I Fiškal —  II. Davne cifre - grešni računi
autor: Ante Kovačić
III


U vrijeme kadno Hrvatska još ne bijaše tako sretna da bude pretvorena u zemljopisno i političko otajstvo trojedne kraljevine, časna domaja Austrija bila je načičkana brojnim sveučilištima, kao što je još i danas.

U to vrijeme valjalo je našim mladićima polaziti strana sveučilišta. A kao što su stanovnici močvarnih predjela priučeni i kaljužne vode piti, tako su i hrvatski mladići hrlili na austrijska sveučilišta, koja su im najbliža bila.

Među ovim mladićima nalazimo i gospodina Jakoba Podgorskoga, sadašnjega fiškala, o kom pripovijedamo.

Otac mu, stari Krapinac, posjednik dvaju vinograda i pet rali oranice, zanatom čizmar, stanovaše u onoj istoj kući kojoj je sada gospodarom sin njegov, fiškal.

Premda je njegov slavni cimer, predstavljajući orijašku čizmu s potkovom, bio nadaleko i široko poznat i za ono vrijeme mnogo prihoda nosio, a ime čizmara Podgorskoga po svim sajmovima znano bilo, dapače i u samom Zagrebu, to on ipak ne mogaše uzdržavati svoga sina na visokim školama.

Ali u mladoga Jakoba bila tvrda narav i gvozdena ustrajnost, kako u patnjama tako i u uživanju. Tvrdoglav bijaše Jakob, da bi njegov otac prije mogao svojim omašnim kladivom razbiti najdeblji potplat nego svomu sinu izbiti koju nakanu iz glave.

Jakob ravnaše svoj život po matematičkim formulama. On je ciframa tačno izračunao što će i u koje će vrijeme nešto naučiti. Izračunao je što treba znati i kada se može dokučiti društva velike gospode, postati članom, a i sam velikim gospodinom. On je proračunao kako dugo ima živjeti o vodi i suhu kruhu u tuđini dok se popne na više stube, to jest dok pripravi sebe i one okolo sebe, da dobro i udobno gnijezdo za se među njima sagradi. On je proračunao kako se visoko treba popeti na tim stubama da ne bude previsoko, i prema tomu je matematičkom tačnošću računao na svoju lijepu budućnost. Dapače, on je proračunao, ako se bude ravnao po svojim ciframa i formulama, da ne može nikada van od starosti oboljeti.

Jakob bijaše već u mladosti starac. Dobnik vazda tačan koji se nikada ne ustavi.

Kada bi drugi gnjevno lupali šakama od ljutine i bijesa, Jakob bi našire otvorio oči i smješkao se: tako zapovijedaju matematičke cifre s obzirom na zdravlje. Kada bi se drugi derali od razuzdana smijeha nad kojom duhovitom šalom ili dosjetljivom vragolijom, Jakob bi češkao dlanove ili bi laktove upro u koljena i podbočio lice kano da gleda pol svijeta samih luđaka: tako zahtijevaju matematičke cifre s obzirom na razboritost i opreznost.

Nije se moglo znati da li je on prava flegma po naravi ili proračunana flegma. No Jakob Podgorski nabrzo steče ime mudraca bez razlike stranaka i bez svake primjedbe.

U dubinu duševnih mu svojstava nije na svijetu nitko prodro jer je on rijetko i malo govorio, no i tada samo o onom što je znao i što bijaše na mjestu.

S imenom mudraca popeo se na predsjednička mjesta svih đačkih poduzeća. Svuda bi se jednako ponio. Od predsjedništva đačkih poduzeća došao je u visoke krugove, i tu mu osta nepovrijeđeno ime. Što je više šutio, živahnije se zanimahu za njega slabije glave: a na takvim nikada ne oskudijevaju u visokim krugovima. Ako bude inače po čitavom svijetu deficit, za šuplje glave u visokim krugovima vazda je suficit.

I momu je Jakobu na temelju matematičkih cifara i formula došlo proračunano vrijeme u tuđini kadno je ostavio suhi kruh i vodu te mu se ascetički život preobrazio u život lagodnosti i obilja. Sada se još jače prilijepio uz svoje cifre.

