Gigino vjenčanje Giga Barićeva —  U iščekivanju
autor: Milan Begović
Otac i kći


II. U iščekivanju

Odmah nakon krize morali su Gigi odrezati kose. Nije bilo moguće da dulje izdrži. Kroz onih nekoliko dana njezine bolesti nakotile su joj se uši u kosi, da su je mučile više od vrućice, koja nije popuštala ni trenutka. One iste večeri, kad se vratila sa svoga puta, klonula je iznenada, baš u času, kad je udešavala malu sobicu u mansardi, gdje je imao stanovati Šlojme. Raspoređivala je ono nešto pokućtva, pregledavala je, ima li dostatno da se pokrije, da li funkcionira svijetlo i električno zvono, kojim će zazvoniti djevojci, ako se slučajno u noći probudi i prestraši.

Upravo mu je mjerila prema stasu neku svoju noćnu košuljicu, koja je bila još iz vremena, kad je ona polazila prve razrede liceja, da ima bar nešto, u čemu će prespavati tu prvu noć, dok mu kupi drugo, kad osjeti, da je noge više ne drže, da joj se ljulja u glavi, i morade, da se ne bi srušila, sjesti na postelju. Al i sjedeći se nije mogla držati uspravno. Sluškinja priskoči i dočeka je na ruke. Mali Šlojme, prestrašen, hitro je sašao dolje i gluhonijemim znakovima doveo Gigina oca na mansardu.

Giga je, prenijeta kasnije u prvi kat, u salon, na veliki divan, jer se nije dala nikako u bračnu sobu, koju je i ne zavirivši u nju zaključala, čim je došla, čitavu noć provela u jakoj groznici. Slijedeće je dane liječnik konstatirao abdominalni tifus.

Čitav prvi kat bio je odmah izoliran, i bolesnicu je dvorila bolničarka. K njoj je osim liječnika zalazio jedino stari banski savjetnik, a i to samo zavirivao na trenutke, ne toliko zbog straha, koliko zbog opreza, da ne bi raznio bolest.

Šlojme je kutrio u svojoj mansardi, poražen, ćutljiv, zaokupljen svojim dječjim problemima, očekujući nestrpljivo djevojku, kad god je silazila, da se vrati, da je upita svojim pokretnim rukama, kad nije mogao govorom, kako je bolesnoj gospođi. Djevojka je samo čudno i zabrinuto klimala glavom, pogotovo je bila bezutješna, često i rasplakana, poslije pohoda i konzulta liječnika, koji su je zabrinjavali pesimističnim svojim držanjem i neodređenim mišljenjima.

Šlojme bi svaki put zaplakao, kad bi vidio suze na djevojci, koja je bila sada jedini njegov skrbnik i prijatelj. Florijan je, još onaj isti dan kad su došli, otišao svojoj kući u Zagorje.

Gigina je bolest nastupila žestoko i nasrtljivo. S visokim temperaturama, glavoboljama, besanicom. Ni za što nije znala i ni za koga nije pitala ležeći većinom u potpunoj letargiji, sklopljenih očiju, suhih, otvorenih usta, iz kojih su disaji ispadali naglo na mahove.

- »Vode!« - šapnula bi svako malo vremena, i dok bi joj sestra prinijela čašu sa pićem, već je nesvjestica ohromila slabe energije njezinih mišića i želja. Katkad bi otvorila oči, staklene, bez pogleda, bez misli u njima, i samo dahnula: - »Umirem«, pa ih tromo zatvarala, kao da su joj vjeđe od rastezljive gutaperke i hoće da se zalijepe i više ne otvore.

Onda su počele noći s beskonačnim delirijima.

Kroz onu malu starinsku kućicu, od mansarde do podruma, u svim boltama, koridorima, ćoškovima, prosipali se fantastični njeni krikovi, besmislene istrgane riječi, dugi drhtavi spiralni jauci kao oni od onih metalnih instrumenata u modernim jazz-bandima, stenjanje, štektanje, grcanje, mucanje, zavijanje i Bog bi ga znao što još, kao od kakve pomahnitale zatvorene zvijeri, koja se lomi, raskida, grize, prevrće i grebe, jer hoće da izađe iz tog zatvora i iz sebe same.

Čuje to Šlojme i pokriva glavu pokrivačem, gnjuri njome u mekana uzglavlja i tiska prstiće u uši. Pa cvili u sebi, kao uhvaćen šišmiš, i uzdiše, kao da njega negdje boli, i dršće poput mokrog pileta. Ne smije poći k djevojci, što je spavala u sobi do njega, jer kad je tako jedamput došao k njoj, izgrdila ga i poslala natrag u postelju. A ne smije ni da se oglasi, jer će doći ona k njemu i opaliti mu šamar, a možda i dva. Istina, dobra je ona, Kata, Katica, po čitav dan je dobra, od rana jutra, pa sve do večera, jer se ona brine za nj, hrani ga i pere, lijega ga i budi, ona ga je potpuno očistila od gamadi, povela ga sobom na ulicu, učila ga hrvatski, da se već počeo s njom i sporazumijevati, al samo kad je digneš iz sna, kao da nije ona ista. Reži i pokazuje zube poput srdite kuje.

Premda ni ona ne spava pravo u tim noćima, dok bolesnica u groznici dolje pod njom ječi kao ranjen glasovir, ili se njeni dugi uzdasi provlače kroz sve ključanice i pukotine u zidovima i kroz otvore ispod vrata. Sve to ona čuje u snu i u polusnu i napokon, budna, u strahu očekuje da čuje hropac, jer smrt je negdje u kući, na stubištu, u trijemu, na balkonu i samo čeka na određenu uru, da uđe u onu sobu dolje, priđe k bolesnici, uhvati je svojom koštunjavom rukom za slabe pulse, a drugom joj zakrene vratom.


Jednako kao ona u subotu naveče onoj piladi, što će je u nedjelju ispržiti za ručak. Pa se križa pod pokrivalom i cvokoćući zubima moli: Majko božja, pomozi joj! Pomozi joj, siroti! - A stari se savjetnik, kad ne može više da izdrži, diže iz postelje, ubaci dvije, tri klade u veliku porcelansku peć i šeta, umotan u svoju bundu s kariranim papučama na nogama, gore dolje po svojoj sobi stenjući dubokim uzdasima u točno odmjerenim intervalima. Čim gore nad njim popusti delirij, opet se uvlači u postelju, pali svoj trabuko i razmišlja, kombinira, diskutira sam u sebi. Samo da nije odlazila tamo u Galiciju, da uopće nije nikad upoznala onog svoga muža, da se bar desilo nekoliko dana prije ono s njime i da su ga Rusi odveli prije, nego što je ona tamo došla, i kako bi onda bilo ovako i kako onako. Sve je to slutila njegova pokojna žena, i samo da ju je kći poslušala. Šta bi ona rekla, da je živa, pa da vidi onog pijanca, koji svaki dan dolazi da pita, može li govoriti sa ženom svoga sina, i kako je pijan ne razumije, koliko je bolesna i hoće k njoj na silu, jer to je, veli, njegovo pravo, da čuje autentična usta, što kažu što se s Markom dogodilo. I njemu, savjetniku, jedva uspijeva da ga udalji dajući mu svaki put nešto novaca, kô što je to Giga činila.

Međutim bi gore opet započeli krikovi u spiralama, bulažnjenja i jecanja, a on bi se ponovo digao i popeo se stubama u prvi kat, prikučio malko vrata bolesničke sobe i uvukao se unutra, nečujno kao duh kakav. Sestra je sjedila uz krevet i držala Gigine ruke, da ih grčevi ne lome. Stari se samo priljubio uz peć i stajao tu, gledao i slušao.

- Trista, petsto kilometara, kilometara samo dva mjesta, tri mjesta, Florijan, Florijan, Florijan, to se ne da zamisliti, bježi Marko ovamo, gdje si gdje si gdje si, ne vidim te više, vrati se. Kud ideš, tamo je mračno nipošto gospodine gospođice von Freudenau nemam pojma apsolutno nemam kapetane Šlojme gdje je Šlojme mamice je li da je zgodan teško je to samo kad bi već čovjek bio kod kuće u postelji mama je li poštar dolazio koliko za koga sve to ne znači ništa Florijan gdje onaj vojnik kunem ti se nije išlo drukčije Nero nije išlo trista kilometara petsto neopisivo dugo Galicija Galicija jest Galicija tamo se umire i ovdje se umire i pije se kapetane kako vam je ime dajte mi malo tokajca vode vode špijunka, - jest to ste mi već rekli apsurd Unsinn veli kapetan znam točno Marko je poludio Marko gdje si piši svakako piši pustite nas proći ja se ne bojim, ne mari, ne bojim se imam svjedoke erchercog oberlajtnant kapetan Florijan Šlojme Pepita pustite me pustite me boli me jest glava samo glava zatvorite vrata otvorite prozore nek čujemo harmoniku slušaj Šlojme nemoj plakati Šlojme mama nemoj plakati, tu sam došla sam trista petsto kilometara prošli smo kraj Blatnog jezera: preko Karpata i Dunava naravno da ja imam pasiršajn i mali i kapetan sve je u redu sestro ostavite nešto konjaka kad dođe stari nek pije stavite mi ruku na čelo pustite me boli boli mama Marko koliko je bjegunaca koliko vojnika koliko uši milijoni samo ne u onu sobu Marko ima sve ključe može ući kad hoće nemojte nikad zakračunati vrata iznutra sestro jesu li kućna vrata zakračunana trista kilometara petsto kilometara, ide se dugo vrlo dugo al se dođe recite mu da se dođe i svako pismo dođe točno na adresu kao da ima svoje oči koliko je sati svejedno i dva i tri on može ući kad hoće ima ključe mama on ima ključe recite i starome Šlojme ne boj se umorna sam bolesna sam umrla sam sad mi više ništa ne treba ni termos ni deka ni deka kod kuće sam Marko ti si poludio ne volim te kad si takav skočit ću kroz prozor ravno dolje na ulicu pusti me pusti me...

I kušala bi se uspraviti, ali nije bilo snage u njoj kao ni u listu hartije. Delirij bi je iscrpio do najzadnjeg i najsitnijeg otpora. Glava, jednu zeru dignuta, upadala bi ponovno u rupu u jastuku. Suženo uglasto fino lice u obilnoj kosi izgledalo je u slabom osvjetljenju jedne jedine, gustim zelenim platnom prekrivene svjetiljke poput maske od bjelokosti na baršunastoj podlozi. Čelo joj je moralo biti osuto krupnim znojem, jer ga je sestra oprezno rupcem obrisala.

I onda je nastao mir. Nije se više čulo ni kako diše. Stari se savjetnik odmaknuo od peći, prišao postelji, stavio ruku na kćerine vlasi i s nijemim znakovima dvojbe, zabrinutosti i pozdrava prema sestri sišao u prizemlje.

Tako je prošla jedna, pa druga nedjelja.

Čitava mala kuća, danju i noću, bila je jedno jedino srce u neprekidnoj stravi, uho jedno što broji teške uzdahe bolesnice u paničnom očekivanju posljednjega. Živjelo se u omaglici, i ništa nije bilo važno što je dnevni život sobom donosio i nametao, sve se mimoilazilo, odgađalo, neuvažavalo. Nikoga se nije primalo, ni s kim se nije razgovaralo, poštanske su pošiljke ležale u škrinjici na vratima, novine se nisu čitale, kućnom su zvoncu izvadili klepčić da ne galami, kao da se htjelo obustaviti kretanje svijeta. Samo ono, što je bilo za bolesnicu, to se nije odlagalo ni trenutka. Za jednu čašu vode, svježi rubac ili malo limuna užurbalo bi se sve, strujile papuče stubama, oprezno škripali pretinci i uznemirio se zrak po prostorijama. Savjetnik bi izletio iz svoje sobe:

- Šta je? Katica?

Kata bi odgovarala: - »Citronu za milostivu«.

Šlojme se vrzao po kuhinji kao prestrašen žohar izbjegavajući da ga ne zgnječe, a sestra pružala ruku kroz prikučena vrata i čekala, da joj se da što je tražila. A kad je liječnik dolazio, skupili se svi na kraju stuba i čekali, da izađe. On je vidio pitanja u njihovim očima i slegnuo ramenima, uspravio dlanove, zakrenuo glavom, sav jedan nijemi upitnik. Katkad bi povukao savjetnika u njegovu sobu i ostao s njim i po čitav četvrt sata, a Kata i Šlojme sjedili bi na kamenoj stepenici, što dijeli trijem u dva dijela, dok on ne bi izašao.

Jednog dana nije bio više tako misteriozan, prišao je ravno k savjetniku, primio ga ispod ruke i ulazeći s njim opet u njegovu sobu, reče još prije nego su zatvorili vrata: - »Bit će dobro«.

Katica je odmah zasjala i prebacivši ruku Šlojmu preko ramena reče mu: »Dobro, dobro«. Mali je nagnuo lice do njezina dlana i u radosnom oduševljenju poljubio ga u njegove hrapave nabore.

Malo vremena iza toga sjedila je Giga jedno popodne podbočena jastucima i držala u slaboj ruci toaletno ogledalo, spušteno na jorgan. Dizala ga je već nekoliko puta, ogledala se i spuštala ga opet.

Kao da nije vjerovala, da je to ona. Uistinu potpuno se izmijenila, al nije ona promatrala ni umornih svojih očiju s plavim, teškim vjeđama, ni utanjena nosa, ni blijedih usana ni sivo-zelene kože na sljepočicama. Malo joj je bilo stalo, što je bolest učinila od nje. Sve će se to već osvijetliti, porumeniti i oživjeti. Ali sav njezin interes bio je vezan o nešto drugo.

Ono jutro su joj odsjekli kose.

Obje njene krupne pletenice, kao da su joj odsjekli obje ruke. Gledala se onako ostrižena i nije vjerovala, da je to njezina glava. Sve joj je dolazilo da zaplače. U mislima je vidjela Marka, koji bi se zaprepastio, da uđe sada na ona vrata i da je vidi tako iznakaženu kao kakvu robijašicu. Ili opaticu, kojoj se bilo odricati svijeta. Ili šugavu ovcu, kojoj se vuna izgrizla. Okrenuo bi se, zacijelo, otišao i ne bi se više vratio. I skoro se radovala što nije od njega stigao ni jedan glas, što izgleda da on ne će doći, i željela je da to ne bude sve dotle, dok kosa opet ne izraste.

- Sestro, pa to nisam više ja; - govorila je tužno, kao da vidi u ogledalu drugu neku nepoznatu sliku.

- Zar se nije moglo nikako drukčije to udesiti? - pitala je kao da vapi za nečim drugim, što se više ne vraća.

- Koliko treba vremena, dok to bude opet kao i prije! - uzdisala je poput razočarane ptice nad ruševinama svoga gnijezda.

Sestra je strpljivo odgovarala na svako pitanje s nekim sumorno-blagim smiješkom i utješnim riječima, naglašujući, kako sve to nije toliko važno, kao što je važno da je njena temperatura pala na normalu i da spava u noći nekoliko sati bez prekida.

I život je oko Gige počeo da se nameće, da ulazi u njenu sobu svojim glasovima. Kućno je zvono, oslobođeno, počelo opet najavljivati svakoga tko je po što dolazio. Ona je pitala: što je poštar donio, jesu li došle novine, tko je ono dvaput zvonio, a tko onako žestoko potegao. Čula bi oca, kad dolazi i odlazi, maloga Šlojma kako tapka nad njenom glavom ili leti niz stube i ide van, u dućan kakvi, kamo ga šalje Katica da nešto kupi: šibice možda, šmirgla ili pastu za cipele. Ali i druge sitnice su je zanimale, koje inače nije ni zapažala: smetlarovi znakovi na ulici, vika ugljenara ili dječaka, što prodaje pijesak. Ure koje odbijaju sa Sv. Marka, sirene kakva dalekog automobila i strka dječaka, koji su se rado igrali u njenoj maloj ulici, kojom skoro nikada ne prolaze kola. Tu i tamo najavljivali se znanci i prijatelji, da se priupitaju, kako joj je, po tkogod bi ostavio kitu cvijeća, a drugi opet dvije tri riječi sa željama za ozdravljenje. Sve mali, nevažni, nuzgredni događaji, koji je nisu nimalo iznenađivali, ali su joj potvrđivali, da je svijet još oko nje.

I život. Život. Život.

Došlo je i jedno iznenađenje. Pismo iz Beča. Piše kapetan. Stiglo je nekoliko dana nakon njenog oboljenja, al tek ga je sada pročitala. Otac ga je zadržavao sve dok nije došla malo k sebi. Otvorio ga je već netko: K. u. k. Militär-Censur.

Draga gospođo i prijateljice, veli kapetan. Kako se ono zove? Zaboravila mu je prezime, bogzna gdje joj je ona posjetnica. Georg, Georg, Georg i - potraži potpis. No da: Georg Dühren.

Draga gospođo i prijateljice. Došao je kući, mati ga je dočekala na kolodvoru. Čekala je cijelo jutro na vlak, koji nije dolazio nikako. Čekala ga je jednako dugo kao na racionirani svoj komadić hljeba, na pola kilograma krumpira ili četvrt litre mlijeka. Glad. Potpuna glad kod njih. On je donio iz Budimpešte nešto slanine i bijelog kruha, kobasa i šećera. Draga gospođo i prijateljice. Mati ne može da podnese saharina. Umire od saharina, kao da uzima arsenik. Al sad je on tu sa svojom prebitom rukom. S tim je svršeno za nj, veseli se on. To se više ne da popraviti, taj raskidani lakat, veseli se ona. Grjehota! veli, ali se ipak veseli. Draga gospođo. I govorio je racionirano. Prebacili su zajedničku deku preko nogu i sjede jedno uz drugo pred mlakom peći. On priča o njoj, čitavu historiju njenu i njihovo putovanje i o Šlojmu. No, to je bio spleen, taj Šlojme. Bezumnost jedna njena simpatična. Sympatischer Unsinn. Gotovo ju je zavolio za to. A možda bi je i bez toga zavolio. Draga gospođo, draga prijateljice. Tako bi se radovao, kad bi se desilo, da istom poštom, kojom dobije ovaj list, primi i vijesti od svoga muža. Doduše, onda bi je malo ovaj njegov interesirao, ali prijateljski je suosjećaj uvijek ugodan. Najugodniji, kad saosjeća s nama u našoj radosti. Premda ljudi, kad im se nešto dobro desi, obično misle da su dostatni sami sebi. Mnogi drže da daju od svoga, kad se s njima drugi raduju, i povlače se u se, kao puž, zabalivši ulaz slinom svoga egoizma. Draga gospođo. Ako joj se hoće, nek se spomene katkad i njega. I on je sâm. Draga prijateljice. Njen suputnik, supatnik i prijatelj, Georg Dühren.

Giga je s nekim čudnim interesom čitala to pismo. Kao da u njem nešto traži. Pročitala bi nekoliko redaka i onda digla pogled na čelo lista: Draga gospodo i prijateljice. Pa opet nekoliko redaka i opet, kao da je razočarana: Draga gospodo. I tako sve do konca, gdje je ona nagovor podijelila u dvoje. Očekivala je možda, da će kapetan biti intimniji. Pismo je, doduše, bilo toplo, iskreno, upravo onako, kako bi njoj inače i uvijek bilo pravo, ali, začudo očekivala je nešto drugo. Bila je u njoj neka živa potreba riječi, pa dolazile ma od kuda. Koliko je ona sebi utvarala na onom putu, da je taj kapetan voli. A on eto piše jednostavno: gotovo bi vas bio zavolio. Koliko se samo mučila, da mu ne da prilike, da joj išta reče, a sad, eto, kad može da govori, govori o saharinu i slanini. Sentimentalizira o toploj deki i o hladnoj peći. Draga gospođo i prijateljice, da, nekakav je nagovor morao napisati. A ona je međutim mogla umrijeti. I umirala je zapravo. I nije joj se ništa dobro desilo, ni od kuda nikakvih vijesti. Na sve to nije mislio taj dragi gospodin i prijatelj, suputnik i supatnik, Georg Dühren.

I ruka joj klone preko ruba postelje, a pismo se spusti na tle. Sestra ga diže i stavi na stô.

Giga reče:

- Imate li, sestro, i vi taj osjećaj, da netko, tko je od nas daleko, nije nikad onakav, kakav je kad je kod nas?

Sestra se začudi i odgovori tražeći smisao pitanja:

- Kako to mislite? Ne razumijem, što hoćete tim da kažete.

- To je vrlo jednostavno, - reče Giga, - mislim ovako: piše nijedan znanac i očekivala sam, da će njegovo pismo sadržavati nešto sasvim drugo, nego što uistinu sadržava. Nijedna jedina riječ nije njegova. Dok je bio sa mnom, govorio je posve drugim tonom, rekla bih radije: drugim jezikom.

Sestra se poboja, da je to nije uzrujalo i zapita vrlo oprezno:

- Zar vam je toliko stalo do toga?

- Ali, molim vas, - nasmiješi se Giga, - što bi mi bilo stalo. Interesira me slučaj sam po sebi. Kao neki problem. To sam naime osjetila često i kad mi je muž pisao. Ali napokon sam se priučila. To jest, malo po malo sam spoznala, da su prilike u kojima živi, ljudi i stvari što ga okružuju, misli što ga zaokupljaju, proizvele promjene u njemu. I držala sam, da je ta izvanredna pojava nastala baš zbog izvanrednih prilika. A sad mi se čini, da je to nešto općenito: daljina izobličuje, odsutnost otuđuje. Dosta je jedan zid među dvoje ljudi, jedna zatvorena vrata, a možda i samo staklo, pa da sumnjaš, je li to tamo onaj isti, što je malo prije bio ovdje?

Sestri je izgledalo sve to, što ona govori, kao neka alteracija i nenapadno je primila bolesnicu za puls, da vidi, da joj se nije digla temperatura, govoreći:

- Katkad je dvoje ljudi, pa makar se i za ruku držalo, daleko jedno od drugoga, kao da ih dijeli čitavo more. Imate temperaturu.

- Ne razumijete me, - reče Giga izmučena, - ne radi se o tom.

- Sad se radi o tom, - prihvati sestra energično, - da imate temperaturu. Nemojte se uzrujavati s tim vašim filozofiranjem.

I zamahne dvaput termometrom, pa joj ga turi pod pazuho.

Giga se nije opirala, makinalno je odalečila ruku od tijela i opet je uz tijelo priljubila, i neprekidno slijedila svoju misao:

- Govorim samo o ljudima, koji jedan drugom nešto znače.

- Nemojte sada govoriti ni o čemu, - prihvati rezolutno sestra. - Mirujte i pazite, kako držite termometar.

Uto je zavirio savjetnik u sobu. Zabrinuo se, kad je čuo, da Giga ima nešto jaču temperaturu. Al sestra je primijetila, da se uzrujava zbog kojekakvih gluposti i samo je to uzrok toj alternaciji. Ono jedno pismo, što je došlo pred nekoliko dana, moglo je još malo čekati, dok dođe njoj u ruke.

Ali Giga je prekine:

- Tatice, sestra je fanatična kao kakav fakir. Ne bi mi dala ni da mislim. Kad bi se to moglo, bilo bi lijepo!

Savjetnik se približio peći. Očito nije prilazio k bolesnici da ne ponese sa sobom zarazu. I reče:

- Tko ti piše?

- Kapetan. Onaj s kojim sam se vozila iz Galicije. Piše kako je u Beču glad. Nemaju ni drva. Ni brašna.

- Čudim se, da to cenzura propušta.

Giga prihvati sarkastično:

- Valjda ni cenzorima ne ide bolje, pa se tako osvećuju. Al čuješ, tatice, budi tako dobar i napiši nekoliko riječi tome kapetanu. Reci mu da sam bolesna i čim uzmognem, pisat ću mu opširnije. I zahvali mu, što je bio sa mnom tako uslužan i susretljiv.

- Ne može to čekati još koji dan? - upita stari. - Ti znaš, da ja nerado pišem.

- Ne, ne, - odvrati ona, - mislit će, da sam uopće kakav nezahvalni egoist. Izdiktiraj kakvoj frajli u mašinu nekoliko redaka, to nije bogzna kakav posao.

- Pa dobro, bit će i to! - zaključi on. - A sada idem.

Kad je došao do vrata, dovikne mu ona:

- Što radi Šlojme?

- Što i uvijek, - odgovori savjetnik nimalo oduševljen sjećanjem na dječaka, koga nije rado gledao u kući.

- Jede li još uvijek u kuhinji s Katicom?

- Pa ne će valjda jesti sa mnom, - progunđa i pođe.

- Al kad ja ustanem, - vikne ona za njim, no ne dovrši izreke, jer je otac već izašao.

Čim se Giga pridigla, odgovorila je kapetanu na njegova pisma (jer je međutim dobila i drugo). Tad je više nije mučio onaj problem o izobličenju ličnosti nekoga, tko je od nas daleko. Ono je bila momentana ideja rođena u depresiji poslije teške, još neizliječene bolesti, koja je upala baš u ono vrijeme, kad je ona tako snažno trebala da rasporedi sve osjećaje, dojmove, nemire što ih je doživjela na svom tragičnom putovanju.

Bolest je prekinula čitavo to proživljavanje i napravila razmak, koji ju nasilno odalečio od nečega, u čemu je htjela ostati i što je moralo biti fiksirano i potpuno proosjećano. Sve se desilo tako hitro, s glomaznim nagomilavanjem zbivanja, da nije ni imala vremena da vidi, što je sve to u njima i koliko je ona svijesno u njima bila. Svi oni deliriji u vrućici bili su zacijelo refleks iz podsvijesti, koja je, izgleda, bila intenzivno aktivna, ali za nju sve to nije ništa značilo. Sve slično fantaziranju ludila, gdje se u mozgu ništa ne fiksira, kao na fotografskoj ploči, koju je svijetlo obuhvatilo prije snimanja. Kad je vrućica popustila, pa su reminiscencije oživljavale i vezale se ponovno na nedavne događaje, onda je počeo njen realni život sa svim čežnjama i željama, zabrinutostima i bezutješnostima, s punom i aktivnom sviješću. Nekoliko nedjelja bolesti bilo je kao neki boravak negdje u nepoznatim krajevima, gdje se dolazi bez svijesti o samom sebi, prividna smrt, gdje se ne zna ni za što, nego za pritisak vlažnih strana zemlje, u nemogućnosti da se uspraviš, da doznaš tko si, da složiš dvije misli koje pristaju jedna uz drugu.

Prvo kapetanovo pismo bilo je prvi trzaj iz toga odsustva, uvjerenje da se nastavlja život, koji je bio negdje zapeo, poput kola, kojima se nasred puta razlomila osovina na kotačima. S onom hartijom u ruci nametale se neke mutne slike, koje su se međusobno prekrivale i preplitale, da se kasnije raščiste, odvoje i prikažu sve to jasnije do točno označenih kontura. Nije dakle nikakvo čudo, što je ona tražila u kapetanovu pismu nešto, što je možda imalo biti od nekoga drugoga, očekivano i željeno, kao što je i ličnost kapetanova iskrsavala u prvi čas kao nečija druga, izobličena i iskrivljena.

Doduše, to nije dugo potrajalo, poslije se sve izdiferenciralo, al prvi je kontakt s onim, što je bilo prije bolesti, bio nekako nesiguran i neodređen kao u svakom buđenju iz teškog sna ili uskršavanju od obamrlosti. Nešto slično kao kad progleda slijepac: vidi toliko mnogo u jedan mah, da gleda u čudni jedan svijet pred sobom, koji nije nipošto onaj pravi.

Drugo kapetanovo pismo došlo je baš u vrijeme pohoda Markova oca, komu je napokon uspjelo da vidi Gigu poslije njezina povratka. Bio je on tu već drugi dan, ali ona je već ležala u groznici. Katica ga otpravila s primjedbom, da je gospođi jako zlo. Nešto je natuknula o događajima u Galiciji, ali u stvari je i ona znala vrlo malo. Stari Barić je razumio, da se njegov sin oženio s Gigom, pa se negdje u nekakvoj navali izgubio. Vraćao se i slijedeće dane, ali svaki put je odmah i odlazio. Napokon kad je čuo, da Giga ima tifus i da s njom za dugo vremena ne će moći govoriti, prorijedili su se njegovi dolasci. Jedamput, dvaput na nedjelju zakucao bi na kućnim vratima, da se priupita za stanje Gigine bolesti. Onda bi oteturao stubama, što se uz Rauchovu palaču spuštaju u Mesničku ulicu, i nastavio svoje rakijaške »stationes pressionis«.

