Giga Barićeva/3.5.3
| ←Drama: Drugi čin | Giga Barićeva — Drama: Treći čin autor: Milan Begović |
→ |
Drama: Treći čin
Divan u salonu pretvoren je u postelju, s jastucima, plahtama i jorganom. Giga ne leži, nego skupljena sjedi, obuhvatila preko jorgana koljena, na koja je naslonila čelo. Lampa na stolu gori, ne čuje se više štropot kišnice, naokolo je nepomičan mir. Iza zatvorenih vrata, kroz koja je Marko prije jedne ure izašao, također je mir. Tabernakl je otvoren, na podu nema više razbacanih pisama ni hartija. Sve je uklonjeno sa stola, što je iza večere bilo doneseno: mašina za kavu, šolje i boce s likerima. Markovi su kovčezi ostali, samo su uklonjeni uza zid. Harmonika je još na klaviru. Na stolu, na dohvatu Gigine ruke stoji knjiga, otvorena, s hrptom prema gore, kao da je malo prije bilo iz nje čitano.
Najednom se čuje iz bračne sobe kratak, jasan, ali ne jak poziv: - Giga! - Ona uspravi glavu, oprezna i iznenađena, ali ne odgovori, kao da čeka da se poziv ponovi. I uistinu začuje se opet: - Giga! - Ovaj put jače, tonom, u kome je bilo nešto vedrine i usrdnosti. Ona ugasi lampu, ali ne zakrene kontakt, da ne pravi žamora, nego polako odvrne žarulju i ispruži se, kao da spava. Sad se polagano otvore vrata, a kako se god otvaraju, tako se pojačalo svijetlo iz one sobe i osvjetljavalo straga Markovu figuru, koja se obzirno pojavljivala u otvoru.
Marko zovne nešto jačim glasom: - Giga.
Ona se samo trgne, kao da se budi iz polusna.
- Spavaš li? - upita on živo približivši se onom kraju divana, gdje je njena glava.
- Drijemala sam, - reče pospano, - a možda sam već i spavala. - Onda prihvati nešto hitrije: - Zašto ne spavaš?
Marko je u to zakrenuo kontakt, ali se lampa nije upalila, jer je žarulja bila odvrnuta, pa reče: - Ne gori! Žarulja je pregorjela.
- Ne, ne, - reče Giga, digne ruku k lampi, gdje su im se ruke dotakle i nadoda: - Odvrnula sam žarulju, da se ne čuje, kad kvrcne kontakt. - Svjetiljka se zapali, a ona upita:
- Koliko je sati?
- Dva su prošla, - odgovori on stojeći gore kraj divana i gledajući na nju, koja, podbočena laktom o uzglavlju, sva osvijetljena od lampe, podigne lice prema njemu. On stavi ruku na njenu glavu i milujući je polako spusti prste preko njezina lica, međutim je govorio potpuno uravnotežen, vedar, srdačan, kao da nije bilo ni najmanjeg sukoba među njima:
- Ne znam, pamtiš li još, ali onda u Galiciji, kad su Rusi prekinuli našu prvu bračnu noć, onda je također bilo nešto oko dva sata.
Ona je dohvatila njegove prste, ljubila ih i pritiskala uz lice.
On je dalje govorio: - Kako je život apsurdan! Namješten kao kakav komad u teatru. Ni jedan dramaturg ne bi mogao izmisliti onakav deus ex machina, kakav smo mi doživjeli. Prije nego smo legli u postelju, morali smo bježati. Da nije sve bilo tako tragično, dala bi se iz tog motiva napisati komedija. - Način, kako je govorio, odavao je, da se u njemu, kroz ono vrijeme što je bio u drugoj sobi, nešto promijenilo, neko izravnanje, preokret neki, i on sada sam zaobilazi ono glavno, što ga je u taj čas zaokupilo. Svakako nema više u njegovu držanju i akcentu ni traga one nepopustljivosti i sumnjičavosti, što su ga prije mučile. Njegov usrdni ton nije nikakva taktika.
