Fiškal/XII

← XI

Fiškal —  XII. Neuspjeh i uspjeh autor: Ante Kovačić

XIII →

Vrijeme je jurilo unepovrat nedohitnim letom. Podgorski je postao kućnim odvjetnikom grofice Olge, osobitim prijateljem nekadašnjega doktora Lace. Fiškalovo prijateljstvo imalo je u sebi nešto ukočeno, tvrdo, odmjereno. Po nevidljivoj, stalnoj osnovi napredovalo ono.

Davno je već da je učiteljka Karolina podigla vilu u vinogradu štono ga je kupila od Podgorskoga. Bijaše baš čaroban stan čarobnice Karoline. Lace bi znalo nestati po nekoliko dana iz dvora da nitko ne znađaše kuda se djeo. Jezici besposličari kazivali bi da se to redovito ponavljalo onda kada su vidjeli grofa Lacu juriti na zelenku put one čarobne vile. Podgorski, premda velik i otmjen prijatelj Lacin, kano da toga nikada primijetio nije. No osjetio je da je trebao često otvoriti svoj maleni sandučić da tobože kano kućni odvjetnik grofovskih gospoštija izdade nužni novac svomu prijatelju, gospodinu grofu. Svršavao se takav posao vrlo nakratko.

- Jakobe, otvori sanduk.

Maleni ključići škrinuše u bravici sanduka.

- Koliko? - pita fiškal.

- Tisuće dvije, tri, četiri...

- Potpiši da znamo račun.

- Bene - zaključi Laca.

- Jedno jošte mora doći! - mrmljaše sam sobom fiškal kada je otišao Laca s novcima. - Troši puno. Ljubi ljubovcu poput sultana. Kartati je počeo. Fali jedno: pijanstvo! A tada, ptiću, fiškal Podgorski ti je sjeo za vrat!...

Nekoga dana nahrupi uzrujan grof Laca u fiškalovu pisarnu.

- Servus, amice! - i baci se na naslonjač.

Podgorski je nešto napeto radio.

- Pusti to! - povikne Laca tarući maramom obraz.

Podgorski kano da ne sluša. Nastala stanka.

- Ti ionako sve znaš! - mahnu nehajno rukom Laca.

Sada okrene Podgorski licem k svomu prijatelju.

- Šta da ja znam?

- Da je mojom ljubovcom gospodična Karolina. Ti si valjan prijatelj. Od tebe nemam straha da će saznati grofica. Ali do vraga, fiškale, ako dođe kada na vidjelo, izručujem se obrani tvojoj. A danas ćemo zajedno u vilu!

Podgorskoga lice ukazivalo se tako nehajno kano da su mu to stare, dosadne stvari. On ne odgovori ništa. Međutim ne očekujući Laca odgovora povikne s nekom drhtavicom:

- Znaš ili ne znaš, jedno je te isto. Hoćeš ili nećeš ići, budi volja tvoja. Ali novaca mi vadi, silu novaca, jer putujem možda na mjesec dana, možda više... Tu mi je već tako suhoparno! I ona će sa mnom!

- Tko ona? - mrmnu fiškal.

- Posjednica i vlasnica vile.

- Ali, Laca, sanduk se prazni. Ja sam gospoštijski fiškal, no ovo su moji novci!

- Evo ti ga! Hvala bogu, gospoštija... golema je, a ja od polovice neograničeni vlasnik. Dakle?

Podgorski izvadi novce.

- Potpiši, kolega!

Lacine ruke drhtahu. Nezdravo crvenilo njegova lica odavalo je da u krvi vri velika sila alkohola. Već je zaboravio kamo je prijatelja fiškala pozvao bio. Jednostavno pohiti s novcima napolje.

- Sve po osnovi! Udicu je potpuno proždro. Stalan je uspjeh! - počeo fiškal trti svoje ruke.

Laca i Karolina putovahu zajedno u veliki grad.

- Što držiš ti do novca? - upita Laca svoju družicu na po glasa.

- Ništa, ako ga drugi namiču. Mnogo, ako sazna skrbim za nj.