Čim se Giga osjetila nešto jača, naredila je da puste k njoj Markova oca. Taj je susret bio vrlo uzbudljiv.

Stari je Barić bio krcat alkohola, iako je bilo tek pola jutra, ali se silio da bude što sabraniji. Vidjelo se, kako bi vrlo rado sakrio svoje stanje bar kod toga prvog susreta sa svojom snahom. Čim je stupio na vrata, Giga je pružila svoju istanjenu bijelu ruku prema njemu, i on je požurio svoj tromi korak i posuo na njeno najveće iznenađenje tu ruku od vrha prstiju do lakta radosnim poljupcima. Onda primi Giginu glavu, koja ga je drugom rukom ogrlila, i poljubi je u čelo. Ona u taj čas nije ni osjetila smrdljivi talas alkohola, što se prosuo oko nje. Nešto ju je u isti čas stislo u grlu, povuče k sebi starca, koji sjede na rub njene postelje, i snažnim, naglim, isprekidanim jecajima zaplače u njegovo rame.

Srdačna emocija toga susreta bila je provocirana: kod starog, što je ona, eto, sada njegova snaha, iako je izgubila negdje svoga Marka, pa on sada u njoj ima uzakonjeno jedno uporište, uvjeren da ga ona ne će ni ostaviti ni zapustiti, da on uvijek može i smije zakucati na njena vrata, makar se Marko i nikad više ne vratio; kod Gige osjećajem, što je taj čovjek, pa kakav bio, jednako njen kao i Markov, žaljenjem što ne nalazi njega, koji bi imao biti u taj čas tu s njom, bolnom perspektivom zajedničkoga očekivanja s tim starim jadnikom, ispunjenog natezanjima o nekoliko kruna za njegovu rakiju i nepremostivom averzijom njezina oca prema njemu, koji ne želi ni da ga sretne na stubama svoje kuće. Napokon kod obojice zajedno: neutješnom činjenicom, da je Marko bogzna gdje, odveden, zarobljen, bolestan, izgubljen, ubijen i da se više ni k njemu ni k njoj ne će živ vratiti.

Giga je opisala starome u kratkim potezima glavne događaje, koje je doživjela u Galiciji. On je ispočetka slušao pažljivo, priseban i strpljiv, hvatajući svaku njenu riječ, komentirajući pogdjekad ovo ili ono, zapitkujući za drugo i treće, što nije odmah shvatio ili što nije mogao sebi predočiti. Najnejasnije mu je bilo, kako su se ona i Marko mogli najednom izgubiti u metežu. Naglasio je pritom s nekim prijekorom u glasu:

- No, da, kao prava djeca.

Onda je nadodao:

- Ali njemu se i ne čudim. On nije zdrav. Nego tebi: ti si morala imati oči za se i za nj.

Nju je taj prijekor, iako nije izrečen ni s kakvim uzbuđenjem, prilično zbunio. Jedno: ona je i sama sebi to predbacila više nego jedamput, iako je bila uvjerena, da je bez ikakve krivnje; drugo: znala je sigurno, da će stari taj prijekor ponoviti pred Piroškom, koja će to tumačiti na svoj način i jedva sačekati, da njoj pripiše svu krivnju za Markov nestanak.

Pa reče starome:

- Kako mi možeš reći takvo šta!

A onda, nakon što je progutala jecaj, nadoda:

- To ti je bilo kao u kakvu brodolomu. Dvoje se drže za ruku, a ruke se otpuste same od sebe, da ne znaš ni kad ni kako.

Poslije toga ona je govorila o svom povratku. Samo to je Barića manje interesiralo. Na momente, ova ili ona epizoda, dok se uglavnom njegova pažnja kidala i samo je na mahove funkcionirala. Prečuo je po čitave stavke.

Najviše ga se dojmila stvar sa Šlojmom. Ne toliko peripetije dječakove, koliko činjenica, da ga je ona sobom dovela i da će ostati s njom. Morat će ga uzdržavati i odgojiti. To je ipak ludost. Sve isto onako: kao kapetan i kao njen otac. Čudnovato, kako je kod sva ta tri muškarca Šlojme izazvao protivštinu mjesto samilosti. Ni jedan nije ni trenutka pomislio, što bi se dogodilo s dječakom, da se ona nije za nj zauzela. Sve puki, bijedni, sitničavi egoizmi koji se bune radi tričavih mogućnosti, što bi im ih prisustvo Šlojmino moglo prouzročiti. Kapetana je smetalo, što je mali s njom, jer tako nije bila s njim sama; njen se otac bojao za svoj komoditet u kući, mrzio svaki nemir i uzbrinuo se, da se time ne bi poremetio sistem njegova života, a stari je Barić, sumnjama i bojaznima pristupniji, vidio u Šlojmovu dolasku gotovu opasnost za svoju egzistenciju. I nije oklijevao ni trenutka, da reče šta misli.

Sad će, naravno, židovski dječak biti onaj, koji će zauzeti sav njen interes. On, Markov otac, osjetit će to naskoro, a možda to već i osjeća. Na njemu će se štedjeti, da se da malome. Od njega se otkidati, da se stavi na maloga. Dođe li Marko natrag, mali će živjeti s njima, a on će stanovati po vlažnim budžacima. On vidi sve unaprijed, što će i kako će biti. Nađeno negdje na cesti, to židovsko dijete otet će mu svaki suvišak, koji bi inače dobio on, na koji, uglavnom, on ima i pravo. Oh, jest, on će ostati prikraćen. Gdjegod se bude moglo i dalo. Pa već se počelo. Razumije on to vrlo dobro. I vidi to on. Pa se pritom obraćao sad na jednu, sad na drugu stranu, kao da nešto traži. Digao se s postelje, sjeo u naslonjač i počeo oblizavati svoju batinu.

Giga je vidjela, da je došao čas, kad je konjak mogao da stupi u akciju. Ponudila je staromu cigaretu, i on je odmah naslutio što slijedi, pa ju je uzeo i stavio na stol preda se:

- No, da!

Ona je već prije dala donijeti bocu s rakijom i sakrila je između zida i postelje, zapravo divana, na kome je ležala, pa je izvukla i natočila mu čašu.

Govorila je međutim:

- Ne će vama ništa nedostajati, pa da je desetero Šlojma ovdje. Ni u čemu ne ćete ostati prikraćeni.

Uto zazvoni kućno zvono.

Giga se uzbudi:

- Pošta, sestro.

Sestra, koja je čitavo vrijeme sjedila na verandi i nešto vezla, izađe i donese pismo. Giga pogleda naslov na njemu i s nekim, jedva primjetljivim razočaranjem baci pismo na pokrivalo preda se, kao da to nije ono što je očekivala. To je bilo drugo kapetanovo pismo.

Sad je započela stara igra između Gige i Barića, natezanje za čašicu po čašicu konjaka, kao i uvijek prije, kad je dolazio k njoj. Samo što je Gigu to ovaj put vrlo umaralo. Nije joj se dalo govoriti, a stari je samo monosilabizirao, pušio i pio. Sestra je opazila, da je ona nešto alterirana i ne ustručavajući se mnogo reče starome:

- Ispijte, gospodine, svoju čašicu i ostavimo gospođu na miru. Ona je još bolesna i ne smije tako dugo govoriti, a duhanski joj dim vrlo škodi.

Barić kao da se uvrijedio:

- Molim, molim, - digne se i ispije konjak. Zatim se obrati Gigi, kao da čeka da ona nešto reče.

Al ona je ležala mirno gledajući preda se, kao da ima posve druge misli. Kao da i nema nikoga kraj nje. Napokon se prene i dosjeti, da stari gleda u nju, pa reče, sestri pokazavši na sekreter:

- Dajte mi, molim vas, moju škrinjicu iz sekretera.

Izvadivši iz škrinjice jednu banknotu, pruži je Bariću, koji i ne pogleda novac, nego ga turi u džep od kaputa. Onda upita:

- Kada mogu doći opet?

Prije negoli je Giga mogla odgovoriti, sestra je hitro pretekne:

- Za osam dana, prije ne. Gospođa ne smije primati nikoga, naredio je liječnik.

Stari se malko zaljulja držeći još ruku u džepu, u koji je turio novac, i reče mirno, kao da govori sam sa sobom:

- Za osam dana.

Gigi je bilo pri duši, kao da je tim riječima stari izbačen iz kuće, pa da ublaži njihov dojam, reče mu:

- Dođite vi kad hoćete, a ako, slučajno, ne budete mogli k meni, bit će kod Katice nešto za vas.

- Kod Katice - upita on sa zadovoljnim naglaskom i pruživši Gigi dva prsta ruke, u kojoj je držao svoju batinu, nadoda:

- Onda, kod Katice.

Sestru nije ni pogledao, a kamo li pozdravio. Samo je s klecavim koljenima pošao k vratima mumljajući kroz zube:

- No, da, kod Katice.

Pohod staroga Barića ostavio je na Gigu neutješan dojam. Bila je jako deprimirana pomišljajući, kako će se sada razvijati njen život i što će biti, ako Marko izostane nekoliko mjeseci. Uništit će je očajna neizvjesnost, zabrinutost, strah za njim i nemirno očekivanje. Uza sve to još ovaj stari njegov otac, mjesto da joj bude utjeha, bit će joj vječna muka, ne zbog toga, što bi joj dosađivao i što bi joj teško bilo da ga viđa, da govori s njim i misli na nj, nego što je sve to tako očajno bezizgledno s njim, a ona mu ne može i ne zna pomoći. Taj dan je zapravo prvi put progledala u situaciju, u kojoj se nalazi. I počela se pitati, zar to baš mora tako ostati, zar se tu ne da naći kakav izlaz, zar nema sredstava ni puta da se dozna, što je s njenim mužem, zar je moguće da se netko tako izgubi, kao da je dijete, koje ne zna govoriti ni kazati, tko je ni odakle je? Ne, to je nemoguće. I ako se on ne javi za nedjelju, dvije, ona će ga tražiti, makar lutala i doživjela još gore, no što je to bilo na njezinu putovanju po Galiciji. Nije ni u snu pomišljala, da će proći nekoliko nedjelja, a da ne će doznati ništa za nj. A sada eto: ni jednoga jedinog znaka, ni od kuda ni od koga.

Pri tim razmatranjima nekoliko su joj puta prešle oči preko velikog kapetanova kuverta, što je ležao, otkad ga je donijela sestra, na njezinu jorganu, miran kao nijemi glazbeni instrument pred nekim, tko ne mari da svira. Tek kad joj se u jednom času bezutješnosti prebacila ruka preko jorgana i nehotice dotakla pismo, sjeti se ona, da ga još nije ni pročitala. Uhvati s dva prsta okrajak i htjede raskinuti kuvert. Ali hartija je bila preveć čvrsta za njene slabe ruke. Ona se obrati sestri:

- Otvorite mi, molim vas.

Kapetan je ovaj put bio još stvarniji i oprezniji: Očito je, da misli na to, kako će ovo njegovo pismo čitati još netko osim nje, koja je teško bolesna. Možda ga i ne pročita sama. Vrlo ga je, veli, potresla vijest o njezinoj bolesti. I čitava strana kojekakvih razglabanja o zaraznim bolestima u vrijeme rata. Druga strana puna savjeta, kako da se čuva, neka ne misli sada ni na što, neka se ne uzbuđuje. Onda nešto malo o sebi, o svojoj materi, o deprimiranom raspoloženju u Beču, gdje nitko više ne vjeruje, usprkos optimističnih ratnih bulletina generalnog štaba, da će rat svršiti s uspjehom. Dosta je samo pogledati na službene liste gubitaka u vojsci. Pa to je strahota! On neprestano pregledava one oficirske, ne bi li gdje našao njezina muža. Sebe je našao: »Georg Dühren, kapetan, Hoch-u. Deutschmeister Rgt. No. 4. - teško ranjen«. Ali njezina muža nema nigdje, možda još dođe.

Giga nije dalje čitala. Odbacila je pismo i ne mareći za njegov konac. Palo joj je na pamet kako je to glupo ležati tu i čekati da dođu kakve vijesti o Marku, a ne pokušavati ništa. Pa nešto se mora o njemu znati. Bit će, valjda negdje kakva registracija. Možda ima i kakav svjedok, koji bi znao štogod reći. Po svoj je prilici poručio po nekome nešto. A možda i Rusi nešto jave. Čula je govoriti o nekim informacionim biroima, o ratnim ustanovama, što ispituju, traže, hvataju tragove, i uvijek nešto otkriju i izvješćuju one, koji se za nekoga zanimaju.

I najedamput kao da ju je uhvatila opsesija. Svaki i najsitniji nerv u njoj vibrirao je u toj jednoj jedinoj misli njenoj: naći Marka i doznati, što je s njim. I to odmah sve pokušati, sve upotrebiti, svagdje se obratiti; svakoga pitati, saznati gdje su svi ti biroi, pisati svakom pojedinom, obećati nagrade, zainteresirati cijeli svijet, obaći ga, prevrnuti ga, raskopati. Samo da sazna, gdje je Marko, kako mu je, je li zdrav i je li živ, i nije li mu što potreba il možda mu i nije ništa više potreba, jer ga uopće više nema.

Dolazilo joj je u taj čas, da se digne, obuče i izleti napolje, pa da pođe nekamo, ne zna ni sama kamo, na vojničke komande, u vojarne, na kolodvore, nekuda gdje se možda nešto zna.

I u tom napadu žurbe i aktivnosti morala je poduzeti bilo šta, pa se odluči na ono što je stajalo u najbližoj mogućnosti: zamoli sestru, da joj dade hartije i njeno naliv-pero.

I pisala je kapetanu.

Nervozno i raskidano pismo, bez uvoda i zahvala, ne spominjući ni sebe ni njega, ni svoju bolest. Sve je bila samo jedna jedina fiksna ideja: kako da se pronađe njen muž. On, kapetan, mora da joj učini tu jednu još i posljednju uslugu. On je prvi s njom tražio Marka, tamo gore u onoj paklenoj galicijskoj noći, ranjen i nestrpljiv, pa valjda će to učiniti i sada, kad to nije tako opasno. Neka se ne zadovolji samo tim, da pregledava liste gubitaka, nego nek prekopa sve informacije vojnog ministarstva i različnih kancelarija, gdje se one sabiru. On je tamo na izvoru, oficir je, njemu je u svaki čas svagdje pristup slobodan, on ima vremena, on se u to razumije, a ako mu je potreba novaca bilo za što, za depeše, za nagrade, za potraživače, sve će mu ona poslati. I onoga, koji prvi donese bilo kakvu vijest, nagradit će obilno. Sve, sve će učiniti, sve žrtvovati. Uvjerena je, da je u njemu, u kapetanu, našla najboljeg prijatelja, koji će razumjeti što ona trpi u toj neizvjesnosti. On je tako razuman, suosjećajan, iako bi htio da takav ne izgleda. Kao da je to kakva sramota, kad čovjek nije zvijer.

Dok je ona tako pisala, došao je stari savjetnik. Upalo mu je odmah u oči njeno uzbuđeno stanje s fanatičnim očima i grčevitim prstima, što su poskakivali preko hartije. Dvije male mrlje rumenila sakupile se na vrhu ličnih kostiju probijajući upadljivo njenu prozirnu, blijedu put. Nije dospio ni da je upita, kome piše, ona je, još sva obuzeta svojim mislima, počela da govori, kako je besmisleno, što se još nitko nije pobrinuo da se nešto poduzme, kako bi se saznalo što je s Markom. Upravo je grijeh propustiti toliko nedjelja i ne maknuti ni prstom. Pogotovo on, njen otac, u položaju u kome jest, mogao je poduzeti koješta, i lako da su dosada mogli biti upućeni u Markovu sudbinu. Smiješno je, da se mora čekati na liste izgubljenih, koje su zacijelo površne i nepotpune. Jer tko vraga misli da popiše stotine i stotine hiljada, koje pogibaju ili odlaze u zarobljeništvo.

Savjetnik je dva, tri puta pokušao prekinuti temperamentnu suadu svoje kćeri, al ona nije toga primijetila i samo je nadovezivala jednu primjedbu za drugom. Vratne joj se žile nadule, a s munjevitom hitrinom turila bi jezik među dvije riječi i obliznula se. Napokon starom uspije da usiječe svoj govor u njen:

- Ti se samo bezrazložno uzbuđuješ, - reče. - Ja sam još od prvog dana tvoje bolesti poduzeo sve, što je potrebno da se pronađe Markovo boravište i da se dozna, što je uopće s njim. Nažalost, dosada bez uspjeha. Nadao sam se, da ću ti u najtežim časovima bolesti moći donijeti bilo kakvu povoljnu vijest. Sam zagrebački komandant uzeo je to u svoje ruke. Ali te stvari ne idu tako brzo. Ako je Marko u ruskom zarobljeništvu, kao što se čini da jest, proći će i koji mjesec, dok se o njemu šta sazna.

Sad je najednom popustila napetost Giginih nerava, ali tako da su prešli u skrajnje omlohavljenje. Uhvatila ju je strahovita malodušnost i fizička slaboća, pa joj se pričinjalo, da joj se zglobovi raspadaju i rastavljaju. Očekivala je od svojih energičnih namjera, da se nešto poduzme, bilo kakve uspjehe, a sad je sav taj polet slomljen najedamput bezizglednim očevim riječima.

Htjela je da vrisne i zajauče, ali sve je u njoj bilo obuzeto paralitičnom nekom bezvoljnošću, koja nije dopuštala da i jedan njen osjećaj funkcionira i najmanjim trzajem. Jezik joj je bio nepokretan, vilice visjele kao na kakvom skeletu, a ramena se spustila kao dva obješena platna. Samo je klonula u jastuke i ostala tako bez misli i bez znanja, da li je to ona, što tu leži i postoji.

Tek poslije dva, tri dana zaključila je pismo za kapetana. Nadodala je nekoliko riječi i potpisala se. Predavajući ga sestri, da ga pošalje na poštu, imala je dojam, da čini nešto nevažno i uzaludno. Tek toliko, da se nešto učini.

Nekoliko dana nakon toga izašla je Giga prvi put poslije bolesti iz kuće. Nije to bila nikakva veća šetnja, samo onako, kako je govorila, da isproba noge. Pošla je preko Griča na Strossmayerovo šetalište, a Šlojme s njom. Zagreb se gubio u savskoj dolini, zastrt plavosivom tkaninom, kao da ga gleda kroz komad bijelog gaza. Poput smaragda na ispruženom čudnom prstu zeleni se toranj sv. Blaža ističući se upadljiv u monotoniji krovova i kupula modernih kuća. U visinama su gušće maglene naslage branile suncu da se razlije nad pejzažem, a zrak je bio hladan i vlažan. Na šetalištu nije bilo nikoga u to doba, - moglo je biti oko deset sati.

Šlojme je u to nekoliko nedjelja, što je Giga odležala, naučio od Katice toliko hrvatskih riječi i fraza, pa je ona u svakoj prigodi nastojala da ga ispituje i uči nove. Njih dvoje nisu nikad bili sami zajedno, a da ona ne bi s njim vježbala. Tako i sada. Ustavivši se do ograde šetališta, pokazivala mu je grad i pitala ga neprestano: što je ono, a što je ovo. Kad mali nije znao, kazivala mu i tumačila popravljajući mu pritom izgovor i akcenat.

Šlojme je bio kao gramofonska ploča: ponavljao je sve točno i pamtio, pa kad je trebalo, Onda je znao i govoriti. Ona se tome neizmjerno veselila. Dječak je bistar i razuman, mislila je u sebi, i ne će se zacijelo kajati, što ga je sobom dovela. Odmah poslije nove godine naći će mu nekoga da ga instruira, pa bi mogao doskora u gimnaziju. Bit će već od njega nešto. Onda će ga zavoljeti i njen otac, koji još uvijek mrči nos kad ga vidi i ne može da sakrije, kako bi volio da ga nije tu. Da nije bar tako ružan, govorio je, al ružan je kao očepušan vrabac.

Misleći na to Giga pogleda maloga, koji je kasao uz nju i udarao nezgrapnim svojim nogama u tlo, da je pred njim vrcao šljunak daleko naprijed. Uistinu je ružan, siromah! S ona svoja dva strašna uha, što klepetaju, kao da su sašita za glavu, s prištavim obrazima, upaljenim očima bez trepavica, nešto razrok, malko krivonog, u ramenima nepravilan; ne, lijep nije. I kao da ga hoće obraniti od bilo čijih, pa i samih svojih prigovora, diže ruku i prebaci mu je preko ramena, a Šlojme, sretan, dvaput strugne licem preko njene ruke u rukavici.

Što imaju svi proti njemu, mislila je dalje, zakrećući na trg sv. Katarine. Otkad se digla, dolazile su k njoj tolike drugarice i sva rodbina, i sve je htjelo da vidi toga dječaka, o kome je čitav gornji grad već pripovijedao. Pa gdje je taj njen štićenik, njen sin, posinak, židov, dečkić, pajnkert i kako su ga još nazivali, sve prema tome, kako je tko bio s Gigom bolje ili manje intiman. I kad bi se Šlojme pojavio, izazvao bi senzaciju: začuđenje, iznenađenje, preneraženje, posmijeh, usklike, raskolačene oči. Neki očev kolega prasnuo je u grohotan smijeh, a tetka se jedna njena tako zgadila, kao da ima pred sobom parcova, a ne ljudsko biće. Padale su zlobe i dosjetke sa svih strana, i surove, glupe glose, da je u jednoj takvoj zgodi ona, Giga, primila dječaka za ruku, otpremila ga iz sobe i rekla:

- Žao mi je, da vam se ne sviđa, al morat ćete ga uvažavati, kao da je član moje porodice. Tko ne podnosi njega, taj ne podnosi ni mene.

A stara jedna barunica, koja je prije samo promatrala od glave do pete Šlojma kroz svoj lornjon, reče njemački:

- Aber, liebes Kind, so viel ich weiss, niemand von deiner Familie hat keine O-Füsse gehabt!

Tu se iznenada prekinu njene misli, jer su u taj čas došli na Jezuitski trg. Ona osjeti težinu u nogama i zarine o dječakovo rame ruku, koja je na njemu stajala od prije. Ovdje se nekad sretala s Markom, još prije nego su se upoznali. Po nekom neugovorenu dogovoru. Jutrom i popodnevom, kad je izlazio iz gimnazije, gdje je predavao. Sjeća se, kako je jedamput s majčina žura odvukla tamo sobom onoga studenta, što ima bogatu tetku. Marko joj je kasnije, kad su se upoznali, toliko puta to predbacio. Bio je ljubomoran na studenta, jer je išla s njim ispod ruke. Smiješno! Ona je pošla s njim, samo da ima alibi pred majkom. Inače joj je bilo tako malo stalo do studenta. Al Marko joj nije vjerovao. Jedamput su se i posvađali radi toga. Nekoliko dana nisu govorili jedno s drugim. I prolazile su sitne, nevažne, zaboravljene zgode u njenoj fantaziji, povećale se, poljepšavale i postajale neobično značajne. Sad tek vidi, da je sav njen život izgrađen od tih uspomena, kojima će bogzna kako dugo morati ispunjavati sve ono, što je danas pusto i prazno oko nje. Zalihe sreće, koja je negdje zaostala, ali ostavila toliko koliko će možda biti dosta do njezina povratka. Ili je to samo da se produži rok očajanja, koje se neminovno približuje.

Giga i Šlojme ušli su već u Opatičku. Ona se sada jedva držala na nogama. Iako put, što su ga prevalili, nije velik, ali za prvi put je ipak hodala previše. Tu u toj ulici stanuje neka njena rođakinja, poći će gore da je pozdravi i da se odmori jedno četvrt sata. Ali nekoliko kuća prije opazi nad jednim vratima znak Crvenog Križa i pod njim natpis:


»Ured za informacije o ratnicima. - Pripomoći porodicama poginulih i zarobljenih ratnika.«

Giga pročita natpis i zadršće od uzbuđenja. Pa tu se valjda može nešto saznati. Ili bar zamoliti, da se zatraže informacije o Marku.

Ured je bio u prizemlju. Ona uđe u malo usko predsoblje, gdje je sjedilo više žena, većinom siromašnih i bijednih, od kojih neke s djecom. Ona upita, da li se tu može išta saznati za one, što su zarobljeni ili negdje izgubljeni u ratu. Nekoliko ženskih glasova odgovori nekako preko volje, da se može. Jedna pak reče zagrižljivo:

- Samo morate čekati, dok dođete na red.

Druga jedna još zagrižljivije, gotovo srdito:

- Ali ako vam se žuri, možete i otići, ionako se ovdje ništa ne doznaje.

Giga sjedne na jedno od praznih mjesta, a Šlojme stane do nje. Sjedajući reče ona, više za se i za Šlojma, nego za ostale nazočne:

- Pa, čekat ćemo.

Ali ona žena, što je posljednja govorila, neka suha, sablasna, sva posivjela u licu, koje naslanja na lijevu ruku i obuhvaća dugim prstima bez mesa s čivitnim noktima, a drugom rukom podupire prvu, reče joj srdito:

- Dolazim vam ja ovamo dan na dan ima već godinu dana, pa uzalud. Onaj gospodin tamo, već me dobro zna, čim me vidi, odmah me otpremi: »Još ništa, draga gospođo Horvat!« A ja bih htjela čekati ovdje neprestano, dok nešto ne dođe. Samo se sakrijem tu, da me ne vidi, kad proviri i reče: - »Molim slijedeći!«

Onda malko zakašlje, obriše nos gornjom stranom ruke, na kojoj se zasvijetli vlažni trag, zašmrče istodobno i reče Gigi blažim tonom:

- Samo vi uđite prije mene. Ja mogu čekati.

Nije više nitko govorio. Giga se protresla, kao da je groznica u njoj. Hoće li i ona godinu dana čekati, da dobije kakav glas? Možda će i ona dolaziti amo, da se propitkuje, i svaki put dobivati jedan te isti odgovor: - »Još ništa!«

Uto se razdreči dijete u naručju neke mlade žene, koja ga stade treskati, umirivati i pomalo klicati:

- Š-š-š-š-š-š!

- Što vučete sobom to dijete? - grakne opet ona siva i visoka.

- Hoćete li mi ga vi čuvati? - pretvori se blagi izraz na licu mlade matere u nešto ljuto, skoro životinjsko. A onda ponovo blaže:

- Š-š-š-š-š-š!

- Znam ja taj vaš švindl! - zareži siva, - vucarite dojenčad sobom samo da vas svuda propuste prve! A tko zna, možda i nije vaše, možda ste ga samo posudili.

Sad se digoše glasovi sa svih strana. Protesti, ušutkavanja, prijekori. No siva se nije dala:

- Al meni to ne imponira. Ja idem unutra prije, jer sam došla prije. Druge sam pustila, jer je to moja dobra volja. Al sad više ne: Svi lijepo po redu!

Mlada mati nije odgovarala, obrnula se k zidu, otkopčala bluzu i dala djetetu sisu.

Nazočni su se nešto uskomešali. Vidjelo se, da uživaju, što je ona s djetetom tako jasno opovrgla insinuacije gospođe Horvat, koja je ostala poklopljena. Očito joj je bilo neugodno, što se tako istrčala. Izmijenila je položaj svojih ruku: na lijevu je naslonila lice, a desnom je podbočila lakat.

Stari neki gospodin, jedini muškarac među samim ženama, dosada nehajan za ono, što se tu događa, izađe najednom iz svoje rezerve i reče mirnim, docirajućim tonom:

- Vidite, kako ne valja biti nagao u izricanju sudova.

Siva žena spusti rašljate ruke povrh svojih oštrih koljena, tako da su joj se na obje strane izbočili laktovi kao šišmišja krila i psikne žučljivo na staroga:

- Šta se to tiče vas? Svatko sudi, kako misli i zna. Uostalom ja bih htjela vidjeti, da li ima kap mlijeka u onim prsima!

Opet se digoše glasovi sa svih strana, samo ovaj put burnije i općenitije. Nijedno od nazočnih nije zadržalo svoga gnjeva i ogorčenja. Samo mlada žena nije reagirala. Vidjela su se njena svinuta leđa i izbočen zatiljak. Ona je mirno dojila dalje dijete, čije su nožice izvirivale ispod materinjeg lakta i grčile se u slatkom užitku.

Najedamput se otvoriše vrata i izađe iz kancelarije šefa neka mlada, elegantna dama, uputivši se hitro k izlazu. Za njom se pokaza šef ureda. Freddy. Pogleda nazočne, pa kad opazi sivu ženu, reče joj s nekom sućutnom neiskrenošću:

- Još ništa, draga gospođo Horvat!

Zatim reče prema ostalima:

- Molim: slijedeći.

