Giga Barićeva/3.5.2
| ←Drama: Prvi čin | Giga Barićeva — Drama: Drugi čin autor: Milan Begović |
Drama: Treći čin→ |
Drama: Drugi čin
Na stolu u Giginu salonu stajala je francuska mašina za kavu s upaljenom špiritnom lampicom. Stakleni klobuk bio je iznutra omagljen parom i posut kapljicama, a u trbuhu mašine komešalo se i varilo, kao da prede kakav mačak. Uz likerske boce nalazi se sada i karafa s vinom, mala tasa s dvije šolje za crnu kavu i srebrna doza za šećer. Šolje su starinske, dvije, iz majolike iz Derute u plavim i žutim renesansnim ornamentima i arabeskama, što se jasno vide pod svijetlom lampe s abažurom. Druga su svijetla utrnuta. Vani još pada kiša, udara o stakla i curi s krova na ulični pločnik. Nekoliko sekunda traje taj žamor neživih stvari, onda se začuje iz prizemlja najprije Markova harmonika, zatim i njegova ruska pjesma, što se pomalo pojačavaju i približuju. Napokon se otvore vrata, prva uđe Giga držeći ih otvorena, da može ući Marko, ali on još malko zastane u predsoblju, gdje prestane sa svirkom i pjevanjem, pa onda uđe s harmonikom u ruci i čikom u ustima, udobrovoljen i ponešto raspojasan, kao da se, nakon site večere i ženinih uvjeravanja, snašao već u čudnoj atmosferi, u koju je upao. Naprotiv ona: kao da je nesigurnija, zabrinutija, poput finog opreznog staklenog predmeta, što se boji, da se ne bi o nešto tvrdo i uglasto spotakao.
Pošto je zatvorila vrata, opazi, da mašina vrije i požuri k stolu:
- Moja kava! - i ugasi špiritnu lampicu.
On stavi harmoniku na klavir i pođe k stolu, nalije čašicu rakije i ispije. Ona reče oprezno stavljajući mu ruku na podlakticu:
- Nemoj više. Dosta je za večeras.
- Ah, šta, spava se bolje! - reče i primi jednu od šolja za držak, digne je i ogleda: - Sve je to kod tebe tako fino!
- Nemoj sve kritizirati, - reče ona dobroćudno, primi ga ispod ruke, dovede ga do divana i nadoda: - Sjedi radije tu i čekaj!
On sjedne, a ona pođe u drugu sobu, u onu s bračnim posteljama, i odmah se vrati noseći par papuča. Baci ih kraj njegovih nogu i klekne na pod:
- Ne mogu te vidjeti u tim čizmama! Čini mi se, kao da se spremaš da opet odeš. - Hoće da mu svuče čizme: - Daj, digni nogu.
- To sam mogao i sam, - reče on i ispruži nogu.
- To ti zacijelo mora praviti veliko zadovoljstvo, - usklikne ona veselo, - kad vidiš jednu buržujku, gdje svlači boljševičke čizme. - Onda ga pogleda u lice, nasmiješi se i reče s nešto satire: - Harašo!
- Harašo! - prihvati on široko i oboje udare u smijeh.
- Tako mi je moja gospodarica u Mongoliji izuvala čizme, kad bih se s blagom vraćao s paše.
- Šta ne veliš! - usklikne Giga svukavši mu jednu čizmu i nadoda: - Sad drugu.
- Jest, najprije bi protrla slamom magarca, na kom sam jašio, a onda bi mene izula.
Giga je svukla i drugu čizmu, pa mu navlači papuče smijući se:
- Najprije magarca!
- Jest, jest, - potvrdi on. - Među svim njenim blagom, devama, konjima, ovcama, mazgama, magarac i ja smo bili najnevredniji.
Ona mu je već navukla papuče i sluša, što pripovijeda. On nastavlja:
- Najviše je uživala, kad bi je, pošto me je izula, gurnuo nogom, da je morala sjesti na zemlju.
- Kako to? - upita Giga radoznalo.
- Ovako, - reče on i gurne Gigu nogom sprijeda pod ramena, da je gotovo izgubila ravnotežu, na što se oboje nasmiju.
- Ne može se baš reći, da je to bilo osobito ljubazno s tvoje strane, - reče ona.
- Čim je bilo surovije, tim je baba više uživala! - prihvati Marko. Onda se digne i pruži Gigi ruku:
- Dođi.
Giga se digne i pođe do mašine, pa uspe kavu u obje šolje:
- Dobit ćeš kavu, kakvu malo tko pije u Zagrebu!
Marko sjedne na fotelj kraj stola i upita:
- Kakva je to mašina?
- Francuska, - reče ona. - To su donijeli mama i tata, kad su posljednji put bili u Parizu. - Pogleda ga toplo i nastavi: - U ono vrijeme, nekako, kad smo se nas dvoje počeli sastajati. Posljednje proljeće prije rata. - Uzme jednu šolju i pruži mu je.
Miješajući kavu, reče on:
- Sjećam se, kad su se vratili, išlo je teže s našim sastajanjem.
- Onda je došla ta mašina! - reče ona veselo. - Ako hoćeš još šećera, izvoli. - Digne poklopac s doze.
- Dobro je! - odgovori on.
- Pamtim dobro, kako su ono isto veče, kad su došli kuhali kavu u njoj. Pravili su takvu senzaciju iz te mašine, kao da su donijeli kući čitavu lokomotivu! - Pričajući ona pomalo pije kavu. - No mene je sve to malo zanimalo.