Giga nije prihvatila taj ton, ona je bila usprkos toga, što je on sada tako nastupio, neobično tužna. Milovanje, kojim je obdarila njegovu ruku, imalo je u sebi više prijekora, nego nježnosti. Kao da mu hoće reći: - Vidiš, to nisi zaslužio, ali ja te ipak volim. - Nije gotovo ni slušala, što govori, pa ga je i zapitala, kad je svršio: - Što si radio tamo, kad nisi spavao?
Marko počeka malo s odgovorom, kao da premišlja. Onda reče: - Nisam mogao zaspati. Gledao sam u onaj drugi jastuk kraj sebe, što se bijelio u tmini kao lijepa sablast, i mislio kako je besmisleno, što tvoja glava ne leži na njemu. Nekoliko sam puta digao ruku, da te potražim, ali ona se bojala da ne nađe nikoga, pa se svaki put opet vraćala na jorgan. I nogu sam ispružio tamo, a ona je slijepo lutala među hladnim plahtama. - Digne ruku s njene glave, zaobiđe divan i sjede na nj kraj njenih nogu. - Onda sam ponovo zapalio svijetlo i čitao.
Giga je sve začuđenije slušala, što on govori. Kao da ispituje što je to s njim i što namjerava. Bilo je i zabrinutosti u njezinu pogledu. Prijelaz je u njemu bio preveć nagao, pa se bojala, da ponovo ne počne sa svojim uvredama i ekscesima. Nakon kratke pauze upita ga: - Što si čitao?
On ne odgovori na njeno pitanje, nego, sav u drugim mislima, zapita sa svoje strane:
- Kad je umro tvoj otac?
- Bit će nešto preko dvije godine. Zašto pitaš?
- Dvije godine. - Zamisli se on. Poslije malo ponovi. Dvije godine. - Onda reče skoro za se: - Dugo je, što živiš tako sama.
- Meni je uistinu neobično dugo, - reče ona žalosno. - Strašno je to biti bez ikoga!
Marko je sada gledao u nju, kao da nešto ispituje na njoj pa reče:
- Kad te ovako gledam, čini mi se, da si ista onakva, kakva si bila prije osam godina. I jesi baš onakva. Ništa se nisi promijenila. Godine su prešle preko tvoga lica ne ostavivši nikakva traga na njemu, kao da si se obrisala svilenom maramom.
Gigi je bio neugodan njegov pogled i govor. Mahne nehajno rukom i prihvati: - Tamo u onoj sobi ima jedna moja slika. Slikala sam se nekoliko dana prije nego što sam pošla k tebi, da se vjenčamo. Ako ti nije teško, donesi je i uspoređuj.
- Vidio sam ja to malo prije i baš zato i tvrdim: ništa se nisi promijenila. Zadržala si još ono nešto djevičansko, što je bilo najljepše na tebi. Giga se malo trgla na onu riječ »djevičansko« i s nepovjerenjem je tražila razloge tima njegovim izjavama. Kad je svršio repliku, nasmiješi se umornim izrazom i zaklima malo glavom: - Ne vjeruj, dragi, svojim očima!
- A ipak je tako! - usklikne on radostan. - Nesumnjivo, da je tako. Što te dulje gledam, sve mi je jasnije i vidljivije. I samo se čudim, kako je moguće da toga nisam vidio odmah, čim sam te večeras ugledao. Bio sam slijep, uistinu sam bio slijep.
- Ili si, dragi, sada najedamput postao slijep, - reče ona s nešto jačim posmijehom.
On se povuče divanom malo bliže k njoj, uhvati je za lice i dva tri put ga kratko pomakne promatrajući ga prema svijetlu: - Sve je kao nekada, - usklikne s nešto emfaze, - a oči jasne, prozirne i malo začuđene kao onda, kad su slušale što rade planetoidi u prostorima!
Gigu je boljelo lice od pritiska njegovih prsta. Otrgla se iz njih, a onda reče, primivši se rukom za lice:
- Marko, najbolje bi bilo da pođeš spavati. Kasno je, a i ja sam vrlo umorna.
- Ja bih radije nešto pio, - odgovori on. - Malo vina.
Ona se začudi, ali ipak reče: - Znaš gdje stoji vino, pa izvadi bocu i čašu.