Diže se neka starica, na kojoj je bio red, i on je propusti u svoju sobu. Zatvarajući vrata opazi Gigu i upita je držeći ruku na kvaki:

- Dolazi li gospođa radi pripomoći ili informacije?

- Radi informacije, - odgovori Giga.

- Izvolite malo pričekati, bit ću odmah s vama, - reče Freddy i zatvori vrata za sobom.

Gospođa se Horvat digla, uzdahnula i reče rezignirano:

- Pa dobro. Vratit ćemo se sutra. Jedan dan će ipak nešto doći.

Kad je Freddy ponovo zavirio u čekaonicu, nije više rekao: - »Molim, slijedeći«, - nego:

- Tko je došao radi informacije, neka uđe.

I uđe Giga sa Šlojmom i onaj stari gospodin zajedno, u prilično malu prostoriju s jednostavnim kancelarijskim namještajem. Po zidovima veliki plakati Crvenoga Križa, široke geografske karte svih ratišta s mnoštvom malih raznobojnih zastavica, koje su označivale, kako teku ratne fronte. Nad šefovim mjestom iza pisaćega stola stara neka slika Franc-Josefa među slikama, posve novim, cara Karla i carice Zite. Na drugoj strani manji stol, a do njega stolić s pisaćom mašinom. U jednom uglu klupska garnitura od zelene kože, koja je već pobijelila od duge upotrebe.

Freddy ponudi Gigi mjesto u fotelju, a upita staroga gospodina:

- Šta izvolite, gospodine?

- Ja sam kraljevski bilježnik Koloman Teleki iz V.

Freddy se požuri, da mu ponudi stolac:

- Molim, sjedite časak...

- Zahvaljujem, nemam mnogo vremena, a i na vas stranke nestrpljivo čekaju. Bit ću kratak. Imam sina poručnika na talijanskoj fronti i već dva mjeseca ne dobivam od njega vijesti.

Izvuče iz džepa komad hartije i nastavi:

- Ovdje su vam svi podaci, na temelju kojih će vam biti lako sve istražiti. Tu je ime, godina rođenja, šarža, regimenta, broj vojne pošte, ime njegova komandanta i još neke pojedinosti, koje mogu olakšati traženje.

Pregledavši hitrim pogledom hartiju, reče Freddy:

- To je svakako dosta. Nadam se, da ćemo za nekoliko dana imati odgovor u rukama.

- Mora li se što platiti, - upita stari.

- Mi radimo besplatno, - odgovori Freddy - Samo od imućnijih primamo rado kakav god dobrovoljni prilog, što se onda upotrebljava za ratnu siročad.

Gospodin Teleki izvadi na to svoj portfelj, položi na stol banknotu od 100 kruna i reče:

- Bit ću vam vrlo haran, ako me obavijestite o rezultatu vašega truda. I molit ću: brzojavno. Ovdje za trošak, a što ostane, nek bude za ratnu siročad.

- Ja vas znam vrlo dobro, milostiva gospođo, - reče Freddy Gigi, kad je izašao onaj gospodin, - nismo doduše još nikad razgovarali, ali imamo zajedničke prijatelje.

- I ja poznam vas, - reče Giga, - po viđenju i čuvenju, ali nisam imala pojma, da ste vi ovdje.

- Kako vidite, jesam. I veselit ću se vrlo, ako mi uspije, da nešto saznam u vašoj stvari.

Freddy se rastapao od udvornosti. Širok, insinuantan posmjeh crvenio se na njegovim jabučicama i u kataralnim očima. Ona ga pogleda začuđeno:

- Pa vi još i ne znate, što hoću od vas?

On spoji vrhove prstiju od obje svoje ruke kuckajući jedne o druge i reče važno:

- Vi ne znate, draga gospođo, što smo mi već učinili za vas! Da vas uvjerim.

I pođe do nekakva ormara, u kome su u alfabetski poredanim pretincima stajali mnogi spisi. Iz pretinca »B« izvuče akt i stavi ga pred nju:

- Molim, pogledajte! Ima već i dva odgovora, s dvije različne strane. Nažalost bez rezultata. Vaš gospodin otac dao nam je nalog ima već nekoliko nedjelja. A i komandant se interesira za vaš slučaj.

- Onda je sve u redu, - reče Giga dignuvši se. - Molim vas, da mi telefonirate, čim dobijete kakvu vijest, svejedno kakva je.

- Pa to se razumije, - prihvati Freddy sav presiran od uslužnosti. - Uostalom, - nastavi, - vi ste pobudili opće suosjećanje u gradu. I da vas čovjek ne pozna i da ne mora, sve bi učinio da vam pomogne. Možda vam, nadam se, i uspije.

Ona je nestrpljivo gledala prema vratima, ali on se nije obazirao na to, nego je samo nadovezao:

- Ovo je zacijelo onaj mali galicijski dječak, koga ste našli u čudnoj situaciji i doveli sobom. I o tome govori čitav grad. Svi su oduševljeni vašim dobrim djelom. Malo bi tko nešto takvo učinio.

Giga se nije nadala tom entuziastičkom priznanju, i umornoj, kakva je bila, zlovoljnoj i indisponiranoj, išao joj je taj čovjek na nerve.

- Ah, pustite, molim vas, - reče posađena, - ja od tog oduševljenja nisam vidjela baš ništa. Naprotiv: koliko ja znam, kritizira se taj moj postupak, ironizira dapače.

Freddy je pravio licemjerne grimase, kao da se skandalizira, što su ljudi takvi, premda u stvari bilo mu je sve to potpuno indiferentno. On je samo nastojao da što više kapacitira Gigu. Pa izjavi s nametljivom pripravnošću:

- Vidite, gospođo, vi bi morali zatražiti pripomoć za dječaka. I bit će vam zacijelo odobrena. Dječak je izgubio roditelje i kuću, bjegunac je i on, mi ga moramo potpomoći. Kako se zove i odakle je?

I uze komad hartije, da napiše dječakove podatke. Giga se dosjeti, kako nije dobro iskazivati bilo šta o dječaku i njegovu ocu, i o situaciji, u kojoj ga je našla. Dosad nije nikome o tom što rekla, ni svom vlastitom ocu. Samo: dijete nađeno na cesti, iznemoglo i bolesno, bez roditelja, smilovalo joj se je i povela ga sa sobom. Što treba da se zna, da su mu oca objesili kao prostog špijuna. Ne će ona toga kazivati nikome. Da je moguće, i ime bi mu sakrila. Premda Goldberga ima na tisuće. Za nekoliko godina ne će nitko više ni misliti na sudbinu starog židova, koji je pokopan gore pod Stanislavovom. I Šlojme će možda zaboraviti, a ako i ne zaboravi, šutjet će. Napokon ona ne bi ni uzela nikakve pripomoći i time prikratila nekoga, tko uistinu ništa nema. Šlojmu je kod nje dobro i ništa mu ne fali. I reče:

- Ne, ne, mali ima kod mene sve što mu treba. Ja ne bih nikad uzela ništa za nj.

- To je vrlo lijepo, - prihvati Freddy, - ali vi niste dužni da uzdržavate tuđeg dječaka, koga je rat tako unesrećio. Mi bi ga mogli i sklonuti negdje, u kakav zavod, - nastavi Freddy, kuckajući vrhovima prstiju jedne ruke po vrhovima druge i sve zatežući svojim riječima, kao da mu se hoće što više produljiti taj razgovor.

Ali Giga mu iznenada pruži ruku:

- Imate napolju toliko stranaka, - reče, - i žena s djetetom u naručju, a ja vas ovdje zadržavam.

Freddy zadrži njenu ruku:

- To sve rado čeka, jer dobiva pripomoć.

- Ne, ne, onda su još nestrpljiviji! - istrgne ona svoju ruku iz njegove. - Hvala vam i zbogom. I čim nešto saznate, molim, telefonirajte.

Giga je s najvećim naporom prevalila onaj kratki put do kuće, tako je bila slaba i iscrpljena. I odmah je legla na svoju sofu. Šlojme se preobukao u svoj kućni haljetak, što mu ga je dala napraviti od nekakva starog očevog šlafroka i sjeo na tle, na ćilim kraj nje, gledajući ilustracije u nekoj debeloj knjizi. I ručali su njih dvoje zajedno, jer je stari savjetnik bio pozvan k banu, kod koga je bio nekakav službeni diner u počast jednog visokog oficira, koji je išao u Srbiju, u ratni austrijski kvartir, i zaustavio se jedan dan u Zagrebu.

Giga je ležala sve do večera i spavala nešto poslije podne. Kad se smračilo, digla se, jer se osjećala dobro i nije htjela, da otac bude sam kod stola. Savjetnik je kod večere pripovijedao, što je bilo kod bana, i o onom njemačkom oficiru, koji se držao vrlo bahato i naviještao novu njemačku ofenzivu na zapadnoj fronti, koja će skršiti definitivno francuski i engleski otpor i zaključiti rat. U ljetu će biti potpisan mir, govorio je.

I to će biti mir! Njemački mir!

Anektirat ćemo ovo, anektirat ćemo ono, anektirat ćemo to. Odšteta će ići u milijarde. Stari parketi u banskoj palači sve su škripali od težine tih njemačkih milijarda. Najzgodniji je bio stari general, zagrebački komandant, kad je rekao:

- Valjda će i Austrija dobiti nešto od toga!

Nijemac je tu primjedbu uzeo vrlo ozbiljno, pa je rekao s takvim pouzdanjem, kao da on ima te milijarde pohranjene u garderobi na željezničkoj stanici:

- Naravno i Austrija! Bugarska! Pa i Turska! Svi, koji su išli s nama!

Kraj njega, savjetnika, sjedio je šef prosvjete i gurkao ga koljenom ispod stola. Napokon ulovi zgodan čas i šapne mu:

- »Ovo nije nikakav oficir, nego commis voyageur za pridizanje štimunga. Artikl, koji više nema prođe. Bar ne kod nas.«

- Samo kad bi već jedamput sve svršilo, - usklikne Giga, - pa bilo kako mu drago!

Savjetnik nije ništa odgovorio, samo je mahnuo rukom i nastavio skidati koru s jabuke, koju je uzeo još dok je govorio o njemačkom oficiru. Kad je svršio, reče:

- Svakako ne će dugo potrajati. Sve se raspada. Više je naših dezertera po šumama, nego vojnika po frontama. »Zeleni kader« je toliki, da bi mogao braniti čitavu jednu frontu.

Ona upita:

- Puštaju li zarobljenike odmah kući, čim svrši rat?

- Pa Rusi puštaju već sada svakoga, tko hoće, - reče savjetnik pogađajući njene misli. - Oni više ne ratuju. Samo izgleda, da se malo tko vraća. Ne će se nikome, da ga najprije zatvore u kontumac, a onda opet guraju u maršbataljone.

Sad se ona zahvali ocu, što se tako odlučno zauzeo za Marka. Bila je danas u onom birou Crvenog Križa, gdje joj je šef sve kazao. I prošetala se, ali umorilo ju je vrlo. Ne će više izlaziti pješice, dok je tako slaba. Radije će prošetati kolima. Naveče je ustala. Mora mu još nešto reći, nešto vrlo interesantno. Prije neg je on došao kući, pošla je gore, da vidi, je li Šlojme legao i da mu zaželi laku noć. Kako je bila u papučama, on nije čuo da ona dolazi. Otvorivši vrata njegove sobice, zatekla ga je gdje sjedi kraj stola, a pred njim nešto, što je hitro prekrio rukama, kao da ne će da ona vidi. Začudila se, što on nešto od nje sakriva i upitala, što je to pod njegovim rukama. Ali se mali nadigao nad ruke i spustio prsa na njih. Nije ništa govorio, samo se zgrčio čitav i nije se dao odmaknuti. Ona ga je primila za rame, al on se skoro otimao. Napokon, kad je vidio, da je njegov otpor uzaludan, uspravio se i počeo plakati.

Na stolu su ležala na otvorenoj novinskoj hartiji dva njegova solufića, koja mu je ostrigla u Stanislavovu.

Bilo joj je žao, što ga je gotovo brutalno prisilila, da joj otkrije svoju tajnu. Uzela ga na koljena i milovala ga i umirivala. Onda ga je odvela dolje u salon, zamotala solufiće u fini papir, stavila ih u nekakvu kutiju i dala mu, da ih čuva. Bio je sav izvan sebe od radosti. Odletio je u svoju mansardu držeći kutiju obim rukama, kao da nosi nešto vrlo dragocjeno i sveto. Ipak to mora imati nekakvo dublje značenje, i sad joj je žao, što mu ih je podrezivala.

Savjetnik se nasmiješi:

- No, lijepo bi izgledalo, - reče, - da se pokazuješ s njim onako u solufima i u kaftanu.

- Mogao bi i bez kaftana, - primijeti ona.

- To opet ne ide, - odgovori savjetnik, - to su dva nerazdruživa pojma!

Na to se malo zamisli i reče s tužnim akcentom:

- Kako je sve to žalosno s tobom! Mjesto da živiš svoj život, mučiš se tu s jednim pijancem i jednim židovskim deranom.

Ona se digne, obiđe stol i objesi svoje ruke ocu oko ramena:

- Nemoj tako, tatice! - reče milujući njegov obraz svojim. - Zašto te to toliko muči? Dva jadna stvora, zapravo dva djeteta, koja nemaju nikoga, da se brine za njih. Meni je njih žao, a za mene je lako.

Savjetnik je primio njene ruke, što su visjele sklopljene ispod njegove brade i poljubi ih, toplo i sa saučešćem.

Rastavši se s ocem, otišla je Giga u svoju sobu. Te je noći ostala sama. Uopće prviput poslije svoga bijega iz Galicije. Sestru su danas otpustili nakon toliko nedjelja. Atmosfera u sobi bijaše neobično zagušljiva: djevojka je natrpala drva u peć, da je stari porcelan bio skoro rumen od žara, a osjećao se neki vonj paljevine ili ugljena. Giga otvori oba prozora, da uđe svježi zrak. Iznenadila se, kad je vidjela, da pada krupan i gust snijeg. Prema uličnoj svjetiljci, što je sjala na suprotnoj strani, dvije tri kuće dalje, pršile su velike osvijetljene pahuljice i ona je jasno čula, kako šušte režući zrak, kao da tiho šapuću. Stisnula je malko čvršće šal preko ramena skupivši ruke na prsima i ostala tako neko vrijeme gledajući taj lijepi i misteriozni fenomen.

Snijeg! Veselila mu se u prvi čas. Kao uvijek, otkad se god sjeća. Sutra će biti sve bijelo i svijetlo, uzet će sobom maloga i provesti se u saonicama oko Cmroka. Ili do Žavera, svejedno. Šlojme će se radovati. I ona se tome uvijek radovala, kad je s pokojnom majkom, kao mala djevojčica, tamo polazila u saonicama. Najradije k Žaveru. Tamo bi onda zašle u neku mljekarnu i ispile po čašu neobrana mlijeka. Kasnije, kad se počela sastajati s Markom, išli su tamo na šetnju za vedrih proljetnih dana odmah poslije ručka, kad nije dolazio tamo toliki svijet kao u ljetu. A u ljetu: prije podne. Ali on nije mario mljekarne, pa bi sjeli u neku malu gostionicu, gdje bi se razgovarali, gradili planove i zaboravljali da vrijeme prolazi. Sva ta sjećanja vrzla se u njoj i strujala kao one pahuljice pred njenim prozorom: u odbljescima, u ležernim linijama, u kratkotrajnim zaustavljanjima, križajući se, dodirujući se, mimoilazeći se, roneći, lebdeći, dižući se i napokon iščezavajući u nešto mračno i neutješljivo.

Najednom je čula dolje u gluhoj ulici, kako se netko nakašljao. Stisnulo joj se grlo i srce joj se razmahalo od uzbuđenja. Čudnovato, kao da ona prepoznaje taj kašalj. I nagnula se na prozoru, napela sluh i oči, ali ne vidi nikoga. Od gustine snijega jedva se vidi zid kuće, što stoji nasuprot njihove. Malo zatim zastruže onaj grlom dva tri puta: približuje se. Ona zaustavlja dah, da bolje čuje, i uistinu začuje, kako škripi snijeg pod nečijim koracima. Istodobno se počela isticati u snježnoj mreži mračna silhueta vojnika. Vidi jasno: vojnik je, s uzdignutim ovratnikom od mantla, kako je i Marko običavao nositi u zimi, kad je sniježilo ili kišilo, svoj građanski kaput, a u ruci nosi ruksak. Zacijelo neki vojnik, koji se vraća kući. On? Marko? Zar nije imao ni toliko novaca, da uzme fijaker na kolodvoru, ili uopće i nije našao fijaker, jer ih sada tako malo ima. Onaj se ustavi ispod svjetiljke, spusti ruksak na tle, podigne skut od mantla i zavuče ruku u džep od hlača, da izvuče svežanj ključeva, što su zazveckali u tišini noći. I nisu zazveckali mutno, hladno, kao da su od željeza, nego jasno, kao da su od srebra. Jest, to su njihovi kućni ključevi, srebrni, koje je otac dao napraviti za mamu, da joj željezni ne budu preteški. Ona je te ključeve uzela sa sobom u Galiciju i dala ih Marku, neka budu njegovi, još u prvoj uri, što su bili zajedno. Ključe njihove kuće. Dva od kućnih vrata i jedan od ulaza u njihov stan. I sad će da otvori njima vrata i uđe k njoj, k svojoj ženi, koju hoće da iznenadi. Onaj za svjetiljkom već je zakopčao mantl, digao ruksak i spremio se da pođe. A ona bi da vikne: - Marko! - ali su joj se vilice ukočile i udarile jedna o drugu kao Morseova aparat. Onaj pođe upravo koso preko ulice prema njihovim vratima. Sad ga vidi u svim konturama, koje su prema svjetlu označene: jest, tako Marko drži ramena, malo uzdignuta. Lice mu se raspoznaje, al on je to. Ne može da vikne, jedva mane rukom, a među zubima, što cvokoću, istisne joj se jedno prigušeno:

- Dođi!

Onaj pogleda gore i ustavi se.

- Ne, draga moja! - reče. - Ja idem svojoj ženi. Sa slijedećim ćeš možda imati više sreće.

Nepoznat glas i ono, što je rekao, dovedoše Gigu u realnost.

Trgla se razočarana i postiđena u isti mah, i uklonila se s prozora, kao da ju je povukla nečija ruka s mjesta, na kome je stajala. Srušila se na najbliži fotelj dršćući koljenima i srcem.

Neko je vrijeme ostala tu nepomično, sve dok nije osjetila, da su joj noge smrznute. Onda se digla i zatvorila hitro jedan, pa drugi prozor, i ne pogledavši na ulicu, kao da se nečega boji. Jednako hitro spustila je i zastore. Tad pođe do vrata, što idu na stubište, i zavrne dva puta ključem. Neka je samo sve zatvoreno! Sve u ludoj želji, da se brani od sumnje onoga prolaznika. Da mu samo može reći, da ona nije ono, što on o njoj misli, nego žena, kao i njegova, koja je dosad na nj čekala, kao što ona čeka na svoga. Pa, za Boga, to mu je morala reći. Kako se samo na to nije sjetila! Onaj će, zacijelo, sad kad se vrati kući i sjede za stol, među dva gutljaja vina i dva poljupca, pričati ženi, kako ga je u onoj tijesnoj ulici pozivala neka takva, i što joj je on odgovorio. I zbijat će šale na njen račun. Glupo je bilo, što ga nije bar upitala, odakle dolazi. Možda baš iz Rusije. Možda je negdje u zarobljeničkim logorima vidio i njezina muža. Ali kako da ga pita, kad je sve tako ispalo, da bi najradije bila propala u zemlju od sramote, a kamo li s njim razgovarala.

Po svoj prilici stanuje tu negdje u blizini, u najbližem susjedstvu možda, jer zašto bi inače prolazio baš tom njihovom malom ulicom, kroz koju malo tko prolazi, jedva oni koji u njoj stanuju ili u onoj ulici do nje. Bit će upamtio i broj njezine kuće. I lako da pođe sutra ili preksutra, da vidi onu, što ga je pozivala k sebi u noći. Da je pokaže ženi ili kome susjedu, i da bogzna šta ispriča o njoj. Ili da je sretne samu i prepozna, da joj dobaci nešto, što se dobacuje onima s ulice. Uistinu sramota!

I u toj samoći sva ispretrgana nemirima i neutjehama, s abnormalnom fantazijom, koja je producirala same pretjeranosti, lude nevjerojatnosti, neke apsurdne nakaze, držala je sve to mogućim i logičnim. Nijedan razložit glas nije živio u njoj, i nijedno trijezno razmatranje: sami ekscesi u moždanima.

Dugo je trebalo, da se oslobodi dojmova, što su se u njoj razvijali i razgranavali. Prestalo je sve najednom, baš u trenutku, kad je trebala još sitna jedna linija do potpunog obezumljenja. Postala je mirna, prisebna, normalna, bistra i promatrala slučaj s onim čovjekom onako, kakav je i bio. To nije bilo ništa neobično. Ni njena halucinacija, ni njegov odgovor. Napokon joj je izgledalo sve kao anegdota, kao neka mala avantura, kojoj će se sutra svatko smijati, kome god je bude saopćila.

I olakoćena, skoro vedra, počela se svlačiti. Legla je u postelju i protegla se s nekom nasladom u njoj. Uživala je što više nema sestre uza nju, što je ozdravila, što je danas izašla i što će sutra opet izaći. Sad joj ne preostaje, nego čekati, da se vrati Marko. Saznat će valjda skoro nešto o njemu. Traže ga na toliko strana: možda će tko naći pravi trag. Kapetan Dühren piše, da se neprestano propitkuje. Kad bi samo počeli dolaziti zarobljenici iz Rusije. I uhvati je širok, podatan dječinski optimizam, koji je bio sličan velikom kolu u vatrometu, i vrti se i prska na sve strane iskričave riječi:

- Doći će!

- Do malo dana!

- Vratit će se!

- To ne može dugo potrajati!

- Najednom će biti tu!

- Onako iznenada!

- Do dva, tri dana!

- Preksutra možda, ili sutra!

- Ili još noćas.

- Pa zašto ne i noćas? - pitala se ona. Čut će najednom, kako netko zvecka ključima i otvara na kapiji donju, veliku starinsku bravu, koja žestoko škripi, velikim ključem, pa onda gornju, manju, modernu verthajmericu, koja samo škljocne, kao da ptica udari kljunom.

I ući će.

Da, samo ako luda Katica nije potegla kračun iznutra. Ona joj je već prvi dan rekla, da ne zakračunava, ali Bog bi znao, da li je poslušala. Zacijelo je zaboravila. Smušena kao što jest. On možda dođe noćas ili rano pred zoru, pa ne će moći da uđe.

I kao da je on negdje u gradu u društvu ili teatru, pa je zakasnio, uzbrinula se, da ne bi morao lupati ili zvoniti na vratima, i skoči iz postelje, obuje papuče, prebaci ogrtač i zavrnuvši kontakte u predsoblju, na stubištu, u trijemu, pođe do kućnih vrata, da vidi šta je s kračunom. Kračun je stajao otvoren. Može ući svak, tko god ima ključ. Vrati se u postelju, utrne lampu, što je stajala do nje na okruglom stolu i ležeći na leđima s uzdignutim rukama ispod glave ostane neko vrijeme tako otvorenih očiju. Prostor pred njom bio je potpuno slijep. Nigdje ni najsitnija kakva svijetla. Ali tmina nije bila mirna: okolo je nešto šaptalo, gibalo se u jedva osjetljivim talasima, katkad nagao pucanj u pokućtvu i parketima. Jednom i trzaj žice u klaviru, više kao uzdah, nego pravi zvuk. Mislila je, da uđe Marko sada, ne bi ga u mraku ni raspoznala. Ne bi zacijelo, nevješt njihovoj kući, jer je vrlo malo zalazio k njima, našao odmah kontakta. Morao bi prije upaliti žigicu. Onda bi ga ona prepoznala u onom malom, kratkom osvjetljenju. Sad je stala da konstruira u mislima njegov izgled. Međutim osjeti neku hladnoću pod raširenim pazuhima, uzduž nadlaktice i niz rebra. I uvuče ruke pod jorgan pokrivši se sve do podbratka. Odmah zatim otvori oči i potraži njegovu sliku, što je malo prije oživjela u njezinim predodžbama. I sad nikako da je nađe. Najprije su to bili nekakvi čudnovati detalji, onako nešto slično na futurističke portrete, gdje se vidi jedno oko, pola usta, uho, ruka, prst, dio čela i t. d., ali nipošto jasno čitavo lice sa životom na njemu. Hvatala je ona te pojedinosti, i dok je dvije složila, treća je već nestala, a kad je nju našla, nije bilo jedne od onih prvih dviju.

Nakon vrlo dugih premještanja i slaganja, kao u kakvoj dječjoj igri, uspije joj nekako sastaviti jedno lice, pogdjegdje nedostatno, ali jasno, s očima koje gledaju i izrazom koji živi. Ali to nije Marko. Netko drugi, koga dobro pozna, ali on nikako. Smiješno, pa to je Florijan, sa stisnutim malim očima, s kratkim licem i velikim ustima kao kakav embrio. I čim ga je prepoznala, već se slika promijenila; na njegovo se mjesto nametnulo drugo jedno lice, koje također dobro poznaje.

Ali to nije Marko. Drugi jedan, ali Bože, gdje ga je vidjela, odakle ga zna, kada je s njim govorila? Pa da, onaj insinuantni posmijeh, skrofulozne oči, jest, to je onaj doktor u birou »Crvenoga križa«, jutros je s njim govorila. I htjede da ga malko bolje promotri, al promatrala je novo lice, i ono dobro poznato. Gleda u nju začuđenim očima, kao da je iznenađen što je vidi i hoće da nešto kaže. Jest, to je kapetan Dühren. Čita mu na ustima kako veli: - Unsinn! - Al u isti čas i on se mijenja i izobličuje, nije više on, nego drugi, novi, ne zna da li ga je ipak gdje vidjela i hitro opet novi, peti, šesti, sedmi, među njima znani i neznani, na njima nešto malo kao od ovoga, nešto malo od onoga, iskešeno lice onog generalstäblera, koga je vidjela u Stanislavovu, obrve i čelo njezina oca, krupna, obješena habsburška usta onog erchercoga, sve panoptikum jedan, njen lični, poredan u njenoj fantaziji, koja lovi samo jednu sliku, jednu jedinu, za koju je u njoj mjesto prazno. I u tim naporima pretvorio se njen mozak u kaos, činilo joj se, da će joj od tog komešanja u njemu prsnuti lubanja. Jest, ovo je ludilo, pravo, puno ludilo.

Uspravi se naglo u postelji, zapali lampu, počevši da briše oči i gleda oko sebe. Gleda ruke, sve prst po prst, jest ovo je jedan palac, ovo drugi, ovo kažiprst, ovo prstenjak s vjenčanom viticom, postelja je tu i ona u njoj, vidi svaki komad pokućtva sa svojim sjenama i uglovima, jest prisebna je, jer sve je tu, kako je bilo prije nego je legla i kako mora da bude. Ali kad je opet htjela zamisliti Marka, nikako da joj se njegova slika fiksira u mozgu. Sve je tu, sve misli, sve stvari, svi ljudi, samo njega nema. Nigdje ga nema. Tako ga nema, da ga ni zamisliti ne može. Sjene nedohvatljive su tu, zrak nevidljiv je tu, praznina, tišina, prozirnost, sve što se ne može ni rukom dotaći, samo on jedini nije tu ni igdje. Zacijelo ga nema ni tamo u njihovoj bračnoj sobi, gdje ga je ona stavila svojom rukom na svoj noćni ormarić. Skoči onda iz postelje, navuče papuče i zamota se u ogrtač, izvadi iz neke ladice ključ, otključa vrata bračne sobe, uđe, napipa kontakt. Prvo joj pogled pade na noćni ormarić, na žuti brončani okvir. Ali svijetlo s lampe padalo je upravo na staklo u okviru, i ona je mjesto Markove slike vidjela samo svijetlu plohu. Uistinu, dakle, nema ga, nigdje ga nema, izbrisan je u svim svojim tragovima ili uopće nije nikad ni postojao, prazni produkt njene fantazije, san, iluzija, fantom. I užasnuta poleti i pritisne okvir na prsi, pa i ne pogledavši, što je u njemu, vrati se natrag u postelju. Neko vrijeme prođe, dok se odlučila da stavi okvir na stol, pod lampu. Markova slika, nepromijenjena, stajala je pred njom, gledajući u nju mirnim, nešto nasmijanim očima. Promatrala je dugo ono lice, kao da je htjela da ga nauči na pamet, da ga upije u sve strane svoga mozga. Onda zatvori oči i pokuša da ga potraži u svijesti. Ali svijest, poput kakva starog, vlagom i vremenom iskvarenog ogledala, koje u svojoj rasutoj i raspucanoj amalgami ne odrazuje više predmeta, što su pred njim, ostaje nijema i ne pokazuje ni jedne crte, koju bi ona htjela naći. Opet sve nešto drugo, treće, deseto, nepoznato, netraženo. I hitro otvori oči, kao da bježi iz tame, što je u njoj. Kao da izlazi iz podzemne, zagušljive, crne prostorije, gdje nema ni svoda, ni zidova ni poda, nego bezgraničnost jedna mutna, koja hoće da je proguta. Udarci srca stiskali su joj grlo, i uhvati je očajan strah. Nije se usudila da okrene glavu ni na koju stranu, nego je gledala samo preda se, u spletene svoje ruke, što su osjećale jedna u drugoj kako im dlanovi gore.