U gradu u kojem je on učio davaše đaštvo velesjajan ples. On, mudrac, bude i tomu poduzeću predsjednikom.

Dođe i veče plesa. On je i opet proračunao što će s kim govoriti, što s muškim, što sa ženskim svijetom. Sve je tako dugo udešavao i računao da mu je kad svih četiriju vrsta računa izašao siguran rezultat: mudrac. Tada istom otputuje na ples.

Kada je došao u dvoranu, punu sjaja i elegancije, đaci i znanci stiskahu mu sretni ruku. - Prezident Podgorski! - šaptalo dvoranom. Kako je bio malen, trcljast i širok, tako je ponosno prolazio dvoranom. Čuo je šaptanje, ali je mislio na cifre i što će danas govoriti.

Kada pred njega stanu dva druga, predstave ga kao današnjega predsjednika njegovoj zemljakinji i najbližoj susjedi grofici Olgi A. Grofica bijaše visoka uzrasta, plavka bujnoga tijela, a oka tako smjela i živa da bi i kamen poniknuo pred njom, da su u kamena oči. Jakobu bijaše kano kad oko njega svijet bjesni i plamti, a on se smiješi, jer tako zahtijevaju matematičke formule s obzirom na zdravlje. Za ovu i takvu danas zgodu ili možda nezgodu nije računao. Kada je pogledao prvi put grofici Olgi u oči, kano da je vidio sve svoje cifre i formule plamtjeti na nekom silnom plamenu.

Djevojka progovori hrvatskim jezikom. I oni stadoše izmjenjivati riječi o vrlo neznatnim i svagdanjim stvarima u svom materinskom jeziku, dok se ne započe plesati.

Mudracu izgorješe računi i cifre, a te smjele oči krasne mlade grofice tražile su sveđ od njega novih, vatrenih riječi kojima je vrelo srce; tražile su čarobnih slika kojima je vrelo mašta; tražile su poletnih misli kojima je rodište darovita glava.

- Zemljače, među ovim ukočenim tuđincima je dosadno. Tamo u nas je uzaniji prostor, manji krug, ne toliko ljudi, no svoj kod svoga vatrenije diše, zdravije misli, ljepše ćuti - zapredala je Olga razgovor u hrvatskom jeziku s Jakobom. - Da vam je samo vidjeti mladi svijet u Zagrebu, to trvenje stranaka, te munjevite govore iliraca, gromke i skladne im pjesme! O, vjerujte, ja porijeklom svojim i gledom na svoje sebi ravne morala bih biti dušmanicom onim divnim poletarima, ali usuprot ja bih danas srnula među njih i u jednu složnu pjesmu udarila!

- Kako vidim, vi ste, grofice, uzneseni za ilirce?

- Jesam, gospodine, a uvjerena sam da smo mi jedne misli i čuvstva, da ste i vi ilirac, pa bilo i u tuđini! - sve življim plamenom će Olga.

- Žalim da ne dijelimo niti misli, niti čuvstva. Ilirci su luđaci u formi, muhe bez glave u sadržaju.

- A, gospodine... dakle? - zarumeni jače djevojka - vi ste mađaron, a ja? Ja sam "muha bez glave"?... Lijepo...

- Niti sam ja mađaron, niti lijepa grofica Olga ilirka - nasmija se podmuklo Jakob - nego ja osuđujem ilirce kao političku ideju, a vi ljubite samo njihove munjevite govore i rado slušate gromke pjesme. Dakle, tu još nije uzroka da se zaratimo.

Jakob je prošao dva-tri puta prstima preko kose, uviđajući da odviše govori i da je to sve van matematičkih formula.

- Ali rata će biti! - ražesti se Olga. - Vaša kratka osuda je stroga i okrutna, vi joj morate razloge navesti! O, da vas čuje veliki Ilir Ljudevit Gaj! Znate li to ime, gospodine?

