Fiškal/XI

← X

Fiškal —  XI. Fiškal autor: Ante Kovačić

XII →

Dugo je već tomu što je nestalo drevnoga cimera majstora Podgorskoga, one goleme čizme na kući staroga i poštovanoga Krapinca. Drugi je sada cimer kitio tu kuću. Fina mjedena ploča sa tri riječi: Jakob Podgorski fiškal.

Nadaleko bijaše poznata firma čizmara Podgorskoga. Kudikamo dalje se još raznesao glas fiškala Podgorskoga.

Mlad, neumoran fiškal radio je i razmišljao u svojoj sobi od rana jutra do kasne noći. Njegove oči bijahu često crvene od noćnoga bdjenja. Ali duh bodar i živahan. Parnice bijahu njegov san. Stranke dnevno prekidanje poslova. Sudnice jedina mjesta u koja je zalazio. Starac Podgorski, otac mu, jedini s kojim je kadšto za dokolice izmijenio nekoliko obiteljskih riječi.

Majstor bi po čitave dane prosjedio pušeći dugu lulu u predsoblju fiškalovu. S jednostavnim strankama upustio bi se u razgovore. Višim ljudima klanjao bi se i otvarao vrata do mladoga fiškala. Starac bi s nekim odmjerenim ponosom odgovarao: "Moj sin radi"; "Izvolite k mojemu sinu; Moj sin reče da po sata čekate, druga stranka je kod njega."

Kada bi se jelo doneslo, starac bi istresao pepeo iz svoje lule i sjeo k stolu sučelice sinu.

- Ćaća, danas ste bili u vinogradu. Hoće li biti što?

- Slabo kaže, sinko. Od nekoliko godina sve gore. Moje oči napustile. Tvoje dakako nije, niti imaš vremena gospodarstvom se baviti. Čeljad zlo i lakoumno obradi.

- Hoćemo ga prodati... - smrsi fiškal.

- Prodati? - nešto se trznu starac. - Kako to misliš? Trsje ipak toliko rodi da nam radnju isplaćuje i da nam nosi dobru kaplju domaćega vina. A što je domaće, znaš i sam kakvo je. Uostalom, volja je tvoja. Međutim, ja držim da ti ne oskudijevaš u novcu. Jer, kako vidim, teče. O čemu ja čizmarski majstor nijesam nikada ni mislio...

Na fiškalovu ozbiljnom obrazu ukaza se široka volja i smijeh.

- Ej, znate da među fiškalom i čizmarom nema nikakve razlike!

- Nema da! Rugaš se. Ja sam bio također radin. Ali moje tolikogodišnje čizmarenje nije uneslo što evo tebi jedna godina.

- Dakle da svršimo o vinogradu. Ja mislim, ćaćo, na dražbi kupiti imanje Z...sko. Iz spisa se uvjeravam da je mnogo vrijedno. A tada nam nije potrebno ovoga vinogradića. Prodat ćemo ga kojemu susjedu Krapincu.

Starčevo se lice uznemiri nekim sumnjivim iznenađenjem. Obje ruke uprvši u stol, upita sina:

- Tebi je danas do šale?

- Kako do šale? - uozbilji se fiškal.

- Z...sko imanje, bijaše najveće i najbolje dobro u Zagorju.

- I danas ga tako sude - reče sin.

- No onda ja držim da si ti još zasada premalen da kupiš ovo dobro.

- Velim vam još jednom: prije nego mine mjesec dana mi smo gospodari Z...skoga imanja.

- A k tomu će ti pomoći naš stari vinograd?

- Kupovina što je dostanemo za nj mogla bi iznositi nešto više od hiljade forinti.

- A to je jednom jagodom napuniti lagav - požuri starac.

- Vi ne biste te jagode uskratili kada bih ja napunio lagav, a tek bi mi ona jagoda manjkala?

Otac je razumio.

- Ne protivim se tvojim osnovama, samo ako nađemo kupca za vinograd.

- Imam ga.

- Dakle koji naš Krapinac? Kako si prije rekao.

- Ja primjer samo navedoh. Ali kupca imam koji nije Krapinac.

Fiškal se zamisli dok je starac primaknuo svoju lulu i počeo je puniti.

Stari će napokon izdaleka:

- Hm, ja znam da se tebi dohodak samo toči, ali ne mogu dokučiti da bi već toliko stekao da možeš kupiti i Z...sko imanje. Krapinci će izbijeliti oči. Eh, pak onda... Već sam dočuknuo nešto da te hoće izabrati starješinom... pa tako mladoga!

- Ele života biti krapinskim starješinom! - zamrmori sin.

- O, sinko moj, najstariji, najmudriji i najbogatiji postizavaju ovu čast. Ti si ipak od najmlađih pa da već takvu čast zadobiješ! - Ja, ćako, ne želim biti nego fiškal, pošten i marljiv fiškal - svrši sin očevo zanovijetanje i stade po sobi šetati.

