Gorštak
| Gorštak autor: Ivan Bunić Vučić |
Nadmite se, dipli moje,
da ja budem pripijevati
ljepos Dzorke, me gospoje,
koja život moj prikrati.
Jeju, meni ti pomozi
hukajući na moj govor;
na moju se pjesan prosi,
noćna ptico, taki odgovor.
Nu ti poče, uh, jaoh meni!
Lijepo ti ste, o Gorštače,
ti i jej s diplim sjedinjeni,
skladno ti od vas svaki plače.
Dzorko slatka, Dzorko lipa,
pače vrijedu srca moga,
vele grčja od nalipa
i čemera otrovnoga,
zašto ljepos tvoja mori,
o nesvijesna pastjerice,
ko te služi, ko te dvori,
od života ubojice?
Viđ' me, kô me s' obranila,
da nije lijeka mojoj rani,
viđ' me, kô me s' razdrpila
kroz drag pogled tvoj sunčani!
Svrni, Dzorko, svijetle dzore
neka ljepos tva ljubljena
oštrom harbom vidjet more
tvoga verna probodena.
Kad za slugu tvoja dika
mene uzet ne ganu se,
što me za psa daj stražnika
tvomu stadu ti ne uze?
Vuku iz usta ja ureda
tve ovčice drpio bih
i bez straha ja medvjeda
na boj vrli pozivo bih.
Znaš kolikrat bih obrana
u pogubah tebi mnozijeh
naprašitijeh od silvana
i satira vitorozijeh.
Znaš kada te punu strahe
zagusiše i odniješe
čim mlaćaše mlade orahe
i kidaše sama kriješe?
Ne zaštedjeh moju snagu,
ni života, vajmeh meni,
za oteti moju dragu
da te gusa ne zaplijeni.
Mene dvori vila svaka,
nu se sama taka prosi
divja vila za Gorštaka
trkom slična divjoj kozi.
Velika sam ja plemena,
slavni svi su moji bili,
od koljena do koljena
grabili su i gusili.
Nije ovčara ni pastira
koji od mene veće ima
mlijeka, masla, mlada sira,
ili je ljeto, ili je zima.
Nije drugoga goranina
ki nada mnom zdrži veće
meda, žita, voća i vina,
múke, stoke i odjeće.
Tisuću mi ovčica je
ke livadom pasu trave,
sto mi vola orača je
i sto mi su steone krave.
Danu što mi toj pomaga
kad sred nijedne zdržiš scjene
svakolika moja blaga
i s svijem mojijem blagom mene?
A i nijesam ni grub tako
kô me ljepos tva spovijeda,
neg što, kad se rvuć jako,
bih izgrđen od medvjeda.
Nu nije u meni veće rane
negli ona ku uzroči
jasnos zrake od sunčane
od veselijeh tvojijeh oči.
Sve obidoh vilenike
s vilenicam po sve strane
da oni dadu meni like
za boleće moje rane.
Ali meni svi rekoše:
ni u travi ni u riječi
lijek se tebi nać ne može,
ko te rani da te i liječi.
Sveđ mi u srcu rana jesi,
i sveđ bolim tvôm nemoći,
ili u dne kriješte krijesi,
ili šturci šture u noći.
Bez pristanka na pameti
sama ljepos tva meni je,
ili sunce prži ljeti,
ili vihar zimi vije.
Lovac znojan sjencu ište,
orač pušta vole trudne,
pastir svraća na plandište
svoje stado u poludne;
jaoh, trud svaki svrhu ima,
za umorom pokoj slidi,
samo trudim ljuvenima
nadalek se pokoj vidi.
Ove trude, muke i jade,
s kih moj život trudan gine,
prireče mi još njekade
crna čavka s vrh česvine.
Nu, Gorštače, kuda zađe
s mahnitome tvojom svijesti!
Teško ti te zlo sad nađe,
razberi se i osvijesti!
Loza tebi neobrezana
visi o brijestu zapuštena,
njiva svaka poharana,
múka i stoka sva satrena.
Vukovi ti na svu volju
tvoje stado sve najdraže
plašu, stižu, biju i kolju,
er mu nije tvoje straže.
Staje ti su prokopane,
prokopana sva ulišta;
gola, bosa i bez hrane
ljubav će te svrć na ništa.
Bolje se je iz po puta
opet natrag povratiti
prije neg te smrt priljuta
bude i ljubav u grob zbiti.
Dipli moje, koje biste
drage meni u ljuvezni,
er me skladno sadružiste
vazda spijevat slatke pjesni,
puste ovdi ostanite,
kad nesrećne jeste bile
za pridobit kamenite
prsi lijepe Dzorke vile.
Pače o hrastu obisnute,
da vas lasno svak zamiri,
često od vjetra vi nadute
čin'te da u vas vjetar sviri.
|
Ovo je djelo u javnome vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti. |