Najednom, kao da je pomahnitala, stade da viče:

- Tata! Tata! Tata!

Prodirao je njen krik u kratkim intervalima kroz sve zidove i podove stare kuće.

Nakon nekoliko sekunda upane stari savjetnik u njenu sobu, iznakažen od groze i zatučen od polusna, u kome se još nalazio. Poleti k postelji, s koje je ona pružala prema njemu produljene ruke i gledala raskolačenim očima, kao da je ispila čašu bunike.

Obujmiše se kao dvoje bjesomučnika.

Ona vikaše neprestano:

- Bojim se! Tata, bojim se!

Stari Barić i Piroška zaposleni su oko nekakvih knjiga. Sve su to debeli tomovi, kao od nekih znanstvenih djela, lijepo uvezani s kožnim uglovima i zlatnim naslovom na hrptu. Ona briše otrcanom krpom prašinu s njih, a on umotava dvije po dvije u novinski papir. I svađaju se.

- Nisam nikad mislio, da ću takvo što dočekati! - govorio je stari, kao da doživljuje najteži čas svoga života.

Piroška zapovijeda poslovno kao kakav trgovac:

- Hitro, hitro, žuri se.

- Moje najdraže knjige! - nastavi stari neutješno. - Sve sam lako prodao, i uru i vjenčani prsten, al ovo...

I milovao je rukom jedan tom, kao da miluje dijete.

- Guizot! - prošapne, - moj Guizot.

A Piroška se izdreči:

- Tvoj Gizo ne će meni začepiti šuplje potplate, u kojima ne mogu ni na ulicu po tom snijegu. Evo, gledaj!

Pritom podiže najprije jednu, pa drugu nogu i pokaza potplate. Obadva su bila izderana do čarape. A i jedna je čarapa bila istrošena, pa se vidjelo ružičasto meso tabana, okruglo, veliko kao petokrunaš. Uopće izgled Piroškina suterena bio je dezolatan. Kako je digla noge, tako su se pokazale proste, zakrpljene čarape, s primitivnim podvezicama od nekakve crvene vrpce ispod zaprljanih, krupnih koljena, što su izgledala kao dva zablatnjela karfijola. Podsuknja od violetne svile, raspucana i sva rasfransana: stari nekakav žipon, s kojim je nekad valjda koketno paradirala pri svojim avanturama.

- Grjehota, što to ne može da vidi tvoja gospođa snaha! - nadoda perfidno i pograbi jednu knjigu lupajući po njoj krpom.

- Pusti ti moju snahu na miru, - izdere se on, - nemoj ni da mi je spominješ!

- Oho! - nakostruši se Piroška kao stara, srdita kvočka.

- Ni da je spomenem, tu finu damu, što ti je sina upropastila.

Sad se starom izlije bijes u oči.

- Lažeš! - zakriješti. - Lažeš!

I nasrne na nju zgrčenim prstima, kao da će joj oči iskopati. Al ona mahne teškom svojom rukom i udari ga po prstima, da su mu obje ruke klonule kao skršene, i on ostane zabezeknut nekoliko sekunda. Onda se sabere, dohvati jednu od onih knjižurina u namjeri, da je baci na nju, al u isti tren pogodi ga teška knjiga u glavu, da se zaljuljao i sjeo sav ošamućen na postelju.

- To ti je tvoj Gizo, - reče Piroška s infamnim zadovoljstvom, da si ga prije prodao, kad sam ti govorila, ne bi ti se sada to dogodilo.

Al stari nije odgovarao, sjedio je na ivici postelje, držao zatvorene oči i zibao se amo tamo kao vol, koga mesar udari maljem u glavu. Kad je ona vidjela da će se srušiti, poleti k njemu:

- Što je, što se držiš, kao da ti je pukla glava!

I kušala ga je uspraviti i pridići.

Al stari se odronio, spustio ruke i noge, i visi na njoj sav prebijen kao marionetska lutka. Piroška ga polegne na postelju, podigne knjigu kojom ga je udarila i izmjeri je na dlanu, kao da kuša, koliko je teška. Priđe zatim opet k starom, opipa mu glavu, gdje je mislila, da ga je pogodila, ali ne nađe ni kontuzije ni ogrebotine. Tad ga žestoko uhvati za ramena i prodrma poput vreće:

- Simulant jedan glupi! Misliš li, da ja ne znam, da ti ne fali ništa!

On je pustio da ga drma i da mu se prebacuje glava i uda, sve kako je ona njime tresla:

- Probudi se, - režala je svojim razbijenim glasom. - Ako se ne probudiš, tako ću te izlemati, da se uopće ne ćeš više probuditi.

A stari kao mrtav. Nit miče trepavicama, nit daje ikakva znaka života. Kako ga god ona prodrma i makne, tako on i ostane. Rekao bi uistinu: trupina i ništa više.

Sad se počela uznemirivati. Možda ga je udarila u kakvo opasno mjesto? Bog bi ga znao: trulo stvorenje, od gline ili stakla, pa se prebilo poput lonca. Užurba se, izvadi ključ iz njedara, otvori ormar, uze iz njega bocu s rakijom i protare mu čelo i zatiljak. Ali sve uzalud. Stari se ne kreće: leš kao leš. Sad se napokon prestraši, dršćućom ga rukom opipa još jednom na tjemenu i sljepočicama, prebaci preko sebe ogrtač i izleti napolje zatvorivši vrata za sobom.

Čim je izašla, stari otvori oči i posluša malo za njenim koracima. Uspravi se na postelji i posluša još malo. Zatim se diže, uze jednu čašicu s police, primi bocu, koju je Piroška u žurbi ostavila na stolu, natoči rakije i ispije na dušak. I još jednu. Ostavivši onda čašicu na mjesto, odakle ju je uzeo, nastavi da umotava knjige. Brisao je prašinu s njih, ogledavao im uvez i natpis na hrptu, otvorio ih gdjegod, čitao nešto malo ovdje, a nešto malo ondje, napokon ih zatvarao i umatao.

Pri tom ga poslu zateče Piroška. Kad ga je vidjela na nogama, živa i zdrava, - upravo je zagnjurio nos u strane nekog debelog sveska i pričinjao se, kao da je i ne vidi - podboči se rukama kao ćirilsko slovo F, pa nekako na pola srdito, što ju je zabadava prestrašio, a na pola zadovoljno, što mu nije ništa, usklikne:

- A ja sam preletjela čitav Kaptol i Novu Ves tražeći liječnika.

U isti čas opazi bocu na stolu, dosjeti se, da je valjda pio u njezinoj odsutnosti, priđe k stolu i pogleda bocu prema prozoru, kao da hoće da se uvjeri koliko je ispio, pa nastavi:

- Dobro si potegao! Tek kad sam se vraćala, sjetila sam se, da je boca ostala vani.

Sad on podiže glavu s knjige:

- Pa držala si, da sam mrtav! - reče.

Dohvativši krpu i nastavivši brisati knjige, prihvati ona:

- Hitro, hitro! - A onda nakon male stanke:

- I da si mrtav, ne bi čovjek ostavio mirno pune boce kraj tebe!

Pa se robustno i prosto nasmije, da su joj se bokovi tresli kao dvije vreće brašna na paripčetu u kasu. On nije mario za njene primjedbe. Dok je ona govorila, zamotao je dvije knjige i uzeo jednu drugu. Ogleda je i otvori, pa pogleda naslovnu stranu. Iznenada podiže glavu prema njoj i reče s mirnim prijekorom:

- Radije da si donijela nekoliko cigareta.

- Odakle? - iskrivi ona lice u grimasu. - Odakle? Žuri se, da budeš brzo gotov, pa će biti i cigareta.

On je međutim odgonetao nešto na otvorenoj naslovnoj strani knjige, što mu je bila u rukama. Pa kao da govori sam sebi, pročita:

- 1. maja 1881.: Na taj dan sam dobio prvu svoju redaktorsku plaću i kupio sam kod Suppana Bucklea. Tako sam dugo želio da imam svoga Bucklea!

I počeo da zamotava svezak govoreći s gorkom žalbom:

- Onda radije nisam pušio, samo da ga mogu kupiti a sad ga prodajem za nekoliko cigareta.

Piroška udari žestoko krpom po posljednjem svesku, kao da tjera njegovu sentimentalnost i reče izazovno:

- A ja? Zar ja nisam prodala za nekoliko kruna svoj suncobran s drškom od elfenbajna. Kako je to bila fina stvar. Glava od papagaja s dva rubina u očima! a gdje je moj muf i štola od hermelina, a? Trideset dva repića bila su na njima, sjećaš se? To mi je kupio upravitelj imanja grofa Pejačevića... Hitro, hitro...

I istrgne mu knjigu iz ruke i počne da zamotava i ona. Domalo je bilo sve zamotano, ona mu nabije sva užurbana šešir na glavu, pridrži mu kaput, zakopča ga i poreda mu nekoliko svezaka ispod jedne, a nekoliko ispod druge ruke. Zatim uze sama ono ostalo i reče odlučno:

- Sad idemo.

Išli su Opatovinom prema Krvavom Mostu, ona pred njim, energična i gegava kao krupna guska, a on pokunjen, sličan ocu, koji nosi lijesove dvojice mrtvorođenih blizanaca. Pravi sprovod. Njemu se i pričinjalo da ukopava najljepši dio svoga života.

I dođoše do ugla Krvavog Mosta, gdje je bila jedna knjižara i antikvarijat. Dućan je bio pravo čudovište nereda i nagomilanosti. Police sve do stropa krcate zaprašenim, kojekako ispremiješanim knjigama, uvezanim i neuvezanim, broširanim, novinama, papirom, omotom svih veličina i forma, folijantima, kvartima, oktavima, sve do sitnih izdanja džepnih i minijaturnih: pravi kaos, koji se protegao i na drugu tezgu, svu zapremljenu hrpama svakovrsnih, još nekatalogiziranih i neregistriranih edicija, s uskim dijelom slobodna prostora za mušterije. U uglu do ulaza mala staklena ograda, u kojoj je stajao sprijeda primitivni pisaći stol, zakrčen također knjigama, listovima i kojekakvim omotima. Straga isto jedna polica, al mnogo uža od onih vani i na njoj sve same stare knjige u starinskim uvezima, rariteti, prva izdanja, inkunabuli možda, svakako dragocjenosti bibliofilske, ako možda i nisu, a ono je tako izgledalo onome, koji je mogao naći slobodan komadić na onim staklima i zaviriti unutra. Jer i stakla su bila s unutarnje strane krcata pisama, dopisnica, papira, slika, litografija starih i radirunga, usađenih u drveni okvir što je dijelio stakla međusobno.

Stari Barić i Piroška spustiše na tezgu teret s ukočenih ruku. Antikvar, koji je u taj čas gnjurio licem u hartije na svom stolu, podiže šiljastu, prorijetku bradicu prema došljacima i namjesti očale, koje su mu dotada stajale na obrvama pred svoje miopične oči:

- Ne kupujem više ništa, - otegne u promuklim nekim slovkama kreštavim glasićem, - ništa! Možete odmah sve odnijeti!

Barić je stajao naslonjen na tezgu, mljeo usnicama, šutio, sav bez misli i apatičan. Piroška je gledala na žutog čovječuljka tamo u onoj staklenoj krleci, kako žmiga bezbojnim očima kroz svoje žućkaste trepavice i treska sitnom, svijetlom lubanjom, ne većom od biljarske kugle. Pa pokuša da dade svom brutalnom licu kakav takav insinuantan izraz, iako je već sve kipjelo u njoj, nategne na nekakav sladunjav ton svoje riječi, koje su u svakom »e« odavale kolorit njezina madžarskog akcenta:

- Donijeli smo vam vrlo rijetke stvari. Vrlo fine.

Onda se okrene Bariću: - Je li, Joško?

Stari se nije ni ganuo, jednako je zavijao ustima, koja su se činila poput znaka neizmjernosti: i grčevito se natezale s jedne strane na drugu.

Antikvar se digne sa svog visokog stolca, i na nogama je izgledao mnogo manji. Izađe iz svoje kućice nepovjerljivo i gotovo plah, kao grlica kad izlazi iz krletke, i zapjevuši opet nezgrapnim glasom:

- Ne kupujem više, rekao sam. - To mu skoči nešto jače hrapavost u grlu i zastruga malo njim, pa nastavi, približivši se Barićevim knjigama:

- Samo prodajem! I ja sam trebam novaca!

Međutim odmota jedan svezak od onih njihovih knjiga. Prinese ga sve do nosa, pogleda ga sa svih strana, hrbat i uglove i zaviri onda među strane, pa reče:

- To više nitko ne čita!

- Kako nitko! - klikne Piroška kao kakav stručnjak i okrene se k Bariću: - Čuješ li, da to nitko ne čita? Ištenem! Pa što se onda čita?

Antikvar je pogleda preko očala žutim pogledom sa zagrižljivom ironijom:

- Jeste li vi to već čitali? - upita.

- Ja? - nakostruši se Piroška. - Ištenem, pa ja nisam ni žurnalist ni profesor i ne znam francuski! - Onda pokaže na Barića: - To je njegovo.

- Znam ja dobro gospodina redaktora, - reče antikvar, - kupio sam dosta njegovih knjiga. Ali onda su knjige nešto vrijedile. Danas vam to ni vrag ne čita. Molim vas, kome još treba Thiersova »Historija Francuske Revolucije«? Ja vam mogu dati tri egzemplara, ako hoćete, za bagatelu.

- S ovakvim ilustracijama? - pokaže Piroška prstom na svezak u sitnim antikvarovim rukama.

- Da, baš s takvim ilustracijama. Ja se ne mogu penjati gore na stalažu, ali gledajte tamo, - i pokaza starčić negdje visoko na najgornju policu na nekakve uvezane knjižurine, koje su mogle i biti Thiersova »Historija Francuske revolucije«, a mogle su i ne biti.

Onda dohvati drugi svezak, koji je Piroška već prije odmotala. Pogleda ga i zaviri na naslovnu stranu:

- Eto, molim vas, i ovo: opet »Francuska revolucija«! Da je bar novo izdanje! Štampano je pred trideset godina!

Piroška je malo pomalo razmotavala knjige i stavljala ih oprezno jednu na drugu.

- Da nije bar toliko podcrtavan tekst i ove silne marginalije! - zaklima antikvar svojom biljarskom kuglom stružući nosom među stranicama. Izdigne onda nešto malo lice preko knjige i reče Bariću:

- Ovo črčkanje po knjigama oduzima im svaku vrijednost. Tko ih kupuje, voli da su čiste. Što je kome stalo do vaših marginalija! Čovjek hoće čitati Carlylea, a ne vas!

Barić ne odgovori ništa. Nije ni regnuo. Izgledalo je uopće, da mu je u očima neka praznina, koja ne gleda ni u što. Ta njegova tupa pasivnost najedamput je probudila antikvarovu pažnju. Kad je vidio, da Barić ne reagira na njegove riječi, ostane nekoliko sekunda uzdignute glave i otvorenih ustiju prema njemu. Kao da se pita: što mu je? Odmah zatim nasmiješi se lakšom kretnjom usana i nekako mu posta tjeskobno, neugodno, kao da se kaje, što je u svom trgovačkom nadmudrivanju bio nešto pretjeran, a možda i uvredljiv. Omalovažavao je ponuđenu robu, za koju je i sam znao, da nije štogod, a zamjerke, koje je isticao, znao je da su sitničave kao i njegova prozirna lukavost. Pa stade da pregledava ostale knjige. Uzimao je jednu za drugom, ponjušio ih sa svih strana, otvorio naslovnu stranu i pročitao ime pisca i naslov djela:

- Emerson: »Essays«.

Pa da donekle ublaži dojam svojih prijašnjih omalovažavanja reče kroz zube, nekako preko volje:

- To već ide.

I stavi knjigu na stranu, zadržavši malo prste na njoj, kao da hoće reći, da na nju reflektira. Onda posegne za slijedećom:

- »Historija civilizacije« od Guizota, - pročita i nadoda: - Prije trideset, četrdeset godina prodao sam na desetke egzemplara. Ali ono su bila druga vremena.

Piroška se zaljulja u bokovima poput trome, trudne krave na neravnoj ledini i sa zadovoljnim smiješkom nategne svoje obraze:

- Gizo vrijedi i danas! - usklikne s takvim uvjerenjem, da bi čovjek mogao misliti, da je upućena u sva pitanja kulturne historije. Nitko ne bi ni sanjao, da ona u taj čas na onom dijelu svoga tabana, što prodire kroz razderanu, cipelu, osjeća ledeni dućanski pločnik. Jer je ime Guizot bilo za nju neodjeljivo od pojma novih potplata. Antikvar je prešao preko njezina usklika i stavio ruku na nekoliko jednakih i jednako uvezanih tomova:

- A šta je ovo?

I prigne se da pročita, što piše na njihovu hrptu.

Ni Barić ni Piroška ne odgovoriše ništa. On je stajao nepromijenjena izraza i držanja na svom mjestu, a ona, osim Guizota, nije znala ni za kakvo drugo ime od onih autora. Stari je slučajno jutros spomenuo Guizota, pak je to i upamtila.

Antikvar, prignut, pročita:

- Buckle: »Historija civilizacije u Engleskoj«.

Pa počne brojiti sveske:

- Jedan, dva, tri, pet tomova. Ne manjka ni jedan.

Onda zaviri jednom svesku u tekst, pa zagunđa zlorado svojim zarđalim glasom:

- Naravno! Sve same marginalije! A neke još i tintom!

Zaviri u drugi jedan svezak, pa nakon male pauze prihvati, više sam za se:

- I ovdje! I sve tintom! Barbari jedni! Trogloditi!

Svi ovi veliki tomovi stajali su sada jadni i razbacani po tezgi, jedan preko drugoga kao zaklana telad na mesarskim kolima. Antikvar ih je opet uzimao, prevrtao, rastvarao, sa čudnovatom, strasnom radoznalošću i odbacivao na tezgu s omalovažavajućom gestom. Barić je konačno izašao malko iz svoje apatije i gledao na svoje knjige, ali njegov pogled nije odavao nikakve uzbuđenosti: trom i neizrazit, gotovo slučajan, kao da mu je svejedno, što je to pred njim. Piroška je preko antikvarove glave promatrala knjige na stalaži, gdje je konstatirala sve neke lijepe uveze u živim bojama, crvenoj i zelenoj najviše, i žalila što i njihove nisu tako uvezane, jer bi se onda zacijelo dobro i lako prodale.

- No pa što tražite za sve ovo - odluči se antikvar da ih upita.

Piroška nije imala pojma, što bi se moglo za to tražiti. Barić je doduše govorio, da su to vrijedne knjige, pa je i ona držala, da se za to može dosta dobiti, ali u stvari ona bi ih dala i za malo kruna, pogotovo u taj čas, kad nema ni pare u kući. Ona pogleda Barića pitajući ga očima, ali on nije nimalo reagirao, kao da ga se ništa ne tiče. Znala je vrlo dobro, da on ne će ništa kazati. Takav je bio uvijek, kadgod je bio trijezan, onda je ujedno bio svijestan nakaznosti svoga udesa i vidio jasno sav očaj, u kojem se nalazi. Za časove takve depresije držala je ona kod kuće uvijek sakrito nešto rakije, jer čim bi ispio dvije, tri čaše, izlazio je iz tog užasnog raspoloženja, koje je bilo gore, nego pijanstvo, gore za to, jer je nalikovalo gotovo ludilu. Stoga je sada postajala nervozna i jedva čekala, da se ta prodaja svrši. Dok je ona oklijevala odgovorom, upita sipljivim svojim glasom antikvar:

- Dakle?

Piroška prijeđe prstima preko usta razmišljajući, što će da kaže, a onaj nastavi pitanjem:

- Koliko tražite za sve?

Ona sva u neprilici reče:

- Recite vi, šta dajete za to. Vi znate najbolje, koliko to za vas vrijedi. Nama je glavno, da dobijemo onoliko, koliko nam u ovaj čas treba.

Antikvar je znao, da ima pred sobom nekoga, tko nema pojma o knjigama, a videći još i Barićevo potpuno mrtvilo, odluči se da zaključi posao. I upita ponovno Pirošku:

- Koliko vam dakle treba?

Ona se ustručavaše:

- Znate, ja ne znam, koliko to košta, kad je novo.

- Odmah ću vam reći, - zasipi antikvar i počne da gleda i ponovo premeće one sveske:

- Emerson košta nov i uvezan: 5 kruna, dat ću vam 1.50, dat ću vam 2; Carlyle: 10 kruna, dat ću vam 3 - je li vam pravo? Thiers 15 kruna, dobit ćete 5 i to je preplaćeno. Buckle košta nov, čini mi se, 25, al to je staro izdanje i danas ga više nitko ne kupuje, zadovoljite se sa 7 kruna. A Guizot, Guizot, Guizot...

Piroška osjeti hladan pločnik na onom dijelu tabana i uzdrhta od uzbuđenja nadajući se u Guizota više, nego u sve ostalo zajedno.

- Znate, - nastavi antikvar, - francuske su knjige najjeftinije. Guizot vam ne košta nov više od 7 franaka. To je manje od sedam kruna.

Ona strugne začuđena čela u vis i klikne razočarano:

- Ištenem! Gizo?

- Da, Guizot! - potvrdi on. - 7 ili 7.50 Iranaka nevezan, a ovaj je vezan, zato vam dajem najviše 3 krune.

Piroška se okrene Bariću.

- Šta veliš, Gizo tri krune!

Barić ne odgovori ništa, samo je strahovito grčio usta, stisnuta kao da osjeća kakve jake fizičke boli.

- Sve zajedno 20 kruna - šušne antikvar, - i to kao vama, jer je gospodin redaktor moja mušterija ima već preko trideset godina, i više, jest i više. Jeste li zadovoljni?

Piroška se premišljala. Onda se opet malko zaljulja i izusti skoro sramežljivo:

- A nama treba 25. Dajte nam 25.

- Ni filira više, usklikne antikvar oštro na svakom i, ni filira. Što mislite, koliko će proći, dok ja to prodam? Tko vam danas uopće čita ovakve stvari? Knjige o civilizaciji? Tko se još brine za civilizaciju? Danas se dobro vidi, što vrijedi ta civilizacija? Ovaj rat je bankrot civilizacije. A ja vam nudim 20 kruna za jednu stvar, što je bankrotirala, molim vas! I vi ne ćete. Da nas tko čuje, ne bi znao, tko je manje pametan, ili ja, koji vam nudim za to toliki novac, ili vi koji ne ćete da ga primite.

Piroška je gledala, kako se treska ona žuta bradica i odobravala sve što govori. Mislila je, kako je i ona potpuno bankrot, i već je jedva čekala da onaj izvuče dvije banke iz kakva pretinca. Bojala se samo, da joj stari ne bi predbacivao, kad dođe kući, kako je dala knjige za bagatelu. Zato još jedamput pokuša, ali potpuno popuštajući:

- Pa ne ćete se valjda natezati s nama za tih nekoliko kruna.

Ali žuta bradica zazviždi kao na flauti:

- Ni filira više.

- Ištenem! - zastenje Piroška, - još dvije krune!

Antikvar se nenadno razmaše kao pajacl, kad mu se potegne konopčić, poče slagati knjige jednu na drugu, gurati ih i kreštati:

- Nosite, nosite, ne kupujem ništa, ne treba mi ništa. Ni da mi ih date za dvije krune!

Piroška ostane zgranuta, ne shvaćajući što mu je sad najednom. Pa nije rekla ništa, šta bi ga moglo uvrijediti i tako razbjesniti. Ištenem, mislila je, ovaj je poludio. Zašto nije odmah pristala na 20, baš je bila luda, i sve je htjela da nešto kaže, da se ispriča, al on joj nije dao do riječi. Drhtao je od uzbuđenja, zamotavao kojekako u isti stari papir one knjige i istiskivao naprasitim glasovima, prskajući kapljice pljuvačke po Piroškinim rukama, što su također počele da zamotavaju jedan svezak:

- Nosite vi to lijepo kući, ili prodajte nekom drugome, meni je to preskupo!

- Pa nek je dvadeset, - klikne rezignirano Piroška, - nek je na vašu.

On je prekine:

- Ni za pet, ne ću više ni za pet, čujete li, meni nije do toga, htio sam da vam pomognem. Umjesto da ste zahvalni...

Međutim je nekako zamotao one knjige i udarivši dlanom po njima, reče joj s kratkom pauzom iza svake fraze:

- Izvolite. To je vaše. Zbogom.

Onda se okrene, uđe u svoju staklenu krletku, sjede tamo za stol i započe da pregledava neke hartije i pisma stružući grlom promuklim od tolikog kreštanja.

Piroška ostane bespomoćna kraj svoje gomile knjiga. Barićevo pasivno držanje išlo joj je na nerve. Počeo je i nju da hvata bijes i dolazilo joj je da izgrdi onog žutobradca i da mu baci sve te sveske u glavu. I Gizoa i Tiera, i kako se ono još ne zovu. Ali nekako se svlada i dobaci onom tamo iza stakla:

- Uzmite ih, kako ste rekli, za dvadeset.

Al onaj šuti. Kao da i nema nikog u dućanu.

- Čujete, nek bude na vašu. Dajte dvadeset.

Onaj se i ne miče. Zagnjurio nos u spise i vrti lako glavom s jedne strane lista na drugi, kao one reklamne automatske lutke u nekim izlozima.

Piroška zakuca na staklo. Antikvar podiže glavu:

- Još niste otišli?

- Dvadeset, - reče ona s molećim prizvukom u glasu.

- Ni za deset, ni za pet, - i opet turi nos u spise.

Piroška strugne noktom preko stakla. Ta škripa baci antikvara u vis, kao da ga je ubolo milijun iglica:

- Zar ste poludjeli? - izdreči se on. - Šta hoćete? Mislim da sam dosta jasno govorio: ne ću vaših knjiga ni da mi ih darujete?

- Uzmite ih u zalog, - zastenje Piroška, - dajte nam bar nešto.

Sad stane on na vratašca svoje pisarne brišući naočale i žmigajući miopičnim očima. Pa upita:

- Šta ste ono rekli?

- Uzmite ih u zalog, - ponovi ona. - Otkupit ćemo ih, kad budemo mogli.

- To je nešto drugo, - reče on, - to mi je mnogo draže.

I uđe ponovno u pisarnu, napiše nešto na jednoj hartiji i vrativši se reče:

- Evo vam moja potvrda. Posudio sam vam na tri mjeseca 15 kruna i uzeo u zalog vaše knjige. Ne vratite li u tom roku posuđenu svotu, knjige su...

Al nije završio, jer se u taj čas stari Barić prenuo, kriknuo strahovito nešto neartikulirano i nerazumljivo, s grimasom, koja je nalikovala na one užasne groteskne crnačke maske, što se nalaze reproducirane u modernim kompendijima umjetnosti divljih naroda: izbuljene oči i raskrebečena usta do najveće nakaznosti. Istodobno je uzimao jednu knjigu za drugom i razbacivao ih kojekuda, a jednom udari i u ona stakla od pisarne, da su se sa strašnom lomljavom rasprsla u bezbroj komadića.