Starac izvukao nekoliko dimova i mjerio im obujam sve snujući da opet nečim započne.

- Čujder, Jakobe! Već mi dugo kopa po pameti. Reci mi zašto ne misliš na ženidbu. Tvoja je doba najljepša. Svojim trudom i znanjem, kako vidim, stekao si imetak. Čemu tada ova pustoš u našoj kući? Jesmo, da ti pravo rečem, baš fratri. Vidi, ja ti dotjerah do čizmarskog cimera. Još niti zgotovljen ne bijaše, i ja ne htjedoh biti mladi starac, pustinjak. Nađoh djevojku, tvoju pokojnu majku. Bog joj dao duši lako. Pa se neću nikada kajati, niti sam se kajao...

- Ćako moj, ja se neću nikada ženiti. Čemu naklapanje o tom? - mahnu rukom i ode u svoju sobu.

Iza ovoga razgovora projurilo je nekoliko mjeseci.

Fiškal Jakob Podgorski pisao je velikom hitnjom na svom pisaćem stolu.

Na vratima sobe začuje nešto žešće kucanje.

- Unutra! Baš sada. Odnio te bijes! - progunđa u sebi.

- Gospodine Podgorski, evo me napokon osobno!

- Veseli me, nekadašnja vatrena ilirko! Ele, pa kako ste bujnom postali! U domu bolje prija nego u tuđinskoj varoši! - I naznači pridošlici mjesto na divanu do svoga stola.

- Aj, aj, gdje su ona vremena? Evo, vi fiškal, a ja?

- Moja klijentica - prikuči se fiškal do svoje gostinje - pa još kakva! - Prvi pravni posao kupoprodajni ugovor! Takvi su klijenti dobri. Tko bi to bio mislio u ona vremena da će jednom vatrena pjesnikinja iliraca, i nota bene profesorica Karolina s budućim fiškalom Podgorskim pravne poslove sklapati?

- Kolo od sreće uokoli...

- A ipak. Zbilja, gospodična Karolino, je li još onako nategnete kadikad strune?...

- Vidiš ga. Ovako na glasu iskusan i mudar fiškal, pa još udara u zanovijetanja nekadašnjega jurista Podgorskoga. Međutim, okrenimo k svojoj stvari. Jeste li ugovor zgotovili?

- Baš sada, mlada moja od starine prijateljice. Vi postajete od ovoga časa vlasnicom vinograda i drugoga zemljišta ondje. Romantično li je to mjesto, mili bože! Vidi se, pjesnikinja. Iskreno vam kažem da u Zagorju ne znam za romantičnije mjesto i zgodnije da se ljetovnik sagradi. A preko tri brda stari prijatelji znanci, kano na primjer...

Podgorski hotice zape.

- No, na primjer, vi? - pohiti Karolina.

- Ne ja.

- Nego?

- Grof doktor Laca - šapnu fiškal da se jedva čulo.

Karolina ugrizne usnicu i kano da si joj neznatnoga rumenca haknuo u obraziće.

- Još nešto... Ta grof Laca...

- Imade lijepu groficu - priskočit će Podgorski.

- Kako gospodin fiškal slatko izgovara "lijepu groficu". Ovo baš ne glasi onako tvrdo kao "kupoprodajni ugovor". Tjeraše zeca pa istjeraše vuka... Ej, moj fiškale! - lupne Karolina lagano Podgorskoga po ramenu. - Upravo da vam kažem - nastavi ona - čujem iz valjana vrela da se Laca misli izmiriti s vama i uzeti vas za gospoštijskoga fiškala, otkako ste dobili onu glasovitu parnicu i otkako postadoste vlasnikom Z...skoga imanja. Sve će to valjda biti nestašna željica grofice Olge.

- Kuda li ga zapredamo! Tko će se s vama inatiti na beskrajnoj stepi fantazije, napose ako je kratkovid kao što sam ja na tom polju!

- Pravo imate. Na naše dakle poslove.

- Ugovor je u redu. Vi možete, ushtije li vam se, danas početi graditi.

- Vi meni ugovor, ja novce...

- Da, takva je slika, hoću reći modus tvrde proze u fiškalskom životu...

- Evo. Držim da su u redu izbrojeni.

- Potpuno vjerujem! - prihvati Podgorski novac i nehajno ga položi na stol.

- A sada, gospodine prijatelju, mi ćemo se valjda češće vidjeti? - ustane s naslonjača Karolina na odlazak.

- Molim. Vi ćete mi dozvoliti da vas koji put posjetim u vašem ljetovniku. Mislim pak da ćete ga što prije sagraditi.

Rastadoše se...

Podgorski se vrati k svomu stolu, odmota omotak i pomnjivo začne brojiti novce. Niti ih jošte izbrojio nije, kada opet na vratima kuc... kuc...