- Kako to? - upita on i pruži šolju, da mu naspe još jednu: - Još jednu!
Sipajući kavu reče ona:
- Ja sam onaj dan živjela od druge senzacije. U meni je vrelo jače nego u ovoj mašini.
- Zašto? - upita primajući šolju.
- Ti si bio sa mnom prije dolaska njihova vlaka u Botaničkom vrtu. Pet minuta prije nego sam otišla na kolodvor, rekao si: - »Mala gospođice, ako ste sporazumni s tim, ja ću vas oženiti«.
- Jest, jest. Ti si upitala: - »A ako nisam?«
- A ti si rekao: - »Onda ću vas oteti«.
- »Radoznala sam, kako ćete to izvesti« - odgovorila sam ti i pobjegla na kolodvor. Uvijek si bio tako zgodan. Po čitave smo sate razgovarali, govorio si o svačemu, o sferičkim računima, o integralima, o astronomiji, jedamput, sjećam se, tumačio si, što su to planetoidi cijelo božje popodne, ali ja sam od svega toga jedva upamtila, da se prvi otkriveni planetoid zove Ceres, najsvjetliji Vesta, a neki su daleko od sunca do 600 milijuna kilometara i moraju se mučiti osam godina, dok se oko njega jedamput okrenu. - Malo zastane, a onda nadoda šaljivo: - Po tome smo nas dvoje čekali jedno na drugo punu planetoidsku godinu. - Nakon kratke pauze nastavi: - Samo kad bi se rastajali, onda bi se sjetio, da nisi moj korepetitor, ni ja tvoja učenica, pa si prešao na zabavniji predmet.
Vidjelo se, da se ona raspričala o svim tim stvarima sve u namjeri da ga izvede iz posljednjih sumnja i da oživi u njemu stara raspoloženja, da ga uvede u ono što je tako dugo bilo prekinuto među njima. Večera, piće, uredna, udobna kuća izgledalo je da su ga nešto smirili i rastresli, pa je sada nastavljala da ga zadrži na tome, i za neko vrijeme ga je i zadržala. On se podavao tim osjećanjima kao kostobolnik masaži, koja mu umiruje boli. Odahnjivao je, prsa mu se širila, olakoćena. I otme se iz njih usklik:
- Eh, da, onda je bilo vrlo lijepo!
Giga se ganula i dolazilo joj, da mu priđe i da ga zagrli, a bojala se da to opet ne izazove u njemu kakve komentare i paralele, pa se otimala i izvlačila iz vlastitog sentimenta kao iz tijesne košulje. I mjesto da uhvati njegov ton, nastavi onaj svoj od prije, nešto malo prostodušan i nešto malo frivolan:
- Bit će opet lijepo, samo kad si ti tu.
On nije odgovorio. Stavio je praznu šolju na stol. Pušio i šutio. Ona dohvati njegovu šolju u strahu da se raspoloženje ne prevrne i upita.
- Hoćeš još jednu?
Kao da nije vidio njene kretnje ni čuo njena pitanja, nadoveže na njenu prijašnju repliku:
- Bilo je lijepo i kad me nije bilo tu.
Kad je čula što je rekao, uhvati je prava panika. Otvori oči i usta, kao da će zavapiti u pomoć. Međutim on nastavi:
- Tu su se držali žurovi, igrale se Beethovenove simfonije na četiri ruke, i bilo je veselje, što planetoidske godine tako dugo traju!
- Molim te, nemoj opet početi! - reče ona sa strahom u glasu.
- Pa sama si mi govorila o tim produkcijama na četiri ruke. Kao da nije napisano dosta muzike za klavir za dvije ruke!
- Ja sam ti već rekla sve što sam radila, dok te nije bilo ovdje. Slušao si mirno, večerao i nisi ništa prigovarao. Bilo ti je sve jasno, a sada te ponovo nešto muči.
On se malo uznemiri:
- Ne znam, da li još pamtiš, ali čini mi se, da sam ti nekad rekao, kako su mi nakon posljednjeg ispita dali svjedodžbu na kojoj je bilo napisano: - »Kadar da riješi svaki problem više matematike«. - Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Djetinjarija. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekad sam mislio, da mi je otvoren čitav svemir, a sad sam došao do uvjerenja da ne shvaćam ni ono, što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.
Giga se digne i približi mu se:
- To nam i jest uvijek najmisterioznije i najnedokučivije. Mislim baš zato, jer težimo da ono što najviše volimo bude do skrajnjih granica ono isto što smo i mi sami. Ti bi, dragi, čini se, bio najsretniji kad bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje i da svaku svoju misao posudim iz tvoje glave. Ili kad bi i svaki čas, kad god ti se prohtije, mogao dignuti, - tu se ona nasmiješi blagom ironijom, - kao kakav poklopac, moj skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije mog mozga. Onda bih ja, dragi, bila aparat i sav moj osjećajni život mehanizam, koji bi te veselio tri dana, a poslije rđao negdje zapušten i nezanimiv.
Marko nije prozreo njenu verbalističnu taktiku, kojom ga je neprestano nastojala skrenuti s fiksne ideje, za koju se zakvačio: nasjedao bi njenim zabašurivanjima. Tako i sada prihvati, tobože u šali, ali stvarno milujući tu ideju:
- Divota da je tako!
