Fiškal/I
| ← Naslovnica | Fiškal — I. Crvene ptice autor: Ante Kovačić |
II → |
Fiškal je posjedovao staru, trošnu prizemnu kuću. Pružala se u duljinu svojih četrdeset hvati. Stajala je u sredini glavne ulice grada Krapine, tamo ispod stare kule Čeha, Leha i Meha, žuto bojadisana otkako je Krapinci pamte. To je pak mnogo, jer se može sa svom sigurnošću komplimentirati Krapincima da imadu vrlo dobru pamet. A stariji građani, o kojima se ne može dvojiti da u svako doba trijezno, ozbiljno i razborito ne sude, mogli bi svakako udariti u okladu da je ta kuća građena ako i ne istoga dana kojega sada u podrtinama kraljevski grad Čeha, Leha i Meha, to zastalno u istoj godini, dok je otac gvardijan, čim bi ga obilnija kapljica zagorskoga vina opomenula na stvari što ih je nekada čitao i proučavao, punim autoritetom iskusnoga historika tvrdio da je našao u kloštarskim pergamenima latinskim jezikom pisano kako su u kući fiškalovoj nekada držali svoje znamenite skupštine glasoviti krapinski suci. Upravo zato nekom pobožnošću, nekim osobitim počitanjem prolazili bi stari Krapinci mimo tu kuću.
Kako bijaše stara ta kuća i kako je imala svoju povijest, tako držahu njezina vlasnika veteranom fiškala verbecijanske škole, koji ne podnose u novotarijama skovanoga imena "odvjetnik".
Naširoko i daleko bio je poznat čitavomu Zagorju pod jednim, općenitim i časnim imenom "fiškal".
Fiškalova kuća odolijevala je uz malene popravke svim navalama novijih i mlađih vremena. Samo kada bi zimi ljuti sjever stao brijati s romantičnih krapinskih brdina i lizati svojim studenim jezikom po dolini kojom se stere Krapina, znala bi se i fiškalova kuća s temelja potresti, dok bi se iz njezina krova kao i iz stijena čula neka čudna škripa, nalična na polucviljenje, onako po prilici kano da bi gnjevne duše starih krapinskih sudaca nakon zaglavljene rasprave bježale po oštrom otkosu sjenokoše.
Dakle: fiškalova kuća bojala se ljutine zimskoga sjevera.
A vlasnik njezin, fiškal?
Treba prije svega spomenuti da je on bio pravnik zanatom, politik zanimanjem, a diplomat zabavom. Po tom se plašio trojega u životu: kao pravnik novih paragrafa, propisa, otpisa i ukaza. Kao politik svih novotarija. Kao diplomat bojao se Rusije i još nečega, a to bi bilo: da Amerika ne provali sa svojim slobodoumnim institucijama u Europu.
Vratimo se na njegov zanat.
Dvije ogromne sobe, kojih polovicu prostora zaprema starinska peć, bile su namijenjene uredovanju, bolje reći fiškaliji. U prvoj sobi od rana jutra do noći sjedio fiškalov adlatus gospodin Dugan. On bijaše podvornik, listonoša, upravitelj kuće, pisar, koncipijent, jednom riječju: sve u kući. A kada bi zavladao silentium u kancelariji, to jest vrijeme kada nije bilo posla, održavale bi se egzercicije: imao je naime gospodin Dugan s najvećom samozatajom i hlače krpati fiškalu.
Sve te poslove izvršivao je Dugan zdušno i savjesno uz vrlo čednu, ali i tačnu mjesečnu plaću od petnaest forinti s nekojim pripacima.
Kada počinje ova pripovijest, četvrta je nedjelja iza Božića. Zima je tako ljuta da se u fiškalovim sobama loži peć kano u paklu, a na prozorima jedva da led i do podne otopi.
Sa sjevera često zazviždi onaj ledeni demon kojega se fiškalova kuća toliko plaši.
A fiškal?
Fiškal brzim korakom šeće po objema sobama tarući ruke, dok mu se u obrazu vidi sada neka tama zabrinutosti koja svoj izraz daje u debelim naborima čela; sada opet sine nekakvo svjetlo nade i radosti koja se zazrcali u posmijehu obraza, a i na samom nosu, jer se čini kano da se on tom prigodom nagiblje prema lijevomu uhu.
Sada je dakako teško pogoditi!
Misli li on u toj šetnji po svojim sobama na zanat svoj, na fiškaliju, eh onda, kada je smrknut: valjda se roje otkuda novi paragrafi i naredbe. Kada je pak veseo: možda ih ukinuše.