- Ništa! I to je pravo. Ništa! Nama ga namiče fiškal Podgorski.

- Ali on ga sam kuje svojim znojem, pa se čudimo zašto te upravo zatrpava novcima.

- Neće mu izmaknuti dobar zalogaj! - zijevne Laca, skine šešir i prođe rukom po svojim gustim, gdjegdje već progrušalim vlasima. Iza duge stanke, kakva obično nastaje na suhoparnom putovanju kada nestane predmeta razgovora, upre Karolina u Lacu oštre oči.

- Ti si lopov bez premca!

Laca se trznu gornjim tijelom.

- Čemu si se borio za groficu Olgu? Zašto je nijesi odmah prepustio Podgorskomu... Nego!...

- O, milosti vaša! - nakesi se nekim zloradim smijehom Laca - samo polagano. Za odgovor vašemu pitanju pitam i ja: - Zašto vi nijeste bili poštena učiteljica i odgojiteljica grofice Olge? Nju učiste čistoću i uzvišenost morala, a na tajna šaputanja i poljupce domahivaste prstom njezinu rođaku! Ej, poznate li ga? Da, vi ga ne ostaviste ni tada kada je stupio u bračnu svezu sa svojom rođakinjom! Dakle, prodikatorice? Je li to bijeda, je li lopovština, je li obijest, filozofija, šta li? Ili poezija? Dakako, vi davno već ne pjevate!

- Jesi li ti kada mislio da bi se Podgorski opet mogao primaknuti grofici Olgi, stare uspomene uskrisiti... i...? mrka lica, pognjurivši u se, nešto tiše će Karolina.

- Zavitlati život, kakvim evo nas dvoje... - odgovori prekinuto i kratko Laca.

- Jest.

- Jest? Grofica Olga nije se posve ugledala u svoju učiteljicu...

- Blaženi svat! - klikne Karolina i potapša po leđima Lacu. - A čemu tada tratiš ovako dane? Lijepu, vjernu, dobru ženu... a ti se sa mnom klatariš...

- Jer si đavo! Grdoba, kudikamo ružnija od nje. No ja sam stari đavolov pristaša. Pa stoga tvoj, ali slobodan rob!

- Slobodan rob, koji hoće da mu ružna ljubovca rodi sina, nasljednika velikoga imetka i nosioca slavnoga imena doktora Lace... - hohotom i obijesnim ukorom prihvati Karolina.

- Pa tako i jest. Olgu napuštam jer mi nije rodila nasljednika...

- Napustio si je već u prvim danima braka... - prekine ga Karolina.

- I ti ćeš ići do bijesa ne bude li ništa! Velim ti, skrajnje je vrijeme... ili... ili! Jesi li i ti besplodna, bacit ću te kako se baca istrošena i ponošena obuća!

- I tražiti gdje će biti moguć naraštaj ili, bolje, nasljednici doktora Lace... - naruga se Karolina. Laca zapali smotku i ne odgovori svojoj družici. Put nastaviše.

Na imanju grofice Olge služinčad, počevši od dvorskoga, koga nazivahu gospodinom, pa do posljednjega pastira, sve bijaše vjerno lijepoj svojoj gospođi i zdušno vršilo svoj posao. Grofa Lace rekao bih i ne poznavahu. On bi vazda putovao, a kada je i kod kuće bio, nikada nije s kojim slugom ili nižim ni riječi progovorio. Dok je Laca s ljubovcom putovao, grofica Olga marljivo pregledavaše knjige i račune svojih ljudi, i ne pitajući i ne brinući se kuda gospodar tumara.

Iznenada prijave fiškala Podgorskoga.

Spokojnim osmijehom na ustima dočeka ga grofica Olga.

Prvi razgovor padne o kućanstvu, o strankama, o dugovima. Jer Podgorski bijaše gospoštijskim odvjetnikom otkako se sprijateljio s Lacom. Koliko god bijaše s groficom Olgom, nikada ne bi spominjao prošloga života. Ali sada je u njemu dozrela odluka. Stare osnove uzbudile su se u njegovu radnom duhu, ali u svježem obliku i udarile novim smjerom.

