Dundo Maroje/Treći čin

Prvi prizor

POPIVA i BOKČILO

POPIVA: Bokčilo, gdje reče da ćemo nać Mara?

BOKČILO: Na voštariju "od zvona".

POPIVA: Da umiješ ti poć?

BOKČILO: Ja, bijedan, ne znam ni gdje sam ni kud idem, nevješ kao slijep.

POPIVA: Da hodi sa mnom, ja ti ću vođak bit.

BOKČILO: S tobom, Popiva, moje srce popîvâ; ja s tobom makar u pakao. Golemo ti vince ono u gospođe biješe; hubava ti je vladika u njoj.

POPIVA: Bokčilo, ono je Dalmatinka, ono je dalmatinsko mlijeko sisalo.

BOKČILO: Vidjet je; nije kako i one brižne šturljive njeke parlašuše.

POPIVA: Je li gospar Maroje zlatijeh dukata donio?

BOKČILO: Donio je njeku skrinjicu; teška je, mnim da je munida u njoj.

POPIVA: Dobro naši posli idu; pođ'mo najbrže!

BOKČILO: Kuha li se večera doma?

POPIVA: Stoj miran, biće svega.

BOKČILO: Tebi se priporučujem, Pôpo, Popiva, moj kneže i gospodine!

POPIVA: Što ć' ino neg da si sit i pjan?

BOKČILO: Ah, da te Bog veseli, - to toliko hoću.

Drugi prizor

DŽIVO (sam)

DŽIVO: Moj Bože, mučno ti je umjet živjet na svijetu; mučno ti je znat što se hoće čovjeku. Nam mladijem uspara većekrat da sve znamo i da sve umijemo; ma brijeme, koje nam je meštar, uči nas i kaže nam dan po dan er što veće naučivamo, tot manje umijemo. I para da su veće scijenjeni oni ljudi koji u sebi drže da manje umiju neg oni koji se scijene da vele znaju i razumiju, er tko se vele scijeni, a ne umije, operavši čini veću štetu neg koris. Ja, budući u Dubrovniku, paraše mi da sve znam i u mojoj prozuncijoni desponjah se moju prvu bratučedu Peru svjetovat i navesti da ide u Rim vjerenika iskat Mara i da iz tečina haholjka izme trista dukata, kako je i učinila, a sve to ne stavljavši pamet na što ima doć, neg slijedivši volju ku ktjeh ovizijem ludijem medzom ispunit za poć u Rim, - volju ka mi paraše slatka, a sad mi se je u grkos obrnula. Ovdi sam, a ne znam ni umijem koji partit obrat. Peri ne basta animo vjereniku se ukazat, a meni manje od ruke ide rijet mu. Dubitam er bi mi za zlo imao er ju sam doveo, i ne bi manjkalo da me ovdi u Rimu čini ubit. In fine nije njemu odkrit ovu stvar, ni znam što ću. Paraše mi iz Dubrovnika otit na pjačer u Rim, a ja sam došao na misli, na nesan, na velika fastidija, a najveće mi je mislit, kad se vratim u Dubrovnik, koja mi će čâs bit od ludosti koju sam učinio; i ako mi je paralo da što umijem, sada razgrizam gdi me je moja prozuncijon dovela. Napas, gdje ne mogu ni naprijed ni nazad, ni znam ni umijem što ću, trijeba mi je čekat da sam s neba mirakulozamente pomožen, inako tonemo na prješu. Ah, fortuna, gdje me si dovela?! Poću se vrtjet po Rimu sjemo, tamo, da me tuga prođe i čekat manu s neba ili ostat ruinan.

Treći prizor

SADI Židov, LAURA

SADI: Tik, tok!

LAURA: Chi e giu? Sadi, sete voi?

SADI: Signor Marino sarebbe tornato?

LAURA: Non e tornato ancora.

SADI: Signora, io ne ho da far un pagamento da qua a una ora; per altro non vi daria fastidio.

LAURA: Mo ben, signor Marino non potra star a venire.

SADI: Signora, non averesti voi alle man qualche scudo? Ne avevo gran bisogno.

LAURA: Non certo, Sadi mio, tornate da qua a un poco, e sarete soddisfatto.

SADI: Faro quel che piace a vostra signoria.

LAURA: (O, son fastidiosi sti giudei!)