- Gaj je Krapinac, za koju godinu stariji od mene. Njegov otac i moj otac natječu se koji će više čizama prodati na kojem zagorskom sajmu. A ja sam, grofice, uvjeren da stari ne bi dao niti jednih sara najlošijih svojih čizama za sve veliko ilirsko carstvo!

- Gospodine, vi ne samo da ne smjerate na pomirenje nego hoćete da se što prije zaratimo. Zašto i satirom bijete onoga koga ja obožavam?

- Ja sam samo istinu kazao, grofice.

- No recite zašto tako osuđujete ilirstvo? - upre Olga u Jakoba svoje oči kojima ne bi nijedan ilirac odolio. Ali Jakob, premda je već radi tih očiju izgubio i posljednju matematičku cifru, mirno podnese njihovu pronicavost pa će posve ledeno:

- Ja osuđujem ilirstvo jer sam Hrvat, jer ne ljubim tlapnja, jer se ilirstvo protivi biću moga naroda i jer hoću da svojom glavom mislim. Ilirci misle tuđim glavama, pa i isti moj poštovani Krapinac Ljudevit Gaj!

Jakob je stao gorjeti. Pucne natiho prstima kano da je u mislima rekao: "Kada je već tako, danas ostanite matematičke formule kod kuće, ja ću se jedanput otisnuti na prostrano polje samostalnosti i oteti se vašim okovima."

Tako i bude!

- Kao što vi, govore i svi mađaroni, kazivali mi kolovođe Ilira - začudo će umjerenim glasom Olga oborivši oči kano da misli reći: "Ovaj čovjek ima zaista posebne soli u glavi." - Ali što smo mi Hrvati bez uzvišene ideje ilirstva među ostalim narodima? Manje nego najsitnija zvijezda na nebu; manje nego što je Gaj rekao Mađarima, malen otočić u slavenskom moru! - patetično završi Olga.

Jakob skoro da nije vjerovao toj Olgi. Ne bi li se koji jogunasti ilirac pretvorio u duhovitu Olgu kad sve tako dobro zna da ispituje Jakobove posebne nazore? No, hitro se snađe.

- Ja sam radije zvijezda s najneznatnijim svojim svjetlom, dapače i sitna iskrica volim biti nego oblak dima što će prikriti i potamniti zvijezdu; nego naslaga od pepela štono se baca na iskru da ova utrne! Ja volim biti najneznatnijim otočićem u velikom oceanu nego i najveći i najšumniji val štono se izgubi bez traga i glasa u gromadi oceana. To vam je, grofice, razlika među tvarju i tlapnjom, među konkretnošću i apstrakcijom...

- Živjela lijepa zagorska Ilirka! Živjela grofica Olga! - začuju se hrvatski usklici za stopama grofice i Podgorskoga.

Grofica i pratilac njezin okrenu se i opaze na čelu od pet do osam mladića momče blijeda djevojačkog lica, a vrlo visoka tanka uzrasta, u crnoj surki. Svaki od njih nosio je na grudima liru i zvijezdu, simbol iliraca. Onaj visoki mladić čas upiraše drzovite oči u Podgorskoga, čas zahvalne u groficu. Njegova četa bila bi ismijala ukočenoga prezidenta, koji je tako hladno i voljko svoje provokante motrio kano da je htio reći: "Pamet, pamet, dečki moji!" Ali bi bili takvim smijehom uvrijedili groficu.

Nahitro se grofica rastane s Podgorskim.

- Vi ste mudra glavica, gospodine Podgorski. Vaša samostalnost je na mjestu. Mi stanujemo za neko doba u Gracu. Moramo se još vidjeti.

Podgorski je otišao iz dvorane u restauraciju.

Groficu Olgu zaokupiše oni ilirci što su joj malo prije povlađivali govor s Podgorskim.

Onaj visoki i blijedi mladić iskaže joj sam svoje ime i svoj stališ.

- Ja sam - reče on, pognjurivši malo šiju kano na poklon - ja sam Vilko, Ilir iz ilirske Slavonije, ilirski pjesnik. Grofice, evo, mogu vam poslužiti čitavom rukoveti ilirskih pjesama.