- Znam. - On pođe do tabernakla, otvori donja vratašca i stavi na stol čašu i karafu. Natoči, pa reče: - Znaš, sutra ujutro ne ćemo ići u Stenjevac, nego poslije podne. U jutro ćemo se izvesti na Mirogoj. Rado bih odnio malo cvijeća na grob tvoga oca.
Kad je to rekao, ispije čašu na dušak i pripali cigaretu. Ona je promatrala svaku njegovu kretnju i čudila se njegovim riječima. Ali ipak reče, kao da je sve to potpuno shvatljivo: - Tvoja je namisao neobično nježna. Hvala ti za to.
- Ne ideš li i ti često, da pohodiš moga oca? - usklikne on, pa nadoda: - Ja sam volio tvoga starog, iako on nije bio oduševljen time da mu postanem zetom.
- On je bio prvi, koji je počeo za te propitkivati kod Crvenog Križa u inozemstvu. Dan dva prije nego je umro rekao mi je, kako bi najvolio, ako se za te ništa ne dozna, da se nikad ne preudajem.
- Znam, znam, - zaleti se Marko, ali odmah skrene kao da se presjetio: - Kao da je slutio, da ću se vratiti.
- On je čvrsto vjerovao u tvoj povratak, - reče Giga. - I dogod je bio živ, nisam ni trenutka sumnjala u to. On te je podržavao na životu u mojim predodžbama, ustrajnije, upornije nego sam ja to činila. S njegovim odlaskom kao da si se i ti još više od mene udaljio.
- Dvije godine, veliš, što je umro? - upita Marko zabrinut.
- Skoro tri.
Marko, kao da nešto u sebi prekuhava i promozgava, pa kao da govori sam sobom, reče:
- Preko dvije godine. Dugo je to.
Ona je šutjela. Osjećala je, da se u njemu ponovo bude sumnje i gledala u nj nervoznim očima. Ali on nakon nekoliko trenutaka i opet oživi, raširi se sav kao u nekom zadovoljstvu:
- Ali i to je prošlo. Znaš, moći to reći i biti uvjeren, da govoriš nešto, što je uistinu tako, što nije ni želja, ni san, ni nada, nego stvarnost, neokrnjiva, nesuziva, široka stvarnost, dođe mi da poludim od veselja!
Giga se čudila tima njegovim izljevima; pokuša da ga slijedi:
- Nije ti bilo lako snaći se u njoj!
On priđe k njoj straga iza divana i ne mareći što ona kaže, započe da je miluje po glavi i ramenima, a pritom nastavi još jačim akcentima:
- Imati te pod svojim rukama i osjećati, da je ovo tvoja glava, tvoja ramena, da si tu preda mnom nepromijenjena, onakva kakvu sam te izgubio, usprkos ljudi, usprkos godina, uistinu čovjeku dolazi da rastvori sve prozore i da se razviče od sreće. - Ušeta se potpuno zanesen po sobi govoreći sve hitrije: - Htio bih učiniti nešto tako bezumno, razmahati se, raspjevati, rasplesati. - Dohvati harmoniku, zasvira i zapjeva neku raskalašenu rusku pjesmu i napokon zapleše na ruski način u širokoj svojoj košulji, koja je sve frcala oko njegova tijela.
Giga je u čudu gledala Marka u njegovu nerazumljivom entuzijazmu, a onda se izvukla iz jorgana, navukla papuče i prebacila preko sebe jutarnji ogrtač. Pođe do jednog fotelja, sjede na ručni naslon promatrajući, iznenađena, ali i s nekim zadovoljnim interesom, Markovo groteskno skakanje i razmahivanje. Osmjehnula se katkad, a nekoliko puta i glasno nasmijala. I rekla s blagom ironijom: - Harašo!
Marko konačno odbaci harmoniku. Plesao je dalje čučeći, pjevajući, podcikujući i izbacujući noge.
Giga je sada klicala: - Harašo!