- Misliš valjda za kratko vrijeme, dok ne razgledaš, raščlaniš, rastaviš, vidiš, kako sve funkcionira, a onda da sam opet čovjek. - Stavi mu ruku na glavu i reče neobično nježno: - Ti si moje veliko, ludo dijete, Marko!
- Možda.
- Premda vrlo lako, da je i onako kako ti veliš, - pokuša ona da ga slijedi. - Možda i nije ljubav ništa drugo, nego nekakav obretnički fanatizam, nekakav Kolumbus ili Vasco de Gama, - ona izgovara ta imena s nekim komičnim naglašavanjem, - što neprestano hoće nešto pronaći i otkriti...
On je naglo prekine:
- Jest, jest! Znati, samo znati! Sve ove godine to je bila moja najveća muka.. Znati. Sve se ostale patnje daju izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i predurati, ali samo da mi je znati! I kad su me ono Rusi odvukli u zarobljeništvo, i duga, duga bolest, i Sibirija, i ulaz u crvene čete, i borbe sa čehoslovačkim armijama i caristima, i novo zarobljeništvo: sve bi to bilo lako, samo da je bilo: znati! Prokleta ona zagonetka: ujutro, na večer, u noći, u svaki čas, i kad život nestaje i kad se vraća. Samo zato sam pobjegao iz zarobljeničkog logora, i nisu moje noge hitile, jer su za mnom straže pucale, nego me je vukla naprijed želja, da bilo kako saznam, što ti radiš, kako živiš i koliko si još moja.
- Isto kao i ja.
On skoči kao da je uboden od stršena:
- I ti isto! To sam trebao znati! Baš to sam htio znati! To sam i pitao neprestano, i vjetre, i zvijezde i onaj pustinjski pijesak, što sam ga ure i ure sipao iz šake u šaku, kad bi sjeo u nj, premoren i izmrcvaren, od dugih svojih tumaranja po beskrajnostima, u kojima nema staza ni putova osim zvjerskih tragova. Zbog toga sam služio nomadima i razbojnicima, radi toga sam se prodao onoj Mongolki i najmio se kod nje, odrekavši se slobode i svakog ljudskog dostojanstva.
On je nemirno, sad hitrije, sad polaganije (sad pođe, sad se ustavi), vrludao okolo kao pijan zvrk. Sve je bilo uzalud što je Giga pokušavala da ga oslobodi onog što se u njegovim fantazijama miješalo i komešalo, on se, eto, ponovo vratio k njima. Ona je samo gubila ravnotežu i snosila teški dojam njegova pričanja, koje nije ništa određeno kazivalo, ali je davalo naslućivati sve strahote što ih je proživio. Tako da je njen strah od njegovih sumnjičenja i uvreda popuštao saučešću; što ju je držalo zbog njegovih stradanja. Pa kad je malo stao, da odahne, upita ga, začuđeno i plašljivo:
- Kako si se to prodao?
- Kako se već čovjek prodaje! - zareži on. - Ona meni komad zlata, a ja njoj sebe. Čuvao sam joj blago, mijesio kruh, kuvao čaj, branio je od razbojnika, bio zadnji njen sluga i njeno zadnje živinče. A u kasnim noćima svirao joj harmoniku, da bi se čitavo naselje skupilo oko nas, a kad bi zaspala, tjerao sam s njezina oznojenog mongolskog lica komarce i uholaže. Divna služba za nekoga, tko je kadar da riješi najteže probleme više matematike.
U taj je čas on stao kraj nje, ona mu dohvati ruku i povuče ga k sebi:
- Marko, sjedi tu, umiri se, - i odvuče ga fotelju, na kome ona sjedi. On se spusti na ručni naslon fotelja, zadihan i iznemogao. Ona prebaci svoje ruke preko njegovih koljena i nastavi: - Obećao si mi kod večere, da se ne ćeš više vraćati na ono što je bilo, da ćeš nastojati zaboraviti. Jest, teško je bilo, strahovito, ali ipak je sve prošlo.
- Ali nije prošlo, - zagrabi on opet, - ništa nije prošlo. Sve je ostalo točno onako kao što je tamo. Tamo sam pisao pisma i kušao ih slati za tobom otkidajući ljusku po ljusku od onog zlata, za koje sam se prodao, i dajući ih goničima deva, vođama karavana, kineskim lupežima da ih dadu iz ruke u ruku nekome, tko može doći do kakve pošte ili kurira, ili vlaka, ali nijedno nije došlo do tebe. A i da je došlo do tebe, bilo je sigurno, da tvoj odgovor ne može doći k meni i da nikad ne ću znati ono, što sam trebao znati. A sada kad sam tu, kad, evo, sjedim s tobom, na jednom stolcu, - digne se, primi je žestoko za ruku, za ramena, - i hvatam te za ruke, za ramena, vidim ti usta što govore i glavu što misli, ipak ne mogu ništa doznati. Dan po dan proteklo je ovo osam godina, a meni nije ni jedan pred očima, meni je svaki crnji nego noć, jer ne znam, ne znam, ne znam ni zajedan kako si s njim raspoložila, šta si sobom u taj dan radila.
- Ništa, dragi, samo tebe čekala, - vikne ona očajno.
- Ništa, pa kud ćeš strašnije negoli je to ništa: puno svih mogućnosti, svih prevara, zasjeda i jada? Ništa: odgovara lupež na koga se sumnja, a nema dokaza; ništa: veli razbojnik, koji nije uhvaćen na djelu; ništa: kriči preljubnica kojoj je tijelo puno tragova ljubavnikovih ruku, al nema takvih daktiloskopa, koji bi to mogli ispitati. Eto, to je tvoje ništa: obrana svih krivaca, zaštita svake krivice. - Klone na divan.