Pjesnik izvuče skoro arhiv iz svoje ilirske surke i počne čitati:

Zvijezda ilirska visoko sja,
Živjela, zvijezdo Ilira!
Mjesec na ilirce upro gled:
Ha! i na Ilire doći će red!

- Pa onda dalje, milostiva grofice...

- Gospodine pjesniče, biste li mi mogli kojom drugom zgodom čitati vaše krasne pjesme ili predati mi ih na čitanje - izvini se grofica.

- O, ja ih mogu nositi... ne, ja ih hoću, o, to će biti najveća sreća za pjesnika Ilira, najvruća želja za sve Ilire! O, ja ću umah pisati o toj sreći velikom Iliru Gaju; jer ja dopisujem s tim velikanom i dičnim genijem. Tako su radili svi veliki i znameniti duhovi koji su snovali silne države, i mi Iliri slijedimo to! Upravo ova pjesma, što sam je čitao, posvećena je velikanu, momu prijatelju u duhovnom smislu, jer se mi osobno ne poznamo, samo dopisujemo, posvećena je velikom Iliru Gaju.

I pjesnik ne bi prestao govoriti, kao što ne bi bio dao niti riječ uhvatiti grofici da je nije drugi Ilir za ples zamolio. Još dok se grofica odjeljivala od njega, doviknu: - A, onaj, onaj Podgorski... - i grofice je nestalo u viru plesača. Baš Podgorski bijaše meta na koju je gađao ilirski uzletni pjesnik cijelim uvodom govora, pa mu se po nesreći izmakla Olga.

Onaj drugi Ilir počeo je s Podgorskim, no Olga nekud zamišljena kano da i ne sluša, a moj Ilir, komu nije ionako lako tekao jezik kano pjesnikov, umuknuo umah s početkom spominjanja imena Podgorskog.

Jakob Podgorski sjedne k zakutnomu stolu restauracije.

Oko kano da mu bijaše nešto življe. Svaki čas bi prste provukao kroz vlasi. Činilo mu se kano da mu kakav vir struji u srcu. Misli mu bijahu zabavljene samo slikom grofice. Dušom mu časomice kano da je pronicala neka slatka predstava, onako po prilici kao kada starac sanja da je dobio krila, da je postao mlad i da leti nebu pod oblake motreći ispod sebe šareni i lijepi svijet. Najednoć ga obuzme nekakva slutnja, iza slutnje jedva osjetljivi drhat. On pomisli na ilirce, na onoga visokoga suludastog mladića. On se ugibaše ilircima, on nije s njima nikada govorio mnogo, a najmanje o ilirstvu. Otkuda im ta smjelost da ga izazivaju u najprivatnijoj raspravici s groficom Olgom? Olgom! To ime mu tako milo bijaše. Otkuda im ta smjelost? Je li to ilirstvo zaista ideja vrijedna zbilje? Ne, ne, to je fantazija!

- Moje matematičke cifre! Vraćam se k vama! - udari lagano Podgorski prstima o stol. - Sada ćemo druge formule izmisliti, nove račune započeti! - kano da je promrmljao Jakob, a do njega sjednu dva okrugla Nijemca kojima je iz lica buljila piva strašnom zamišljenošću i ozbiljnošću.

Pojave se u restauraciji i ilirci s onim izazivnim pjesnikom. Zaokupe posebni stol.

Podgorski odgovaraše vrlo kratko na obična pitanja kojima su ga usrećivala ona dva okrugla Nijemca.

Ilirci počnu tiho, pa sve življe, dok im se društvo nije pretvorilo u pravu buru pjesama, deklamacija i nazdravica.

Iz onih dvaju okruglih Nijemaca zapitala je piva, koja je još jedva mogla uzdržati riječ, kakvi su to ilirci, nijesu li možda ilirci jedno te isto kao i Mađari?...

Podgorski odgovori pivi prelakonički: - Ne.

- Ne... ne... n... e... e... - mrmljala je u čudu piva iz okruglih Nijemaca, dovinuvši se jedva pitanju: - Nego što su dakle?

- Ilirci - reče Podgorski.