On se najednom ustavi, zaljulja se kao smotan, gledajući u Gigu nekoliko sekunda, zatim poleti do kontakta i zapali luster:
- Svijetla! - klikne, - mnogo svijetla. Nek te dobro vidim! - Gledao je u nju zanesen, a onda poleti k njoj, digne je na ruke, zavrti je hitro, kao da je malo dijete, kličući: - Imam te! Moja si! - i sjedne na fotelj zadržavši je na svojim koljenima: - Moja si! - I uroni svoju glavu u njena prsa.
Giga je bila razdragana. Naslonila je svoja usta na njegovo tjeme. On je na to digao glavu, naslonio svoje lice uz njeno i zadihan govorio:
- Mislit ćeš, da sam lud. Ali nisam. Sretan sam.
Ona ga pomiluje po licu i reče: - Samo budi sretan, dragi.
- A ti nisi? - upita on.
- I ja sam, - reče ona polako, - sretna sam.
Marko joj zatvori usta dugim poljupcem, koji je bio strastven i jak, pa se čitavo njeno tijelo previlo preko njegove ruke. Ona, kao da joj je usfalilo daha, stavi mu ruku na čelo potiskujući natrag njegovu glavu: Kad je on digao svoja s njenih usta, reče ona odahnuvši:
- Slomit ćeš me!
- Bojiš se?
- Ne bojim se, dragi. Ali štedi me. Hoću da me imaš dulje, nego jedan dan.
Marko je najedamput pogleda, kao da ga je tim riječima na nešto sjetila, pa reče:
- Kao da si čitala ono pismo, što mi je pisao tvoj otac. I on veli to isto.
- Što veli? - upita ona začuđeno.
- Veli jednako kao i ti: - »Nemoj nikad zaboraviti, da ona nije tvoja samo zajedan dan, nego i za sve ostale što dolaze«.
- Rekla sam ti, da nisam uopće znala, da ti je pisao, sve dok mi advokat nije predao njegovo pismo. On je onda bio mrtav. Uostalom nije teško naslutiti što ti je mogao pisati.
- Što misliš? - upita Marko.
- Što već može pisati otac mužu svoje kćeri. Preporuke, savjete ili molbe, sve u stilu onih riječi, koje si malo prije citirao.
- Ne, ne, - usklikne Marko, - nikakvih preporuka, još manje savjeta. Zapravo ništa banalno i svakodnevno, Tvoj je otac bio čovjek, koji je znao što je život. One riječi što sam ti rekao, izgledaju same po sebi nešto obične, izrečene tako bez onog što je pred njima napisano, zvuče kao fraza. Ali nisu fraza. Istina su.
Giga je s interesom slušala što Marko govori, a on je govorio s uvjerenjem i važnim akcentom, pa upita:
- A što je napisao pred njima?
Marko se malo zamisli oklijevajući s odgovorom. Onda počne tražiti riječi: - Vidiš, kako da ti kažem, on piše, jest, piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči. Što me izliječilo. Jest, izliječilo. - On je primi za glavu, pritisne je k sebi i radostan razmuca se u usklicima: - Sad vidim sve. I znam sve. I nisam više ljubomoran. Nit mi je išta stalo za one tvoje satelite, što su se uzalud okretali oko tebe.
- No, hvala Bogu! - reče ona, i nastavi: - Samo nikako ne razumijem, da ti je moj pokojni otac mogao napisati nešto, što ti i ja ne bih bila mogla reći!
Marko se nasmije zadovoljno: - Eh, draga moja, to i jest ono! Da si mi samo dala ono pismo odmah ispočetka.
- Pa što je tako važno u njemu? - pitala je Giga čudeći se sve više.
- Jedino što je važno! - klikne on s frivolnim akcentom, približi usta do njezina uha i prišapne joj nekoliko riječi.
Giga se digne s njegovih koljena. Bez riječi, kao da je uvrijeđena, s nešto ukrućenim izrazom u licu, pođe prama divanu prešavši rukom preko čela, posrne dva posljednja koraka i klone na divan. Tu pokrije dlanom lice i zaplače tiho, gotovo bezglasno.
Marko ostane zabezeknut gledajući za njom, nepomičan, s izrazom u očima kao da žali, što ju je možda uvrijedio. Taj rapidni prijelaz iz ležernog frivolnog raspoloženja u ozbiljno i ženirano dao je njegovu licu nešto groteskno-usiljeno s posljednjim tragovima posmijeha. Kad je opazio, da ona plače, diže se i uputivši se k njoj reče:
- No, znaš!