Ako mu je ta šetnja zanimanje: onda misli na politiku, pa kada se smrkne: to sigurno napreduju novotarije i narodnosna buka. Sijevne li pak radošću: zastalno su sve novotare otpremili u Lijepu Glavu.
Ako mu je ta šetnja zabavom, pa kada se smrkne: onda nije za šalu niti do šale, jer su blizu Rusi i Amerikanci... Tko bi odgonetnuo?
No zaboravismo po običaju svih pisaca opisati fiškala. Izjaviti nam je umah da naš opis neće podati savršene slike.
Nizak je on i okrugao. Debela glava na kratkom ugojenom vratu lijeno se miče, a to micanje gospodina fiškala i muke stoji, jer kada god makne glavom, mora od srca i teško uzdahnuti. Kosa mu je kratka i suviše ostrižena, a bijela kano snijeg, dok mu je lice od tri podbratka, brci debeli, kratki, zašiljeni i crnom bojom namazani. Međutim, u govoru i u kretanju njegovu nema ništa osobito. Dvoje stanje redovno je u njega: ili je ljut, ili je dobre volje. Kada je ljut, neprestano puše i kriješti tankim glasom poput papige. Kada je dobre volje, uvijek mu iz grla prodire neki tanki smijeh koji kano da dolazi iz velikih šupljina debeloga trbuha a sličan je nekomu sitnomu rzanju te stoji u nesuglasju s govorom, pa možda upravo uslijed ovoga čudnoga tajnoga rzanja valja gospodinu fiškalu široko raskretati usta kada govori, što ga opet nemalo truda stoji.
U prvu sobu stupi dug čovjek kano žrt. Tanke noge, još dulje tijelo, glava malena, okrugla i plješiva, nasađena na vratu koji bi mogla i roda pozajmiti od njega. Iz lica mu štrlje iza uha odugi, žuti zalisci, dok mu je ostali dio obraza obrijan, pa i isti nos možda brije, jer se tako čudnovato svijetli i znoji. Ili mu pak svjetlo podavaju krupne naočale, a znoj postaje od tereta njihova? Nikada nije narav stvorila većega protuslovlja nego što je taj čovjek prema gospodinu fiškalu.
- Spectabilis, bonum mane praecor! - hrapavim glasom nazove pridošlica i utisne šarenu kapu od puhova krzna u džep od kaputa, dok kaput počne svlačiti.
- Bonum mane, domine Dugan! No jesu li se oni uredili i nacifrali? - prijazno će mu poći fiškal u susret.
- Kako vide, spectabilis domine - i okrene se Dugan okolo svoje osi.
Sada ga počne fiškal okretati još jedanput okolo i progledavati.
- A koga su đavla, domine Dugan, navukli te velike čizme i taj crveni rubac zavezali okolo vrata? Da ih purani ili gusaki sastanu na ulici, raznesli bi ih na kljunovima svojim!
- Spectabilis domine, znate valjda da posjedujem samo ove čizme, dok sam za najpametnije držao da za pet grošića kupim ovakav veliki rubac, jer se barem vidi ispod vrata...
U taj čas pokuca netko, a u sobu ispruži glavu mlad seljak noseći pod pazuškom purana.
- Dobar dan, Janko! Ajde unutra samo, ajde. Crvena ptico, dobro jutro! Ima li ih još više u gnijezdu? - prijazno će fiškal, napustivši Dugana.
Dugan kihnu od srca, a puran zabrbota na sav glas.
- Nazdravlje, domine Dugan! Nazdravlje, crvena ptico! Hoc erat demonstrandum! Rekao sam ja, ne prevarih se. Crvena ptica prepala se njihova rupca pod vratom! Neka pođu k mojoj štićenici, dat će im jedan od mojih ovratnika. Ujedno neka izaberu par cipela, osnaže i presvuku ove čizme...
- Ali, spectabilis domine, kako bih ja mogao k njihovoj gospodični štićenici, ta oni se boje da se u koga ne zagleda.
- Za njih se ne bojim. Nit vragova mati se ne bi u njih zagledala! Neka slušaju, domine! - počeo je pjevati fiškal poput papige, a to je značilo da se žesti. Dugana je nestalo. A sada se opet fiškal obrati k seljaku koji je ponizno stajao dok su gospoda svršila.