Ona se digne, pođe k njemu:
- Kako moram strašna izgledati u tvojim očima, - krikne u paroksizmu: - Ubij me onda.
- Šta ja znam! Šta ja znam! - mučio se on. - Da te i ubijem, i da ti srce izvadim, što bi koristilo? Usta bi ti za uvijek zatvorio, a u prsima bih ti našao, izmeljano u sukrvici, nijemo okrutno ništa. A ja hoću nešto, što se da vidjeti, uhvatiti, nešto ovako, - on kod tih riječi pipka nervozno prstima naslon fotelja, - ili ovako, - opet još nervoznije po stolu, - s prstima, s prstima, s prstima! - Pritom pruži ruku i dira palcem hitro vrhove ostalih prstiju. - Kao onaj mudri apoštol Toma, što je tek onda vjerovao u uskrsnuće Krista, kad je uronio u njegove rane. Bog je istina, pa ipak, uskrsnuvši od mrtvih, nosio je svjedočanstvo svojih rana. Za svako čudo treba svjedočanstvo. A ti hoćeš da vjerujem n čudo, za koje nemaš svjedoka ni dokaza.
Giga je postajala sve to neutješnija. Nije znala što bi rekla ni počela. Premorena, izmrcvarena od pustih traženja i uvjeravanja, od mjerenja riječi i obzirljivih zaobilaženja, jedva je dahnula nešto kao neki odgovor, što je već unaprijed znala da ne će koristiti ništa, slično na udarac šakom na zidove piramide, kojim netko hoće probuditi mrtve kraljevske mumije. Tako je i sada rekla s beznadnim izrazom:
- Čudo ne treba ni dokaza ni svjedoka, nego vjeru. Ali, dragi, ljubav nije nikakvo čudo: samo može da pravi čudesa.
- Pogotovo kad s njom manipulira dobar iluzionista ili okretan sljepar. Eto, vidiš, kod večere ti je uspjelo da me na trenutak uvjeriš, kako su tvoji odnosi sa svim onim ljudima, koji su te salijetali, bili samo kušnja, koju si sjajno izdržala. Moram ti priznati, da je upravo veličanstven taj tvoj trik! - Digne ruke i zaplješće nekoliko puta: - Bravo! Bravissimo!
- Trik? - reče ona zaprepaštena.
- Da. Sljeparija! Švindl! - upane on u sarkastičan klimaks.
- Što je švindl? - Što je švindl? - skoči ona sva izvan sebe.
On istom gestom:
- Šta nije švindl? Šta nije švindl?
Sad nastane duga pauza, koja je počela s pogledima izazova i mržnje i svršila time, da su se oboje otkrenuli jedno od drugoga i učinili nekoliko koraka na dvije različne strane. Ona je pošla do tabernakla i naslonila se uza nj kao stup. On do prozora, naslonio čelo na staklo i posut svijetlom ulične svjetiljke gledao u kišnu mutnu noć. Napokon se ona makne, otvori umornom kretnjom tabernakl, spustivši njegova srednja vrata u horizontalan položaj i izvuče snop pisama. Zatim se polako okrene k njemu i reče mirno:
- Marko! Dođi malo amo.
Marko se okrene lijenom kretnjom:
- Šta je?
- Dođi, kad ti velim! - reče ona nešto glasnije.
On se spusti sporim korakom, i kad je došao i stao kraj tabernakla, reče: - Čemu to?
- Da nastavimo švindl do kraja, - odgovori ona s nešto gorčine u glasu. Pa pokaza na stolac, što je stajao s lijeve strane tabernakla: - Sjedi. - Kad je sjeo, ona pokaže na onaj snop pisama i nutrinju tabernakla: - Molim, to su corpora delicti. Moju historiju znaš, a sad, evo, da ispitamo dokumente. Ovo gore, cijeli ovaj fah, to je tvoja korespondencija s fronte. Ali to te ne zanima. Ili možda ipak?
- Smrt je onda sjedila uza me s jedne strane, a ti s druge.
- A ja sam je očima molila, da te poštedi! - usklikne Giga, ublažena malo njegovim priznanjem.
- Onda sam bio najsretniji, - reče on bez patosa, al s nešto žalbe u glasu. - Gledala je u svako pismo, što sam ti pisao. Kesila se ironično, kad god sam nešto napisao, što je aludiralo na budućnost. A zaskočila me baš u takvom času, dok sam držao na koljenu papir i olovku u ruci.
Giga prihvati nešto vedrije, u namjeri da unese nešto ležernosti u ispitivanje dokumenata, koje dolazi, a možda i da olakša neugodnost te čudne situacije i da ne osjeti, kako je to ponizuje:
- Ali nije te dotukla do kraja: na moju intervenciju.
- Ja mislim, - on prihvati njen ton, - da je bila premorena. Onog je dana imala pune ruke posla.
- Ovo su pisma onog kapetana, koji me je u Galiciji uzeo u svoj automobil i izveo iz opasnosti.
- Velikodušan čovjek! - klikne ironično Marko.
- To nisam rekla, - reče Giga, - jer to nije bila nikakva veledušnost. Običan muški račun, ali taj mi se činio manje opasan od onog meteža soldateske i svakakvog svijeta. Kupila sam ovaj revolver, - pokaže revolver, što je ležao u jednom pretincu, - i mislila sam, bude li nasrtljiv, branit ću se.