Uzalud je Piroška priskočila da ga zadrži, on se otimao, kreštao, pjenio, udarao i lomatao oko sebe, bacao knjigu za knjigom, gdjegod bi dohvatio, s tezge, sa stelaže, lupio jednom o plinsku svjetiljku, koja se skrhala po dućanskom podu. Antikvar u prvi mah ostade nepomičan, preneražen, zabezeknut, sličan na kakvo nakazno božanstvo, još žući nego prije, kao da je iznenada dobio žuticu, pokušavajući da otvori usta i da nešto vikne. Al onda preletješe mimo njegove glave dva omašna toma bogzna kakve enciklopedije ili svjetske historije, i da se nije ugnula, bila bi prsla poput jaja i poštrapala sve naokolo svojim žutanjčevim mozgom. Neko vrijeme ostade prignut ispod tezge, i u jednom trenutku, dok je Piroška obuhvatila razbješnjelog Barića oko trbuha, kušajući da ga zadrži i zapriječi u haranju i bacanju, šmigne, hitar poput mačke, ispod onog mostića na tezgi, gdje je prolaz, pa iskoči na ulicu i trčući s uzdignutim rukama prema Jelačićevom trgu vikaše sav izvan sebe:

- Policija! Policija! Policija!

Dok je on tako na ulici izazvao čitavu strku i našao stražara, tumačeći mu hrapavim i kreštavim glasom u isti mah, šta se desilo, dotle se u dućanu sakupilo nešto svijeta i pomoglo Piroški da kako tako umire Barića.

Uspjelo im je da ga svežu za ruke i noge.

Kad se antikvar vratio s policijom, ležao je na tlu, stenjao, slinio i trgao uzice i konopčiće, kojima je bio vezan poput ljute, opasne životinje.

Knjižara je izgledala kao pravo smetište; s razbacanim hartijama, krhotinama stakla, razlupanim linealima i trianglima, školskim tablicama, perima, olovkama, prosutom tintom i knjigama. Antikvar se hvatao za glavu i jaukao, kao da su mu prebijene sve kosti, i bugario kao najnesretnija udovica:

- Jao meni, moje knjige! Propao sam! Propao sam!

Stražar, pišući u svoju bilježnicu, ispitivao je Pirošku. Al ona nije bila više ona od malo prije, koja je tu moljakala antikvara za nekoliko kruna. Sad je ona optuživala. I svako malo vremena prekidala je svoje optužbe i izdirala se na antikvara, što nije prestajao sa svojim jaucima.

- Jest, ona će reći sve, kako je bilo.

- Najprije: kako se zovete? - upita policajac.

Zove se Piroška Szemere. Jest: sz. Odakle je? iz Szatmara u Madžarskoj. Ne zna koliko joj je godina, nešto preko trideset, nešto manje od četrdeset. Zanimanje? Koje je njeno zanimanje? No, da, kućanica, gazdarica, privatnica. Od čega živi? Od čega živi? Moli, neka prestane onaj sa svojim tulenjem! To joj ide na nerve. Sam je kriv, što se tako desilo. Da, od čega živi? Pa eto od čega, dvorila je bolesna čovjeka. To svatko vidi. A on živi od svoga sina, koji je u ratu. I od snahe. Imali su neke stare knjižurine i htjeli su, da ih prodaju onome tamo. Ištenem! Samo kad bi prestao već jedamput! Kao da nije sam svemu kriv! Najprije je davao za knjige dvadeset kruna, a kad ga je ona molila, da pribaci još pet, zajapurio se, stao psovati...

- Tko je psovao? Tko je psovao? - prekine je antikvar.

- Mir, kad ja govorim! Sad ja govorim! - izdreči se Piroška.

I nastavi: - Zajapurio se, stao psovati, gurati njihove knjige, njihov se Gizo raskrebečio na tlima kao ubijena žaba, eno još tamo stoji, i tjerao ih napolje. Onda se stari razbjesnio. Nikad ga nije vidjela takva. Kao da je pomahnitao. Bogzna, hoće li više doći k sebi. Šta će ona, ako ne dođe k sebi. I stala je da jauče u sav glas, kao da hoće naumice da prekrije antikvarovo jadikovanje, i prignula se do Barića, koji je još natezao ruke i noge, i bio sav okrvavljen oko pulsa i na čelu, kojim je valjda o nešto udario.

- Ima li ovdje telefon? - upita policajac.

- Naravno da ima, - reče antikvar, - ako ga onaj vandal nije razlupao.

Policajac telefonira po kola za spašavanje. Barića će odvesti u bolnicu, a ona, Piroška, mora s njim na policiju.

Sad je antikvar pričao događaj, a policajac je bilježio. On je poznata pijanica, bivši žurnalist, bio je pijan kao čep, nek mu samo pomiriše dah, pa će osjetiti kako smrdi od rakije, a ona je njegova priležnica, i ona uvijek pijana. Donijeli su nekakve stare knjige, on ih uopće i nije htio kupiti, to danas nitko ne čita, no sažalili su mu se, jer on, antikvar, ima dobro srce, on zna, što je sirotinja. Pa kad im je ponudio jednu svotu, dvaput veću, nego što vrijede te njihove bezvrijedne knjige, stali su da ga grde i vrijeđaju, i da razbacuju stvari po dućanu i lupaju stakla i lampe i bočice s tintom, kao vandali kakvi.

Uto su došla kola za spasavanje.

Radoznala svjetina zakrčila tijesnu ulicu i trotoare, virkala u opustošeni dućan i čekala da bolničari iznesu onoga mahnitca, što je sve to napravio. Napokon dočekaše i to. Kola odletješe put bolnice, a policajac se vrati u dućan, da povede Pirošku.

Piroške je međutim nestalo. Zalud je izletio i gledao uz ulicu i niz ulicu, ne bi li je gdje opazio. Potrčao je Krvavim Mostom, pa u Opatovinu, ali tamo je našao otvoren prazan njihov stan s razbacanim papirom na stolu i na tlima, kako su ga bili ostavili, kad su izašli.

Međutim je Piroška sve bez daha preletjela. Sveučilišne Stube, Grič i Kapucinsku ulicu, pa zazvonila na Giginim vratima. Znala je vrlo dobro, da će se ona zauzeti za staroga, a indirektno i za nju. Sa suzama u očima saopćila je Piroška Gigi sav događaj, i mnogo detaljnije i intimnije negoli je to učinila s policajcem. Nije zatajila ni scene u kući prije, nego su pošli da ponesu knjige u knjižaru, ni kako je lupila Barića u glavu teškom knjigom, što ga je skoro onesvijestilo. Ona se boji, da je zapravo baš taj udarac poremetio nešto u Barićevu mozgu, i optuživala se sama i molila Gigu da je ne oda. Ona će sve učiniti, što joj ona reče, otići će kamo god ona zapovijedi, ali samo nek je ne goni u tamnicu. Umakla je policajcu samo da njoj sve saopći, a sad ide sama da se prijavi. Ona, Giga, nek prigleda u bolnicu, što je sa starim i kako mu je, i ako dođe k sebi, neka mu reče, da je njoj dobro i neka se ne brine za nju.

Giga je slušala sve s velikim uzbuđenjem. Nije smogla ni jedne riječi, jer se osjećala sama krivom za sve ovo, što se je dogodilo. Poslije one noći, u kojoj je skoro poludjela, bila je dva, tri dana obuzeta klonulošću, nervozom, uzbudljivim nekim raspoloženjem, pa nije htjela ni s kim govoriti ni ikoga vidjeti. Stari je dolazio svaki dan i svaki put mu je rečeno, da dođe sutra. Nije dobio ništa od nje, pa je morao prodati bilo šta. Jest, ona je svemu kriva, ona i nitko drugi. Na njen upit, da li se stari nešto tužio na nju, Piroška je odgovorila, da se samo tužio, kako je snaha još uvijek bolesna. I kad je ona nešto rekla proti njoj, Gigi, Onda je navalio na nju, našto ga je udarila knjigom u glavu.

- To sigurno niste imali ništa, pa ste morali prodavati knjige? - upita Giga.

- Ni filira, - odgovori Piroška.

- Ja sam kriva svemu! - reče Giga, kao da se optužuje.

- To sam i ja rekla, - izlane prostodušno Piroška, ali onda se dosjeti, da se prenaglila i pokuša da popravi dojam svojih riječi:

- To jest, da ste mu dali nešto novaca, bio bi se napio i ne bi bio onako rabijatan. Piće ga doduše opija, ali ujedno i umiruje.

Piroška je iz Gigine kuće otišla u bolnicu, ali tu je već na nju vrebao onaj policajac, kome je umakla, i poveo je sa sobom na policiju, gdje su je i zadržali.

Giga je odmah telefonirala u bolnicu i informirala se, što je sa starim. Nisu joj znali saopćiti ništa konkretno. Momentano se nalazi u potpunoj apatiji, nenazočan za sve što se oko njega događa. Ne govori, ne čuje što ga pitaju, ne gleda ni u što, ni u koga. Sad je u odjelu za umobolne i bit će tu nekoliko dana na motrenju. Kad se bude znalo, što mu je, onda će se i odlučiti, što će s njim. Ona, snaha, naravno, može da ga obiđe. Ona ima pravo i da raspolaže, kako da se s njim postupa, pogotovo kad preuzima troškove na se. Nek samo izvoli doći u bolnicu i raspolagati svime, kako god želi.

Kad je odložila slušalicu, noge su joj popustile i pala je u naslonjač. Ni za trenutak nije mislila na čitav onaj skandal na Krvavom Mostu, niti joj je zadavalo ikakve brige, što će ocu sve to biti vrlo neugodno. Glavno i prvo bilo joj je, da se zauzme za onog nesretnika i da ga izbavi njegovih muka i stradanja. Lako je za sve neprilike, što ih je izazvao onaj njegov izgred: sve se to da urediti i zabašuriti, ali šta je to, što se s njim događa? Da ne obezumi i da ga ne moradne zatvoriti u ludnicu, pa da ga njen muž, kad se vrati, nađe u luđačkoj košulji. Kako će biti očajan taj njegov povratak!

I skupi sve svoje sile, pa se spremi da izađe. Već je bila u ogrtaču i šeširu, kad se sjeti da telefonira onom antikvaru.

Jest, on je na telefonu. Molim, da, kod njega se to desilo. Zašto ga to pita. Ah, ona je snaha onog redaktora. Šta ga ne drži zatvorena, onakva pijanca i luđaka. Gdje se to pušta tako među ljude, u trgovine, na ulicu: trebalo bi zatvoriti sve one, koji su tu da paze na ovakve mahnitce. On, antikvar, čini nju odgovornom za svu štetu. Nek se samo izvoli potruditi u njegov dućan, pa nek se sama uvjeri, kako to izgleda. Kao da su pljačkaši harali po njemu. Nijedna knjiga nije ostala na mjestu. Nijedna hartija.


Giga nije mogla doći do riječi, jer je onaj tamo fanatično kreštao u aparat. Nekoliko je puta spustila u klonuloj ruci slušalicu, jer nije mogla da izdrži. Napokon joj uspije uloviti momenat, jer je antikvara počelo grepsti u grlu, pa je morao da ga kašljanjem ostruže. Neka se on ništa ne uzbuđuje, reče ona. Nek ne prijavljuje stvar policiji. Ona će sada doći k njemu i vidjet će, što je i kako je. Ne će on biti na šteti ni za filir. Onaj nesretnik ima još nekoga svog. Nek se ne srdi toliko: bolestan čovjek i neodgovoran, pa tu valja imati i malko uviđavnosti. Nije to zloba, ni zločinačka namjera, nego nesreća.

- A gdje ste vi, molim vas? - upita antikvar ponešto smiren. - Kada ćete doći ovamo?

- Ja sam u gornjem gradu, za deset sam minuta kod vas, - odgovori Giga.

Jedva je odložio slušalicu, zakračuna antikvar hitro vrata dućana i poče vaditi knjige sa stelaža i bacati ih kojekuda.

Sve je prevrnuo, ispremiješao, rasuo, rasturio, raštrkao. Ladice istresao, kutije prevrnuo, pisma prosuo. I sve to s brzinom i okretnošću zločinca, koji se, znajući da je u opasnosti, žuri, da ne bude zatečen, ili sa strašću vjerskog fanatika, koji je nabasao na skrovito skladište bogohulnih knjiga, pa ih sad uništava. Na koncu još stane na najveću hrpu i počne da je razgrnjuje nogama, raskidajući uveze i strane, izgledajući u onoj polumračnoj špelunki onako zapuhan, zapjenjen, oslinjen, žut, u grotesknim kretnjama, kao demon, obuzet ludilom uništavanja, što pleše nad svojim herostratskim djelom pobjednički ples. I onda se iznenada umiri, kao zvrk u kretnji, koji je dirnula nečija noga. Izvadi rubac, obriše usta i čelo, sjedne dva minuta da malo odahne, zatim se diže, otvori vrata i stane na prag gledajući na ulicu, kao da nije ništa bilo.

Giga ga zateče na vratima. On je još pomalo dahtao, da nadvlada naprasiti dah, što mu je izbijao iz prsiju. Izvrnuvši dlan lijeve ruke napravi gestu, kao da veli: izvolite. Rastegnut učtiv smijeh uz hrapav pozdrav:

- Ljubim ruke!

- Pa to je strašno! - klikne ona preneražena, kad je vidjela onaj nered u dućanu. - Kako je to moguće!

- I ja se pitam, kako je to moguće! - reče antikvar prekinutim riječima dahćući još. Onda nadometne tišim glasom: - Oprostite, ja sam još tako uzrujan!

- Kao da je čitava četa ovdje harala! - reče Giga ne dolazeći k sebi od čuđenja.

- Da ste ga samo vidjeli, gospođo! - promuca on. - Četiri su ga čovjeka držala i nisu ga mogla svladati.

To nekoliko riječi istiskivao je on s velikim naporom i hvatao se pritom za srce. A kako je bio očajno žut, to je Gigi izgledalo da mu je zlo.

- Vama nije dobro! - reče ona i donese mu stolac, što je stajao malo podalje.

Još jače markirajući svoju slaboću sjedne on i reče izdišljivo:

- Ja sam propao čovjek!

Iza male pauze pokaza rukom na razbacane knjige i prihvati nešto uzbuđenije:

- To vidite i sami.

Očekivao je, da će Giga odgovoriti nešto, što će zadovoljiti sve njegove nade u pogledu oštete: to se vidjelo na njegovim nemirnim, hitro žmigavim očima, koje su u taj čas više slušale, nego gledale, i na malim mišjim ušima, koje su stale nepomične, ali spremne da dohvate svaki glas.

Ali ona prijeđe pogledom preko onog kaosa, kao da ispituje, što se tu sve pokvarilo i da li uopće tu ima nešto, što bi bilo tako uništeno, da ne bi više bilo ni za što. Međutim se pomalo sleglo zaprepaštenje, što ju je uhvatilo u prvi mah, kad je to vidjela. Snašla se i vidjela jasno, kako se tu radi samo o strašnom neredu, ali izvrnute i razkrebečene knjige mogu se opet lijepo složiti i sklopiti, ispale strane opet umetnuti, raštrkani arci opet poredati. Tu i tamo nešto zgnječeno, nešto poderano s malo troška dat će se izravnati i zakrpiti. Pet, šest svezaka poliveno tintom, dva, tri razlomljena lineala, dva, tri triangla, to bi bila najveća šteta. Pera, olovke, držala: samo da se pokupi i složi u kutije, i sve će opet biti u redu.

Antikvar je vrebao na nju kao divlji mačak, a istodobno gleduckao po rasutim stvarima tražeći baš one, što su bile najjače oštećene, kao da ih zaziva za svjedoke. Pogađao je zacijelo, što ona ispituje i studira, i nastojao da nađe čim bi je pobijao. Kad mu se napokon pričinilo, da to njezino ispitivanje traje nešto predugo i da bi ona mogla uočiti, kako sve to nije tako strašno, kao što bi on htio da izgleda, ili da uistinu jest, zapita oštrim glasom:

- No, šta velite?

Ona ne odgovori odmah. Još jedamput obiđe okom to papirno razbojište i reče:

- Zapravo velike štete nema...

Antikvar skoči sa stolca poput onih pajacla u kutijama, koji vrcnu uvis, kad se otvori poklopac:

- Nema štete! - zastruže mu iz grla kao iz pokvarene kakve svirale. - Nema štete! To će stručnjaci konstatirati, da li ima štete! To će sud odrediti.

Ona se začudi nad tim ispadom, ali se nije prestrašila. Pa reče mirno:

- Krivo ste me shvatili. Ja nisam rekla, da ja ne odgovaram za štetu. Podvrgavam se drage volje i sudu stručnjaka. Samo po onom, što se meni čini, glavno je, da se sve to sredi i postavi opet na svoje mjesto. Rasute i prevrnute knjige i ostale stvari nisu nipošto pokvarene ili uništene.

On je naglo treptao očima, kao da je zabliješten od najvećih reflektora, pa joj iznenada upane u riječ:

- A tko će od mene kupiti one, što su polivene tintom?

- Šta je tintom oštećeno, sve će vam se, naravno, nadoknaditi.

- A lineali? A lineali?

- I lineali.

- A triangli?

- I triangli.

Antikvar se malo umiri, samo je neutješno stenjao:

- Ja sam propao čovjek! Propao čovjek!

Giga pristupi k njemu i reče mu s toplim i humanim akcentom:

- A što bi mi rekli, gospodine? Vama će biti sve nadoknađeno, a toliko se žalite? Što bi, da vam je kao nama? Ja sada nemam vremena ni raspoloženja, da se ovdje dulje zadržavam. Meni se žuri. Zamolit ću našega knjižara, da dođe popodne ovamo i da s vama zajedno konstatira, kakva i kolika vam je šteta nanesena.

Čim je Giga izašla, poleti on do vrata i pogleda za njom. Sastavio je ruke iza leđa i pratio je žmigavim očima sve do ulaza u bolnicu. Onda se vrati u dućan, stade na razbacane knjige, turi glavu među ramena, pa malko čučne i u tom čučanju poče da se diže i spušta lupajući se dlanovima po koljenima, gušeći se zluradim nekim smijanjem, što je potpuno naličilo na životinjsko meketanje.

Piroška je sjedila već nekoliko dana u policijskom zatvoru. Nije imala nikakvih ličnih dokumenata i čekalo se na zatražene obavijesti iz njezina rodnog mjesta. Možda bi je bili i pustili kući, dok te obavijesti ne dođu, ali kako je s policijskim činovnicima bila goropadna i drska, zadržali su je, da je kasnije šupiraju onamo kamo pripada. Najviše ju je razbjesnilo, što su je držali u istoj prostoriji s nekim sumnjivim ženskinjama, kojekakvima s ulice, što su tu radi izgreda, retorzije, krade na svojim mušterijama, bavljenja ljubavnim obrtom bez dopuštenja, sa švercerkama, nepoštenim sluškinjama, prosjakinjama i jednom pravom pravcatom damom u pelcu i finom rublju sa čipkama, radi koje je njen ljubavnik, neki bankovni činovnik, pravio kojekakve malverzacije, za što je ona dobro znala i od čega je svijesno profitirala.

Piroška je bila moralno ogorčena zbog društva, u koje su je strpali. Pošto je ispitala odnose i prestupke svih tih žena oko sebe, dala se predvesti pred komesara.

Ona je poštena žena, - govorila je, - pa kako dolazi do toga, da je strpana tu zajedno s onim čoporom bludnica, tatica i kojekakvih ženetina! Jer je bez dokumenata? Pa ona je izgubila svoje dokumente. Pohranila je čitav svoj kofer, u kome je imala i dokumente, u Virovitici, kod neke udovice, gdje je nekad davno stanovala, i koja je međutim umrla. Kad je jednom pošla tamo po stvari, nije našla ni kofera ni udovice. Ona je žrtva slučaja i ima pravo zaštite, a ne da bude progonjena kao kakva s ulice, koja nema svoje propisane knjižice, ili sluškinja, koja je pokrala košulje i čarape svojoj gazdarici. Što je ona učinila? Njegovala je bolesna stara čovjeka, čiji je jedinac sin oficir, ranjen i zarobljen, živjela skromno, ni s kim nije imala sukoba ni petljanija, živjela pošteno nikome na teret, nikome na sramotu, a ako je stari napravio onaj izgred, nije to ni najmanje njena krivnja. Drže je tu zatvorenu, a ne dadu joj ni da se priupita, kako je onom nesretniku u bolnici, ni da telefonira njegovoj snahi, koja bi joj zacijelo poslala nešto novaca, da uzme nekoliko cigareta i nešto za jelo, jer što se tu dobiva, nije ni za svinje. Je li možda gospodin komesar jede tu hranu? Zacijelo se on koštira preko u »Palast Hotelu« ili »Royalu«, gdje nema cušpajza od repe, što ga oni tu dobivaju svaki dan, a ona mu ni mirisa ne podnosi. Oni nemaju prava, da je tu muče, Ištenem! Ona je madžarska podanica i ima pravo da stanuje na teritoriju madžarske države gdjegod hoće, u Zagrebu, u Pešti, na Rijeci, gdjegod hoće! Al zato je i progone, jer je Madžarica, ovdje nitko ne trpi Madžara, ni policija, ni građani, ni sam ban. Zašto je ne puste kući, gdje već stanuje toliko godina? Ne će im pobjeći, kao što ni sada nije pobjegla, već se sama pošteno prijavila. Ona se ne boji policije, ali ne će da ima s policijom posla, kad nije ništa kriva. Nek ide k vragu policija. Što se ona brine za nju i pita: što radi, odakle je, koliko joj ima godina i kako se zove. Nek radije lovi švercere po željeznicama, što izvoze brašno i mast, al, da, za to se ne brinu gospoda komesari, detektivi i stražari, jer švercaju i sami, a ako ne švercaju, onda se daju potplatiti od švercera. Zna ona to dobro. Vidjela je na svoje oči, što se radi. Tamo gdje ona stanuje i nema nego švercera. Ali to su sve mali grješnici, kao i one dvije, tri žene, što su s njom zatvorene. To prošverca desetak kilograma masti i ne može da podmićuje. Ali oni veliki: na vagone, na čitave vlakove, Ištenem, sve sami milijoni, njih policija ne zatvara, njih zove ban na ručak. Jest, jest, smijucka se on, gospodin komesar, jer zna da je tako. A nju zatvaraju, jer nema krsnog lista! Pa valjda, vraga, egzistira negdje i njen krsni list, kad već ima ime i prezime, kad se zove Piroška, valjda je i nju krstio kakav besposleni pop. Tko pametan danas pita za krsne listove, ako se baš ne udaje. A ona se, eto, nažalost ne udaje. Pa naravno, da bi se udala, kad bi je netko htio. I on, komesar, bio bi rado šef policije, a ne samo komesar. Al, eto, ne će ga, radije drugoga, koji je možda triput bedastiji od njega. On se smije, on je, vidi se, uvjeren da je tako. Jest, jednaki su kao i žene, oni, muškarci. I žene uvijek misle, da su bolje i ljepše od svoje konkurencije. Samo sve je to bez smisla, šta oni tu razgovaraju, glavno je da je pusti, da ide vidjeti što je sa starim, da uredi kuću prije nego se on vrati, da se oslobodi one bagaže tamo, s kojom je zatvorena, koja joj ide na nerve, osobito ona s pelcom, koja se drži da je nešto ekstra i mrči nos, čim je tko pogleda. Nek samo na nju izmrči nos, Ištenem, razlupat će joj ga kao škatulju od šibica.

Komesar je mirno slušao Piroškine lamentacije i optuživanja. Smijuckao se na ovo ili ono, natezao uvis čelo, kad je podvaljivala vlastima i policiji, klimao glavom i govorio: - oho!, kad je prijetila ili se razvikala. Kad je napokon sustala, zapita je:

- Je li to sve, što ste imali da mi kažete!

- A šta sve! - odgovori ona. - Do sutra bih ja imala da govorim.

Komesar zaklima glavom smijući se:

- Samo ja nemam vremena, da vas dugo slušam. Recite dakle u kratko: šta želite?

- Da me pustite kući! - reče Piroška hitro, kao da se spremila na odgovor.

- To žele svi, koji su ovdje kod nas u gostima, - odgovori on prijazno ironičan.

- Ja nisam ništa zlo učinila, - prihvati dalje ona.

- I to vele mnogi, koje smo amo doveli, - klikne komesar.

- Ali za njih već znate, što su učinili! - klikne Piroška. A šta sam ja učinila? Recite, ako znate! Recite!

- To će se vidjeti! - izvuče se on salamunski.

Ali Piroška nije popuštala:

- Ištenem! Onda možete zatvoriti čitav Zagreb, i izviđati, koliko je i u čemu je tko kriv. Možda ćete u hiljadama slučajeva imati više uspjeha, nego kod mene.

Komesara je očito zabavljala ta diskusija.

- Točno, - reče on, - ima ih mnogo, koji ne bi smjeli da se slobodno kreću, ali nisu dali povoda...

Sad ga ona prekine:

- Ili se niste potrudili da ga nađete, ili ne će vam se da ga tražite, ili znate a ne smijete da ga tražite. Ali da se malo više tim ljudima pozabavite, ne bi vam preostalo vremena, da se brinete, da li jedna siromašna Piroška Szemere ima ili nema svoj krsni list i domovnicu. Mislite, da u mom krsnom listu stoji napisano, da li sam nešto ukrala ili nekog zadavila? Ili da na mojoj domovnici stoji napisano, je li moj prvi ljubavnik bio kakav kelner u Temešvaru ili grof Tisza.

Komesar udari linealom po stolu:

- Pazite, što govorite.

- Pardon, - ublaži Piroška svoj ton. - Ne mislim vrijeđati njegovu ekscelenciju. Ali bilo je i takvih slučajeva, vjerujte. Život nije tako oprezan, kako bi htjela slavna policija. Imala sam u Pešti jednu kuzinu...

- Vaša me kuzina ni najmanje ne zanima, - prekine je komesar - Uopće svršimo. Ja vas ne mogu pustiti, dok ne dođu informacije o vama, koje smo brzojavno zatražili. Imate li inače kakvih želja?

On je posljednje riječi izrekao ironično i galantno u isti mah. Piroška je odmah uhvatila njegov ton:

- Naravno da imam, kad ste tako ljubazni.

- Da čujemo?

Piroška stane brojiti na prste:

- Prvo: premjestite me iz one sobe, gdje sam sada. Ono tamo nije društvo za me. Ja doduše nisam odgojena u peštanskom penzionatu za magnatske kćeri, ali nisam ni došla iz bordela. Molim, da to uvažite.

- Dobro, vidjet ćemo, - odgovori komesar. - Dalje.

- Drugo: da me se tačno informira dvaput na dan, što je s mojim siromašnim gazdom u bolnici i je li došao k sebi, a ako jest, da ga se informira, što je sa mnom.

- Udovoljit će se vašoj želji, - reče komesar.

- Eto, - uzbudi se ona, - to sam tražila još prvi dan otkad sam ovdje, pa me nisu ni slušali što sam govorila. Hvala vam, vi ste ovdje jedini čovjek, koji me je uopće pustio govoriti.

Komesar se nasmiješi:

- Kako vidite, ja imam dobre nerve.

Piroška plane:

- Pa policija i mora da ima dobre nerve. Mi, koje proganja, mi ih ne možemo imati. - Onda se malo ublaži, pokazavši na telefon: - A treće: molim, dopustite mi da telefoniram.

On kao da je oklijevao. Izgledalo mu je malo preuzetno, što ona traži da upotrebi njegov telefon. Al ipak popusti i reče galantno:

- Kome, ako nije indiskretno moje pitanje?

- Jednoj dami, - naglasi s malo humora Piroška, i nastavi: - Ali možete slobodno čuti.

Komesar reče ironično:

- Hvala za dopuštenje: - I pruži joj aparat. - Znate li broj?

- Ištenem! Jedini broj, na koji uopće govorim, a nikako ga ne mogu da upamtim! - klikne ona markirajući neku intimnost s onima, čiji je taj broj. - Potražite molim vas, stan banskog savjetnika pl. Remetinca.

On je već držao telefonsku knjigu, kad je čuo koga ona želi da nazove; digne glavu i upita začuđeno:

- Šta ste rekli? Vi se šalite?

Sad se Piroška nasmije:

- Prestrašili ste se! Niste se ni u snu nadali, da ja mogu imati tako dobre veze. Pa rekla sam vam malo prije: život nije tako oprezan, kako bi to htjela slavna policija.

Komesar se uistinu našao u neprilici. Banski savjetnik pl. Remetinec bio je jedna od glavnih ličnosti kod vlade i njegov direktni starješina. Istrgne Piroški aparat iz ruke i upita je stvarno i strogo:

- S kim želite govoriti?

- Sa kćeri gospodina banskog savjetnika, - reče Piroška i nadoda malko izazovno: - Ako vam je po volji!

- Što joj želite reći?

- To ću joj ja već sama kazati, - reče Piroška u tonu sve to drskije.

- Al ja vam ne mogu dopustiti, da sami razgovarate, - uznervorzirao se komesar.

