicu.

— Danas, poslije večere!

— Čudnovato! Ti ga nisi razumjela; on je, valjda, mislio nekoga drugoga!

— Drugoga! Al' kad ti velim...

— No, ima vremena, govorit ćemo o toj stvari! Doći ću za koji dan do tebe. Gle, gle, tvoja se Ruža danas predivno zabavlja — smiješila se Sabina usiljeno.

— Ta mlada je i zdrava!

— A tetica ima svega i svačega! Oh, sretan li je Mavro Šarinić!

— Mavro Šarinić! — razvali oči udova. — Što govoriš? Misliš li onoga mladog činovnika?

— Gle, tetica dakle ništa ne opaža! Ta zar ne vidiš kako se zagledava jedno u drugo?

— Zagledava? A šta ću! — uzdahne Jela.

— A eno tamo moje Zorkice!

— Nešto je blijeda... Sabino...

— Izvoliš?

— Nadam se da ćeš me doskora posjetiti, znaš, ona svotica! Oprosti što te sjećam...

— Dobro, dobro, draga Jelo! Donijet ću ti svakako sutra!

Gospođe nastave svoj razgovor mudro i oprezno.

Sa Zorkom je plesao Jakov Vojnić. Držeći tu jaku i rascvjetanu djevojku u naručju, s nekim je ponosom osovio glavu i gledao preko njezina ramena. Plesao je polagano i pristojno, a ponajviše podaleko od gospođe Sabine. Jakov Vojnić bijaše visoka stasa, krepak i čvrst kao drijen. Crno mu odijelo pristajalo kao da je na njemu saliveno. Pred svakim se zrcalom dulje vremena vrtio i ogledao da li mu je glatka i sjajna plava kosa u potpunu redu. On se sviđao Zorki više nego ikoji drugi; sklad njegova, uistinu prekrasna stasa posve ju je očarao, a žalila je što njegove male i sive oči nisu bile plave, velike i duboke, no opet se tješila što mu je lice pravilne ljepote, što ima krasnu punu bradu, što mu je put snježna, zubi maleni i bijeli. Jakov bijaše njezin učitelj. Kad bi joj tumačio povijest, nijemo bi se zagledala u njegove čiste i gospodske ruke, na kojima je svaki nokat bio pravo remek—djelo marljivosti. Vojnić je mnogo do sebe držao, a to se baš Zorki mililo jer je znala da on igra na veliku lutriju samo radi nje. Zorka je strepjela pred pomišlju da bi mogla ostati usidjelicom, jer je imala svaki dan pred očima tetku Irenu; no ne samo to, nego je ona uopće čeznula za bračnom srećom.

Vojnić joj ne reče ni riječi dok mu ona nije progovorila.

— Molim vas, Vojniću, što ste tako zamišljeni? — upita ga tiho Zorka.

— Ja zamišljen? — odgovori iznenađen. On je u taj čas gledao njezin lijepi vrat i jedno njezino uho, koje bijaše posve ružičasto jer je kroza nj udarala svjetlost.

— Da, vi! Zar ste ljutiti? Nijedne riječi nisam čula iz vaših usta!

On jošte gledaše ono krasno, prozračno i ružičasto uho, iza koga je lepršalo nekoliko vlasi, od kojih bi se pojedini prihvatili njena uznojena vrata.

— Vojniću, što vam je danas? — umoli Zorka opet.

— Ništa, gospođice. Vi ste vrlo blijedi.

Zorkin vrat porumeni, no ona ne obori glave nego mirno reče:

— Da, već jedan sat osjećam da mi nije dobro, Vojniću, je l' to ljubav kriva?

— Ljubav?... Zar vi koga...?

— No, no, izrecite! — kimnu Zorka i prestane plesati.

Vojnić joj ponudi ruku, pa se stanu šetati jednim dijelom sobe. Sad prestane i ples. Vojnić je šutio.

— Dakle? Zar nećete svršiti što ste započeli govoriti? — navali Zorka.

— Htio sam vas pitati da li koga ljubite — izusti Vojnić ujedljivo.

— Vi ste okrutni, Vojniću; čemu me žalostite? To od vas nije plemenito! Uistinu, vi ste okrutni!

— Ne ja, nego vi ste okrutni! — odgovori on, a glas mu drhtaše.

— Ljubim vas, no ne bih smjela! — uzdahne Zorka tužno. — Vi znate da se majka ljuti na me... Oh, koliko trpim radi vas! — potuži se ona i stisne mu ruku.

— Gospođice, ljubav ruši sve zapreke...

— Vojniću, ja sva dršćem! Ostavite me! Idem u svoju sobu da se odmorim, da odahnem! — govoraše naglo Zorka. Njoj se, uistinu, maglilo pred očima.

— Želite li da vas pratim?

— Ne, hvala! Opazila bi majka!