- I, naravno, on nije bio nasrtljiv. Nije pokušao ništa?
- Ništa, - reče ona.
- Sublimno je to tvoje »ništa«, - reče on zajedljivo. - Tvoja opća pointa. Ništa! Nichts! Ničevo!
Ali ona kao da ne mari za njegovu primjedbu, nastavi:
- A i da je bilo, ne bi mogao biti nasrtljiv.
- Jer si ti, naravno, imala revolver! - primijeti on sarkastično.
- Ne samo zato, - reče ona, - nego jer sam povela sa sobom židovskog dječaka, koga sam spasila od propasti, a i tvog sam burša srela u Stanislavovu. Kapetan se ponio u svakom pogledu kavalirski. U Stanislavovu je skoro izazvan jednog štapskog potpukovnika, jer se za me interesirao. U vlaku, punom vojnika i časnika, usprkos prelomljene ruke, iskazao mi je stotinu usluga. Brinuo se za svaku sitnicu, čak i za dječaka.
- I sve onako, - prihvati Marko ironično, - od puke samaritanske ljubavi.
- Ja sam bila onda pravi ranjenik, iako je moje tijelo bilo zdravo, - nastavi Giga. - Zgodan je bio na stanici Satoralja Ujhelji, gdje smo se opskrbili tokajcem.
- Išao ti je u tek tokajac! - usklikne Marko.
Giga malo zakasni s odgovorom, onda reče oprezno: - Bože moj, u tek, ne mogu baš reći, da mi je išao u tek u onom raspoloženju, u kome sam bila, ali znam da je bio izvrstan. Mogla sam bar zaspati, kad sam ga se napila.
- A ja sam u onaj isti čas, - reče Marko, - ležao u nekakvoj ruskoj baraki; s groznicom od 40 stupnjeva, a s lijeve i s desne strane po jedan mrtvac. Tebi je bilo dobro. Ti si pila tokajsko vino s austrijskim kapetanom i uživala karpatski pejzaž. Divno! Divno!
- Marko! - klikne ona s prijekorom. - Ja sam bila puna jada, a oko mene samo pejzaž moje nesreće!
- Što te nije smetalo da se zaljubiš u onog časnika, koji ti poslije piše vatrena ljubavna pisma, a ti ih čuvaš jednako kao i moja.
Ona se uzbudi i turi ona pisma k njemu: - Čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!
Marko jednim zamahom rasprši pisma po zemlji: - Ne treba da ih čitam. - I razmaše se žestoko: - Ne ću da ih čitam! - Do vraga već jedamput i ti, i kapetan i vaše orgije u vlaku s tokajskim vinom! - On se ušeta nemirno po sobi.
- Pila sam ja i vodu u Galiciji, dragi! - vikne ona očajno za njim, - a kad sam se vratila kući, legla sam u postelju od tifusa!
- To sam čuo već. Kod večere si triput spomenula taj tifus! I kose su ti otpale od toga tifusa. Sjajan frizer taj tvoj tifus, on ti je isfrizirao moderni bubikopf? Zahvali Bogu, što si oboljela od njega. Inače bi hodala po svijetu nesuvremena kao kakvo čudovište, kao Ana Csillag s vlasima do zemlje.
- S tobom se ne može govoriti, - reče ona potpuno iscrpljena. - Ti sve iskrivljuješ. Najbolje bi bilo da pođeš spavati.
- Ja ne mogu spavati. Ja se nisam napio tokajca!
Ona je sada sjela kraj tabernakla i šutjela. On je još malo šetao, došao je k njoj i rekao mirnije:
- Što ima još da se vidi!
Izmrcvarena pala je Giga u apatiju i reče teško:
- Gledaj sam, dragi. Ja ne mogu više.
- Ja nisam policijski činovnik, - reče on, - ja ne njušim po tuđim papirima.
- Ne dragi, ti nažalost nisi policijski činovnik, - uzdahne ona jednako teško, - ti si moj muž.
- Što znači to - nažalost? - upita on.
- Jer bi lakše podnijela da odgovaram zakonu za bilo kakav zločin, za koji sam svijesna da sam ga učinila, nego tebi ovdje za nešto što si ti u sebi iskonstruirao, a ja ne mogu da priznam, jer nemam što priznati. Čini mi se, da bih bila najsretnija, kad bi na svakoj onoj strani - pokaže na razbacana pisma, - stajalo napisano, kako sam bila nečija, ali kad, eto, nisam. Ja ne mogu da kažem da jesam, kad nisam.
- Tako se brani svaka! - ražesti se on.
- Svaka, osim mene, - prihvati ona mirno. - To jest, ja se i ne branim. Mogla sam prešutjeti koješta, a mogla sam naći načina, da ti ne moram pokazati ni sadržinu ovih pretinaca; u tima pismima doduše nema ni retka, koji bi proti meni svjedočio, ali ima ipak nešto, u čemu jedna ljubomorna fantazija, kao što je tvoja, može loviti indicije i praviti kojekakve konkluzije, ima ono, što možeš naći kod svake mlade žene, a ne samo kod one, čiji je muž godinama odsutan i za koga se ništa ne zna, koju salijeću muškarci i kušaju da je predobiju. Ali ne, ja baš hoću da vidiš i znaš sve, ja hoću da se tvoja ljubomora izdovolji na svojoj nelogici i dođe do apsurda.