- A, crvena ptico! A, crvena ptico! Je li huda? - stisnu fiškal purana za podvoljak. - Vaša stvar, Janko, u redu: sve u najboljem redu. Pozdravite oca, a crvenu pticu odnesite u kuhinju. Dulje bih govorio s vama, no danas ne mogu, mnogo posla. Baš očekujem presvijetlu gospođu groficu...
- A, hm, hm... prosim, gospodin fiškal, u kuhinju? - počeše se seljak iza ušiju.
- U kuhinju, brate, u kuhinju! Aj, moja pitoma crvena ptico!
Seljak ode, a fiškal opet počne šetati sobama gore i dolje.
Ali Janko nije crvene ptice odnio u kuhinju. U krčmi, nedaleko od fiškalove kuće, sastalo se šest seljaka. Janko se već vraća među njih s crvenom pticom.
- Sada ajde ti, Juro, evo ti moga purana. Ne zabludi u kuhinju, nego ga donesi natrag ovamo. Onda ćemo ga svi po redu nositi u kuhinju i napokon prodati u Krapini. Jedanput ipak moramo mi fiškala nasamariti. Jer kada mu se ništa ne donese, onda nisu posli u redu, umah čovjeka otpravi, jer da nije došao od kuće.
Juro se nasmije, uzme od Janka purana pod pazuške i otputi se do fiškala.
Kuc... kuc... kuc...
Dugan je već bio uređen na svom mjestu.
- Opet muž! Recite mu da nemam vremena, drugi put! - naloži fiškal.
Dugan otvori vrata.
- A, Juro, dobro jutro! Spectabilis domine, crvena ptica!
- Neka uđe!
- Dobar dan, Juro! Zatvorite vrata. Zima ljuta, da ne ozebe crvena ptica! Posli su naši u redu. Samo se potrudite drugi put. Danas silan posao. Presvijetla grofica dolazi k meni.
- Hvalim lijepo, gospodin fiškal, a kamo bih s puranom?
- U kuhinju, brate, u kuhinju! Crvena ptico!
- Hvalim lijepo, gospodin fiškal.
Juro s crvenom pticom nije otišao u kuhinju nego opet u krčmu. Seljaci se grohotom smijahu, a s tim puranom otputi se do fiškala seljak Joža.
Iza toga donese fiškal pred Dugana čitav akt da prepisuje po redu na što dođe, neka vide stranke da se tu radi.
- Kako da već grofica ne dolazi? - mrmljaše fiškal.
- Spectabilis domine, velika gospoda o podne dolaze.
Kuc... kuc... kuc.
- Opet muž! Otpravite ga! - zavrišti fiškal.
- Crvena ptica, spectabilis! - najavi Dugan.
- Crvena ptica! A, dobre auspicije! Samo unutra! O, Joža, kako vam je?
- Zima, gospodin fiškal.
- A kakva zima dok nosite crvene ptice!
- Gospodin fiškal, a kako s onom mojom stvarju? Već dva ljeta pravda teče...
- Ovih dana sve će se urediti. U nedjelju dođite pitati, a crvenu pticu podajte u kuhinju.
- Zbogom, gospodin fiškal! Zbagom, gospodin pisar!
- Zbogom, prijatelju!!
- Tak u kuhinju?
- U kuhinju, brate!
Ali i treća crvena ptica vratila se u krčmu, zatim je došla četvrta, a napokon i peta.
- Bonum omen, bonum omen! - mrmljaše zadovoljno fiškal kod pete crvene ptice.
- Nosite, dragi, samo u kuhinju! No, gazdarica će se veseliti!
- Nazdravlje, gospodin fiškal! Nazdravlje, gospodin pisar! Želim im dobar apetit k obedu! Da se opet u zdravlju i veselju vidimo! - dovikivaše lukavi seljak izlazeći iz tople sobe. - Dakle u kuhinju?
- U kuhinju, u kuhinju, drage moje crvene ptice! - najslađim će glasom fiškal.
- Brus, ne crvenu pticu, dosta si ih požderao! - nakesi se seljak na dvorištu, a puran zabrboće glasno. Seljak se povrati s tukanom u krčmu među drugove na radost i smijeh kako su nasamarili gospodina fiškala. Crvenu pak pticu predadoše krčmarici da je pripravi za objed.
Dugan nije mogao premučati.
- Pet crvenih ptica na jedan dan, spectabilis domine! - A usta mu se zalila vodom od požude za pečenkom.
- Bonum omen, bonum omen! - mrmljaše fiškal. A najednoć nasta preobraženje za gospodina Dugana.