- No, da fiškal bilježi koliko puta mu pokucaju na vratima! - baci mrmljajući papir na novce.

- Ave!

Duga, koštunjasta ljudeskara, silnih crnih brkova uniđe.

- Što želite?

Ljudeskara poda velik list, zapečaćen golemim pečatom i pokaže na usta, što je značilo da je nijem.

Podgorski stane pregledavati u čudu pečat, dok je nijemac dao znak svoga poklona i izašao.

- Evo! Evo! Grb grofovski. Malo prije ona je čavrljala o tom, a kad tamo za nekoliko časova istina...

Podgorski otvori list i stade čitati:

Spectabilis amice!

Svemu valja da je jednom kraj. Prije tri godine, za našega đačkoga životarenja, pobismo se. Vi ste meni pristrigli uha. Ja vama rasporio trbuh. Uha zacijeliše. I Vaš trbuh, kako vremena svjedoče, čitav je. Neću sada ništa tajiti, a možda i Vi sve znate ili slutite, međutim uvjeren sam da na to više ne mislite, ja sam pleo mreže i snovao osnove da Vas izigram pošto-poto kod svoje sadašnje supruge. Vi ste mojim osnovama najviše pripomogli kada se nakon ozdravljenja zaljubiste u udovicu... i s njom kojekuda vrludaste svijetom... Godine su prošle... Vi ste čovjek na mjestu. Svojim razborom i marljivošću stekoste velik imetak. Čitav kraj vas cijeni uvelike i zna za Vaše sposobnosti. Držim da na dvoboje ne biste više bili skloni. A ja Vam velim da bih danas bio baš tako sposoban za dvoboj kano pipa za gusle... Dakle, gospodine, svakako su druga vremena, druga čuvstva, a što je glavno: imamo drugu pamet danas. Zbližimo se. Naši dvorovi vazda su Vam otvoreni kano dobrodošlu. Sprijateljimo se. Ovaj list je sporazumno napisan s mojom suprugom, što potvrđuje i supotpis njezin. Mi Vas dakle pozdravljamo kano prijatelja svoga, neposrednoga susjeda i vlasnika imanja Z...skoga. Očekujem odgovor i jesmo nekadanji znanci

Olga

Laca

Podgorski baci pismo na naslonjač gdje je malo prije sjedila Karolina.

- Otkuda je za to znala ona? Hoda li možda u dvorove? Varaždinka, pa se seli ovamo u Zagorje. Otkuda joj novac? Ipak prilična svota. Ele možda baštinstvo. Ja joj ne znam rodbinskih odnošaja. No kako se baš na mene namjerila svojim dopisima i kupila ono samotno mjesto da stalni ljetovnik gradi? Ja ne bih ondje stanovao da me je vučica rodila. Sjećam se da mi je već za đakovanja u oči palo... Ne bi li tu mirisalo po gospodskoj ljubavi, hoću reći, aristokratičkoj? Najslađe je toj kasti zabranjeno voće... Pa kako se Karolina poljepšala! Nekada mi se ne bi sviđala. No sada? Taj srednji, čvrsti stas! Ta obla ramena, ti amazonski bokovi... Kano da je nešto prisvojila od udovice Elvire...

Vrati se k pisaćem stolu i nastavi novce brojiti. Iza toga uredi stol, sjedne na naslonjač i zadube se u svoje misli. Nije potrajalo ni deset časova, skoči na noge i napiše nekom grozničavom hitnjom slijedeći odgovor:

Clarissime collega!

Vi ste pri humoru, dopustite i meni u toj žici dati oduška. Mi se izmirismo na razboju. Samo što ja ne mogoh Vama doviknuti jer me odviše davio rasporeni trbuh. Vi pak ne mogoste čuti s podrapanim ušesima. Na drugo sve prije toga događaja i poslije - ja sam zaboravio kano top. Prema tomu niti imam što tajiti, niti što priznati. Ako ste Vi danas za dvoboj kano pipa za gusle... ja? Ja sam također... Duše mi, ne mogu se dosjetiti prispodobi, barem takvoj na kojoj biste se Vi mogli nasmijati kao što sam se ja Vašoj. Dakle - ja sam za dvoboj danas, recimo, kao zagorska čutura za Noemovu barku. Bene. Skresana je. I ja velim da je druga pamet danas. Zbližimo se... Sprijateljimo se...

- Ja ti sada, dragi aristokrate, mislim, ako ti nije žao, najviše na tvoju suprugu! - lukavo se nasmije fiškal, pa završi list.

Milostivoj grofici Olgi najveće poklonstvo i štovanje.

Jesam Vaš iskreni kolega

Podgorski

Napisavši list dugo je šetao Podgorski skrštenih ruku po svojoj sobi.

- Na što nijesam mislio, evo iznenada dolazi. Naše poznanstvo će se nastaviti. E, pa dobro! - sleže fiškal ramenima.