- Sve su moje konkluzije logične i opravdane. Svi ti ljudi oko tebe ne bi bili nikad tako uporno ustrajni, da im nisi dala povoda za to. Moja ljubomora nije produkt akrobacije, nego činjenica, kojima sam našao tragove ovdje, gdje se tvoj život odvijao.
- Nažalost, tragove mojih uzdisaja nisi mogao naći, jer su se rasplinuli, ni mojih suza, jer ih nisam, kao nekada Rimljanke, sakupljala u suzne bočice. A da sam ih i sakupljala i prezentirala ti ih ovdje, ti bi, dragi, kako si malo vjeran i sumnjičav, tvrdio, da sam usula u bočicu vode, ili bi rekao, kad bi se kemijskom analizom uvjerio, da su to prave suze, da sam ih isplakala za nekim drugim. Bilo bi za te potpuno svejedno, da i nisi našao svih tih, kako veliš, činjenica, da i ne znaš za sve te ljude, što su se za mene zanimali, ti bi jednako bio ljubomoran. Ti si bio ljubomoran od prvog časa, kad si se izgubio, pa do sada, dok se nisi vratio.
- Na što? Na koga? - Žestio se on.
- Na što, na koga, pitaš? Na mogućnosti, koje su dane, na mogućnosti, koje postoje i onda kad dvoje ljudi živi zajedno, a kamoli kad su odijeljeni vremenom i prostorima. Ljubomor nije posljedica fakta, nego dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost, a ta postoji uvijek u očima onoga, koji strepi za nekoga, koga voli, dakle mogućnosti, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Ne treba tu trećega. Dvoje je dosta.
- A šta je onda, kad stupi u akciju onaj treći? - reče s ironijom Marko.
- Onda se to ne zove više ljubomora, nego bijes, srdžba, osveta, povrijeđena taština ili kako god hoćeš. Kad likvidira ljubav, likvidirana je i ljubomora.
- A ako stupi u akciju ne samo treći, nego peti, šesti i deseti? - nastavi on, sarkastičan i gorak.
Ona ostane zbunjena trenutak. Htjela je reći nešto gorko, ali se presjeti. Najprije započe da traži odgovor: - Onda, onda, - na jednom se nasmiješi i završi ležerno: - Onda se veli: - »Harašo!« - uzme šešir i ode svojim putem.
On se diže naglo.
- To i jest najbolje. Dakle: harašo! - Pođe hitro do svojih kovčega, uzme ih i uputi se k vratima.
Giga je gledala za njim, a kad je došao do pred vrata, poleti preda nj, primi ga za prsa i reče žestoko i odlučno:
- Marko, ako prijeđeš preko ovoga praga, ne ćeš se više nikada vratiti preko njega.
- Draga moja, - reče on miran i krut, - ovdje je ionako pretijesno. Da ostanem, bilo bi nas previše!
Ona ga još uvijek drži za prsa i očajno ga povuče za onu rusku bluzu što ima na sebi:
- Znaš li, što govoriš? Znaš li, što govoriš?
On je gleda prezirno držeći kovčege u rukama:
- Ja sam potpuno priseban.
Giga mu kriči u lice, sva izvan sebe:
- A dokazi? Gdje su dokazi?
On se makne tijelom, odgurne je, spusti kovčege na zemlju i viče kao mahnit:
- Svagdje, gdjegod pogledaš, štogod vidiš, u meni, u tebi, na onom divanu, u svim ovim uglovima, na tipkama toga klavira, - poleti k stolu i prevali šolje, pa sve kako što spominje, gura i razbacuje, - na rubovima onih šolja, na istrošenu štofu ovih fotelja, u onim pismima, - počinje da prevrće pretince izbacujući iz njih sadržinu, - u ovima, i u ovima i u ovima.
U prvi je čas mislila, da je poludio. Sjetila se njegova oca i s prestravljenim pogledom gledala, što čini. Tako je njegov otac razbacivao knjige i predmete u dućanu onog antikvara, kad ga je napalo ludilo. Kad je on stao prevrtati i istresati pretince, poleti ona k telefonu. Drhtavim rukama pograbi slušalicu:
No nije ni dorekla broja u slušalicu, on je pograbi za ruku i reče sav dršćući od uzrujanosti:
- Što je? Koga zoveš?
- Pusti me, - pokuša ona da se otrgne.
- Koga zoveš? Hoću da znam, koga zoveš?
- Mog advokata. Nek odmah dođe ovamo.
On joj istrgne slušalicu i stavi je na aparat, pa reče odlučno:
- Ne treba tu sada nikoga. - Malo blaži u glasu: - Dosta smo nas dvoje: bez trećega.
Ostanu trenutak oči u oči, bez prijetnje, bez prkosa, na što on prvi napusti dvoje držanje, uputi se k jednom fotelju, sjedne u nj teško, kao da je iznemogao, pa podboči laktove o koljena, nasloni lice u dlanove, gledajući nehajnim pogledom u onaj nered na podu. Giga je ostala nepomična kraj stola, zamišljena i izmučena, okrenuta prema njemu leđima. Iznenada opazi on, na onom dijelu poda kraj sebe, koji je bio osvijetljen ispod abažura, velik kuvert što se prebacio preko jednog složenog komada hartije. Pogleda intenzivnije i nakon malo sekundi prigne se i podiže jednim zahvatom prstiju i kuvert i hartiju. Pogleda još jednom kuvert, koji je na donjoj strani bio zapečaćen, pa reče okrenutoj Gigi:
- Šta je ovo? Tu je jedno zapečaćeno pismo adresirano na me.