Četvrti prizor

SADI, zatim MARO

SADI: Per Dio di Abram, Isac et Jacob, fui pazzo a lasciar quelle perle! Cortigiane, ah! Bertoni, ah! Non bisogna dormirvi su questo fatto, bisogna sollicitar, infastidirgli e battere il ferro mentre e caldo. Son cento e cinquanta šcudi, non sono frašche. Ma ecco signor Marino, per Dio. - Basio la man a vostra signoria, signor Marino.

MARO: Che c' e, Sadi?

SADI: Le trenta perle che ha tolte la signora, a cinque šcudi l' una, montano šcudi cento e cinquanta.

MARO: Oh, Sadi, montano troppo!

SADI: Di tanto abbiamo fatto el mercato, et ella se ha contentata.

MARO: Poiche ella se ha contentata, mi contento anche io.

SADI: I danar avreste appresso?

MARO: Andavo ora a casa a portarveli.

SADI: E dove vi trovaro io?

MARO: Venite dalla signora.

SADI: Non potria venir con essovoi a casa.

MARO: Voi sete fastidioso, Sadi! Quando vi dico io, tornate da qua un poco dalla signora, et sarete soddisfatto.

SADI: Quel che piace a vostra signoria, signor Marino; vi son servitore.

MARO: Addio, vago a casa.

SADI: Andate in bonora.

Peti prizor

SADI (sam)

SADI: Cazzica! Non besogna esser pigro a questo fatto; costor a pigliar roba sono facili, a pagarla sono duri piu che 'l diamante. Non vo andar altrimente a casa, vo ascondermi drieto a questo canton per aspettar questo mio messia. Se non gli infastidišco, stentero da aver il mio.

Šesti prizor

MARO, zatim LAURA

MARO: Jedva se izeh od ovoga vražijega Žudjela! Počela me je nesrjeća persegvitat; trijeba će bit plaćat duge, a vrag uzeo i dinare, a dinara nije! Iznio bijeh dvijesti dukat za platit dijamant i rubin što sam sinjori obećao, - neću 'oj manjkat. Ako oni vražiji Žudio izide, triba mu će bit kontat od ovizijeh dinara sto i peset škuda za perle. Jeda ne izide! Poću do sinjore, da mi ne bi za zlo imala jer nijesam, jesu dvije ure, u nje bio; i ono što me oni vražiji otac tjera dat joj razumjet štogodi drugo. Još da sinjora uzazna ove moje tuge, toprva bi na mene sva zla pala.

LAURA: Signor Marino!

MARO: Bene mio!

LAURA: Čula sam, drago mi je.

MARO: Što si čula?

LAURA: Od mene tajiš?!

MARO: Što, sinjora?

LAURA: Da ti je otac prišal ovdi. Što mučiš? Jeda ti nije drago er ja znam?!

MARO: Tko ti je rekao?

LAURA: Junak njegov bil je ovdi; veli: na proštenje je došal. Vele da je vele trgovine donil.

MARO: Zbilj li govoriš?

LAURA: S Popivom je taj junak otišal na oštariju della campana za dvignut starca i povest ga u vas doma.

MARO: Ter je Popiva to učinio?

LAURA: Zač ne?

MARO: Imao je najprvo k meni doć. (Ah, kurvina traditura, zaklat ga ću!)

LAURA: Ča je on kriv? On mni dobro učinit; a zač? Na vjeru ti je dobro učinio.

MARO: Sinjora, ne za ino neg er ima sve mene pitat. Poću najbrže nać ga.

Sedmi prizor

SADI i prijašnji

SADI: Ben trovata la signora vostra, signor Marino!

MARO: Sadi, ho una faccenda di gran inportanza, non mi dar fastidio ora!

SADI: Signor, ho a far un pagamento, ora ora, di ducento ducati; altramente andaro in pregione.

MARO: Non tegli posso dar ora.

SADI: Rendetime dunque le mie perle, che io non mi posso passar altrimente. Crederei potermi servir da voi a ogni mio besogno di trecento et quattrocento ducati come d' un banco, et ora al bisogno non posso aver il mio.

MARO: Sadi, non pensavo che voi fossi tanto fastidioso.

LAURA: Soddisfatelo in sua malora, poich' e tanto inportuno.

MARO: Non e, signora, che io non li posso contar sti denari ora ora, ma il bisogno grande che ho mi spingeva ad andar presto, e i denari sarian, come sono, a ogni suo piacer. To qua: cinque, dieci, quindeci, etc. etc. Sete soddisfatto?