- Grofice Olgo, zgoda nam se pruža da smo sami, vašega muža nema blizu, dapače, on je daleko i valjda ga nećemo dulje vremena vidjeti.

- Po običaju - lakonično odgovori ona.

Podgorski joj cjelune mekaniju od svile ručicu.

- Samo hladnije! - studeno primijeti ona i ustegne ruku, ali prekasno.

- Molim vas, Olgo, jeste li ikada barem jedan pogled svoj bacili u tamu prošlosti naših uspomena? Da li vam se ikada u mraku onih dneva pomolio Jakob Podgorski, juratuš?

Grofica nekom sjetnom začuđenošću podulje motraše fiškala. Ona bijaše zatečena, ali tek začas.

- Moje prošle uspomene nijesu nikakav mrak. One su jasne, jasnije od dana... ali njihovo svjetlo muti pokoji taman predmet. Rekla bih... pokoja crna tačka, nego ako bistro oko uprem, i takva tačka iščezne pred strogim pogledom savjesti.

- Oh, ti si vazda tako mudra kako si lijepa i divna žena! - usklikne promjerenim glasom fiškal i oprezno klone uz groficu Olgu uhvativši je za ruku.

- Gospodine fiškale! - trgne ona. - Otkuda vam takva smjelost prema meni, supruzi?

- Supruzi! - zajeca gorko fiškal ošinuvši lukavim okom čitavu sobu, a tada podigavši obraz i oči skrušeno prema grofici. - Supruzi? To je što me boli, što mi lomi srce. Ne, ne! Ja moram naprijed! Olgo, vi nijeste supruga! Nijeste nikada! Vi ste prevarena, ljuto prevarena, najljepša, najbolja, najmudrija žena ovoga svijeta!

Olga skoči sa sjedala.

- Fiškal Podgorski je poludio!

- Dobro. Ja sam lud. Ali nijesam goropadan luđak. Ne bojte se. Nego luđak istinu govori. Slušajte me. Vaš suprug je vjerolomac, nitkov, propalica. On ima ljubovcu. Imao ju je prije nego ste postali njegovom suprugom; ista mu je ljubovcom evo za čitavoga vašega braka... Ej, grofice Olgo, ja sam lud!

Na njezinu licu pokaza se Junonin ponos, prezir pun sažaljenja i neki otajstveni, zatomljujući prijekor i nadvlađivanje novih, navirućih čuvstava.

- Vi ste ipak prijatelj mojemu suprugu. Vjeran i valjan prijatelj i drug - reče ona približivši se k fiškalu.

- Jesam, Olgo, ali samo zato da tebe spasim. Samo zato da mi je lakše sve doznati i tebi otkriti. Slušaj me! - uzdigne ruke prema njoj.

- Slušam - odvrati ona spokojno. Mir je opet zavladao njome.

- Ah, spasi se, Olgo; nekada, jao, što si mi govorila! Prokleta moja pamet! Zaveden bijah zmijom. Ali ja sam okajao svoje grijehe u toliko godina, dok si ti ostala čista kao sunce...

- Udala sam se za drugoga - prekine ona.

- Da, ali on se ruga tvojoj ljepoti, tvojoj mudrosti; ti si za nj Spasiteljev biser; on kalja taj biser svojim gnusnim rilom; on ima priležnicu, bludnicu! Spasi se, Olgo! Raspitaj se s njim! On te nije vrijedan!

- Pa onda?

- Vrati se u moj naručaj! Meni si bila prvomu udesom namijenjena! - i fiškal se baci pred njezine noge i obujmi ih...

- Otale, podla kukavice! Napolje! - vrisnu Olga i odskoči kano od zmije.

- Šta? - osovi se fiškal poput razdraženoga risa. - Ja sam crv pred tvojim nogama, a ti me hoćeš zgaziti i turnuti od sebe! Ali znaj, u mene je sila, u mene je moć! Tvoj suprug je propalica, varalica, kartaš, bluna! On živi od moga novca, od moga znoja, sa svojom ljubovcom a tvojom učiteljkom Karolinom! Pa šta si ti prema mojoj silnoj volji, mojoj požudi? Šta tvoja oholost i prezir? Savit ćeš se, aristokratkinjo, poput slabašne trsti... savit ćeš se...