- Domine Dugan, kada je pet crvenih ptica, vi ste danas moj gost! Ostajte kod mene na objedu... Samo, što ta grofica radi da još ne dolazi!
Duganu su stala drhtati usta, ruke i noge. Tinte je prolio po aktu čitavu tintarnicu i svu polizao, samo da ne ozlovolji dobroga gospodara. Tom pak nezgodom zamrljao je nos, usta i ruke...
U to se začula kola.
- Ona je! Samo dostojanstveno! Vi joj poljubite ruku kada uniđe - naruči fiškal, a sam kano da se zadubio u akta.
- Dobro bi bilo da smo muže zaustavili da čekaju, neka bi se vidjelo koliko imamo stranaka - doda još fiškal.
Kuc...
Grofica uniđe, a siromah Dugan uhvati finu, malu ruku u rukavicama da je poljubi po nalogu svoga gospodara.
Grofica ciknu...
- Šta je zaboga? - skoči fiškal iz druge sobe.
Grofičina ruka bijaše sva zamrljana od tinte.
Nevoljni Dugan sada istom opazi kakve su mu ruke, i razabra sve uzroke i posljedice.
- Po vodu, vi domine, dugi Dugane, dugi magarče! - Sada je bio fiškalov glas prave papige. Znak da mu srdžba prevršuje.
- Premilostiva, prejasna grofice, veliki poslovi, žurba, preša, ništa ne manje uzbuđenje s dolaska prejasnosti... neka oproste... blagostivo oproste... - ispričavaše se fiškal.
- Zbogom, objede, zbogom, crvena ptico! - dihaše poraženo Dugan, noseći vodu...
Istom što je grofica sjela i njoj sučelice ponamjestio se fiškal, eto gdje sunu upravo pred njih supijani oniski seljak s košarom. - Ah stranke, stranke! - dihaše ljutit fiškal. - Nosite se do vraga danas! Nemam vremena, drugi put!
- Gospodin fiškal, ja se ne budem uvijek nosio! Pet godina mi tjeraju pravdu, nek vrag tjera njih i njihove posle s ovoga svijeta! Nek mi daju moja pisma, ja idem k drugomu, mladomu fiškalu, oni su već ionako stari, pak ništa ne razumiju!...
Ovo bijaše vrlo neumjesno pred groficom, dok je fiškal inače bio vičan takvim prodikama. Tu neumjesnost opazi vjerni Dugan te počne seljaka vući u drugu sobu. Međutim se seljaku oklizne košara, a jaja provale na tvrd pod, poprskaše i poštrapaše groficu i fiškala po odijelu i licu.
- Napolje, ti magarče muški! Ne znaš li da su to presvijetla grofica! Zar se tako pred gospodom ponaša?! - kriješti fiškal.
- Presvet... grofica... - ukroti se seljak - no, meni ih je žal, bog i bogme na moju dušu! Neka oproste, ali mi je jošte više žal jaja, što mi ih je ovaj gusak - pokaže na Dugana - izvrnuo iz košare. A bog opčuvaj svakoga tko u njihove fiškalske šake dospije... Seljak pobere košaru i otetura iz pisarne.
Međutim uz tolike nezgode današnjega dana hitro se povrati u fiškalovo tijelo mir i ravnodušje.
- Domine Dugane, zaključajte vrata, da nas i dalje ne uznemiruju stranke.
Zatim se okrene grofici.
- Presvijetla grofice, izvolite. Vi znate kako stvar stoji. Vaga božice Pravde je na mojoj strani. Pol svega vašega imetka pripast će za koji dan mojoj štićenici Jeleni. Osuda još nije pukla, ali se nadam da je već u konceptu. Međutim vi se predomisliste. Nuđate nagodbu. Posve u redu. Ovakva opreznost je vrijedna velike hvale. Vigilantibus jura! Pošto vi nuđate nagodbu, izvolite joj uvjete označiti.
Fiškal stane, prekrsti krupne demokratičke ruke na trbuhu i upre male oči u groficu. Činilo se kano da su te oči pronicave, kako igraju u dubokim rupama tovnoga lica.
- Nije baš tako stalna osuda na vašoj strani - zarumeni se plavokosa grofica Olga, krasna još žena, kojoj je moglo biti kakvih trideset i pet godina - barem me moj odvjetnik uvjerava da vi nipošto parnice ne možete dobiti; ali meni to već suviše sramote nanosi, pa da se barem već jednom primakne koncu...