Piva iz Nijemaca još jače izbulji oči, Nijemci se pogledaše, nagnuše vrčeve, vukoše dugo, dugo i opet se pogledaše nešto mokrih očiju i bijahu posve zadovoljni sami sobom.

Ilirska buka nešto se smiri, pjesnik namignu, oni se razumješe, ustadoše i odoše k stolu pri kojem je sjedio Podgorski i Nijemci.

- Gospodine Podgorski - počne jedan od iliraca, a jezik mu je zapinjao od preširoke volje - mi smo zemljaci svi iz Ilirije, pa se ne poznamo. Mi smo doduše istom ove godine došli na ovo sveučilište, a vi već svršujete. No može li složno kolo ilirsko zapinjati radi toga što je jedan stariji ili pametniji od drugoga? Ha?

I ilirci se posadiše okolo stola, dok Podgorski ni riječju na nagovor odvratio nije.

Sada uhvati čašu i riječ drugi od iliraca. Ostali počnu protusloviti: - Sjedni, Mato, ne laćaj se riječi, ti si čvrknut!

- Čvrk... nu... t... ja Ilir, ja čvrknut? Tko vam to reče? Vi lažete! Ja ću govoriti! Tko mi uskraćuje riječ, neka se javi... - i on stade sukati k laktu ilirsku surku. Nijemci se uzvrpoljiše i pomakoše vrčeve pive bliže k sebi.

- Govori, govori, Mato, nitko ti ne uskraćuje riječi, bože sačuvaj! - izjaviše ilirci.

- No! i ja mis... lim...! - umiri se Mato i popravi rukav od surke, ja misl... ja mislim!

- On misli! Čujmo, čujmo!

- Gospodo moja! Ja ću nešto reći, nešto ću reći... ja vam kažem, gospodo, nešto ću re... ć... molim posluh!...

- Slušamo!

- Ja ć... u nešto reć... i, gospodo moja! Gospodin Podgorski je naše gore list... ali što ću sada reći, gospodo moja! Gosp... o... din Podgorski je što i naš veliki Ilir Gaj, to jest, hoću reći, gospodo moja, on što ću sada reć... i, gospodo moja, to je slavno, to je znamenito... rođen biti iz onog istog mjesta otkuda i naš veliki Ilir Ljudevit Gaj! Gospodo moja, dakle, ja ne m... o... gu na ino nego da bog pož... i... vi prijatelja Ilira iz Krapine Podgorskoga!

Nijemci potegnuše iz vrčeva do dna i pozvaše konobara na platež. Sada Iliri udariše u pjesmu iz svega grla.

- Gospodo moja! - ustane pjesnik mjereći škiljećim okom Podgorskoga - ja molim riječ.

Nijemci platiše i naručiše nove vrčeve pive.

- Mi smo, gospodo, Iliri, uda velikoga tijela ilirskoga. Mi to ispovijedamo svuda i svakom zgodom, pa i ovdje u tuđini. Ima, bog i duša, ljudi - izazivno će pjesnik na Podgorskoga - kojima još nije istjeralo svjetlo mraka iz glave, te ovakvi ljudi ili se rugaju, ili osuđuju ilirstvo. Mi žalimo te patuljke, tješeći se da svaka uzvišena ideja nađe svojih, ako i neravnih protivnika nosiocima svojim! Gospodo, ti naši protivnici u samom narodu Ilira ističu hrvatstvo, zatim pleme Hrvata kao narod posebnih prava i historije svoje; nad ovim plemenom da se upravo izvodi izdajstvo od nas iliraca, da hoćemo utopiti Hrvate u nekom kozmopolitičkom i posve tuđem imenu iliraca - -

- Prigovor neopovrziv! - upade hladno u riječ Podgorski.

Pjesnik se nije smeo ovim prigovorom.