I fiškal bijesom strasti obuhvati vitak stas grofice Olge...

Silan krik zaječi dvorovima... U tren dotrčaše sluge...

- Napolje, nitkove, podli stvore, napolje! Nikada se ne usuđuj pred moje oči! Nikada! - huknu grofica Olga, a suze je poliše. Pred slugama stajaše u prvi čas osramoćen, poništen fiškal. - Pa dobro. Trpi... - brzo se osokoli. - Trpi... i od moje osvete ćeš znati... - muklo i trpko izgovori on na tuđem jeziku i napusti dvorove...

- Neuspjeh... neuspjeh... - mrmoraše fiškal odilazeći iz dvora - ništa nego neuspjeh. - Pa dovikne svomu kočijašu da zapregne konje i da pođe za njim.

Iza toga minulo je više dana.

Laca navali u sobu svoje ljubovce podbuhla, uvela lica i zakrvavljenih očiju.

- Karolino, na put! Smjesta na put! Novaca, novaca! Na put!

- Oh, nesretniče! Dakle karte, paklene karte! Jao, što će biti od mene?

- Šuti, ropkinjo! Inače ću ti zaokrenuti vratom! Da si se odmah spremila po novce!

- Ali kamo? - stade Karolina lomiti rukama.

- Kamo? - bijesno se naceri Laca. - K fiškalu Podgorskomu, drugačije ću mu rasporiti po drugi put trbuh!

- Ali on mi neće vjerovati. Pa kada ću se vratiti s tako daleka puta?

- Vratiti se što prije, tvoja budi briga, ako nećeš... Laca načini obim pesnicama nekakvu figuru u zraku... - Ja ću već napisati pismo na koje ćeš zacijelo dobiti novac u Podgorskoga...

O prizoru što se zbio među fiškalom Podgorskim i groficom Olgom nije nitko doznao ništa. Vjerne sluge bijahu vjernije od pasa. Svoje tajne ne bi ni mjesecu izlajali bili...

Fiškal Podgorski lijeno je upro ruke o naslonjač. Na divanu sjedi Karolina.

- Dakle... ukratko... novaca? Hm! Neznatna riječ... Negdje je tamo buran život, šta?

- Ah, propio se, prokartao... - uzdahne s tobožnjim čuvstvom Karolina.

Fiškal je pogleda blagovoljno i nasmiješi se. Udaraše prstima. Vijesti Karolinine očito mu prijale.

- Vi ste mi nekako problijedjeli i sjetni ste - pogladi je nježno fiškal po obrazima.

- A, molim vas! Taj život...

- Tko vam čuva ljetnikovac?

- Stari onaj gluhonijemac.

- A kada bi gospodična na put?

- Sutra - upre ona oči u fiškala.

- Čujte. Nešto ću vam predložiti. Već su tri sata poslije podne - pogleda Podgorski na staru uru koja je visila o stijeni kod prozora - ja za danas putujem s vama u vaš ljetovnik da vidim taj vaš dvorac. Nikada me još u njemu ne bijaše. Hoćete li me dakle za gosta danas? Baš si zaželjeh one idilične samoće... - prižmiri fiškal očima...

Karolina ga sumnjivo pogleda.

- Moj gost danas? E pa dobro!

- Uzet ću sa sobom i tražene novce.

Mjesec je prelijevao svoje čarobno svjetlo zagorskim brežuljcima, od kojih se na jednom bjelasao ubav ljetovnik. - Grof Laca želi nasljednika dakle, i radi toga je napustio lijepu i kreposnu groficu - nastavi fiškal u tom ljetovniku s Karolinom razgovor štono je čitavu večer tekao među njima sada življe, sada sporije. - A vi, živa Amazonko, jamačno ćete mu ispuniti želju! Ha... ha... ha! Ona pronicavo pogleda Podgorskoga i zagrozi mu se prstima.