Ona se naglo okrene, uzme mu kuvert iz ruke:
- Kad je moj otac pravio oporuku, napisao je za te ovo pismo. Nakon njegove smrti dao mi ga je njegov advokat, rekavši mi, da ti, ako se ikad vratiš, predam to pismo ovako zapečaćeno. Ako se ne vratiš, da ga bacim, nečitana, u vatru. Evo ti ga. Pročitaj ga poslije, kad budeš sam.
- Ti ne znaš, što je u njemu?
- Pa vidiš, da su advokatovi pečati netaknuti.
- Dobro je. - I turi kuvert u džep od hlača, a u drugoj mu je ruci još uvijek ona složena hartija, koju tek sada Giga opazi.
- Kakav je to papir? - upita ona radoznalo.
- Ne znam, digao sam ga zajedno s pismom, - reče i pruži joj papir. Ona rastvori papir, ali jedva je bacila pogled, odmah se lecnula, no ubrzo se snašla i počela ga opet pregibati, tobože kao da je nešto potpuno nevažno. Ali Marko je opazio njezinu zbunjenost i odmah je posumnjao, da je to nešto, što ona ne bi htjela da on vidi, pa upita:
- Što je u tom papiru?
Ona se još više zbuni, ali se prisili da prekrije tu zbunjenost:
- Ah ništa. Nekakav službeni akt.
- Naš? - upita on postajući sve više radoznao.
- Da, ali nije ništa važno. - Onda kao da hoće da zabašuri, poče da govori hitro u neiskrenom akcentu pokazujući na razbacane stvari po zemlji: - Tamo mora biti i naš vjenčani list. Samo to nije nikakav pravi vjenčani list, nego nekakva službena potvrda, jer u Galiciji nismo prispjeli da dignemo onaj pravi. - Dok je govorila, nervozno je malo po malo gužvala onaj papir u šaci. - Srećom našla sam jednog časnika, što je bio prisutan kod našeg vjenčanja, pa je on, zajedno s tvojim buršom, svjedočio, da smo se uzeli. To ti je vrlo interesantno. Ja ću ga već naći.
I ona htjede proći mimo Marka k razbacanim papirima, da tobože nađe vjenčani list, ali on, koji je opazio i shvatio njezinu igru, uhvati je u taj čas za ruku, u kojoj je držala papir, i reče strogo:
- Daj amo taj papir!
Ona u prvi mah pokuša da se otme:
- Pusti me!
Ali Marko ju je čvrsto držao za puls:
- Daj amo to.
Ona se nije mogla istrgnuti, pa je jaukala:
- Sve ću ti reći, pusti me.
On je savijao njenu šaku, da je kriknula od bola i počela otvarati prste:
- Boli me! - I otvori šaku.
- Tako! - reče on uzevši papir: - Dakle šta je to?
- Nemoj čitati! Poslije ću ti protumačiti! - govorila je ona.
- Sad hoću da znam! - naglašavao je on.
Ona nasrne na nj, da mu otme papir:
- Ne čitaj! Ne ću da čitaš! Marko! Ne ću da čitaš!
On se digne i odgurne je polako od sebe. Ali ona pođe nekoliko koraka za njim neprestano ponavljajući sva izobličena od strave:
- Nemoj čitati! - A kad je Marko počeo rastvarati zgužvani papir, ona se ustavi nekoliko koraka od njega čekajući užasnuta.
Napokon on otvori papir, pogleda u nj i kako više gleda, tako se malim kretnjama glave i širenjem očiju snebiva. Kad je dočitao, još je gledao u slova pred njim, gorko i prezirno se nasmiješio, kimnuo kratko glavom i rekao mirno, bez akcenta:
- Ah, tako je to! - Nakon male pauze nadoda: - Vrlo važno. - I uputi se k jednom fotelju: - Vrlo važno.
Giga se odmicala sve do u kut iza divana gledajući prestravljena u nj. On podiže papir prema svijetlu i čita izgovarajući samo na mahove neke izreke, gotovo ravnodušnim tonom: - »Uvjerenje. Uzevši u obzir okolnost, da je Marko Barić... otkuda se nije više javio... usprkos sveopće potrage... i po svjedočanstvima, koja daju slutiti... na zahtjev njegove žene... proglašuje se Marko Barić mrtvim«.
Duga teška šutnja od nekoliko sekunda.
Markova je ruka s papirom u ruci visjela preko ručnog naslona fotelja, on je buljio preda se, a Giga je skamenjena stajala u svom kutu, bez riječi, bez izraza.
Napokon on reče mirno, i ne gledajući u Gigu, bez ironije, stvarno, kao da konstatira činjenicu, koja ga se ne tiče:
- Sad napokon znam, što je sa mnom. Tu je redoviti službeni akt. S pečatom i potpisom. Ja sam mrtav.
Giga je obuzeta grozom. Podigla je k ustima skupljene prste i ne miče se s mjesta. On poslije kratke pauze nastavi malo glasnije, ali jednako bez uzbuđenja, kao i prije:
- Taj akt ne smijem izgubiti. To je moj pasoš za ovaj svijet, da me policija ne bi izagnala u onaj drugi, iz koga sam amo doputovao. - Dok je to govorio izravnao je papir na koljenu, složio ga u četvero, u osmero i turio u džep od hlača. Opet počeka trenutak, onda proslijedi istom tonu:
- Takva turiste nije davno bilo na ovoj staroj zemlji. Svakako bilo je već i vrijeme, da se i to čudo dogodi. Da se jedan mrtvac malko prošeće pločnikom, koji je samo za žive rezerviran! Uistinu, vanredan je to osjećaj.