- Onda ostavite aparat i ne treba da nazovete nikoga, - reče Piroška s prijetnjom u glasu i držanju. - Al ja ću se pritužiti, da mi niste dali govoriti, s tom gospođom, koja sigurno želi znati, što je sa mnom.

On ne reče ništa, nego digne aparat i pričeka neko vrijeme. Kad se centrala javila, reče:

- Ovdje policija. Molim, gospođice 17-34.

Giga je bila na aparatu.

- Ovdje komesar policije Vrđuka. Oprostite milostiva gospođo, al ovdje je kod nas neka žena...

Piroška se razdreči:

- Neka žena, Ištenem! Samo vi recite: Piroška!

- Jest, Piroška Szemere. Vi je poznajete!

Sad je komesar samo slušao. Iz aparata se čuo glas, koji je hitro i jako govorio. Komesar je klimao glavom i u intervalima klicao, kao da sluša nečije naloge:

- Jest, molim! - Jest, molim! - razumijem, molim! - Kako izvolite, molim! - Ne, ne ništa kažnjivo! - Ni najmanje, molim! - Nije imala nikakvih papira! - Znate, molim, u današnje vrijeme! - Vi jamčite za nju? - Molim, molim! - To mi je dosta. Još danas, svakako! - Odmah, molim! - Sluga ponizan! Ljubim ruke!

Piroška je stala uz komesarov stol i ljuljuckala se u bokovima s perverznim zadovoljstvom u ritmu njegovih kratkih izreka. Kod svakog njegova »molim« tresnula glavom i gledajući ga uživala, kako se od učtivosti previja kao pomilovan mačkov rep.

- Pa što mislite sada? - upita Giga nakon prilično duge šutnje, kad su zakrenuli podnožjem brežuljka, u zavjetrinu, gdje studeni zrak nije tako naglo udarao u lice.

- Otići, - odgovori Piroška mahnuvši rezignirano glavom. U toj kretnji bijaše nešto vrlo neodređeno, nešto što je odavalo, da ni sama ne zna kuda i kamo.

Giga je osjetila tu neodređenost, žao joj je bilo, što je uopće onako pitala, pa je oklijevala s novim pitanjem. Shvatila je, da se ta žena nalazi pred problemom: što će da počne i kuda da krene. Zašto je pita, kad zacijelo ona ne zna odgovoriti ni sama sebi. Mogla bi još i pomisliti, da njezina radoznalost nije sućut, nego zabrinutost, kako joj ne bi ostala na teretu.

Ali Piroška nije bila po naravi prišljunica, niti bi ikad i pomislila na to, da iskoristi negdje nešto, gdje ne bi mogla da se bilo kako oduži. Ona bi radije prosjačila ma od koga, crkla bi od nedaće i gladi, bila ropkinja i obavljala najteže poslove, prodavala se za groš i paru, prije nego bi iskoristila svoj odnos sa starim Barićem i pala na teret onih, kojima je i on sâm bio briga i nevolja. A ni gramzljiva nije bila, iako je vječno trebala i vječno oskudijevala. Možda je baš zato trebala i oskudijevala. Čudan paradoks, koji se tako često ispoljuje baš kod ovakvih žena. Ponos, gdje je svakog drugog ponosa nestalo, gdje je čitava duša samo jedna jedina bijeda.

One su se u taj čas vraćale iz Stenjevca, iz bolnice za umobolne, gdje je stari Barić konačno smješten. Saonice su hitro klizale po visokom snijegu u kasnoj predvečeri, vedroj i tihoj, kroz koju su muklo tapala energična konjska kopita i rasipali se metalni kucaji zvončića s remenja i hamova. Umotane, stisnute jedna uz drugu, Piroška glomazna, izbočita, široka, a Giga sitna i zgurena.

Piroška je u zatvorenim sanitetskim kolima, koja su prevezla Barića, došla prije podne u Stenjevac. Sjedila je do njegova uzglavlja čitavo vrijeme od Zagreba i držala mu ruku na čelu, sad jednu sad drugu, očekujući željno, da on otvori oči, da je pogleda i prepozna.

On je doduše na mahove otvarao oči, ali one su bile dva nerazumna svijetla, što besciljno lutaju po prostoru. Ništa ne kazuju, nigdje se ne ustavljaju.

U uskom prostoru sjedio je i jedan bolničar, drijemežan i nerazgovorljiv, strpljiv, navikao na takve jadne vožnje, groteskno livrirani Haron, prevozač živih tjelesa s mrtvim dušama.

Giga se dovezla poslije podne u saonicama. Dugo je govorila s upraviteljem zavoda i raspitivala o svekrovoj bolesti, o hrani, stanovanju, njezi, sve do u najmanje sitnice.

Pregledala je i prostorije, uputila se u sistem života njezina bolesnika, upoznala bolničarke: sve ju je zanimalo i sve je htjela znati. Kako je međutim bilo skoro vrijeme večere, zamoli je upravitelj da ostane i okuša bolesničko jelo. Doduše sad, u ratno vrijeme, hrana nije onakva, kakva bi morala biti, ali još je tečna i podnošljiva. U drugim je bolnicama, naravno, jednako kao i prije, ali vlasti imaju okrutnu logiku, vele: slaboumnici mogu jesti i malo lošije jelo, ionako ne znaju što jedu.

Kako se varaju.

Znaju oni to kudikamo bolje od mnogoga onog banskog savjetnika, koji prikraćuju stenjevački budžet. Je li on to baš namjerice govorio, jer je znao da je ona kći visokog vladinog činovnika, ili nije, Giga nije mnogo ispitivala, al bilo joj je pravo ono što je rekao. Bio joj je uopće simpatičan taj, i sâm malo manuti liječnik, koji nije znao da suzdrži jezik i koji nije vidio ni poznavao drugog zakona osim onoga, da svojim bolesnicima olakša i ako je ikako moguće uljepša život.

Da ona samo zna, koliko mu krvi ispiju ona gospoda na Markovu trgu. Kakve opake, besmislene, nerazumne odredbe i odluke. Može mu ona vjerovati, da su tamo veći luđaci, nego ovi ovdje. Jer veći je luđak onaj, tko ima zdrave misli, a ne zna, da se njima posluži, nego onaj tko uopće mislî nema. Jer nije samo pitanje hrane po srijedi, ima tu koješta još, za što se valja boriti logikom i nožem. On se nipošto ne buni, što mu šalju vojnike, duševno nastradale u ratu. Pače: svaki novi pacijent za nj je novo dijete, koje treba uzeti u okrilje i uzbrinuti se oko njega. Gotovo bi on rekao jednu apsurdnu stvar: al uistinu, on se svakom novom raduje, ne naravno što je došao onakav kakav je, nego što može da dođe k njemu, kad je već onakav.

Ali kad visoka vlada izdaje zapovijedi: - »Vojnici, nastradali u ratu, imaju prednost, civilni bolesnici, koji nisu opasni po okolinu, nek se vrate svojim obiteljima, odnosno općinama«, - onda on pobjesni kao zvijer.

Tko je jedamput došao k njemu, taj ne izlazi više odanle, dok ne ozdravi ili ne umre. Dobro je, neka dođu i vojnici. Zato se i povećao broj postelja, zato je iz svakog budžaka napravljena bolesnička soba, zato je on dao i veći dio svoga stana i svoju veliku kancelariju, a stisnuo se u taj kabinet, gdje nema ni zraka ni svijetla.

Ali dotle i ne dalje, presvijetla i preuzvišena gospodo! On ne šalje na ulicu ni onoga najnedužnijeg kretena, da se skita valjda po selu i bude sprdnja dječurlije, što će ga gađati kamenima, i užas psima, što će lajati za njim. Ne, jer prvo i glavno je u ovoj stvari: zaštititi sve jadnike od života, koji je nemilosrdan i u koji oni ne pripadaju, jer su izvan njega, jer nemaju oružja, da se od njega brane, ni oruđa, da se u njemu uzdrže. Točno: nek dođu i vojnici, svi kojima je grozota rata slomila razum.

Ali oni, koji misle umiriti svoju savjest samo izdavanjem apsurdnih dekreta, nek sagrade radije nekoliko paviljona tamo, uz bolnicu, i bit će mjesta za sve.

Danas se grade provizorne pruge, mostovi, magazini, barake, garaže, staje, kadgod što pane na pamet bilo kakvu feldveblu, a on ne može doći ni do jedne šupe, u koju da zakloni čovjeka, što ne zna da je čovjek. Razumije li ona to? On ne. Al nek samo ne sluša šta on govori. On nije normalan, vele bar tako, a normalni su oni, koji izmišljaju ovakve katastrofe, šalju u smrt, u bolest, u ludnicu, u siromaštvo, u očaj, u depravaciju, jednom riječju: šalju k vragu milijune ljudi. Ne, on nije normalan, jer nije izmislio mitraljeze, mašingevere ni debele Berte, ni tankove ni oklopnjače, ni torpeda ni otrovne plinove, nego se tu bori da mu ne odvedu onog idiota s trećeg kata, u, kako se ono veli službeno: kućnu njegu, ili ne da, da bude vraćena u svoju općinu ona djevojka, kojoj je mozak sitan kao jezgra lješnjaka. Pa naravno da nije normalan, kad ne može da shvati, da budžet njegove bolnice mora da bude reduciran za čitavu trećinu, a bolesnici se umnožiše za polovinu. - To svatko razumije, - vele, - tko je upućen u iznimne današnje prilike, koje zahtijevaju sveopću štednju. Dobra im je ta sveopća štednja, samo gospodin Bog je postao baš u ovo doba neobično rastrošan svojim blagodatima i stvara luđake i bjesomučne s raskošnošću desno i lijevo kao nikada, ali ne samo za ludnice, nego ih je progurao na najviša mjesta. Cijeli svijet nek je ludnica, misli stari Gospodin, i zabavlja se gledajući, što sve može učiniti njegov najdraži stvor, kad mu on izvuče iz glave jednu jedinu dugu. Samo malko predugo traje ta njegova zabava, i već je skrajnje vrijeme, da on tu dugu stavi natrag na njezino prvašnje mjesto.

Iako se Giga ispočetka nestrpljivo spremala, da upita liječnika, kakvi su izgledi za ozdravljenje njezina svekra, ipak je njena nestrpljivost popustila i u njoj je našlo jaku rezonancu liječnikovo polemično razglabanje.

Njegovo prkosno stajalište prema onom, što se u taj čas zbiva, bilo joj je toliko simpatičnije, što je nastalo ne iz lične, nego altruistične, bezgranične humane dispozicije, i što je branio pravo ljudskom društvu najsuvišnijih, među ljudima najkukavnijih stvorenja.

Znala je također, da se takvi buntovni sudovi ne izriču u taj čas nekažnjivo i da će, kad se to dozna, jer onda se sve tako lako doznalo i douškivalo, taj prorok, što tako vapi u pustinji, svršiti u kakvu lazaretu iza fronte, da amputira noge ranjenicima, mjesto da miluje bolesne mozgove luđacima, što čini ima već dvadeset godina. Pa kad je malo stao i odahnuo, upita ga ona:

- Kako se ne bojite, doktore, da vas tko ne čuje?

Liječnik prasne u širok, krupan smijeh, što je na momente izgledao potpuno luđački, a onda se najednom uozbilji i reče vrlo glasno, s čudnim nekim uvjerenjem:

- Pa, gospođo, ja sam lud! Ja mogu govoriti sve, što hoću. Ionako se to ne uvažuje.

- Netko vas može denuncirati, - nastavi ona.

On digne ruku u priličnoj visini nad stolom i zareži razdraženim, a ujedno i prezirnim glasom punim gađenja:

- Ovoliko ima tih denuncijacija protiv mene. Moj je dosier veći od dosiera najvećeg špijuna. Ali rekoh vam: ja sam lud. A kako još i živim tu među ludima, ne mogu naškoditi nikome. Ovdje nije teren, iz kojeg bi mogao izrasti ijedan buntovnik.

Onda se malo snuždi i nakon kratke pauze reče, nadignuvši krupne bore svoga čela:

- Nažalost.

Uto dođe bolničarka i najavi, da Giga može okušati jelo, spremljeno za večeru.

- Pa donesite nešto malo ovamo, - reče upravitelj, - ionako ne nosite nego jednu zdjelu.

Kad je bolničarka izašla, obrati se Gigi:

- Ako vam nije teško, pošaljite katkad nešto za vašeg bolesnika. Nešto što se ovdje ne dobiva. On će ionako morati biti sam. A ja ću se već pobrinuti, da to stigne do njegovih usta. Znate i služba je dan danas željna da pojede komadić šunke, ili dobrog sira, pa nije čudo, ako otme nešto onim ustima, koja ne znaju optužiti.

Sad je Gigi napokon uspjelo da ga upita za stručno mišljenje o Barićevoj bolesti. I kakvi su izgledi za njegovo ozdravljenje. Liječnik je mahnuo neutješno rukom.

Čitav je organizam derutan, govorio je, alkohol ga je rastočio i poharao: i srce i srčane muskule, i pluća i živčani sistem. A što je u mozgu, malo bi koristilo da joj detaljno tumači. Efekat vidi i sama. Kako mu se čini, sve to ne će dugo potrajati: smrt će naći brzo kakav organ, za koji će se zakačiti. Izbor joj nije težak. Nekoliko mjeseci prije ili kasnije, to se ne da točno kazati, katkad se takve ruševine i po nekoliko godina povlače, ali o ozdravljenju nema govora.

- Hoće li ikad išta razumjeti? - upita Giga.

- Možda i to, - odgovori on, - ali sve će to biti na mahove i nešto mutno, djetinjasto, neodređeno. Jasnoće intelekta nema više.

Piroška je čekala na Gigu, da čuje, što veli upravitelj, da je pozdravi i da se vrati u Zagreb željeznicom. Ali ona joj nije dala, nego ju je pozvala k sebi u saonice. Tamo će joj reći što veli doktor. I odmah kako su krenuli, saopćila joj je što je znala o Barićevoj bolesti. I zaključila:

- I samo kad umre, izaći će iz one kuće.

Piroška reče glasom, za koji ne bi nikad nitko rekao, da može izaći na njena usta:

- Moram ga ostaviti ovako poslije sedamnaest godina, što smo zajedno.

Gigi su preletjeli ježuri od nogu do kose. Ovaj je ton bio za nju nešto neočekivano. Nije joj nikad palo na pamet, da je u odnosu tih dviju skrhanih egzistencija moglo postojati nešto, što bi se moglo označiti kao lijepo. A ipak sad je osjetila, da postoji. Ta žena, za koju je znala, da mrzi nju i njena muža i oca, najednom joj se približila.

Piroška je zašutjela, a suze su najednom nabujale pod njenim vjeđama. Dvije, tri krupne i teške strugnule joj niz lice, jedna se ustavila u čuperku kose, što se u vožnji prosipala, i tu se u hladnoj večeri smrzla, kao kaplja na grani.

Bilo je upravo iza toga, kad ju je Giga upitala, što namjerava sada učiniti, a ona joj odgovorila: otići.

Onda su dugo šutjele obje, svaka sa svojim mislima. Giga u odlukama, kako se toj ženi mora pomoći, bar da mirno otputuje kamo namjerava, a Piroška u bezizlaznim traženjima staze, na koju će upraviti labave taljige svoga života. Tu ne će ostajati nikako. Da nije ni za što, a ono da ne doživi, da je policija prije ili kasnije izagna. Sve je podnosila, što je život donosio, neimaštinu, kuburenje, bolest, trapljenje, poniženje, samo s jednom stvari nije marila dolaziti u doticaj: s policijom. Ona je u njoj jedinoj vidjela nepomirljivog svoga neprijatelja. I to ne tek od nedavna, kad je tamo bila zatvorena, nego od uvijek, od djetinjstva svoga, kad su je roditelji za svaki nedužni prestupak strašili policijom. Sjeća se dobro, kako bi se na ulici, držeći se za materinju suknju, čim bi vidjela stražara, sakrivala iza matere ili prelazila na drugu stranu, samo da ga ne vidi. Kasnije je njen put iz škole do kuće bio samo jedan jedini oprez: gdje stoji stražar, da li je gleda stražar, što kaže stražar. Ispočetka bi ga zaobilazila, a onda se raskuražila i prolazila kraj njega, što je bliže mogla, kao da mu je htjela reći: - Vidiš, gospodine stražaru, ja sam dobra. - Taj osjećaj straha i respekta u isti mah nije se u njoj ni poslije izgubio, naprotiv povećao se i pretvorio u neku vrst mržnje, odvratnosti idiosinkrazije, pogotovo onda, kad se njen život počeo razvijati izvan onih malih pravila, kojih se lako držati onome, tko nešto ima i tko je upućen na nekoga, što se za nj brine i na nj misli. Ili ako ne to, a ono se bar nalazi u mogućnosti, da te svoje nepravilnosti prekrije i zataji. Al šta je ona mogla u okolnostima, u kojima je bila, koje su je bacile najprije za pomagačicu materi, sudoperki u nekoj madžarskoj gostionici, gdje je kao desetgodišnja curica brisala oprane zdjele i jedaći pribor, a zatim se, kad je malo poodrasla, dala odmamiti od jednog kelnera u njegovu sobu, tobože da vidi njegovu kolekciju anzihtskarata, a zapravo da mu posluži kao objekt za njegove perverzitete. Tu je policija prvi put zagrabila u njen život. Kelnera su pograbili zbog zavođenja i korumpiranja malodobnika. Njena ga je mati prijavila, pošto ih je jednom uhodila i zatekla. Šta su je samo izmučili onda, zvijeri jedne svi zajedno. I ona ispitivanja, i prijetnje i batine. A liječnički pregled? Njušio je po njoj onaj liječnik, debeo i zapuhan, još i sada čuje njegov dah na svome tijelu, njušio je po njoj kao pseto. Kako se nije dala pregledati, došle su dvije žene i držale je za ruke i noge, i još neki mladi doktor. A ona se otimala bacakajući se malim svojim trbuhom, kao ona indijska bajadera, što je jednom plesala u gostionici, gdje je njezina mati prala suđe. - Mir, gade jedan! - klicao je doktor, okrenuo je i šupio je otraga mesnatim dlanom, da su zaječali svi ćoškovi na stropu. Kad mu je napokon uspjelo da je pregleda, punuo je kroz brk: - Zdrava. - Onda poslije malo: - Djevica! - Kad se obukla, otišli su pred komesara i tu su počela beskonačna ispitivanja: - Zašto si otišla u kelnerovu sobu? - Da vidi njegove anzihtskarte. Ima ih na hiljade. - Što ti je govorio kelner? - Pokazivao joj je i tumačio one anzihtskarte. Sve peštanske hotele, i bečke, i berlinske, i pariške i kako se još ne zovu svi ti gradovi. I jedan visoki amerikanski hotel sa 70 katova. Osobito su je zanimali neki hoteli, što se zovu »Garni«. Ona ne zna što to znači, al tamo se iznajmljuju sobe za zaljubljene. Mjesto da idu u gradski park, kao što je to običaj kod njih, ide se u jedan takav hotel. - I svaki ti je put pokazivao anzihtskarte? - Jest, anzihtskarte. Samo svaki put druge. Na primjer: crkve. Sve crkve u velikim gradovima. Pa spomenike. Andrassyjev spomenik u Pešti, i Petöffyjev, i Marije Terezije u Beču i tko bi sve upamtio. - A je li bilo i onakvih s golim slikama? - upita doktor? - Pa jest, bilo je i takvih. Princesa Chimay, sva u trikou, i njezin Rigo kraj nje. I balerine. Cleo de Merode, ona od onog kralja s dugom bradom, sad ne zna kako se zove. I još druge, al ona ne pamti sva ta imena. Cleo de Merode je upamtila, jer je kelner uvijek govorio, kako bi bilo lijepo, da se i ona češlja kao Cleo de Merode. Jedamput ju je i počešljao a la Cleo. - A inače? - upita je komesar. - Šta je još bilo? Ona je odgovarala: - Ništa. - Sve sama bezobrazna pitanja, a ona opet: ništa. Prijetili su joj batinom, popravilištem, tamnicom, a ona jednako i uvijek: ništa. Tad je onaj liječnik zapuhao kao ona najkrupnija cijev u orguljama i okrenuvši se nazočnima, zadašće: - Ova: ili je anđeo ili rafinirana djevičanska kokota. - Ali njoj, Piroški, već je bilo svega dosta, pa mu je isplazila jezik i rekla: - A vi ste veliki vol! - Njen je kelner dobio kod sudbene rasprave dvije godine i više ga nikad nije vidjela.

Na njenim daljim lutanjima svako malo vremena, pa kako se god čuvala, susretala se s policijom.

Sve su to bila mala i neznatna trvenja, formalni prestupci, neopreznosti, zaboravljivosti, ali svaki put je proživjela užasne časove straha, bijesa, besanice i glavobolje.

Jednom radi loše ispunjene prijave, drugi put radi svađe s nekom pohlepnom stanodavkom, onda na jednom maskiranom plesu u Subotici, gdje je na nju pala sumnja, da je ukrala nekom gospodinu, dok je s njim plesala, novčanik, što nije bilo istina, poslije toga kod jedne racije zatekoše je u hotelu s nekim sucem, komu se nije ništa dogodilo, a nju su šupirali u zavičajnu općinu, onda jedamput kad su se u Virovitici potukla radi nje dva pijana virovitička don Juana.

I u svakom tom slučaju beskonačno preslušavanje, sumnjičenje, liječničke pregledbe, premetačine, prostakluci, pri čemu ni ona nije šutjela i pobožno mirovala, nego bi se razmahala, galamila, grdila, branila se, a i šta bi drugo. Posljedica je obično bila: izgon.

A eto i tu, u Zagrebu, umalo da nije i opet to doživjela.

Zato ide, ide otale negdje u provinciju, naći će valjda kakvo mjesto sobarice u hotelu, kelnerice u birtiji ili kasirice u kavani. Ili štagod, dok je još zdrava i jaka. Kao udovica kakva, a koliko ih je takvih danas. Prodat će staretinaru one dvije daske i krpe, valjda se tome ne će protiviti ova žena njegova sina. Ona će je i moliti za to. Šta bi ona s tim stvarima, klimavim i stjeničavim, s loncima bez drška i okrnjelim zdjelama? Škrta nije, jučer joj je i cipele kupila. Nove novcate. Otkad nije imala novih cipela! A nije joj se još ni zahvalila. Pa sad će. I okrene se prema njoj:

- Hvala vam za cipele. U toj konfuziji zaboravila sam, da vam se zahvalim.

Giga je pogleda prijaznim izrazom i reče:

- Morali ste dobro pogledati, kakve su. Dandanas ima u njima više kartona, nego kože.

- Dobre su! - prihvati Piroška. - Trgovac je rekao, da on vama ne prodaje štagod. Hvala Bogu, sad imam suhe noge.

Sad su izašle iz zavjetrine, zrak je upravo sjekao dah i riječ, pa su zašutjele. I zanoćilo je već: a mjesec se nagnuo na horizont i naduo se kao tust flegmatičan gospodin na prozoru.

Saonice su klizale u hitrom, jednoličnom tempu, a zvončići sad tiši, sad jači, kako im je vjetar zanosio zvuk. Kočijaš se zgrbio, uvukao glavu u šubari u janjeći ovratnik i ne brine se ni za što, ni bičem ne zamahne.

Piroška je u sebi željela: kad bi samo ta vožnja još dugo potrajala. Kad uopće ne bi prestajala.

Ne doći više među ljude, ne ući opet u život.

Lako je to bilo prije sedamnaest godina, onda joj je vožnja od Virovitice do Zagreba bila strahovito duga i beskonačna: jedva je čekala da dođe. Znala je, gdje god dolazi, bit će lijepo dočekana i vrijedit će nešto onome, kome dođe. Danas, tko bi joj se vraga veselio onako rasplašnjeloj i zapuštenoj, nalik na kakvo staro, prokapljivo bure, što smrdi na rakiju! Šta ona može nekome vrijediti ovakva, kakva je? Za ono, za što ona vrijedi, vrijedi i svaka druga ovakva, koja može čistiti podove i isprašivati madrace u hotelskim sobama.

Ona će odavde u Suboticu, gdje ima onu kuzinu, što je nekad u Pešti govorila ti ministrima i magnatima. Otvorila je tamo nekakav hotel i pisala joj nekoliko puta, nek dođe k njoj, ako joj ide zlo, i naći će kod nje namještenje. Pa, ići će, dakle ići će i do vraga, a kamoli ne u Suboticu, kad treba živjeti, a ne će joj se krepati. Ištenem, samo kad ne bi ta vožnja po snijegu tako hitro svršila!

Kako ona dva konjička lako vuku! Mota im se oblak pare oko glave. Kako ugodno tepaju oni zvončići. Kao mala djeca. Kao mala djeca: Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! Noge je zebu malko, a osjeća na njima nove cipele, priljubile su se kao rukavice. A mjesec se smijucka, lijep je i okrugao kao nova madžarska forinta, dok ih je ono još bilo.

Nestalo ih je danas kao i njene mladosti.

Sad je sve papirno, pohabano, rasparčano, uprljano. Kao i ona. Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! Kao mala djeca, tamo u Opatovini, kad se igraju. I ona ih ne će više slušati. Od sutra možda ili od prekosutra. Ni Bracu, ni Mirkeca šta su starom išli po rakiju, ni Kokicu, što joj je donosila sad jednu sad drugu malenkost iz grajzleraja. Kako je sve to bilo lijepo, i kako će odsad biti jadno. A za koga će ona da se brine, koga da čeka, na koga da misli, s kim da se svađa, koga da grdi, koga da izlupa? Sad tek zna, što joj je vrijedio i bio onaj njen stari rakijaš, za koga je živjela, rad koga je i život njen imao svoj smisao i svoju svrhu. Sve je to sada prazno oko nje. Nema ni mačke, da joj se pritisne uza suknju. Da je pomiluje ili da je udari, svejedno. Jer to je, od šta je život izgrađen: imaš nekoga da ga lupiš ili poljubiš, kako ti se kada prohtije. Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!

Giga je sva promrzla, osobito ruke i noge. Da joj je malo sići s kola i rastegnuti uda. Al brzo je druge misli prevedoše preko te želje.

Sad će trebati, - govorila je samoj sebi, - pomoći toj ženi da ode. A da i ne ode, svejedno, ne može je ostaviti tu da gladuje. Istina, najvoljela bi da ode i da se u ostalim svojim nevoljama ne mora brinuti i za nju. Onda joj je radi oca. Njemu su sve te »ekvivokne egzistencije«, kako on veli, odvratne i mrske, i ne zna kako on dolazi do toga, da zadiru u njegov život. Već zbog njegova položaja neugodno mu je sve to. Staroga je već nekako trpio, a onda je došao Šlojme, a sada, kao kruna svega, ta priležnica! I sa svim tim svijetom on mora da dolazi u dodir, da ga susreta u svojoj kući, da mu potežu zvono na kućnim vratima, da mu zveckaju na telefon. Luđaci, prosjaci, pijanice, priležnice, sve to oko njega, banskog savjetnika, presvijetlog gospodina pl. Remetinca, koji nikad ne hvata za kvaku na vratima, ni kod kuće ni u uredu, jer se ona pred njim otvaraju sama: on ne vidi služinčadi ni podvornika, jer ih nikad i ne pogleda, i ne zna kako izgledaju. Afera Piroškina kod policije strahovito ga uzbudila i on je decidirano izjavio Gigi, da će, ako se još jednom išta desi s tom ženom, narediti policiji da se drži točno propisa i zakona.

Bolje je, dakle, da ode, mislila je Giga, a kad već i sama hoće da ide, neka ide. Ona je ne će zadržavati, olakšat će joj odlazak iz Zagreba, pomoći je koliko zna i može. Još, još, kad ne bi i ona rado pila, al ovako, nikad nije sigurna, da ne će izazvati kakav izgred, da se ne će s kim počepušati u susjedstvu, pogotovo kad je onako prgava, svojeglava i žučljiva, i nije za se odgovorna ni onda kad je najtreznija.

Sad će oni doći u Vrapče, pa će se tamo zaustaviti u onoj gostionici i večerat će zajedno. Ugrijat će se također, a međutim će čuti, što Piroška namjerava, pa će se valjda čitav taj problem riješiti na zadovoljstvo sviju. Valjda se ne će predomisliti i htjeti ostati u Zagrebu računajući na njenu potporu, u uvjerenju da joj nigdje ne će biti dobro kao tu. Bog bi ga znao, kako je to s takvima, jer to mora da je prevrtljivo, neuračunljivo, neukrotivo, nestalno, bezobzirno, bezobrazno i valja da čovjek bude spreman na sve: da te izgrdi, popljuje i skandal izazove nasred ulice. Bilo je Gigi malo tjeskobno pri duši kod tih razmatranja i odlučila se na taktiku obazrivosti i sve u rukavicama. Pustit će je da govori, da ispriča svoje namjere, da prokaže svoje planove, a ona će joj samo pružati mogućnosti da ih ispuni i izvede.