- Čudne li kobi! Nedavno mi umro otac. Ostadoh sam samcat na širokom svijetu. Ele, i mene mori ista želja kano i Lacu, dobiti nasljednika da ne utrne sa mnom moje ime... kano posljednja svijeća u kući... A grofica me nazvala kukavicom i turnula od sebe - progunđa nerazumljivo u sebi posljednju izreku.

Najednoć se trgne i neka nova misao sunula mu glavu...

- Kukavica... kukavica... kukavica... - ponavljaše on.

- Što vam je, gospodine fiškale?

- Držim, da je Laca kukavica.

- Zašto?

- Dvije žene, pa nema nasljednika!... Ah, kakva je to samoća... nas dvoje sami... nigdje živa stvora...

Podgorski stade cjelivati Karolinu...

- Ah, Podgorski, pustite... nije lijepo...

- Strašna samoća! - dahnu fiškal, a svijeća se utrnula od toga žestokog daha...

- ... nije lijepo...

Podgorski spremio se na put u Krapinu, u svoju pisarnu. Karolina pak na put da nosi grofu Laci novce... Oboje puštahu ljetnikovac gluhonijemomu pazikući. Šutjeli su i ne usudivši se jedno drugomu pogledati u lice.

- Nije lijepo... - zapjeva napokon fiškal na nos oponašajući ženski glas.

Oboje prasnuše u mukli smijeh, sraziše im se oči, a Karolina nježno udari fiškala.

- Znaš li priču o kukavici što snese jaje u tuđem gnijezdu? Njezin porod naraste, pobaca ostalu družinu napolje iz gnijezda i sam gospodari tamo... - nadoveže fiškal.

- I to nije lijepo... - tiho će učiteljica.

- Nasljednik Lacin neka se ne boji stradanja. Pol čitavoga grofičina imetka je Lacino...

- Drži se, srce... nasljednik je opskrbljen, ja ću mu biti skrbnikom...

Rastadoše se.

- Neuspjeh... uspjeh... uspjeh... - govorio je nekako umorno sam sa sobom fiškal Podgorski bacivši se na naslonjač u svojoj sobi. Čitav dan nije ništa radio, niti koje stranke pustio k sebi... - Uspjeh... uspjeh... ej, ohola grofice Olgo, možda ćemo se još kada susresti...

Strašne i teške misli zaokupiše duh grofice Olge nakon onoga sastanka s Podgorskim. Kao što oblaci velikih jata ptica koje lete zastru sunce, tako pritiskahu mutne slutnje i čemerne misli njezino srce koje je napokon zastenjalo ljutom i neopisivom boli. Kad je sabrala sve slike živovanja svoga supruga, one tek zaokruživahu onu crnu osvadu štono ju je otkrio Podgorski.

- Učiteljica Karolina? Ona? Otkuda i kako ona? - pitaše se povrijeđena žena u svom ponosu nagnuvši se prema ogledalu kao da je htjela pitati: Ima li koje da je meni premica?

Sada dolažahu sve uspomene na tu učiteljicu... Padoše joj na um susreti između nje i supruga joj Lace... Nešto je, i to tek sada, u tim uspomenama našla što se savijalo, valjalo, motalo u klupko poput zmija koje se bore te sikću jedna na drugu ljutim otrovom...

- Podgorski! Podgorski! - Skrajnja mržnja i prezir rađaše se u njoj na ovo ime. - Možda je sve puka laž... On... on... on...! - šaptaše bez saveza sama sebi. - Nije li tek njegova zlobna spletka? Ta kakve mu bijahu nečiste namjere? Pa ono prostaštvo... O, bože!... Nekada sam cijenila tog čovjeka... Nekada... Moj suprug mi ga opet doveo... pa... Laž i spletka sve to je njegovo da poluči svoju nečistu svrhu! Ali nijesi, zlotvore, uspio! Nijesi! Nego, gdje je moj suprug... za koga prisegoh pred bogom! Gdje je!? - I Olga stade ridati i jecati kao crna godina.