- Da, da - uleti fiškal u riječ - moj fini kolega zna bome zavlačiti tu parnicu jer je ona dobra koza muzara milostiva grofice! A dakako, on hoće da i ne izgubite nade! Jer kada jednoć nagodbu sklopimo, onda neće više rasti njegovo plemenito stablo štono se zove odvjetnički troškovnik. A znate li, grofice, što je odvjetnički troškovnik? Gorušičino zrno od koga postaje silno stablo, a na stablu rastu plodovi... same brojke na umnož, a padaju plodovi u obliku silnih banaka u fiškalsku kesu! Ha, ha! Nagodba, pa je podrezano stablo plemenitoga moga kolege! Ha, ha!
Grofičine se oči zakrijesile sjajem udivljenja.
- Valjda su u svih odvjetnika ta stabla jednaka? - nasmije se ona.
- Nipošto, grofice. Ja na primjer imam klijente same seljake. Tu se čovjek mora cvekati i tući s mužekom za svaki novčić. A što sam uložio u ovu parnicu moje štićenice Jelene to bi vam moje knjige mogle kazati i moja bdjenja od tolikih i tolikih noći. Vidite, grofice, moja stranka nema otkuda troškovnika namiriti: dakle meni je stalo da i Jelena dobije parnicu, a ona je već imade na dlanu! Fiškal utakne kratke, debele ruke u džepove te stane ponosno koračati sobom.
- Čujte, gospodine - izvadi grofica finu hartiju plave boje - vi dobavite na svoj troškovnik dvadeset hiljada forinti, a vaša štićenica deset hiljada. Ukupno trideset hiljada forinti. Time je i previše luda naglost moje lakoumne mladosti naplaćena, kada sam išla onomu kukavnom čovjeku na ženidbeni ugovor prepisati pol svoga imetka. Ah, kupiti uz vjernu ljubav za toliki imetak tako siromašnog i tako opakog supruga! Oh...
- Presvijetla grofice - nasmiješi se resko fiškal - ja poštujem vaše tisuće; vaša pak mladost mi je dijademom života - ugrizne se fiškal za nokat - no ja ću čekati konac parnice: osudu! Vaše nepokretnosti plaćaju se ukupno s pol milijuna. Vi ste izvoljeli prepisati na svoga supruga polovinu svega, on je pak to prenio na svoju kćer Jelenu. Ergo, bolje je čekati na osudu!
- Gospodine, vi znate dobro da je ono opako stvorenje štono se nazivalo mojim suprugom ionako polovicu moga imetka profućkalo, a vi se sada niti ovom ponudom ne zadovoljavate. Obazrite se barem na moju bolnu mladost, pa na moju sadašnjost gdje sam bez svake zaštite koju sam zavrijedila i osobom svojom i položajem svojim. Ah, da mi je takav štitnik kakvoga ovo nezakonito seljačko dijete Jelena imade! - smilovno će grofica Olga.
Fiškal se ustavi pred njom i prijazno se podsmješkivaše.
- Grofice Olgo, jesam li ja jako star u licu?
- Čemu to pitanje? - prenu se Olga.
- Da požurimo nagodbu - prisukne brk fiškal. - A je li u grofice Olge još onoliko ponosne plave aristokratske krvi kao što onda kada je od njezine nemilosti i ponosa krapinskog čizmara sin, dobar juratuš inače ali crvene krvi, htio svršiti svoj život u rijeci Krapini, koja je na svu sreću bila toliko plitka da se ne bi niti vrabac mogao utopiti u njoj?
Grofica Olga glasno se nasmije.
- Ali, gospodine, čemu ta sjećanja?
- U prilog nagodbi! - tiše će fiškal dok doviknu Duganu da se može odnesti u kuhinju i ondje počekati dok se pođe k objedu...
Dva puna sata trajaše konferencija s groficom Olgom.
Fiškal sprovede groficu Olgu do kočije neprestano smijuckajući se. Ona mu na odlasku stisnu ruku ne progovorivši niti riječi.
Jesu li sklopili nagodbu? Kakvu? Budućnost će kazati.
Fiškal je vanredno široke volje, tare ruke gladi obraze, suče brkove i kano da pjeva natiho: "Nagodba! Nagodba! Jeleno, bit ćeš sretna! Nagodba! Nagodba..."
Kod objeda bijaše fiškal živahan, kakvim ga je rijetko kada tko vidio. Nazdravljao je Duganu, Jeleni, grofici Olgi, fiškaliji, Čehu, Lehu i Mehu te gradu Krapini.