- Jest, neopovrziv, dakako! - nastavi polupodrugljivim glasom - i veliki Rim je imao ovakvih sitnih plemenskih zadjevica, Sabinjani su također imali svojih tobožnjih posebnih prava i historije pa se poslije rado grijahu na ognjištu velikoga rimskoga carstva, a kada bi se bili sjetili ludosti svojih pradjedova, morali bi je samo okajavati. Gospodo, prigovori naših protivnika sićušni su i neznatni. Hrvati se moraju pridružiti svima drugim plemenima slavenskim na jugu u velikoj Iliriji, ili pak postati Mađari. Aut, aut. Zato je pravedno, da se danas stranke mogu dijeliti samo u dvoje: ili u Ilire, ili u mađarone. Hrvat biti jedno je isto kao i mađaron!...

- Hrvate ne pretvoriše niti Franci, niti Obri, niti Turčin u svoje, a najmanje može ih Mađar pomađariti; dok magla i opsjena ilirska, potraje li kroz dulje vrijeme, može ih oslabiti, omlitaviti i razmazati te ćete ih moći u svaku moguću narodnost pretočiti! - odrješito uleti u riječ Podgorski.

- O, znamo mi otkuda taj glas dobiva svoju snagu!... Međutim to nas nimalo ne smeta, mi smo kod ovoga stola sami Iliri; ja dižem čašu da bog živi najvećega Ilira među svima Ilirima, Ljudevita Gaja!

- Da bog živi! - prihvatiše Iliri - svi kod ovoga stola imadu iskapiti punu čašu za ovu zdravicu!

- Gospodine Podgorski, ispraznite svoju čašu za ovu lijepu zdravicu - opomene prvi govornik Mato.

- Niti moje srce niti moja pamet ne slaže se s tom zdravicom; niti je moj želudac pripravan za nju - odvrati Podgorski.

- Šta, šta... a... a? Vi nećete pi... i... ti za Gaj... a... a? Tko za Gaja ne pije, ni... i... tkov je! Ne spada u naše društvo! - ispenta Mato.

- Jest, gospodo - skoči pjesnik - znam tko taj glas podupire. Pune su mađarske kese i njihovih slugu mađarona, pa je lako jednomu mladomu čovjeku podavati sredstva da grofovski živi na sveučilištu i brani njihove težnje! Neka; ali tko kod ovoga stola ne ispije za Gaja, ne spada u naše društvo, neka se nosi od našega stola!...

Nijemci dadoše protumačiti ovaj zahtjev na svom jeziku i iskapiše pivu do dna.

- Ja nijesam došao u vaše društvo k vašemu stolu, već obratno. Na vaše kukavno podmetanje, surovi derane, i vašemu ludilu ne odgovaram; vi ste mi suviše djetinjski! Isperite prije mlijeko što vam se cijedi iz usta!... - odvrati porazno Podgorski.

- To je uvreda za našega pjesnika! Uvreda se ima oprati odmah! Uvreda za ilirstvo! Uvreda nama! - vikahu ilirci dižući se na Podgorskoga.

Nijemci uhvatiše skute i pobraše se netragom iz restauracije. Vele da je njemačka pasmina od pive još kukavnija nego bi po samoj naravi bila.

Podgorski se i ne maknu.

Iz te vike i halabuke uzdigne opet svoj glas pjesnik.

- Vi ste čuli, prijatelji Iliri, kako vrijeđahu protivnici nas. Vi znate da moja malenkost dopisuje sa svima velikanima ilirskim, napose s Ljudevitom Gajem; vi znate da moju malenkost uvažuju i cijene; vi znate da se moje pjesme tiskaju i čitaju i napamet uče. Ovaj stari gospodin - pokaže na Podgorskoga - oprostite, moram opreku označiti između mene i njega jer meni mlijeko curi iz usta, već je danas pred zemljakinjom našom groficom Olgom nazvao ilirstvo ludorijom i tlapnjom. No plemenita grofica, i sama ilirka, sudi o tom gospodinu kao i mi, vi ste svi čuli što je o njemu kazivala...

- Mi čuli? - začuju se glasovi.

- Dakako, vi ste čuli što je o tom gospodinu kazala grofica Olga - namignu svojim drugovima pjesnik.

- O, jest, mi smo sve čuli! - lupi šakom o stol Mato.

- To je ilirska laž! Grofica Olga nije ništa zlo o meni kazala! - reče hladno Podgorski.