Kad su došli do prvih kuća, okrene se ona Piroški:

- Sva sam se smrzla, - reče. - Najvoljela bih malko saći i protegnuti noge.

- Jest, ukoči se čovjek ovako! - odgovori Piroška.

- Jeste li vi gladni? - upita Giga.

- Pa i jesam, - odvrati Piroška. - Nisam gotovo ništa ni okusila danas.

- Onda ćemo saći ovdje i sjest ćemo u gostionicu, da se ugrijemo i nešto večeramo, - prihvati Giga i vikne kočijašu:

- Stanite pred gostionicu.

Kako onaj nije čuo, gurne ga Piroška u rebra:

- Čujete li?

Onaj se okrene sav zajapuren od zime sa čitavim mosurima leda na masivnim brkovima i izvukavši jedno uho iz janjećeg ovratnika, da uhvati ono, što mu ona veli, upita:

- Kako, molim?

- Pred gostionicu! - naglasi energično Piroška.

Giga je hitro pojela nešto malo narezane šunke i kad je svršila, složi tanjur nož i vilicu, što se pružiše jedno uz drugo, umorno i nepomično, poput dvaju starih supružnika. Onda pijucne malko vina, pa stade da promatra Pirošku kako jede. Srdačan Piroškin apetit, priprost način kojim je rezala meso i knedle i grabila kiselo zelje, omašten podbradak, koji je brisala svaki čas potpuno zgnječenom papirnatom servijetom, odavali su, da su u taj mah zašutjele u njoj sve brige i žalosti. Instinkt je sve izbrisao svojom snažnom rukom, kao krčmar što obriše uprljan linoleum na stolu, s koga se udaljilo bučno i neugodno društvo. Ni riječi o starome, ni o bolnici, ni o odlasku, samo neko brutalno zadovoljstvo, s kratkim usklicima među dva zalogaja ili uz gutljaj vina: - Dobro je to! - Najvolim suho meso! - I vino je dobro! - znate, ogladnila sam! - Vi jedete vrlo malo!

Giga je katkad nešto odgovorila, a katkad samo kimnula glavom i nasmiješila se, kao da veli: - Samo vi jedite, kad vam ide u tek. I onako se ništa ne da promijeniti. - Međutim je mislila, kako će da počne razgovor, što da joj reče najprije i kako da je navede na ono, o čemu je htjela da razgovaraju. Konstruirala je fraze, sve nekakve lukave zamčice, daleke aluzije na njen slučaj, plitke maksime o nestalnosti života, o neočekivanosti događaja, o odalečivanju ljudi međusobno, a onda ih redom zabacivala kao opasne, prozirne, naivne, jer će ona odmah naslutiti, zašto ih kaže. Pogotovo gledajući je, kako zadovoljno jede i pije, izgledalo joj je da je baš taj momenat najnepodesniji za rješavanje tako presudnih stvari i stvaranje definitivnih odluka. Vraga se sad njoj hoće raspravljati o temama, koje isključuju takve bezbrižne večere, kao što je ova, i s kojima će iskrsnuti jadne perspektive mutne budućnosti. Zacijelo nije pametno učinila što ju je amo pozvala i ugostila, radije je morala umjetno stvoriti što dezolantniju atmosferu oko nje, da vidi i osjeti, kako mora odlaziti, kako tu ne može da ostane. Uto je opazila, kako je Piroška ispila posljednji gutljaj svoga vina, pa je u težnji da je što više predobije i udobrovolji, zapita:

- Hoćete li još tri deci?

Piroškino se lice zaokruži u licemjernu grimasu:

- Kad ste već tako dobri...

Boca s tri deci stajala je prilično dugo netaknuta. Piroška je otezala da natoči. Pogledavala je jedući posljednje zalogaje na vino, ali nije posizala za njim, kao što je to prvi put činila. Valjda se sjetila, kako njen stari u taj čas čami u mraku svoje ćelije i svoga razuma, mučen žeđom, pa joj se nije dalo da uživa baš sada ono, što on ne može, ili se ustručavala zbog nekog stida pred Gigom, koja bi mogla pomisliti, kako ova tu pije i već u prvi čas zaboravlja na čovjeka, s kojim je toliko godina provela zajedno i sad ga ostavlja zauvijek. Ali Giga, uzbrinuta neprestano, kako će se stvari razvijati, nije odmah ni opazila, da ona ne pije, tek nakon duljeg vremena sjeti se, da je boca još puna; pa samo da je potkupi i da joj polaska, natoči joj vino u čašu: - Pa ništa ne pijete, - reče, - a rekli ste, da je dobro.

- Jest, dobro je! - klikne Piroška. - Hvala vam.

Sad se Giga ohrabri i upita je, a da se i nije prije spremila na to:

- Imate li tamo, odakle ste, ikoga svog?

Malo je zadrhtala, dok je govorila, imajući u svijesti uvijek one obzire, da ne bi šta neumjesno upitala, al kad je dorekla, bila je zadovoljna, jer joj je pitanje izgledalo uistinu nedužno, a u isti čas i podesno za početak onih razgovora, u koje je htjela zaći. Piroškin je odgovor bio prilično neodređen, ona reče:

- Samo mrtve.

Na taj odgovor moglo se malo što nadovezati i Giga je u neprilici našla samo riječ i ton sućuti:

- Žao mi vas je.

Ali Piroška nije ušla u taj ton. Naprotiv, ona je najednom oživjela. Nasmijala se s nešto malo cinizma, mahnula rukom i rekla.

- Nemojte me žaliti. Bolje je, da nikog nema. Da su živi, sve bi to još jadnije izgledalo. Crkavalo, prosjačilo i iščekivalo od mene, da im dam ono što ni sama nemam. Imala bi u njima samo neprijatelje. Pa to je i rodbina onome, koji nema ništa; mrzi te kad ništa ne daš, a još više kad ništa nemaš. Najbolje je biti sam, vjerujte, nema čovjek onda nikoga, tko bi ga zaskočio. Možeš da ideš kamo hoćeš, svi su ti puti otvoreni, svi su ti ljudi jednako blizi i jednako daleki, ni za kim se ne žalostiš, a što ih manje dođe na naš ukop, manje će nas ogovarati.

Onda stane tren, napuni čašu i ispije. Pa nadoda ponešto tužno:

- Znate, što ću vam reći, gospođo: žao mi je za vama. Ja sam vas silno mrzila, al sad vas više ne mrzim. Sad vas volim.

Giga je htjela nešto reći, ali ona nastavi:

- Sad kad odlazim. Ali bolje je da ja odem, jer da ostanem, onda bi vi mene zamrzili. Jer bogzna, što će još da bude sa mnom, a ako već mora da bude nešto strašno sa mnom, bolje je da je to negdje daleko odavle, gdje vi ne znate.

- Zašto baš treba da bude nešto strašno? - upita Giga malo impresionirana. - Ako vam bude ikad teško, pišite.

- Nerado vam ja pišem. I zašto da pišem? Da mi možda pošaljete štogod? O, ne, to vi ne ćete od mene dočekati. Nisam ja htjela nikad pisati ni onima, koji su bili dužni da me potpomažu. Čudna sam vam ja u tim stvarima, al kad se nešto prekine, nek je prekinuto. Kad prestanu ugodni odnosi, nek prestanu i neugodne obveze. Ne ću nikad biti uš, koja uzima, a ništa ne daje. Jest, ja sam primala i novaca i darova i koješta od kojekakvih ljudi, ali sam zato i davala, možda bolje davala, nego primala, jer Piroška nije grajzlerica kakva, što špekulira s dekom šećera.

- Al može se desiti da budete bolesni, - upane joj Giga u riječ.

- Za to je najlakše, - odgovori Piroška, - za to su se već pobrinuli ljudi, da sebi uklone bolesnike s očiju i da im ne crkavaju pod nosom. Nije mene strah bolesti. Budžak kakav u kojoj bolnici, pa si zbrinut. Ni smrti me nije strah. Komad zemlje ima za svakoga. Starosti se ja bojim.

Pritom povuče čašu do prsiju, pogleda u nju i progunđa kroz zube:

- I rešta! - pa ispije do kapi. Onda prihvati sasvim poslovno i spontano:

- Ako mi dopustite, naručit ću nekoliko cigareta?

Kad je pripalila cigaretu i povukla sasvim muškarački dva, tri dima, tjerajući ih kroz nos, kao kobila kroz nozdrve u zimsko jutro svoju paru, pljucne duhan, što joj se uhvatio jezika i reče:

- Al ipak, nešto bi htjela od vas. Samo jednu jedinu stvar, i ništa više.

- Samo kažite, - odgovori Giga, - Ako je u mojoj mogućnosti...

- To nije tako strašno, - prekine je Piroška. - Radi se naime o ono malo pokućtva u našem stanu, tamo u Opatovini. Stari, izgleda, ne će ga više trebati. A vi ionako s tim ne možete ništa, da vam pravo kažem, nije samo što je staro i rasklimano, nego je i nečisto. Ja bih to prodala i nešto dobila, čime bi mogla da otputujem.

- Ja sam već bila odlučila, da vam dam nešto za put, - reče Giga.

- Ne, ne, vi ste dosta učinili za me. Prepustite mi još to pokućstvo i ništa više. Ja ću vam samo predati jednu malu košaru sa spisima i korespondencijom staroga Barića; to je on čuvao i uvijek govorio, da mu to treba za njegove memoare. Bilo bi dobro, da to sačuvate za njegova sina.

- Jest, za to vas molim, - prihvati Giga, - ostalo prodajte, ili uzmite sobom, kako vam drago.

- Hvala vam! - usklikne Piroška pruživši energično Gigi ruku.

- Hvala vam! Drugo mi ne treba. Neki postolar, što stanuje u dvorištu iste kuće, preći će odmah u naš stan i preuzeti i pokućstvo. Sutra navečer nisam više u Zagrebu.

Gigi je odlanulo. Sve je išlo onako, kako i sama nije očekivala. Sad će se riješiti bar te brige. Dok je ona to u sebi konstatirala, Piroška se digla, otišla do šanka i donijela nešto hartije, tintu i pero, pa reče Gigi:

- Molim vas, napišite, da ste mi prepustili to pokućstvo i da mogu njime raspolagati, kako me je volja.

Giga je pogleda začuđeno:

- Pa naravno da možete! - usklikne. - Zar mi ne vjerujete?

- Oh, vjerujem ja vama, i te kako vam vjerujem! - reče Piroška široko. - Ali vrag ne spava. Čovjek nikad ne zna, šta se može dogoditi. Najedamput me netko pograbi, da sam prodala tuđe stvari i zadržala novac za se, pa sam nastradala. A kad imam od vas crno na bijelo...

- Vi mislite na sve, - nasmiješi se Giga uzimajući pero.

- Ne mislim ja na sve, - odgovori ona, - neg samo uvijek i kod svake stvari jedno te isto: Kakvo se zlo može iz toga izleći. Jer u svakoj i najboljoj stvari leži negdje sakriveno zlo, a uvijek se nađu nečije njuškave ruke, koje ga napipaju.

Giga je pisala, a Piroška je stala nad njom i gledala u hartiju. Najednom je popravi:

- Piroška Szemere, sa sz; molim, a ne sa s.

Dok je Giga svršavala list, okrene se Piroška prema gazdi dajući mu znakove, da donese još vina. Onaj je odmah razumio, pristupi k njima, uzme praznu bocu i zapita Gigu:

- Izvolite još tri deci?

Ona odgovori rastrešeno, jedva pridignuvši glavu s hartije:

- Molim.

Piroška se prignula preko Gigina ramena, i tobože, kao da se stvar s vinom nje ništa ne tiče, gledaše u hartiju i reče, begenišući ono što je napisano:

- Tako je dobro: - »isključivo njeno vlasništvo i može njime raspolagati, kako joj se prohtije«.

Giga je upravo potpisala, a ona joj istrgla hartiju, pročitala još jedamput i sva zadovoljna usklikne:

- Ištenem! Kao kakav kr. bilježnik! A sad još dva svjedoka. Gazda! - reče ona gostioničaru, koji je u taj mah donio vino, - molim vas, potpišite i zamolite još nekoga, da potpiše ispod vas. Možda onog soldata tamo, - i pokaže glavom na jednog vojnika, što je sjedio s druga dva čovjeka malo podalje od njih kod trećeg stola.

Giga reče presenećena:

- Pa to je suvišno, Piroška. Sutra je i onako sve prodano i zaboravljeno.

- Ne, ne, - ona potrese dva, tri puta glavom i pokaže gostioničaru mjesto za potpis: - Samo vi potpišite, gazda, i nadodajte: »kao svjedok«. Nekom pane na pamet, pa me okrivi, da sam falsificirala vaš potpis. A šta onda? Za sve se nađe paragraf, draga gospođo! S paragrafom se može sve dokazati. Znam ja dobro. Kad ti neko nađe paragraf, onda u jedan čas nisi ti više Piroška Szemere, nego primaš kološvarski. Znam ja to dobro.

Kad je gostioničar potpisao, okrene se Piroška onom vojniku, izvrne dlan pokazujući njime na hartiju i reče prilično drugarski:

- Herr Soldat, molim za vaš potpis, kao svjedok.

Vojnik samo mahne rukom, kao da veli, da ga pusti na miru. Gigi je sve to bilo vrlo neugodno. Ali i da je htjela, nije mogla tome izbjeći.

Odlučno, hitro, poslovno kao najspretniji agent vodila je Piroška svoju stvar, i nije se dala smesti ni čim. Vidjela je, da je Giga postala nestrpljiva, kad se ona obratila vojniku, al ona joj samo dobaci:

- Odmah je sve gotovo! - i obrati se opet k vojniku:

- Meni je gospođa darovala neke stvari i treba nam još jedan svjedok.

I priskoči k njemu pruživši mu hartiju. On uze nehajno hartiju, prezirno prijeđe pogledom preko nje i vrati je natrag Piroški:

- Kaj se to mene dotikava, madam?

- Ne budite tako unfrajndlich Herr Soldat, - reče slatko-prijazno Piroška. - Samo jedan mali potpis. To ništa ne košta. Evo, donijet ću vam i pero.

I držeći u ruci lepršajuću hartiju poleti po pero, što je stajalo na stolu pred Gigom. Giga je primi za ruku i reče joj potiho:

- Pustite ga. Zamolite našeg kočijaša.

Al ona se istrgne i reče na glas, trčeći natrag k vojniku:

- Al on mi je baš tako simpatičan.

Vojnik odgurne hartiju od sebe:

- Al vi niste meni, madam!

- Ja i ne tražim vaše simpatije, Herr Soldat, nego samo jedan mali, mali potpis, - odgovori ona umiljato i nasloni vrh svoga palca do vrha maloga prsta.

- Ne potpisujem i basta! - reče vojnik kratko.

Piroška se počela ljuljati u bokovima, pa nastavi malo alterirana u tonu:

- Ne razumijem, da se može biti tako tvrdoglav. Kad bi vas molila, da mi potpišete priznanje, da ste tata moga djeteta...

- Ja bih vre našel mlajšu mamicu za svog pajnkerta, - naruga se on.

- Piroška! - vikne Giga. - Dođite amo.

Al Piroška nije čula. Bila je bijesna. Vrcale su joj iskre iz očiju i mucala je nešto nerazumljivo tražeći riječ, koju će mu dobaciti. On je prekine smijući se drsko:

- Kaj me gledate, kak da me hoćete pojesti?

- Ja drek ne jedem, - prsne Piroška kao na štihvort.

Ono desetak ljudi u lokalu udari složno u bučan smijeh. Neki čovjek, debeljko nekakav s podvoljkom poput krupne kobase, što je sam sjedio u najdaljem ćošku, pljesne zanesen rukama i vikne nekoliko puta smijući se:

- Bravo! Bravo!

Giga pograbi Pirošku ispod ruke, da je odvuče k stolu, no u isti čas skoči vojnik među njih, gurne jednu na jednu, a drugu na drugu stranu, da su jedva zadržale ravnotežu i pođe ravno k onom ćošku. Stane preda nj:

- Kome oni aplaudiraju?

- Vama zacelo ne, presvetli! - odgovori onaj flegmatičan i nasmijan.

- Kaj oni misliju, s kim imaju posla? - nastavi izazovno vojnik držeći se obim rukama stola.

Sad se debeli diže polako, nasloni također obje ruke na stol i reče potpuno mirno, bez i najmanjeg akcenta:

- Mislim, da bi najbolje bilo, da sednete tam na vaše mesto. - A onda se obrati preko Piroški, koju je Giga jedva zadržavala i dovikne hvalisavo: - Ja sam bum vre potpisal taj papirček, gospa. Ne bu mi ruka otpala, če potpišem.

- Vi ne bute niš potpisali! - izreči se vojnik. - Gospa je mene, prosila i ja bum potpisal! - udari se on po prsima. - Ja bum potpisal i basta.

Debeli se sad nasmije, sve mu se trbuh treskao od smijeha. A i svi ostali udariše u glasan smijeh. I Giga, kojoj je bilo sve to vrlo neugodno, morala je da se nasmiješi.

- Pa taj je totalno ponorel! - reče napokon debeli prema ostalim gostima. Opet smijeh sa svih strana.

- Stenjevec nije daleko! - usklikne netko u drugom ćošku. Smijeh se pojača.

Vojnik se naglo okrene, vrati se hitro k svom stolu, na kom je još ležala ona hartija, uze pero i spremi se da potpiše. Al Piroška ga prestigne, izvuče ispred njega hartiju, istrgne mu pero iz ruke i gegajući se triumfalno pođe k onom debelom:

- Molim, - reče s nekom emfazom i stavi preda nj hartiju velikom gestom, - kad ste takav kavalir!

Giga je uto plaćala gostioničaru račun. Papirni joj se novac tresao u ruci, dok je on računao, i pogledavala je ispod oka na vojnika, koji je posprdno gledao preko na Pirošku i onoga debelog, spremajući se da nešto reče. Najednom on ispije čašu i baci je svom snagom prema njima. Čaša udari u zid i rasprsne se u komadiće. Sve što je bilo u lokalu, uzbuni se i skoči na noge u velikoj galami. Jedan od njih, što su sjedili s vojnikom, uhvati ga za lakat i zavikne na nj povukavši ga na stolac. Onaj debeli provuče se iza stola, pograbi stolac, ali ga Piroška i još netko suzdržaše. Giga je poletjela iza šanka i umakne na jedna vrata, šta su tamo bila u drugu sobu. U općoj buci gostioničar, valjda u strahu, da ne bi došla policija, pa da zabašuri sve to, navine orkestrion, koji je bučno zasvirao nekakav madžarski čardaš i nadglasao sav taj kraval.

Već kod prvih taktova Piroška prepusti debeloga onom čovjeku, što se s njim otimao o stolac, i započe da se trga u ramenima i ljuljacka u bokovima u ritmu one muzike. Istodobno je mumljala svojim mutnim, prebitim glasom povodeći se za muzikom i malo pomalo sve se više zanosila i treskala, dok se njezino ritmičko trganje nije pretvorilo u gotov ples. Uhvatila se rukom za zatiljak i bacakala svoje krupne noge, a bedra i prsi poskakivali su na njoj kao talasi neki glomazni u morskoj oluji, ili brdo i izbočene klisure u kakvom potresu.

Gosti su međutim zaboravili na svađu, sve je skrenulo svoj interes na plešuću ženu i počeli da plješću snažnim zamahom, podcikujući, kličući, dobacujući kojekakve riječi odobravanja i zadovoljstva, udarajući nogama o pod i laktovima o stolove, na kojima su skakutale i zveckale čaše i prosipale u vis svoju sadržinu.

Piroška je bila obuzeta gotovim paroksizmom. Meso je vrcalo na njoj, kao da će se otkinuti s nje i razletjeti na sve strane. Zaduvala se, zacrvenila, oznojila, rasplamsale joj se oči u mahnitosti nekoj strastvenoj i hvatale je na sekundu čitavim svojim tijelom ludi ritam onoga čardaša.

Najednom je prestao orkestrion. Ona se ustavila u isti čas i stala vikati: dalje, dalje!, a gosti su vikali i galamili za njom, pa je gazda opet navio instrument.

Piroška je sada pograbila onog debelog i povukla ga u sredinu lokala, uhvatila ga za ramena i počela da pleše. On je nekako za njom skakutao, ali nije nikako mogao da drži tempo. Nekoliko takta išlo je kojekako, al onda ga ona tako odgurne, da se odrozao u ćošak i skupio se tamo kao vreća.

Okrenula se, pa sve u poskakivanju došla do onog soldata, raširi ruke prama njemu, na što je on primi iznad bokova i zaigra s njom, kao da nije ništa bilo među njima. Vojnik, koji je bio rastom sitan i neugledan, izgledao je kao da se sve to više umanjuje pod krupnim Piroškinim rukama, što su ga kvačile za ramena. Vrcao je gore dolje kao vreteno, a noge je suzio, rekao bi čovjek, povezane su u gležnjevima. Orkestrion urliče u malom, niskom prostoru kao ranjena krmača, a nazočni grokću i tresu se od smijeha.

Onaj debeli sjeo na stolac, gleda redom na goste, namiguje okom i smijući se pokazuje glavom na ono dvoje u sredini. Međutim je vojnik počeo malaksavati, zaostao je i zavlačio ritam. Al Piroška, neumorna kao krupan mlinski kamen, ne popušta. Udara tempo zakvačenim rukama na vojnikovim ramenima i povlači ga gore dolje, da ga je jednostavno dizala sa zemlje. Na sekunde je lebdio poput lutke, sa spuštenim nogama u zraku kao da su prebite. A kad više nije mogao, nego se prepustio da ga ona vitla, potezala ga je u taktu i klicala svako malo vremena muklim glasom:

- Dalje, Ištenem! Dalje!

- Samo veselo, gospon soldat!

- Ne bojte se, gospon soldat!

Da nije u taj mah prestao orkestrion, vojnik bi se zacijelo bio srušio na zemlju. Bio je već sav žut, s jezikom preko donje usne, s obješenim rukama niz bedra, sav klimav, rasut, potrt, kao da nema pod odjećom kosti i meso, nego da je ispunjen slamom. Kad je svršilo, Piroška ga posadi na stolac i tu je ostao raskrebečen, mlohav, zaduvan. Ona samo reče:

- Ištenem, ne ćeš lako zaboraviti, kad si s Piroškom tancao čardaš!

Tad se obazre po lokalu, kao da nekoga traži. Okrenula se potpuno za 180° .

- A gdje je moja gospođa? - upita začuđena, ne upravivši pogleda ni u koga.

Gostioničar mahne rukom:

- Otišla je ona već dugo, - reče.

- A kočijaš?

- Pa i kočijaš! - reče gazda. - Platila i izašla na stražnja vrata.

Piroška obuče naglo svoj ogrtač i onako zaduvana i znojna izleti hitro na cestu. Pogleda s jedne i druge strane, ali ne vidi nikakvih kola. Posluša, da li se čuju zvončići, al ništa.

Mirna zimska noć s velikim mjesecom šuti i ne diše, kao da spava.

Onda poleti prema Zagrebu. Kasala je neko vrijeme i zastajkivala na mahove, ne bi li što čula. Da bar tko prođe, pa da ga upita, nije li sreo saonice. Al nikoga. Golo drveće na rubu ceste pustilo sjene svojih niskih kvrgastih debla preko puta i strugne šibljem svojih grana u struji vjetra. Tu i tamo po koja kuća uz cestu, al sve je zatvoreno, nigdje svijetla ni života. Već se spremala da se vrati, posluša još posljednji put, kad joj se pričini da nešto čuje: Jest, prigušeno, sitno, daleko:

- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga.

- Gospođo! - krikne ona i zatvori usta među dlanove:

- O-oo! O-oo! - rasu se glas široko naokolo. Valjda će čuti njen poziv, - pomisli, - kad i ona čuje zvončiće. Čut će i pričekat će. I stade ponovno da trči još brže nego dosada, a svako malo vremena bi zastala i urlikala:

- Gospođo! Gospođo!

Sad joj najednom postade teško. Razbistrila se od vina i zavrele krvi i vidjela jasno, da je pogriješila. Uvrijedila je tu ženu, koja je toliko za nju učinila. Dovela je u situaciju, što joj je morala biti neugodna. Upravo ju je stid. Uopće, kako može sada da viče za njom i da joj dođe pred oči. Ide ona polako prema Zagrebu, pa joj se ne će više ni javiti. Otići će i - zbogom. Tu se ustavi da odane. Al najednom, mnogo jasnije, začuje zvončiće:

- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!

Spontano, gotovo radosno krikne opet:

- Gospođoo!

I poleti naprijed. Ponijela se kao najgora s ulice. Sva sreća, da je onaj vojnik bio prtljanac, a ne vojnik. Da je to bio čovjek, bio bi je zacijelo šupio, i nju i onog debelog, što ga je toliko izazivao. Tko je njega obukao u uniformu? Da ju je samo dotakao, bila bi ga prebila kao perec. Ali i ta Giga, nije baš trebala da bježi. Koga vraga bježi. Da joj je bar poručila po gostioničaru da ide, a ona ako hoće, neka dođe. Ili po kočijašu. Ovako ni pet ni šest, nego sjela u saonice i bjež. Popostane malko, a ono još bliže:

- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!

Jest, mora i ona čuti njen glas:

- Gospođo! Gospođooo!

Opet nastavi s trčanjem. Ulovit će je, pa makar crkla tu na putu i smrzla se u snijegu. Sutra će joj biti žao, što ju je ostavila sama u noći na cesti. Čitat će već u novinama i znat će, da je to bila ona. Pa da, naći će kod nje i onu njezinu izjavu, kojom joj prepušta pokućstvo. I njen potpis. I potpise svjedoka. Ne će joj biti ugodno, takvoj dami, da je pustila da crkne ta jadna Piroška, što je tako vjerno služila i dvorila njezina svekra. Sad ju je već počeo hvatati bijes. Požurila se i bježi kao mahnita i sve misli: Već ću te ja uloviti! - Ili će crći ili je uloviti. Pa je psovala u sebi sve same madžarske kletve, one najsurovije i najprostije. Sad je drum pravio zavoj i krio se za malen brežuljak. Ona posluša: vjetar je odnosio zveckaj zvončića i jedva se razabiralo:

- Ćinga, ćinga!

Piroška se požuri da prijeđe zavoj. Kad ga je prešla, a ono pred njom na bijeloj cesti nešto crno kao kola. Vidi dobro i čuje zvončiće, kako pjevuckaju.

- Gospođoo! - vikne očajno. - Čekajte, gospođoo! - I maše rukama, leti i posrće u potpunoj iznemoglosti. Dah joj prekidao riječ i istiskivala je samo jednoslovčane krikove.

Oni su tamo čuli i ustavili se. Piroška je doduše vidjela da su se ustavili, ali kao da nije bila svijesna o tome, trčala je još uvijek, smalaksavajući sve više i kričući sve slabije. Mogla je biti udaljena od saonica nekih sto koraka, kad se najednom srušila u snijeg. Giga i kočijaš znali su, da je to ona. Saonice se okrenuše i uputiše prema njoj. Bila je bez svijesti. S teškom mukom naprtiše je na kola, umotaše joj noge dekom.

- Sad požurite! - reče Giga kočijašu.

- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! - čula je Piroška dolazeći pomalo k svijesti. Da se uvjeri, da ne sanja, otvori oči.

- Kako vam je? - upita Giga kratko, gotovo neprijazno.

- Dobro, - odgovori Piroška.

- No hvala Bogu! - usklikne Giga. - Doveli ste me u veliku nepriliku.

- Oprostite, - reče Piroška ponizna i zahvalna. - Sad vidite, kako je dobro, da čim prije odem iz Zagreba. Imali bi sa mnom same neugodnosti. Ja sam katkad potpuno neuračunljiva. Kad se nečem veselim, ili kad se napijem, onda poludim. Ili kad zasvira čardaš.


Noć i dan, noć i dan: slijedio je Gigin život jednolično, u očekivanju, bez velikih promjena i trzavica.

Sve, što ju je zanimalo, bilo je uvijek jednako i nepromjenljivo. Od Marka nikakve vijesti, sve informacije imaju samo jedan odgovor: ništa se ne zna.