SADI: Signor si, gran merce alla signoria vostra! Se non avevo bisogno ora, non vi davo fastidio; abbiateme per escusato. Un' altra volta servitive della roba mia, con danari et senza, a ogni vostro piacer.

LAURA: Sadi, ricordatevi di quel pendente.

SADI: Signora si, mi racordo bene.

LAURA: Signor Marino, c' e uno che vende un pendente, domanda duacento šcudi, una bella cosa obisit ga! Nove perle! O, dobro ti bi stao!

MARO: Sve što je tebi drago, sinjora! Da ga vidimo; poću ovi posao opravit.

LAURA: Na večeru te čekam.

MARO: Ne znam hoću li moć.

LAURA: Ukradi se i dojdi.

MARO: Učiniću sve što je tebi drago! -

Osmi prizor

MARO, zatim POPIVA

MARO: Vrag uzeo čas i hip kad izide ovi Žudio! Izeše mi sto i peset dukata! Toliko mi ne ostaje u ovo zlo brijeme, - vražije brijeme koje mi se pripravlja za ruinat me, za rasčinit me. Ah, Popiva, ruinao me si, poveo mi si vraga oca u kuću, - razgledat će moje stvari! Pacijencija! - Veseo ide, a meni srce plače! - Bevegna galanti! Per Dio s' džintio mladić i umiješ sve; gdje si dosle bio?

POPIVA: Gospodaru, otac ti je došao.

MARO: Tebi došao zao dan, zlo godište! Vrag ti po dušu došao!

POPIVA: Gosparu, za Boga što je? Što je intravenjalo? Jeda sam koji eror učinio? Da se remedijava, ako smo koji eror učinili.

MARO: Jeda si koji eror učinio? Ruinao me si!

POPIVA: Za Boga, što li? Kako li?

MARO: Ajme, nije remedija, pse jedan! Ti je neotac: došao je za osramotit me, za ruinat me u Rimu, za gledat mi konte, za reprendžat me, za kastigat me!

POPIVA: Govore da je došao na proštenje i da je donio čudne prateži i trgovine; i on govori.

MARO: A je li onomu neprijatelju Božijemu vjerovat? Ti ne znaš kako me je prid sinjorom našao i kako je za mnom trčao s kordom, i ja sam u ono all' improvvista fengao ne znat ga, i tratao ga sam mahnica, i barižeo ga je bio odveo u tamnicu za oružje. Vrag uzeo kad ga nijesu objesili, pokli on meni ove muke zadava. Ne znam koji ga je vrag činio pustit; za oružje u Rimu idu vješala.

POPIVA: Ajme, tako li je? Njetko nam je novelu učinio! A nitko ini neće bit neg Pomet; ne imaš inoga neprijatelja u Rimu neg onoga traditura.

MARO: Ajme, ne znam ni tko je ni što je, neg vidim er mi je sve zlo na glavu palo. Dohodi mi volja uzet nož ter se ubosti i ne patit veće tolike tuge.

POPIVA: Gospodaru, ne valja se desperavat ni tako abandonavat; svemu je remedijo neg samoj smrti. Da se ide na remedija! U fortuni se dobar mrnar poznava; na provu od ognja fineca se od zlata poznava. Nije ga tu plakat ni ktjet umrijet, neg se ne abandonat, pomagat se.

MARO: Ja sam izgubljen, ja ne umijem što. Za rane Božije, je li koje remedijo? Da, nauči me, sve ću činit.

POPIVA: Hoć' činit što t' ja velim?

MARO: Hoću, sve ću činit! Ti meni sad budi gospodar a ja ću tebi sluga, istom da se isplije.

POPIVA: Dokle čovjek može koporat, valja da se pomaga.

MARO: Ovo sam, da koporem i da se pomagam.

POPIVA: Učin' ovo, i našao ju sam!

MARO: Da se čini, kad ju si našao.

POPIVA: Pođ' u sinjore i odkrij jo' se.

MARO: Ovo je džusto rijet: "Pođ', uzmi konopac ter se objes'", - ter se sinjori odkrit!

POPIVA: Čuj me, per amor de Dio, daj mi rijet.

MARO: Reci; davam ti rijet. Ah, fortuna!

POPIVA: Velim, pođ' u sinjore. Sinjora scijeni - i ne bi jo' vas svijet dao razumjet da je inako, - da tvoj otac ima velike trgovine, prateži i zlato; i scijeni da je prvi bogatac ne od Dubrovnika, ma od svega Levanta, i zna er ne ima neg tebe jednoga sina.