Jelena bijaše vitko, crnooko djevojče, uvijek turobno, jošte nerazvijeno. Jedva je brojila petnaest godina.
Dugan je preumjereno i premalo jeo, hoteći se pokazati vrijednim časti za drugi put. Fiškal ga je hvalio uvelike, razlažući iz starih pisaca i mudroznanaca da je najveća i najljepša krepost malo jesti. Ta naime krepost rodi bogatstvom, a istom iz bogatstva postaju ljudi ljudima: postaju sretni i blaženi.
Gospodin Dugan, premda bi inače bio nasamu pol kuhinje spectabilisa progutao, postajao je oduševljen za fiškalovo razlaganje, a nos mu je planuo poput božura. O, nije li sreća u iluzijama! Možda je držao da bi i on mogao postati bogatim pod stare dane uz mjesečnu plaću od petnaest forinti austrijanske vrijednosti!
Objed je dospio na izmak. Jedna je misao vladala gospodinom fiškalom i njegovim adlatusom Duganom: sada će doletjeti crvena ptica na stol!
Sam fiškal uz prehvaljenu Duganovu krepost sustezao se od jela po onoj u moralu: abstine, sustine, da se što više naužije crvene ptice...
Jedna nada, jedan cilj bijaše principalu i adlatusu, kano ono fratrima poculum caritatis, to jest iza dobrih vina čaša najboljega; obojici bijaše danas alfa i omega: crvena ptica, crvena ptica! - -
Fiškal obilno pritakaše.
- Gucnite, gucnite, domine Dugan. Crvena ptica u crvenom se moru kupa i utaplja kano i ono u Svetom pismu Egipćani.
- U Svetom pismu Egipćani... crvene ptice... - promuca mudro adlatus i iskapi nadušak, a uha i nos kano da rastu crveneći se kano tri masivne paprike obješene na bundevi. Naočale Duganove zaokupila magla pare štono se isparivala iz lica i nosa vinom upaljena, te je već jedva raspoznavao principala.
- A gdje je do vraga crvena ptica! - lupi fiškal po stolu.
Gazdarica donese crnu kavu.
- A gdje je crvena ptica? Ta danas ih je pet doneseno i predano u kuhinju! - strogo će fiškal.
- Kakva crvena ptica, milostivi gospodine?
- Valjda znate da u našoj kući ne zovemo purana konjem Kraljevića Marka! Pet purana su danas mužeki donesli u kuhinju!
- Nijesu, milostivi gospodine, ni jednoga... - otare se pregačom flegmatična gazdarica.
Fiškal raskolači oči.
- Kakva je to čarolija?
- Prevarili su! - s rezignacijom će tiho Dugan, srknuvši vina koje mu je prisjelo da su mu sve suze vrcale kako se od kašlja zaduhao...
- Kako prevarili? Kako prevarili? - pita ozlovoljeni principal.
- O, naši mužeki su gori od Amerikanaca! - doskoči Dugan koji je već također znao što mu principal drži do Amerikanaca.
- Ceteris exmissis... ja ću, spectabilis domine, umah saznati kakva je to lopovština. Ja ću ih potražiti, ja ću ih naći, o ja! - ustane Dugan, otare i naravna naočale, ostavi principala i pođe u grad.
U krčmi je doznao cijelu pripovijest. Kolala je ona već i među samim Krapincima na opći smijeh, kako je pet mužeka s jednim jedinim puranom hodočastilo k fiškalu. Taj jedan jedini puran predstavljao je onih pet crvenih ptica od kojih ni jedna niti u kuhinju niti na stol gospodina fiškala doletjela nije.
Dugan je našao one smjele seljake u krčmi. Za preveliku gorljivost za svoga principala izlemaše ga pijani seljaci kada je stao na njih navaljivati kako se usudiše s njegovim gospodarom tako ružno pošaliti. Samo svojim brzim i dugačkim nogama imao je zahvaliti adlatus da je ipak zdrav došao drugoga dana u pisarnu.
A fiškal kada dozna tu vrašku mušku šalu, uzdrhtat će pred kobnim amerikanskim duhom što se već tako blizu njega došuljao da već ulazi i u njegove vlastite klijente!
Međutim, on još srče crnu kavu i prevraća svakojake misli: o crvenim pticama, o grofici Olgi, o nagodbi, o parnici, o Jeleni, pa je zabrodio morem prošlosti...
Da vidimo!