Zorka mu se sjetno osmjehnu, pa se udalji iz plesaonice, naglo idući. Vojnić se zbuni; on gledaše začuđeno u vrata Zorkine sobe. Noge mu klecahu; srce mu silovito tuklo za tom krasnom plemkinjom koja ga je ljubila, koja je samo za njega živjela. Jakov je bio o tome osvjedočen jer mu ona bješe rekla da je on najljepši mladić u Zagrebu, pa kad je uistinu takav, zašto da ga Zorka ne ljubi?

Milan Krišković bješe opazio kako se Zorka udaljila, te lukavo izađe iz plesaonice na druga vrata. Idući zatim naokolo, kroz više soba Sabinina stana, dođe pred vrata Zorkine sobe. Zorkina je soba imala dvoja vrata; jedna u plesaonicu, druga na hodniku. Milan otvori vrata koja su vodila na hodnik, pruži unutra glavu, te žmureći i smiješeći se upita:

— Zorkice, šta si se amo sakrila?

Zorka drhtnu, pogleda ga tužno i očajno kimnu. Sjedila je na divanu i držala rubac na ustima.

— Što je, Zorko? Ti suviše plešeš!

— Milane, što će biti sa mnom? — uzdahne teško Zorka.

Milan sjede do nje i uze joj desnicu.

— Zorko, zar mi nećeš reći ni riječi?... A, a, sad znam, zašto si žalosna: ti misliš da te majka neće pustiti na naš ples. Ja ću je moliti, ja ću...

— Ples! — zaklima tužno Zorka. — Molim te, ne luduj! Meni nije dobro! — zajeca sada.

— Tebi nije dobro! — osupne se Milan i problijedi.

— Ta već ti rekoh pred koji dan... Savjetuj mi, Milane, šta da učinim.

— Ja da ti savjetujem?... Zorka, ti se varaš, da, ti se varaš... — govoraše on zamišljeno.

— Ah, jadne li mene! — uzdahne djevojka.

Milan je pogleda sućutno, pa ustane sav uzrujan i reče joj:

— Da, ti se varaš, Zorka, zbogom! Umiri se, molim te! — Pruži joj ruku, ali je ona ne htjede primiti. Milan iziđe na hodnik, pootvori vrata, protisnu glavu u sobu, pa smiješeći se usiljeno, opet je pozdravi: — Zorko, zbogom! Dakle sutra po podne! — kimnu i otiđe.

Zorka uzdahne, pa pokrije lice rukama i zajeca tiho.

Iz plesaonice se čuo veseo žamor, šum haljina, grohot i pokoji povik. Slabo je svjetlo svjetiljke padalo na lijepo pokućstvo te udobne, tople i mirisave sobe. Kroz prozor vidjele su se grane jednoga stabla, a kroz te grane dvije sjajne i malene zvijezde na tamnom modrilu zapadnoga obzorja. Noć se bila razvedrila. U polusjeni pričinjala se Zorka mnogo većom. Zelenkasto svjetlo tiho se sjajilo na golim joj ramenima. U toj sobi bijaše toplo, no Zorkino čelo bilo je studeno kao i ruke na kojima joj se ježila bijela i glatka koža. Mrzli srsi prolažahu njenim ubavim tijelom i probijahu joj kosti, a u grudima ju je nešto peklo; srce joj se stezalo i naglo tuklo. Pred njom je bila njena mekana postelja, napola otkrivena. Po visokim jastucima i po bijelim pokrivalima plivaše ono zelenkasto svjetlo noćne svjetiljke i mamilo je na počinak. Zorka bješe uronila u nevesele misli kad se jednim mahom otvore vrata. Djevojka se nemilo trgnu i upita preplašeno:

— Tko je?

— Tiho!

— Vi, Vojniću? — drhtne Zorka.

— Ja sve čekam i čekam, povratit ćete se u plesaonicu, no vas nema...

— Molim vas, ostavite me!

— Zorko, je li vam bolje?

— Vojniću, iziđite na ova vrata, na hodnik. Bojim se da vas je tko opazio kad ste amo ušli. Molim vas, ostavite me! — drhtala je Zorka, i pokazivala mu vrata.

— Umirite se, nitko me nije opazio, ni vaša majka. Ona se razgovara s onom udovom. Zorko, umirite se, ja ću, evo, odmah otići. Čujte, samo nekoliko riječi...

— Dragi Vojniću, idite, zaboga, idite!

— Zorko, dopustite da sjednem do vas!

— Oh, bože! Zar ste poludjeli? Oh, vi, muškarci, vi ne znate šta je milosrđe!

— Samo na časak! Dozvolite! — reče Jakov i sjedne do nje.

— Oh, koliko sam nesretna! Šta hoćete, što želite?

Vojnić je primi za ruke.

— Vojniću, molim vas!

— Zorko, zar me vi ne ljubite? — upita on tiho, stišćući joj ruku koja je drhtala kao i njegova.