MARO: Zna, sve zna! Kako tolike partikularita ona može znat?!

POPIVA: Kortidžane, prije neg uzmu jednu taku pratiku, hoće znat tko ti je na krštenju bio, - što ti ne znaš, - a neg tko ti je otac i kako je i što može i ne može.

MARO: Nu, bud' je tako, ter što pak?

POPIVA: Pođ' u nje i odkrij jo' se u dvije riječi: "Sinjora, sad je brijeme da me pomožeš, a ja, ako sam tvoj bio ovoliko, sad mislim bit vas tvoj sa svijem mojijem imanjem. Ti dobro znaš tko sam i tko je moj otac. Mene znaš kakav sam s tobom, a moj je otac od lakomijeh ljudi od svijeta: ktjet mi će iskat konte, a dinare sam s tobom spendžao; mni da sam spendžalac, er su oci taki". Da Sadi ebreo provedža svita za jedne tri tisuće dukata, a da mu sinjora da penj, da se samo ta finta mostra učini, ne drugo.

MARO: Nut riječî; sinjora da mu da za tri tisuće dukata penj! Para li mao penj od tri tisuće dukata? Ne imaju za tri tisuće dukat dzojâ papine nepuče!

POPIVA: Papine nepuče? Oto joj si ti za tri tisuće dukat dosle dzojâ iskupovao, a zaboravio si. Ma neka dzoje stoje; sinjora ima na jednom banku za četr tisuće škuda, što ti, morebit, ne znaš. Ma ne gleda' ti ništa ino, neg viđ jeda ti ovo može reuškat.

MARO: Ter kad se nađe prateži za tri tisuće dukat i sinjora obeća, što da poslije učinimo?

POPIVA: Sve da učinimo, sve da napravimo; tizijem se će sve načinit. Da ti pođeš i da se svučeš iz toga veluta, i da se obučeš na trgovačku, i da pođeš k ocu i da fendžaš, da ti ono nijesi bio najprvo, ma tkogodi tko tebi prilikuje. I kad ti ustjedbude iskat kont, ukaž' mu svite, a od ostaloga da' mu razumjet da si gdjegodi poslao, ali da imaš skodžat. I dođ' k njemu s reverencijom.

MARO: Stvari fastidijoze, partiti mučni, a svlačit se iz ovizijeh haljina! A i ne imam haljina od svite.

POPIVA: "Partiti mučni, a i ne imam haljina od svite!" Trijeba se je ne abandonat, ako hoć' ne ostat sramotan i ružan po bradi i po glavi. A brineš se haljinami, kako da u Žudjela nije haljina tacizijeh za okordat, - gran cosa! Kao se si u adversitati veoma izgubio! Svak u dobru umije papat, ma nu mi se u zlu umjej akomodat.

MARO: Oršu, Popiva, rekao t' sam da te ću slušat; što mi veliš, sve ću učinit. Hod' naprijed, vod' me kud znaš.

POPIVA: "Vod' me kud znaš!" Da' da tanac izvedemo! Tao ti Boga, što "vodi me"? Otresi se, da pođemo k sinjori s svijetlijem obrazom, er ako sinjora nota tvoju malankoniju, u suspet uze i ne učini ništa, a tebe udri nogom.

MARO: Oršu, Popiva, resolvao sam se! Da se ponesemo kao indženjozi ljudi, da se ide k sinjori. Ne bi li bolje bilo da ja najprvo s Sadi Žudjelom govorim i da njega najprvo desponjam?

POPIVA: Ekčelento, dobro bi bilo! To te hoću gdje se i ti počeo indženjavat.

MARO: Bî li u Džanpjetra zlatara?

POPIVA: Bih.

MARO: Hoće li donijet rubin i dijamant?

POPIVA: Rekao mi je odsad do kvart ure da će doć u sinjore.

MARO: Ne bi zlo bilo da sinjori ja realo rubin i dijamant, koji će Džanpjetro donijet, darujem i prid njom platim.

POPIVA: A hoć' imat dvijesti škuda na ruci?

MARO: Nješto imam, a nješto se mogu učas vrh dvije kolajine moje velike i vrh manilja servat. Ajmeh, Popiva, veće nije dukât! Ako nas srjeća ne pomože, otidosmo na ošpedao.

POPIVA: Bit će što da Bog; chi ha tempo, ha vita.

MARO: Platio sam sada sinjori kolarin od perala; oni vražiji Žudio htje danas dinare u najveću moju potrjebu.