Kad je došao do nje, primi je za glavu, da joj vidi lice, ali ona se otimala. Tad je zapita:
- Šta ti je? Zašto plačeš?
Ona je dalje jecala. On je primi za ruku i reče:
- Kakve su to ludorije! Nisam ti ništa zlo rekao. Ni zlo mislio.
Giga se digne i istrgne svoju ruku iz njegove.
- Radije da nisi ništa govorio. Stoput radije.
- Zašto da ti ne rečem, šta stoji u onom pismu? Tvoj ga je otac pisao. On je znao šta piše.
- Ali nije znao, kome ga piše. Nije znao, da ću ti ja tek onda nešto vrijediti, kad imaš u ruci dokumenat da sam onakva, kakvu si me ostavio. To ti je, naravno, bilo najvažnije. Da li ti je moje srce ostalo sačuvano i intaktno, bilo ti je svejedno. Kako je sve to jadno! - Ona hoda gore dolje na drugoj strani sobe.
Marko je ostao kraj divana, još i sada s osjećajem i izrazom krivca: - Sve je to pretjerano, šta govoriš. Nisam, vjeruj mi, tako mislio!
- A šta ne bi tako mislio! Odurno si mislio! Čitavo tvoje držanje, otkad si izašao iz one sobe, nije ništa nego izraz tih tvojih misli. Tvoje veselje, srdačno, frivolno raspoloženje. Tvoj smijeh, tvoje djetinjsko tepanje! Stao si svirati, pjevati i plesati kao, možda, oni tvoji Mongoli, kad im pane u mrežu rijetka divljač. Osjećala sam to dobro, slutila sam da je nešto iza tvoga podcikivanja i poskakivanja. Oh, koliko si mi više vrijedio, kad si me u svom ljubomoru vrijeđao i ponižavao, kad si mi govorio, da sam kao jedna iz bordela, što se nalaze između Amura i Moskve, kad si me mučio sumnjama i indiskretno me i brutalno ispitivao.
- Tvoja je logika apsurdna i smiješna, - reče on. - Najednom si postala osjetljiva na nešto, što sam i onako morao otkriti i doznati sam.
- Pa to i jest ono, - krikne ona. - Morao si vjerovati meni, a ne uvelim buketima i telefonskim signalima. Ništa nisi želio znati, što se u meni sve prevrtalo ove godine, ni kolike su bile moje muke, ni kako sam ih izdržala, kako sam im se otimala, samo je jedna jedina misao živjela u tebi: je li me tko imao ili nije.
- To je prirođeno svakome, tko nekoga voli, - opravdavao se on. - To mi ne smiješ zamjeriti. To me je progonilo osam godina u progonstvu.
- Da, ali se pritom nisi ni jedamput upitao: bogzna, je li ona kriva, ako je netko stavio ruku na nju i uzeo je? Nije ti palo na pamet, kako sve vreba na jednu mladu ženu kao na izloženu divljač, kako su svuda varke, zasjede, himbe, kukavičluci, svuda na našim stazama, pa kako u njih upadnemo prevarene i zavedene, iz neopreza, nesmotrenosti, iz slaboće, jer i mi smo slabe kao i vi, i mi smo katkad neodgovorne za ono, što činimo, baš jednako kao i vi. Zašto tražite od nas, da budemo ono, što vi niste? Zašto vi znate, kakvi su običaji i nošnje po bordelima između Amura i Moskve, a mi ne smijemo dopustiti, da nas pomiluje neka muška ruka, kad smo već izgubili nadu da će nas doseći ona, koju tako dugo čekamo. Tvoja je logika apsurdna!
- Meni u ovaj čas nije ni do kakvih socijalnih problema. To je nešto za moraliste, sociologe i ostale usrećitelje čovječanstva. Neka oni idu svi do đavola. Meni je sada do moje žene.