- Gospodine Podgorski, opozovite svoju riječ "ilirska laž", drukčije nam imate smjesta za uvredu zadovoljštinu dati! - skoči jedan od iliraca.

Iza toga počnu i ostali vikati. Podgorski prekrsti ruke na grudima i spokojno gledaše razdražene ilirce, ne odgovorivši ni riječi. Sada navrnuše od svih strana gosti u restauraciju. Ilirci se počeli smirivati pretvarajući viku u mrmljanje.

U restauraciji se pojavi grofica Olga u pratnji dviju dama i sijeda obrijana starčića. Podgorski joj se lagano nakloni, što mu ona vrlo prijazno odvrati. Iza toga poklone se grofici i ilirci, no ona se bila već otkrenula i nije im opazila poklona. Ilirci osjetiše tu neugodnost.

Starčić, pratilac Olgin, s damama zaokupi stol. Podgorski postane nekako nemiran. Olga se nasmiješi kano da je htjela dati razumjeti Podgorskomu da opaža njegov nemir. Iza toga prijazno ga pozove k sebi. Podgorski pozdravi ilirce kao posve strane i napusti njihov stol.

Ilirci bijahu iznenađeni.

- Ja toga ne bih bio mislio, ja toga ne bih bio mislio, ja toga ne bih bio mislio - neprestano mrmoraše pjesnik.

- Mi ćemo posjetiti groficu Olgu. Ona je ilirka, a to je velik dobitak! Podgorskoga valja na svaki način istisnuti od njezine milosti - zaključi pjesnik, a ilirci mu potvrdiše i odlučiše za danas ostaviti restauraciju.

Na odlasku pozdraviše Olgu, no ona ne opazi. Na ulicama je zaorila uznosita zaonda pjesma: "Mi smo, braćo, ilirskog sinci plemena..." Grad pokrivaše gusta zimska magla. Stoga se i činila noć kao neka beskrajna spilja u kojoj vlada vječna tama.

Jakob Podgorski sprovede groficu Olgu s njezinom pratnjom u ogromnu kočiju pod kojom bijahu zapregnute dvije stare bedevije. Na odlasku mu poda grofica iz kočije malu i nježnu aristokratičku ručicu.

Sada se Podgorski pokupi iz gostionice i krene kući.

U magli, kako je hitro išao, srazi se s malenim trbušatim Nijemcem koga je ionako piće više vuklo natrag nego tjeralo naprijed.

Nijemac izgubi ravnotežu i velikim trbuhom začas ljosne o zemlju, jedva izgovarajući smilovnim usklikom: - Pardon, gospodine! Pardon, gospodine! - On je zaista mislio da je njegovu protivniku još gore. A veli se da su pijani Nijemci veoma milosrdna srca.

Idući dalje spotače se Podgorski o kamen i jedva se uzdržao da nije pao. S protivna kraja ulice naruga se netko iz magle hrvatskim jezikom: - Švabo, što te kurja oka svrbe da lupaš nogama o kamenje!

- A, nekakav student, naše gore list! - promrmlja Podgorski pa podviknu protiv svoga običaja u noć: - Tražim tvoju lubanju da o nju očešljam kurja oka...

- Oho... ho... ho! Stanider rode, stani našinče, da si podamo ruke! - ozove se neznanac. Jakob Podgorski nastavi korak i zakrene drugom ulicom.

Za nekoliko časova već je upalio krasnu svjetiljku koja je rasvijetlila dvije ukusno uređene sobe. To bijaše stan Jakoba Podgorskoga. Kada je postao "mudracem"i "prezidentom" raznih poduzeća i prema tomu stupio u sveze s odličnim ljudima, pokupio je svoj dnevnik u kom su bile poredane matematičke formule njegova rada i života, uz to univerzalni leksikon, jedinu knjigu što je posjedovao, ostavio je poluvlažnu sobicu na tavanu u predgrađu grada i preselio se u nov, sjajan stan u sredini grada.

Upalivši svjetiljku svuče gornje odijelo do košulje i baci se na naslonjač. Lice mu je gorjelo, dok je upravo ćutio kako mu srcem probija neugodna studen, kano da se voda na čovječjoj koži naglo pretvara u led.