— Da, da, ja vas ljubim, no čemu ta ljubav? Ja ne mogu biti vašom. Zar ne vidite zapreke? Vojniću, ja sam nesretna, strašno nesretna! — uzdahne Zorka, a suze joj obliju lice.

— Zorko, jesam li ja kriv za te suze...?

Djevojka se trže cijelim tijelom, pogleda uvis, uzdahne, ne reče ništa, nego mu se nasloni na grudi i opet zajeca. Njezin dah bijaše jak i topao.

— Mila Zorko, oh, kako vas obožavam! Da, ja vam ne mogu reći sve što sada u srcu osjećam! Zorko, jedan cjelov, jedan jedini spasio...

— Na, evo, dva, tri, je l' dosta. Sada me ostavite; Vojniću, molim vas!

— Oh, kako sam blažen! Zorka, vaši su cjelovi tako slatki, vaše su riječi... — ne svrši Vojnić, jer se naglo otvoriše vrata.

U sobu je bila stupila Sabina i prepala se, videći uz Zorku muškarca.

— Zorko, šta je to?

— Majko, ja...

— Vojniću, vi, vi tu! Divno, ma prekrasno!

— Gospođo, oprostite...

— Mir! — istisnu muklo Sabina.

— Gospođo, budući da je slučaj htio da me ovdje... — počne Vojnić uzbunjeno i donekle svečano, no Sabina mu presiječe riječ:

— Ne ludujte!

— Gospođo, mi se ljubimo, to zna bog, dakle, ja molim za...

— Vi ste bezobrazni! — nasrne na njega Sabina.

— Majko, molim te!

— Šuti! Ni riječi!... Gospodine! — nakloni se Sabina pokazujući vrata Vojniću.

— Idem, dobro, idem! — izmuca Vojnić i išulja se iz sobe gledajući u velike Sabinine oči koje su grozno sijevale u onom zelenkastom svjetlu.

Kad Vojnić iziđe, zaključa Sabina vrata plesaonice. Prekriži ruke nad trbuhom, uzvine glavu i reče prezirno:

— Zorko, srami se! Zapamti, ja neću zaboraviti ove noći! Ja ću te već naučiti kako se čestite djevojke grle s beskućnicima!

— Vojnić nije beskućnik! — usudi se Zorka tiho.

— Srami se!

— Molim te, daj mi mira!

— Gle, bezobraznice! Zorko, ti ne poznaješ svoje majke! — grozila se Sabina.

— Šta?... Ne poznajem?

— Šta hoćeš time reći? — zaškrinu muklo Sabina i uhvati je za ruku.

— Ja... Ništa! Molim te, ma'ni me se! Idi, čeka te društvo!

— Govorit ćemo! Ja ću te već opametiti!

— Da, govorit ćemo! Molim te, ne muči me!

— Lezi sada! Neću da te na plesu više vidim! Svuci se! Zar ne čuješ? Zorko, Zorko! — zaprijeti Sabina, otvori vrata i uđe u plesaonicu smiješeći se slatko nekim gostima.

Zorka iščupa sada cvijeće iz kose, rastrga rukavice i čipke po grudima, te se stane svlačiti naglo i bacati odijelo po sobi. Dršćući od gnjeva, baci se u postelju, okrene se prema zidu i utisne glavu u jastuke. Njezina ramena podrhtavahu. Plakala je od jarosti.

Malo zatim kazivaše Sabina Hribaru da nisu sve nade iščezle, da se može govoriti s udovom Jelom o onoj poznatoj velevažnoj stvari. Ribičević, saznavši od Sabine da Zorki nije dobro i da je legla, potraži staroga Lozara. Nađe ga i probudi ga u onom naslonjaču.

— O, o, učenjaci, a gle, vi ste, naravno, vi niste učenjak, vi, vi, Ribičeviću — mrmljaše Lozar tarući oči.

— Ej, gospodine, bismo li mi jednu? — upita Ribičević noseći desnicu k ustima i okrećući tu desnicu kao da nešto u grlo lijeva.

— Dakako, ali bez onih nazdravica, znate, onako prijateljski. Gle, dugo sam spavao! Hi, hi, hi, jopca sam prospao! Znate, stara glava, a meni to odmah udari u možđane, no, no kad zaspim uricu, sve je u redu. Dragi Ribičeviću, sjednite evo ovdje! O, o, o! Vi ste vragometan dečko! Molim vas, nemojte se baviti politikom, evo, točite, tako, a sad kuc, kuc, tako, bog nas poživio!

Dugo su vremena pili. Ribičević je spavao te večeri kod Lozarovih jer se bio suviše nakitio.

U tri sata poslije ponoći isprati Mavro Šarinić do kuće Ružu i tetku joj. Pred vratima utisne cjelov na ruku dražesne djevojke. Tetka to nije opazila.

Sljedeća stranica→