- Hoćeš da rečeš, do tijela tvoje žene. Glavno je, da ti je ono sačuvano. Što se s njom inače događalo, to je za te irelevantno. Slijep si, kao da u zemlji živiš, a ne na njoj, gdje je svjetlost. Jer da vidiš, ne bi se oslanjao na jedno krhko svjedočanstvo, što ti je ostavio jedan lakovjerni otac, koji je isto tako mogao biti prevaren kano i ti.
- On je tako precizno istaknuo, - reče Marko, - sve momente tvoga života, da se ne može sumnjati u ono što je napisano.
- Ona se nasmije izazovno i frivolno: - Kako si smiješan dragi! Za preciznost svoje džepne ure mogao ti je dati najveće garancije, ali kako u meni kucaju sekunde moje krvi, nitko na svijetu ne može da vidi i zna. Uostalom, ti si sam malo prije pitao, koliko je vremena, što je umro moj otac. Tako si osjetio, da u tom razmaku vremena postoje kojekakve mogućnosti, da si to dvaput pitao. Dakle, što veliš za te dvije godine, za koje nemaš pismenih informacija ni svjedodžbi ponašanja?
Marko se najednom uzbrinuo. Vidjelo se, da ga je smelo njeno rezoniranje. Sumnja se njegova opet izvlačila iz svoje uspalosti.
I on reče mahnuvši rukom:
- Ah, šta, to ti samo tako govoriš?
- Ali ti si tako vjerovao sve, dok nisi pročitao ono pismo.
- Nisam vjerovao, samo sam se bojao.
- Marko, - reče ona nešto mirnije, - kako bi bilo lijepo, da se nisi bojao, a da si vjerovao. Ljepše se ne može početi nova sreća.
On počeka nekoliko sekundi, onda reče potpuno podatan:
- Možda imaš pravo.
Ali ona nije mogla, a da ironično ne odgovori:
- To je samo polovica izreke. Ona bi po tebi morala glasiti: Možda imam pravo, a možda i nemam. - Ona dođe do njega, stavi mu ruku na rame i reče blago:
- Idi spavati. Ja više ne mogu.
Marko skine njenu ruku s ramena, pomiluje njome svoje lice, poljubi je i reče molećim glasom, kao dijete:
- Je li da nije ništa istina s tima dvjema godinama?
Ona se nasmije i reče materinski:
- Nije, nije. - Ona ga uzme ispod ruke i povede ga do vrata spavaće sobe. Vodeći ga, govorila je: - Nije ništa istina. Sad idi spavati. - Kad su došli do vrata, pruži mu ruku: - Laku noć!
Marko joj zadrži ruku i Pogleda je u oči, pa reče tiho: - Dođi!
- Ne, ne, - odgovori ona i otrgne se, - laku noć!
On se okrene k njoj: - Molim te.
- Ne, ne, danas ne, - odgovori ona tvrdokorno.
- Zašto? - molio je on dalje.
- Ne mogu. To sad ne bi značilo ništa.
On pođe korak za njom i nenadano je uhvati za lakat: - Dođi, molim te.
- Pusti me! - reče ona odlučno.
- Oprosti mi! - klikne on uzbuđeno.
- Sve ti je prošteno, samo pođi u postelju.
- Odvedi me.
Ona se nasmije: - Ni to. Pusti me.
- Ako me ne odvedeš, ne mičem se odavle!
Giga se otme. - Ja ću otići gore Franciski i spavat ću gore. - Pođe k izlazu.
Marko joj zakrči put: - Ne puštam te. Ostani. Dođi.
Ona se rasrdi: - Rekla sam ti - ne! I kod toga ostaje.
Jednim pokretom on je pograbi i digne u naručaj kliknuvši: - Pa vidjet ćemo! - Ponese je prema spavaćoj sobi.
Giga se otimala, prigušeno vriskala: - Pusti me! Odmah me pusti! - Al on je odnese unutra, baci je na postelju, poleti hitro k vratima i zavrti ključ u njima. Iznutra se čulo njeno: - Otvori! Pusti me van! - I njegov glas s nerazumljivim riječima. Onda opet njeno: - Ja se ne dam! Ja se ne dam! - Napokon se nešto razbilo, valjda svjetiljka, pa buka jednoga stolca, i drugoga, pad jednog čovjeka, a na to škripa ključa. Vrata se otvore. Giga izleti sva usplahirena, u noćnoj košulji, s poderanim rukavima.