POPIVA: I drago mi je, neka sinjora volentjerije učini nam ovi pjačer. Oršu, da se čini što se ima činit.

MARO: Pođi ti u Džanpjetra zlatara, da donese džoje, a ja ću poć dinare provedžat za platit ih i nać Sadi Žudjela i desponjat ga za ovu rabotu.

POPIVA: To te hoću, tako mi otresen budi! Pođi, a ja pođoh po zlatara.

MARO: U kući si onoga neoca ostavio; provrć mi će sve moje bagatele, pacijencija! Ovdje trjeba učinit srce od lava a obraz od zle žene.

POPIVA: Hodi veće, ne pita' za drugo.

Deveti prizor

PETRUNJELA, zatim TRIPČE

PETRUNJELA: Jezus, abe Marija, kad se ovako stavi koja na koga, tako ni ije ni spi, neg sve njega hoće, sve o njemu misli. Ova moja gospođa, odkle je čula da je Maru otac donio tolike trgovine, tako... Ah, zaboravih Maru rijet da se svrati u drapijera Luke, da mi čini donijet peču veluta karmizina za vesturu; ah, zaboravih i da čini donijet drugu peču demaškina bijela; ah, i da se svrati u kožuhara za onu poctavu od dzibilina i za drugu od riza. Sjetna, sakraja koliko da ovi ima gdjegodi puč dukata, ter da ih romijenčom crjeplje. Uh, brižne ve one dubrovačke potištenice štono se čersaju bulom i usta na suhvicu čine u koretu od abe; kad optoku koja od dzetenina ima na koretu, para joj da je njeka gospođa velika, - u cokulicah! A, sjetna, ako dvaš na nedjelju vare, i još da im može to bit! A ove? Odre od svile; što nose po kući, od svile; kamare im su obstrte svilom; sve u srebru ijedu, ijedu vazda letušte; svaka hoće dvije kamarijere, koje ini posao ne imaju neg nju oblačit i kamaru načinjat, - a kako to! Ja ne smijem joj ni u kamaru uljesti; ja kuham i perem, i jošte s drugom.

Brižna se ja zagovorila sama; govorim kao da komu spovijedam ovo. Ma, rasuta, gdje ću ja sad Mara nać? Reče mi: "Trči, stignut ga ćeš". Stignut ga ću! Vragut ped neću tamo! Stât ću ovdi s strane, ter se ću nagledat za dušu ove milosti Božije, i u sebi ću mislit da hoću za muža koji bi mi najdraži od svijeh ovjezijeh ljudi bio. Oni ima veličak nos: uh, ne bih ga u srjeću! Ah, oni, brižna, velika ti usta ima: uh, ne bih ga za muža, dušom mojom mnjela bih da me će ončas proždrijet. - Ma tko ide ovo ovamo, sjetna? A nut ovoga s nosom i s grbom, nješto u sebi mrmori; poću čut što blede oslova nemanština jedna.

Deseti prizor

TRIPČE (sam), zatim PETRUNJELA

TRIPČE: Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. Hoće rijet da ljudi - son stato a scola, non parlo miga a caso - velim, hoće rijet da ljudi partičipaju, misser mio, od ovizijeh bjestija. Lav ima srce i zec ar contradio; pas vjeran - lisica liha; prasac u gnusnoći - armilin u čistoći; vuk grabi - ovčica s mirom stoji; osao trom - konj brz; ljudi njeki od rampine, - njeki daju; njeki osli - njeki la gentilezza di questo mondo, njeki crnilom meću kao i hobotnica, a njeki čisti u jeziku, čisti u misleh; njeki "Or misser mio, or misser mio", šaren kako i zmija, vlači se tiho kako i zmija; čovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika' š njim, da te otruje. Omo coperto di lupo cerviero, intrinsecus autem sunt lupi rapaces; a fructibus eorum cognoscuntur. Sve što se od pelicara rodi, šije peli; a sve što se od mlinara rodi, sve múku krade. Et concilium fecerunt, ut dolo tenerent. Intendami, fraello, se poi, che mi intendo molto ben mi.

PETRUNJELA: (Brižna, ovo njeki para meštar od skule, govori da se sam razumije. Sjetne ve njeke pridrti!)

TRIPČE: E per tornar gdje bijeh, za ne platit dva soldina pijene; jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni. Cum santus santus eris. Chi nasce matto, anniegati, - tuo danno. S dobrijem opći, ako ć' dobro imat; ja malo prije bez objeda ne ostah za njeku bjestiju.