Giga gleda u nj prestravljenim očima i jedva dahne: - Marko!
On kao da nije ništa čuo, započe opet, samo ovaj put zanesenom nekom zloradošću: - A ipak se veselim, što ću se noćas, umjesto da sam stisnut u vlažnom gnjilom grobu, protegnuti i raširiti na toploj i čistoj postelji, koju su mi priredile susretljive ruke moje žene! Bože moj, kako je ona na sve mislila: i na papuče, i na pidžamu, i na svjetiljku nad glavom. Znala je dobro, da mrtvaci u grobu leže bosonogi, da im pokrov brzo izgnjije i da tamo nije još uvedena elektrika.
Giga prijeđe nervoznim rukama kroz kose i krikne:
- Marko!
Marko se i ne gane na njen krik, samo produži svoj monolog:
- I uživam, kako će ona leći uza me. Ljubit će me. Grlit će me. Izdovoljit će se na mom mrtvom tijelu. Tipičan nekrofilski slučaj, koji vrijedi da ga registriraju Lombrosi i Kraft-Ebingi. Premda na onom svijetu, odakle sam ja došao, to je najnormalnija erotika.
Giga se ušetala gore dolje na uskom prostoru iza divana, hvatala se očajno za glavu i neprestano govorila: - To se ne da slušati! To se ne da izdržati!
- Ti si, izgleda, nešto nervozna, - reče on okrenuvši se prema njoj, - a i razumljivo je, da si nervozna. Nije baš ugodno osjetiti na tijelu hladan mrtvački dodir ni udisati poljupcima dah raspadanja. No to je samo ispočetka. Kad nastupi orgazam, ne ćeš više misliti na to! Mirisat ću ti onda ljepše nego Houbigant.
Sad Giga zaokruži divan i dođe bliže k njemu:
- Molim te, prestani! Nemoj me mučiti! Slušaj me!
On pruži ruku prema njoj:
- Popipaj moju ruku, kako je hladna. Kao daždenjak.
Giga ne dohvati njegove ruke, nego kao da je i ne vidi, nastavi: - Marko! Poslušaj me! Ne muči me! Moraš znati, kako je sve to bilo. Ne možeš me osuditi, ne smiješ me osuditi. Jest, ja sam te dala proglasiti mrtvim, ali nisam te zakopala, oživjela sam te. Marko, čuješ li: oživjela sam te. U posljednji čas. Rekla sam ti, kako su me oni ljudi salijetali, kako su me nagovarali da se odrečem svoga samovanja, da živim svoj život, da uzalud čekam na te. Godinama su mi to govorili oni i čitav svijet oko mene. Svi osim moga srca. Marko, slušaj me, gledaj me. Istinu govorim, čistu istinu. Kad mi je umro otac, kad su mi odveli onog dječaka, ostalo je oko mene sve prazno, samoća. Marko, samoća strahovita, u kojoj se bojiš riječ reći, jer čuješ kako se sama ponavlja odjekujući u praznim prostorijama i izgleda luda, besmislena, idiotska. Užas je to, Marko, riječ na koju nitko ne reagira, koja nije nego pusti zvuk, što nikoga ne zanima, što nikome ništa ne znači. Onda sam odlučila poći za bilo koga od onih, koji su molili za to. Nikoga nisam voljela, ni k jednome me nije vuklo srce, mjerila sam ih po njihovoj dobroti i prema tome sam se htjela odlučiti. A ipak, kad je došao čas odluke, kad je bilo sve priređeno, kad si i ti bio službeno proglašen mrtvim, onda sam odustala od svega. Rekla sam im: - Gospodo, ne mogu! - i nisam ih više primala. Ono ti je konteovo pismo najbolji svjedok. Da se nisi vratio, zavukla bi se u svoju samoću i pomalo starila i nestajala. - Ona klekne kraj njega, obuhvati mu koljena i gledajući ga u apatično lice, viče: - Jesi li razumio? Je li sad vjeruješ? Marko, Marko, govori, uzmi me, tvoja sam, ničija nisam, ni sad ni ikad prije, nego tvoja. - Ona žestoko zaplače na njegovim koljenima.
Marko se napokon makne, stavi joj ruku na glavu i reče s rezignacijom:
- Nemoj plakati. Mi mrtvi nemamo ni za što tako malo smisla, kao za suze živih.
Onda je pomalo makne s koljena i digne se s fotelja, u koji pade njena glava, sva u trzajima od jecanja.
Marko se sada protegne i reče gotovo zadovoljno:
- Divna će biti ova noć u mekoj postelji. To je nešto za moj kadaver. - Pogleda na uru što je nosi na ruci i reče:
- Sad će jedna ura. Vrijeme kad se mrtvi, što lutaju po svijetu, vraćaju natrag u svoje skrovište.
Pođe prema vratima bračne sobe, otvori ih, okrene se, sablastan i blijed, Gigi i reče mirno:
- Laku noć! - Pa izađe, zatvorivši za sobom vrata, polagano, misteriozno, kao da zatvara grobnicu.
Giga gorko plače klečeći dalje pred foteljom, u koji je uronila glavu.