Iz Stenjevca na svaki telefonski upit uvijek samo jedan glas: sve kao i dosada, očajno i bezizgledno.

Kapetan piše iz Beča redovito jednom na nedjelju, katkad i dva pisma, koja umaraju sentimentalnošću ili apstraktnim nekim divergencijama, koje joj se ne će odgonetati, na koje joj je teško odgovarati. Katkad dođu i dva, tri, dok ona napiše jedno, a i to kratko, prazno, s frazama, koje nisu njene lične. Tako da on prigovara, uvrijeđen, i po nekoliko puta ponavlja:

- Kako ste se promijenili.

U kući je također sve nekako tromo, pusto, dosadno, teško, neutješljivo. Katica je postala nesnosna i petulantna, smeta joj Šlojme, dječak se ne smije ni maknuti, na sve prigovara, težak joj je i najmanji posao, koji mora da učini zbog njega, bjesni ako u njegovoj sobici nađe i najnedužniji nered. Vidi se, ne podnosi ga, tužaka ga, okrivljuje zbog svake sitnice. Ne da mu vodu, da se umije, ne će da mu prišije ni kakvo otpalo puce, ne bi mu očistila odijela, pa makar bilo bogzna kako zaprašeno i iskaljano. Neprestano među njima svađe i afere, tako da je Giga odlučila, ako to ne prestane, otkazati Katici i uzeti drugu djevojku.

I sa starim savjetnikom nije bilo lako: postao je osjetljiviji, nervozniji, razdražljiv, katkad upravo nesnošljiv. On i Giga nisu nikad tako često dolazili u sukob i većinom radi kojekakvih trica, o kojima nije bilo vrijedno ni govoriti. On je uzimao Katicu u zaštitu i isticao, kako je Šlojme neuredan i po instinktu voli nered i prljavost, kako je neposlušan i smeta djevojku u poslu i koješta još, što bi Gigu razbjesnilo. Tad bi nastale neugodne debate i žestoke polemike, pri čemu bi se prevrtale sve stvari i događaji, zašlo se u predbacivanje, krvave aluzije i stari bi onda naglašavao, kako je sve to s njenom udajom bio apsurd i glupost, kako se upropastila, kako je njega, oca, osramotila; dok na kraju ne bi iskrsao i onaj luđak u Stenjevcu, i ona kojekakva Piroška, i taj dotepeni židov i sve redom. Konačno bi ona pobjegla u svoju sobu gušeći se u suzama, žaleći ne samo sebe, nego onog svoga oca, što je tako sitničav, predrasudan i nerazuman, i što misli da je život kao kakav njegov činovnički akt, koji se može riješiti potezom pera i onako, kako se to njemu čini i svidi.

Osim svih tih nemira i nesuglasica u kući bilo joj je od jutra do mraka dugočasno. Ubijala je dokolica; a nije nalazila ništa, što bi je moglo zaokupiti i zanimati.

Umaralo ju je i svako čitanje i jedva bi izdržala da pročita nekoliko strana kakve knjige. Ne možda, što nije imala smisla za to, naprotiv, ona je voljela dobru knjigu i nekad joj je to bila najdraža zabava. Ali, začudo, sad ju je svaka knjiga odbijala: ili je bila svojim sadržajem i smislom tako daleko od njenih raspoloženja i sklonosti, da je nije mogla slijediti, ili je pak prema njoj prispodabljala i s njom mjerila svoje doživljaje i probleme, pa joj je izgledala tako neznatna i nevažna, da bi je, nepročitanu ni do polovice, odbacila od sebe.

Još manje se mogla zadržavati kod kakva drugog posla: nekad je rado vezla, šila, ali to je sad bilo skopčano s neprestanim prevrtanjem misli, razmatranjima, natezanjima, i nakon prvog pola sata već bi ustala s očajnom težinom u rukama, ali ne od umora, nego od duševnog napora, koji bi je fizički shrvao i onemogućio. Međutim je osjećala, da će je besposlenost slomiti, razboljet će se, klonut će, poludjet će kao i njen svekar u Stenjevcu. Mučila se nešto sa Šlojmom učeći ga ovo i ono, išla bi s njim na duge šetnje i vožnje, pohađala ove ili one poznate, ali i to joj je skoro dosadilo ili je nervoziralo ili je, kao oni pohodi, srdilo, jer su ljudi zli i glupi i govore svašta, i ogovaraju i diraju baš u ono gdje najviše boli. Već je pomišljala, kako bi bilo, da potraži kakvo namještenje, da je uposle negdje i bez plate, da je otac uzme u svoj ured, da joj nađe nešto kod aprovizacije ili bilo gdje, samo da zatuče to nepodnošljivo dugo vrijeme, koje nikako ne će da prolazi.

Otac joj pribavi nekakvu pisaću mašinu i ona poče da vježba, da prepisuje za nj neke službene akte i dopise.

To ju je donekle rastresalo i oslobađalo onih dugih serija misli, koje su se inače u njoj zavezivale i odsukivale, ne nalazeći nikad konačnog izlaza iz zamršenih svojih uzlova.

Po koji put je dolazio otac s nekim vijestima o ratnoj situaciji, koja da se tako zaoštrila, da se predviđa skori konac rata. Katkad je taj konac imao završiti pobjedom centralnih vlasti, a drugi put onom saveznika, a onda opet kao da će sve ispasti remis. Gigi je bilo svejedno, kako će ispasti rat, samo da svrši već jednom, pa pobijedila ova ili ona strana.

Ispočetka su sve njene simpatije bile na strani protivnika Austrije i Madžarske, pogotovo jer je i Marko bio velik nacionalist i veselio se ratu kao nečemu, što će napokon donijeti oživotvorenje narodnih aspiracija. On je i otišao u rat sa čvrstom namjerom, da se u prvoj mogućoj prilici preda Rusima, pa da se ne mora boriti za ciljeve potpuno oprečne svojim idealima. To joj je i rekao, kad je odlazio.

Nažalost, događaji su ga pretekli i bio je ranjen u jednoj od tolikih borbi, u kojima je sudjelovao, ali ni u kojoj nije našao prilike da izvede svoj naum.

Stari je savjetnik izgledao naoko pristaša centralnih vlasti i kao visok vladin činovnik bio je vrlo oprezan i korektan u svakoj prilici. Njegova hladna birokratska narav nije poznavala ni entuzijazma ni potištenosti: on je u svim fazama toga historijskog kataklizma bio bez ikakvih uzbuđenja, i iskazujući ondje, gdje je trebalo, jedno jedino uvjerenje, a to je, da će tako stara, moćna i velika država, kao što je Austro-Ugarska, odoljeti svim olujama i potresima. Kod kuće, u razgovoru sa svojom kćeri, ljuštilo se pomalo njegovo staro hrvatsko srce. Potomak ilirske porodice nije nikad u svojoj najskrovitijoj nutrini prestao osjećati narodno i u stanovitim časovima previrali su ti osjećaji i skidali s njega onu masku, koju je kao vladin činovnik tako spretno nosio. Tako spretno, da je uživao povjerenje najviših mogućnika i bio od njih upućivan u najtajnije i najrezervatnije odluke i namjere državničke, s kojima je radio. To je značilo u ono opasno doba, kad je svatko bio sumnjiv, nepovjerljiv, nepouzdan, biti velik i moćan gospodin, koji je mogao mnogo i u onim prilikama, gdje se ne bi nitko usudio da makne ni okom. Istina - nacionalni krugovi vidjeli su u njemu najobvezatnijeg slugu tuđinskog režima, jer nisu mogli ni znati ni opaziti, gdje je i kad je nešto učinio i poduzeo na korist onih ljudi, koji su bili gonjeni i proganjani. On sam je to vješto krio i izvršavao zaobilazno, nezapažljivo i bio potpuno uvjeren, da je to najbolji način, kojim čovjek na njegovu mjestu može poslužiti onoj ideji, za koju drugi ginu po tamnicama i u konfinacijama. Tješio se uvijek time, kako je dobro, da je baš on tu, gdje je, jer jedan drugi ne bi ni ono učinio, što on čini.

U tom smislu prolazile su i debate s Gigom, koja je često imala oštru riječ za ondašnje vlasti vojničke i civilne, koja je osuđivala one, koji su rat izazvali i bila sva na strani protivnika Njemačke i Austrije. Stari je savjetnik u tim momentima pogledavao na prozore, jesu li dobro zatvoreni i pootvorio vrata od sobe, da vidi, da li iza njih ne sluša služavka, i preklinjao kćer, da se čuva takvih sudova pred bilo kim, jer se nikad ne može znati, tko može imati računa, da je prijavi. Sve to vrvi od konfidenata i douškivača, počavši od kavanskih kelnera do popova u ispovjedaonici. Čitav je svijet samo jedno golemo uho, koje lovi svaki šapat i čuje iz njega fanfare bune i revolucije.

Kad se Giga udala i vratila, prestali su u njoj svi entuzijazmi: jedna je jedina želja živjela u njoj, da sve čim prije svrši. Sa svršetkom rata svršile bi i njene muke. Otvaranje granica i fronta značilo je povratak sviju, koji žive iza njih, dakle i povratak njezina muža. Svaki i najmanji dašak, što je došaptavao, da rat svršava, pridizao je njene iscrpljene energije i osvježavao umorne nade. Kako će da svrši, svejedno. Glavno je, da se može odletjeti na kolodvor i čekati vojničke vlakove na povratku. Vojničke i zarobljeničke. Pobijeđeni ili pobjednici doći će jednako pjevajući, s lepršavim maramama i kapama, dočekani od tisuću i tisuću ruku, željnih, žednih, sustalih, drhtavih, vapijućih, koje pružaju najljepšu kolajnu: zagrljaj. Doći će i ne će više odlaziti. Izmučeni, pocrnjeli, neispavani, ali nasmijani.

I nitko ne će kliknuti: dobili smo rat, ili zajauknuti: izgubili smo ga, nego samo odahnuti: Svršilo je!

Jest, i ona će to doživjeti, i ona će poći na kolodvor, čekati vlakove, tražiti među glavama, što izviruju na vagonska okna, Markovo lice i poletjeti k njemu, ugrabiti ga, odvući, uzeti, više ne dati, prikovati ga uza se. Samo da svrši! Samo da svrši!

Ali nije svršavalo. Svaki čas jedna vijest, pa druga, pa treća, sve neke kombinacije, traženja, uvjeravanja. Separatni mir, govore, to bi bilo najbolje. Nijemci nek se tuku, ako hoće. Drugi put: velika proljetna njemačka ofenziva na zapadu. Nastupila je odlučna faza. Posljednji nasrtaj. Pa makar, samo da je kraj. Međutim se čuje: sve je to uzalud, centralne vlasti gladuju, zatvorene, blokirane, iscrpljene, podmorski je rat neuspio, tankovi su odlučili. Amerika se založila bogatstvom, tehnikom, opskrbom. No, pa hvala Bogu! Svršit će, svršit će!

Ali nije svršavalo. Trgalo je samo po nervima i kidalo ih i natezalo. Tko tu već može na što misliti, za nešto se zauzimati, pričinjati se, da očekuje ovo ili ono, kad ne očekuješ ništa, nego izlaz iz svega toga. Izlaz na bilo kakva vrata, u bilo kakvu mogućnost. Da je samo nekamo pobjeći, zavući se negdje, zatući to vrijeme dok dođe konac. To bezutješno čekanje napokon će ogorčati i radost, s kojom bi se morao dočekati konac. Da ga je samo kako ispuniti nečim, što ispunjava prazninu, zaglušuje misli i ustavlja vrijeme. Da je mogućno pobjeći, poletjeti i tražiti, tražiti, tražiti, fizički, prekopavati, krčiti, kidati bodljikave žice, voziti se, lutati, tumarati vlakovima, brodovima, taljigama, pješice, četveronoške, potrbuške, kao krtica, kao gušter, samo ne stajati i ne čekati. Kako bi bilo otići u inozemstvo, u neutralnu neku državu, potražiti tamo one urede, što se bave traženjem izgubljenih i zarobljenih? Možda njoj, koja traži samo jednog čovjeka; uspije ono, što ne može onima, koji traže stotine tisuća? Možda je Danska ili Švedska najprikladnija za njen slučaj? Zašto se to ne bi pokušalo? Dopuštenje za odlazak u inozemstvo može dobiti kad hoće, valjda joj to može pribaviti otac. Ovako se ne da izdržati. Ovako će sići s uma ili skapati od očaja. Samo da zna, gdje će biti u najbližem kontaktu s Rusijom, gdje rade najpouzdaniji ljudi, gdje su najupućeniji uredi.

I sjeti se Freddyja. On to mora znati, on će joj sve reći. Kod njega je popis svih takvih biroa, s kojima je on u direktnoj i trajnoj vezi, na koje će je uputiti i preporučiti, ako bude tamo odlazila. Zovne ga na telefon i čula je, kad je rekla, da je to ona, što telefonira, kako se sav rastezao od umiljatosti kao parmezan:

- A vi ste to, gospođo. To me veseli, baš me veseli.

Ona ga zapita, bi li mogao doći k njoj, htjela bi se s njime posavjetovati u jednoj stvari.

Freddy je bio sladak, kao da gâca po rijeci od meda:

- Kadgod izvolite, draga gospođo. Večeras, popodne, sada, kad god hoćete.

Freddy je došao ono isto poslije podne, točno u određenu uru. Tako točno, da je morao prošetati, dva, tri put pred kućom, da ne bi došao prerano. Šlojme mu je otvorio vrata. Oduzeo mu ogrtač i šešir i poveo ga u prvi kat, gdje je Giga čekala. Pošla mu je ususret ispruživši ravno svoju ruku, koju je on htio poljubiti, al ona ju je, čim se sagnuo, povukla k sebi.

- Hvala vam, što ste došli, - reče, kad su sjeli na divan, koso jedno prema drugom. - Ja vam imam nekakve ideje, pa bih pri tome trebala vašu pomoć.

On je važno slušao i malko se nasmijao i naklonio, kao da veli: drago mi je, da znaš, da i ja mogu nešto.

Ona se nije na tom zaustavljala ni komentirala njegovo držanje. Ono što ona želi od njega, u stvari nije ništa, što ne bi zasijecalo u njegov djelokrug i što je on u neku ruku i dužan da izvrši. U podsvijesti je odbijala njegovu ljigavu, sladunjavu, umiljatu galantnost, koja se odražavala u načinu, kako se smješkao i kako ju je gledao, al onda je bila preveć zauzeta svojim namjerama, da se to nije moglo ispoljiti ni u najmanjem njenom izrazu.

- Znate, - nastavi ona, - moja vam je namjera otići nekuda u neutralno inozemstvo i stupiti u vezu s biroima Crvenog Križa i sličnim institucijama. Htjela bih, da se tako izrazim, povesti sama na svoju ruku energičnu akciju, ne bi li što doznala o svome mužu. Svi ovi vaši uredi rade preveć polako, šablonski, napišu svoj akt, registriraju odgovor, jave ono što su doznali i više se ne brinu. Baš je gospodinu šefu ciriškog biroa za potraživanje izgubljenih ratnika stalo, što ovdje gospođa Barić dan na dan čeka, da sazna, gdje je njen muž i je li uopće živ. On je imao tu stvar u ruci, dao nalog da se traži, nije se ništa doznalo i na to se više ne misli. A tako kao taj šef radite i vi, i svi ostali.

Sad se Freddy ukočio, kao da preuzima na sebe odgovornost svih šefova svih biroa Crvenog Križa ovoga svijeta.

- Oprostite milostiva gospođo, - reče on vrlo važno i učtivo u isti mah, - žao mi je, što vam moram protusloviti. Ali da malo upoznate ovu visoku humanu i sjajno organiziranu instituciju, ne bi ni čas posumnjali u njen skrupulozni i iscrpivi rad, pogotovo u onom smjeru, u kome se vi na nju obratiste. Nažalost u vašem slučaju nije bilo uspjeha, bar ne dosada, ali su hiljade i hiljade porodica baš i jedino putem Crvenog Križa doznale za udes svojih dragih, na što bi inače još dugo morale čekati, a možda ne bi nikad ni saznale. Tu vam se ne štedi ni troška ni truda, kuša se i propitkiva na sve strane, zainteresiraju se svi oni, za koje se zna, da bi nešto mogli znati i do kojih se može doći. I sve se to ponavlja u kratkim razmacima vremena, i ne čekajući na odgovor, i koliko god puta taj odgovor bio negativan. Ni s viješću, da je netko mrtav, ne prestaje naše istraživanje, ako nema pozitivnih dokaza i svjedočanstva.

Freddy malo zastane, zakašljuca, a onda reče s dobrom dozom afektirane patetike:

- Ima vam u našim nastojanjima nešto sujevjerja i fanatizma u isti mah: mi kao da hoćemo naći žive, a ne mrtve.

U normalnoj dispoziciji duha Giga bi se zacijelo nasmiješila Freddyjevoj kaćiperštini, ali u taj čas nije u njoj funkcionirala ni kritika ni humor, njezin se interes uhvatio samo za ona dva protuslovna pojma »živ« i »mrtav«, koji su sačinjavali problem, u kome se motala i zamršivala.

Freddy je to osjećao i dobio je neku unutarnju sigurnost, od koje je još više nabujala njegova patetična razgovorljivost, što je ugađala njegovu vlastitom uhu i davala mu uvjerenje, da izgleda neobično pametan i neodoljivo interesantan.

On zna, govorio je, kako ona misli, da bi svojom prisutnošću u takvom jednom centralnom birou pomakla i potaknula njegovu revnost. Ali kad bi tamo došla, uvjerila bi se, da ne bi ni sama mogla više učiniti, nego što se već učinilo. Njen slučaj je posebno istaknut, zatraženo je brzojavno izvješće o svakoj informaciji, koja prispije, osigurale se nagrade i pokriće troškova, sve kako je ona sama htjela i željela. Jedino što bi mogla dobiti s time, da je negdje tamo, bilo bi možda nekoliko sati, što treba da dođe depeša. Razumije on dobro njenu nervozu, vidi on to neprestano u svom birou, svatko je zabrinut za svoje, svatko hoće da čim prije za njih sazna, ali što da čovjek učini? Majke, očevi, žene, djeca pitaju, preklinju, mole, traže, zahtijevaju, bune se, srde se, očajavaju. Prolaze njegovim predsobljem dnevno, neki i po više puta, znadu često, da se ne može ništa znati, pa ipak su tu i ne daju se uvjeriti, da nema glasa ni odgovora. Mora se nekima pokazivati spise i imenike i osvjedočuju se, da je poduzeto ovo i ono, i samo gledaju i glavom klimaju, kao da ne vjeruju. Neki danas donesu jedno ime, a sutra ujutro već su tu:

- Je li što došlo, molim?

- Kao da se radi mislima, a ne korespondencijom, - reče aforistički retardirajući svoju frazu.

- Uostalom, - nastavi s afektiranim turobnim posmjehom, - i misli bi bile prespore za one, koji čekaju. - On je došao do uvjerenja, da su to najveći jadnici, baš oni što čekaju na nekoga, koji negdje daleko od njih strada i propada. Oni trpe za se i za njih. Otuda i njena bolesna nestrpljivost, ta nervozna žurba, da čim prije nešto sazna. Vara se, ako misli, da bi njeno stanje postalo normalnije, kad bi čekala negdje drugdje na ono, na što čeka ovdje. Nekoliko kilometara bliže onome, koji je nevidljiv, nedohvatljiv, kome se ne zna boravišta, ni kako živi i je li uopće još negdje postoji, ne može dati poticaja ni najpodatnijoj iluziji. Sve bi ostalo na istome. On je mišljenja, da samo jedna jedina stvar može olakšati to bezutješno čekanje, a to je predati se nekom poslu, koji nas tako zaokuplja, da ne da mislima vremena, da se sabiru oko onoga, što ih najviše zanima i mrcvari u isti čas. Eto, danas se sve otima tim načinom tjeskobi, koju su teške prilike nametnule življenju. Svatko, tko ima da nešto zaboravi, da nešto sačeka, pregori, preturi, baca se na bilo kakav rad. Mnogi markiraju pritom požrtvovnost, humanitarnost, patriotizam, ali u velikoj većini slučajeva glavno im je izaći iz sebe i svojih nemira. Tako i ona, Giga, ima previše vremena, da se bavi sama sobom i svojim mukama. Očajava i dolazi na kojekakve projekte i nerazumne ideje. Kako bi to izgledalo, kad bi svaka žena, koja ne zna, što je s njenim mužem ili sinom, pošla da hodočasti u ona dva tri grada, gdje djeluju informativne centrale Crvenog Križa?

- Molim, - zaključi on svoj monolog, - nije li to apsurd?

- Možda, - odgovori Giga, - ali ja ne vidim drugog izlaza. Svakim danom raste u meni panika, da će mi najednom nestati daha. Jest, to je potpuna panika u meni. Na momente mi se čini, da je eto ovo upravo onaj odlučni čas, u kome bi mu se moralo pomoći, da me sada baš traži i treba, da se moram maknuti, potrčati, poletjeti, jer inače ću doći prekasno, inače je sve izgubljeno. Strašno je sve to, ali ja vam ne znam opisati kako mi je. Ja ću konačno poluditi od samog straha, od tih minuta, kojih je toliko, a svaka mi govori, da je ona ona odlučna sudbonosna, koja još samo malo čeka, da mi dade priliku, kako bi je pretekla.

Govoreći tako zadrhta sva i kao u nekom deliriju primi grčevitim rukama Freddyja za ruku i zavapi:

- Pomozite mi! Pomozite!

Nakon nekoliko sekunda osjetila je odmah, kako je besmislen taj njen ispad, pogotovu kad je vidjela, kakvu je grimasu napravio Freddy. Ta je grimasa bila čudan mozaik izraza međusobno toliko suprotnih i različnih, da nije moguće da ih jedno srce u isti čas može tako reflektirati. Bilo je tu nekog začuđenja, sućuti, ulagivanja, bespomoćnosti, licemjerja, samodopadnosti, susretljivosti, zadovoljstva, očekivanja, obećavanja, u jednu riječ svega što je taj čovjek mogao ujedamput smoći i izvući iz rezervoara svoga izražavanja. On u prvi mah nije rekao ništa, tek kad je ispustila njegovu ruku, reče potpuno predan:

- Tako bih vam rado pomogao!

Al Giga se odmah snašla. Digla se, napravila nekoliko koraka i ustavivši se ispred stola, koji ih je sada dijelio, reče:

- Oprostite, katkad sam upravo neodgovorna.

- I razumljivo je, - prihvati Freddy, pa onda nastavi tiše, kao za se: - Jasno, jasno.

Ona sjede na najbliži fotelj, ravno prema njemu.

- Pravo ste govorili malo prije, - reče, morala bih se i ja baviti nečim. Bilo čim, da mi ne bude vrijeme tako dugo. Al htjela bi nešto, što potpuno okupira moje misli. Nešto gdje je mozak toliko zaposlen, da mu je nemoguće upuštati se u kojekakve divagacije. S tim, da pođem u kakvu bolnicu i u kakav karitativni odbor, kao što to čine mnoge moje drugarice, bilo bi mi slabo pomoženo. Tu bi tek našla koješta; šta bi samo povezalo moje dispozicije.

Freddy se malko promiješa na mjestu, na kom je sjedio i reče u očitoj namjeri, da joj se ulaska:

- Za vas bi bio kakav intelektualni posao najprikladniji.

Ona se nasmiješi, kao da ironizira samu sebe:

- Nemojte me precjenjivati. Ja ne bih rekla: intelektualni posao, jer se ja, na sreću, u takav posao ne razumijem. Radije recite: zaposlenje intelekta. To je velika razlika. Zbrajati na pr. od jutra do mraka neprestano nije nikakav intelektualni posao, ali to može vrlo lako zaposliti intelekt...

- Jest, jest, jest, - reče hitro Freddy sve u jednom dahu, - dobro diferencirate, ali to ubija intelekt, - nadoda oprezno, kao da govori o nečemu što je od stakla, pa se može lako razbiti.

- Pa to je ono, što hoću, - usklikne ona skoro veselo, - toga mi u ovaj čas najmanje treba.

Sad se i Freddy nasmije uzevši to kao dosjetku, samo da se ulaska. Al njoj nije bilo do šale, iako je tako izgledalo, njoj je bilo krvavo ozbiljno pri duši, ali je odmah prešla preko momentane ležernosti, koja je zašla u njihov razgovor, i nadoda:

- Znate li vi kakvo mjesto za me?

On se još jače uzvrpolji na divanu, da je pod njim zaječalo pero spiralnim nekim zvukom. Vidjelo se, da se u njemu nešto prevrće i dozrijeva. Kako jednostavno traži da formira da formulira nekakav predlog, koji bi, kad bi ga ona primila, i njega udovoljio. Zato je dugo, pače napadno dugo počekao s odgovorom:

- Znao bih nešto vrlo prikladno za vas, samo ako vam to ne izgleda previše neugodno, da rečem skoro vas nedostojno. Položaj je prilično podređen, ali vi ne ćete toga ni osjetiti.

- To je meni svejedno, ionako ja ne bih tražila nikakve plaće, - odgovori Giga, - ako mi nije po volji, mogu uvijek otići, a ako ne vršim svoga posla, kako treba, ne mora me nitko zadržati. A gdje to?

Freddy se jako zaljulja gore dolje na svom mjestu i reče:

- Kod mene.

Giga se začudi:

- Kod vas? a što bih ja kod vas?

- Znate li pisati na mašini? - upita on opazivši na jednom stoliću mašinu.

- Nešto malo, - odgovori ona. - Vježbala sam se prepisujući tati spise, samo da se nečim pozabavim.

- Eto, to ćete činiti i kod mene. Primat ćete i otpremati stranke u tekućim stvarima. Vodit ćete korespondenciju, ispunjavati kartoteku, držati sve u evidenciji, no u jednu riječ bit ćete moja sekretarica, ili da se ljepše izrazim: moja desna ruka. Taj će vas posao zauzeti potpuno, imat ćete prilike da činite za druge ono, što smo mi za vas učinili, a moći ćete sami svoju stvar uzeti u svoje ruke.

Giga je bila gotova da pristane, al onda kao da se nečega sjetila:

- Ali meni se čini, da vi već imate nekoga tamo u vašem birou, neku pomoćnicu, ili kako ono velite: desnu ruku.

- Nije to nikakva desna ruka, gospodo. Plaćena namještenica, koja ostaje i nadalje u poslu. Samo će odsada biti zaposlena u našem sabirnom magazinu. Tamo čuvamo različne darovane predmete za ratnu siročad...

Ona kao da još nije potpuno uvjerena u stvar. Sve je osjećala, da negdje nešto ne odgovara. Pa reče malo skeptički:

- Pokušat ću, ali samo jutrom.

Freddy se oduševi:

- Izvrsno. Ja ionako sjedim tamo većinom od popodne. Jutrom interveniram kod vlasti. Vi ćete me, nadam se, potpuno zamijeniti.

- Precjenjujete me, - reče ona odbijajući njegov komplimenat. - Ne smijete tako govoriti prije, nego me vidite na poslu. Osim toga vi imate da postanete moj šef, - nadoda s jedva primjetljivom ironijom, - i nemojte se zatrčavati unaprijed pohvalama. To nije dobro za vaš autoritet.

- Mi ćemo raditi drugarski, - zainsinuira se on, - a ne ćemo se igrati šefa i namještenice.

Giga se digne i pruži mu ruku:

- Ne ćemo se uopće igrati, radit ćemo. Dakle kad da dođem.

I on se digao:

- Kadgod hoćete.

- Sutra?

- Sutra.

- U koliko sati?

- U osam. Kao svaki činovnik.

Kad je Freddy bio već kod izlaza, Gigi pane nešto na pamet:

- Još jednu stvar, - reče. - Htjela bih da i mali Šlojme bude tamo sa mnom. Trebat će mi za ovo i za ono, a ne bih rada da ostaje kod kuće sâm sa sluškinjom.

Freddyjevo je lice najednom dobilo uzak i kiseo oval. Ona je odmah vidjela, da mu prijedlog sa Šlojmom nije poćudan. Sjetila se odmah kapetana Dührena i njegovih grimasa. I pomislila: isto kao i onaj. I još gore. Ovdje svaka pora govori, što mu je u mislima. Bila je tako degutirana, da je gotovo sve opozvala. Već joj je bilo na ustima: - Idite vi, dragi moj, u vaš biro i nađite nekog drugoga. - Ali on je preteče farizejskom učtivošću:

- Molim, kako vam drago!

Slijedeći dan sjedila je Giga u kancelariji Crvenog Križa i s fanatičnom se revnošću dala na posao.

A u predsoblju: Šlojme.