PETRUNJELA: (Sjetna, ah, ah, ne mogu srcu odoljet da se ovomu čovjeku ne javim kad je našjenac.) - Našijenče, dobar ti dan! Našega t' mi, našega! A reče ona:

        Jaše ga,
        bez našega
        nije tega,
        naš mi dvaš,
        nije laž,
        noć i dan,
        gdje ti je stan?

Što mi se gonenu?

        "Tvrdo ti,
        meko ja;
        tvrdo u meko
        dah ti ja;
        pođi tja;
        opet htio bi;
        bogme i ja".

TRIPČE: Po svetoga Tripuna, ovo što htijah! Da si čestita i da je čestita srjeća koja me na tebe namjeri, našjenico lijepa i pjaževola. Ja bogme ugonenuh er ovdi dođoh; nađoh što htjeh.

        "Ja sam tvoj,
        budi moja;
        tebi moj,
        meni tvoja;
        sladak san
        i pokoj;
        dobra volja,
        a bez znoja".

Ugonen' ti meni ovu, da ja tvoju ugonenem.

PETRUNJELA: Ugoneni:

        "Nitko ni
        došao, pošao;
        a on mni
        da je ošao,
        a sve sni".

TRIPČE: Bogme neće bit san, ako ti hoćeš, moja našjenico lijepa i draga.

        Ja moje,
        a ti tvoje
        da' na srijedu;
        da' svak svoje,
        da se od dvoga
        jedno učini;
        sunačce mi tobom sini.

PETRUNJELA: Sjetan našijenče, salačljiv ti si, ah, ah, ah!

TRIPČE: Po svetoga Tripuna blaženoga, kao si ti perla, gioia de oriente. Ja bih s tobom život učinio kad bi ti htjela.

PETRUNJELA:

Ja bih htjela,
kad bih smjela;
majka ne da,
sve me gleda.
Ne muči se, sve zaludu,
a razumjet davam ludu.

Ma ovo njetko, brižna, njetko ide. Stan' s strane da ne mni štogodi.

TRIPČE: Ki će vrag bit?

Ugo izlazi Tudešak.

Jedanaesti prizor

UGO i prijašnji, zatim LAURA

UGO: Ah, Pomet, traditor Pomet, ah, ma fraj!

PETRUNJELA: Brižna, što veli?

UGO: Garzona cognoscer, serfitor de tua patrona; mi star suo serfitor, et mi foler mal. Mi trar ducati mille, to mila, quanto foler.

TRIPČE: Nut vraga gdi je došao tantat me, smesti me i posao mi ištetit!

PETRUNJELA: Missier, signura parlar ti, mi non ghe parlar, mi non se impazzo, no.

TRIPČE: Dico, gintilomo, ande a far li fatti vostri, non te inpazzar qui; questa e cosa mia, veh!

PETRUNJELA: Ga star qui, non ghe posciu andar mi.

UGO: Che foler? Ti foler combatter con mi?

TRIPČE: So anche combatter, quando bisogna. Ti par cosa da gentilomo disconciar i fatti mei?

UGO: Che aver tu far con questa?

TRIPČE: Aver che aver, - ho a far; e a te non ho a render conto di fatti mei.

UGO: Fer Tio, fer Tio, tu star attorno qua e lasciar braghe e vita. Levar qua, fuggir de qua!

PETRUNJELA: Missier, signur, non ghe far piazza! A tutti star passeggiar. Misser Domeneddio dao; nebogo, nut vidiš li?!

UGO: Fer Tio, mattar te ancora, puttana, e puttana tua padrona mattar. Fenga cancar a tutti!

TRIPČE: Con arme e con superchiaria sei venuto! Ti par esser in terra tudešca e bravar. Pon mente e guarda ben con chi hai da far.

UGO: Jo, jo, fenir, fenir qua!

PETRUNJELA: Nut, vrag ti dušu ne uzeo! Puttana dir a signora, e mi šon puttana?! Lažeš posrjed usta tvojijeh! Tua madre, sciurelle, fratelli e tuo pare puttane! Vidiš li, nebogo, kako nas je našao! Ne ti piu venir casa nostra, ne mi averzer, e ti špander acqua calda supra testa, tot!