- Ljubav! Ljubav! - nasmija se gorko, skoči s naslonjača i vrati se na nj s dnevnikom u ruci.

- Ljubav... ljub... čudno! Glava ti gori, a srce probija led... Onomu ilirskomu pjesniku srce i moždani, sve bi to postalo gola pražetina s takva čuvstva - podsmjehnu se Podgorski originalnoj svojoj prispodobi. - Ali ta grofica? Ilirka. A njezino ilirstvo? Čitava glumica. Onaj ilirski pjesnik je barem luđak. No grofica glumeći ilirstvo i ilirkinju kano da se fino sama ruga i svomu glumljenju i sadržaju glume. Sada mi daje pravo, sada kano da nešto tajno hoće ispitati svojim pronicavim okom iz moje duše. Nije se ustručavala punim slovom kazati mi da sam joj u volji, da sam pametan i stoga svojim govorom joj ugodan. Da me od današnjega dana drži svojim najbližim drugom i prijateljem. Ilirski pjesnik proklet će Iliriju i ilirkinju, zaplakat će poput prorokova mačka nad propalim Jerusalimom i... i... spjevat će sigurno kakvu tragičnu baladu, ili kako se te ludorije sve ne krste!...

- Pa zašto ne! - nakon kratke stanke nastavi razgovor sam sa sobom Jakob Podgorski. - Pa zašto ne? Postati mužem grofice Olge. Koja čast, koji ugled u mom rodnom mjestu! I isti Čeh, Leh i Meh radovali bi se u svom grobu. Cifre i računi, mogu se pouzdati u vas? Dosada me nijeste iznevjerili. Do vraga! Ja nijesam aristokrat! Krapinci su najstarija plebejska pasmina u Hrvatskoj. Hm! A moj otac, a moj otac! Tast grofice Olge? Ne bi baš loše bilo, no on ne može svoje plemićke pergamente pokazati, van s dretom na potplatu... Ah! - sinu mu nešto u glavi. - Amo vas, cifre i formule, amo vas. Aristokratička krv je plava, vele. Ipak se ona rado kupa s plebejskom krvi u jednom moru strasti! Ha, ha, ha! Krapinskoga šoštara sin! Pa, vele da i za mojim susjedom Krapincem Gajem luduju aristokratkinje, jer je velik genij Ilira! I on je krapinskoga šoštara sin! Ja ću biti njegov antipod: protivnik Ilira, a genij Hrvata! Brrr... ali meni se duri to ime genij... Usijani ilirci nas do toga dovedoše, da već svaka bluna može na svoju kuću izvjesiti cimer "genij", "veleum", "velikan"... Ja ću biti protivnik Ilira; ja ću širiti hrvatstvo! Na mejdan vas, pjesnici i "veleumi" Ilira. Na mejdan vas! Aristokrati imadu uz plemićke pergamene i povlastice slabe moždane. Grofica Olga dobro glumi, dakle razmaženo srce. Dobre glumice su i dobre Evine kćeri! Cifre i formule, amo vas! Ja počinjem nove račune, nove račune sa starim ciframa, rezultat novih računa mora biti: grofica Olga će biti moja ljubovca... žena!

Jakob Podgorski je dugo šetao i pisao, mislio i opet šetao i pisao u svoj dnevnik.

- Osnova je započeta! - dahnu, padne umoran u krevet i, ne utrnuvši svjetiljke, usne...

Da je gledao taj prizor koji oduševljeni ilirski pjesnik, kako se zaonda na tisuće pjesama ispjevalo o bogu Lelju i njegovim strijelama, bila bi zaista upaljena mašta vidjela toga boga gdje sjedi snužden i namrgođen negdje u kutu Jakobova stana sa svojim lukom i polomljenim strelicama... Sve se one natrag odbiše od ledena srca Jakoba Podgorskoga... Cifre i računi zamijeniše strelice boga Lelja... I Leljo kano da je iz kuta prošaptao:

- Cifre, cifre, lijepe ste - ali računi su pogrešni!