- Ja se ne dam! - vikala je ona dršćući. - Živa se ne dam!
Marko je preteče i stane pred nju. Izobličen, iznakažen od uzbuđenja i srdžbe. Reče joj držeći je za ruke:
- Sad te ne puštam!
- Rekla sam ti: ne dam se!
- Ja sam ti muž, ja imam pravo na te.
Ona se nasmije s užasnim sarkazmom: - Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dokle mu ga ja ne dam.
- Kome si sve to pravo dala?!
- Oh, da, dala sam ga vrlo često, - nastavi ona u sarkazmu, - to si već davno htio čuti.
On je čitavu trese držeći joj ruke: - Šta! Šta!
- Pa da, zar još sumnjaš? Šta misliš, da je konte Simeoni bježao iz svoje kuće, dok sam ja bila u njoj? Je li moguće, da u to možeš vjerovati?
On je odgurne: - Dakle sam dobro slutio!
- Pa naravno, dobro si slutio. To je već poznato, kako vi muškarci imate za to izvrstan osjećaj. Zacijelo si pogodio, da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A glumac? Tek glumac! Već kao mlada djevojčica ludovala sam za njim. Ljubila sam se s njim u Topuskom, i kakve me je samo perverzitete naučio!
- Lažeš! Lažeš! - vikao je Marko.
- Zar nisi ti sam cijelu večer o meni tako mislio? Zašto ti napokon ne bi priznala istinu? Onaj Pero, znaš, onaj, koji je još kao gimnazijalac dolazio k nama, s kojim si me sreo, kad si me počeo gledati, on me je imao prvi. Čuješ li, prvi! A ti si mislio, da ćeš ti noćas biti moj prvi! I svirao si harmoniku, pjevao i plesao, radujući se unaprijed ne meni, svojoj ženi, tako dugo neviđenoj, nego fiziološkom jednom apsurdu, zbog kojeg si osam godina strepio više nego za svoj život. Što si se skamenio? Što ne govoriš? Što ne zaplešeš svoj ruski ples?
On je gledao u nju obezumljen. Najednom kao da mu se sve to učinilo kao jedna igra, jedno besmisleno pretjeravanje, udari u grohotan smijeh. Sjedne, smijući se, u fotelj, kličući i udarajući dlanovima po koljenima:
- Izvrsno! Izvrsno! - Nešto slično vidio sam negdje u teatru. U istinu ti si kolosalna glumica!
Nekim čudnim zadovoljstvom, koji odaje da on sebi sasvim protivno sugerira od onoga što ona tvrdi:
- Da, kad bi ti vjerovao! Kad to ne bi bila samo taktika! Zašto bi se onda meni otimala? Onda zaključi jovijalno, široko: - Da, da, odgovori sad: zašto bi se baš meni otimala.
Ona, sva kruta, iskreno brutalna, reče:
- Jer mi se gadiš!
Sav jedna užasna prijetnja, pogođen od te riječi i akcenta, povlači se polako k njoj da je zaskoči:
- Da vidimo!
Ona se odmicala sve do tabernakla i tu se uspravila. Onda krikne: - Ne približuj mi se! - I dohvati revolver iz jednog pretinca, pa ga uperi u nj.
- Ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te! - reče on i poleti prema njoj ispruženih ruku i podivljala lica. Međutim plane revolver u njezinoj ruci, a Marko se sruši udarivši u padu o bliski fotelj.
Ona ostade nekoliko trenutaka, ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Teškim se koracima odvuče do telefona, jedva digne slušalicu, pa reče muklo dršćući čitavim tijelom:
- 87-17 - Jest. - Doktore - da, ja sam. - Ubila sam svoga muža...
Posljednja joj se riječ prekine u grlu. Slušalica joj ispane iz ruke. Onda se polako zaljulja, kao da će se srušiti. Konačno velikim se naporom makla, uputila se posrćući prema Markovu lešu, a kad je došla do njega, bacila se na nj i kriknula strahovito:
- Marko! Marko! Marko!