TRIPČE: Per la verzina Maria, can mio padre?! Ah, Dio, rad bih se ja i ti gdjegodi na samu nać: per Dio, po Boga i svetoga Tripuna blaženoga, che ti faro veder le stelle a mezzugiorno. Nemo' istom da ja počnem igrat nazbilj e davvero.

UGO: Jo, jo!

PETRUNJELA: Jao ti vazda kako jednomu manigoldo di furche!

TRIPČE: Po Boga, ako počeh igrat! Se comenzo giogar delle man!

UGO: Che dir ti zocar con man? Ti spettar!

TRIPČE: Vidite li! Superchiaria! Con arme!

PETRUNJELA: Nut, nebogo, gdje nas siječe! Idi! Cancaru ti vegna! Per Dio ti ga cavar occhi cun queste man!

UGO: Puttana! Mattar, tu non viver; puttana ti et tua patrona.

PETRUNJELA: Madunna cara, madunna, averzi!

Sinjora Laura s funjestre.

LAURA: Che rumori son questi?

PETRUNJELA: Madunna, me ga voler ammazzar giudio! Htio me je zaklat.

TRIPČE: Inmezzo di Roma far queste sacperchiarie a omeni dabben! Vado de longovia al governator. Saperai, can traditor, s kijem imaš što činit.

UGO: Ti fenga il cancar, puttana!

LAURA: Signor Ugo, a gintelomini pari toi non si conviene far queste cose.

UGO: Che far? Ferito! Mattar puttana.

Izlazi Popiva, govori s sinjorom.

Dvanaesti prizor

POPIVA i LAURA

POPIVA: Koja je trjeska ono? Sinjora Laura, što oni Tudešak bravaše?

LAURA: Ne znam! Mnim da se je pomamil.

POPIVA: Sinjora Laura, sama vidiš, ovo je Pometov gospodar; taki i sluga! Ah, ah, smijejem se od Pometa, od onoga ribaoda; gdi je, kako je uzaznao da je Marov otac došao i da je donio tolike trgovine? Ah, sinjora, galant je čovjek oni Marov otac. Da ga vidiš! Jedne prezencije! Gospodar čovjek, kako i jes. I uzaznao je da Maro u tebe pratika; veli: "Mlados je taka, i ja sam u mlados gori bio"; veli: "Drago mi je, er almanko s galantom ženom pratika". I za vratit se, oni ribalad Pomet, kako je uzaznao da je gospodar došao s tolicijem bogactvom, vidio je er s svojijem Tudeškom trijeba mu je daleko stât od tvoje kuće.

LAURA: Dalek stât od moje kuće?! Umim ti rit er ću činit da izdalek gledaju.

POPIVA: I što ne mogu na dobru, hoće ribaldarijom pomagat. Iznašao je jednu astuciju: čuo ga sam iza jednoga kantuna gdje šapće s njekijem i dogovara se da dođe k tebi i da ti reče: "Maru je otac došao, lakom je čovjek; uzaznao je er je Maro dinare spendžao, hoće mu dvignut fačende i hoće ga povesti s sobom u Dubrovnik". I drugu je neslaniju našao, s kojom će prida te doć, - da je oni mahnitac ki ga maloprije tjera s nožem, da je njegov otac.

LAURA: Ah, ah, dobra je ta!

POPIVA: Ribalad jedan, nut što je inmadžinao! Bi li vrag ovaku astuciju inmadžinao?!

LAURA: Ribaldi ribaldarijom hoće sa mnom živit. Ja Mara ljubim s pravoga srca i, ti vidiš, odgonim svakoga, a njega samoga hoću, i njega samoga ljubim i ljubiću do smrti.

POPIVA: Vidi se, sinjora, sve se vidi; a ta tvoja ljepota i ti spirit tvoj, koji ne ima para u svem Rimu, ne more inako učinit neg ljubit onoga koji tebe adora, onoga koji je čertamente denj od tvoje ljubavi. Jedna je stvar, - nješto se brine, malo je u fastidiju.

LAURA: Ča se brine? More li gdje moja pomoć u taku brigu?

POPIVA: Ah, zaboravih ti rijet: bili smo u kožuhara; gotova je foldra od dzibilina.

LAURA: Kad ju će donijet?

POPIVA: Rekao mi je, sjutra ju će u jutro donijet.

LAURA: Da onu od riza?

POPIVA: Svršuje ju; Maro je sam bio u njega. Ah, koliko te oni vlasteličić ljubi!

LAURA: Ima zamjenu. Nu kaž' mi, u kom je fastidiju?

POPIVA: Rad bi, kao je užanca od trgovaca, ukazat ocu da je štogodi i na trgovinu nastojao, neka mu dobrovoljnije da imanje u ruke. Stavi malo na udicu, da uhitiš vele, - razumiješ me?

LAURA: Ah, ah, dobro veliš; mogu li ja što u to pomoć?

POPIVA: Sinjora, a što ne moreš? Sve ti moreš. Ma se morebit akomoda; neka, dogovorićemo se, još ćemo govorit. Sinjora, trijeba je da se svi indženjamo na koris. Što je on, to si ti; što si ti, to je on; njegovo dobro - tvoje dobro, a ja vam sam vjeran sluga. Odsada ćemo, scijenim, largije živjet; kad je veće dukât, razlog je da se i veće pendža; za ino nijesu dukati nego da se pendžaju.

LAURA: Istinu veliš; ja sam pripravna za Mara život a neg ča ino.

POPIVA: Ti si vazda prava gospođa bila, i bit ćeš uvijeke. Poću, sinjora, u Džanpjetra zlatara činit da donese rubin i dijamant.

LAURA: Pođi. Ako vidiš Mara, reci mu da dojde k meni.

POPIVA: Hoću, sinjora!

Trinaesti prizor

POPIVA, zatim MARO

POPIVA: Mogah li, mogah li igda u bolji čas doć k sinjori neg dođoh? More li ijedna stvar bolja bit neg što avancah trat Pometu? Er znam; doće k sinjori, naše jo' će tuge spovidjet; - rofijan je astut! Ova naš će impresijon od sinjore štitit: da joj najveće istinu Pomet pak govori, neće vjerovat; scijeniće da Pomet za svoj interes govori zlo od nas. Ah, Maro, gdje si, Maro? Sad iskrsni, sada si od potrjebe. Ma ovo ga, per Dio! - Ah, gospodaru, nigda nijesi na bolje brijeme došao neg sada! Avancao sam Pometu trat: rekao sam sinjori s dobrijem načinom da ne vjeruje Pometu, ako što od nas zlo reče; er će ribalad doć k sinjori sa svijem našijem tugami. I vrgao sam dzar na tavulijer: tegnuo ju sam er si se ti ocu rad ukazat er si nastojao na trgovine i da imaš prateži. Njoj ne bi dao vas svijet razumjet da tvoj otac nije donio tezoro u Rim, i disposta je sve učinit. Pođ'mo sada prije neg traditur Pomet dođe.

MARO: Ah, Popiva, sad poznam er valjaš, er mi si vjeran sluga i da imaš indženj.

POPIVA: Pođ'mo sada u sinjore, ne izgubimo ove okazijoni. Govorî li s Žudjelom?

MARO: Govorih. Oto ga, ide otuda. Darovao mu sam sto dukat, da me serva za tri tisuće dukat sfitâ; ma pas neće inako neg da mu banak od Olidžata provedža tri tisuće dukata, na kom sinjora drži dukate.

POPIVA: Sinjora će sve obećat. Gdi je Žudio?

MARO: Ovo ga, ide. Ah, Popiva, ako nas srjeća ne pomože, ruinaniji smo ljudi od svijeta.

POPIVA: Pušta' sada malankoniju! S kurvami imamo što činit. Čin' da si sada mariol: unjigaj, umjej fengat. Ovo Sadi Žudjela.

MARO: Popiva, neka je meni, lascia far a mi!

POPIVA: Sadi, sete informato d' ogni cosa?

SADI: D' ogni cosa.

POPIVA: Fa che tu sei accorto.

SADI: Non accadon troppe parole con me.

MARO: (Tik, tok.)

LAURA: Signor Marin!

MARO: Padrona mia dolce!

LAURA: Petruniella, tira.

Četrnaesti prizor

POMET (sam)

POMET: Je li ikomu na svijetu srjeća u favor kako je meni! Para da gdi hoću doć, tako mi i pripravi što hoću. Namurala se je na mene - nije inako, i nije čudo: cum sapiente fortuna semper conversabuntur, s razumnijem srjeća stoji; s ludjaci, s potištenjaci, s injoranti ona ne opći. Jesu njeki ki mi se razumiju; kažu s dva kujusa: "Ergo approbitur", istom per littera govore kako i papagali, a na ožet su, - ne imaju ništa! A njeki su koji kopajući, bastahujući dobudu svitan kaban; iz gunja se svuku u svitu, pak steku perperâ dosta; i na dukate se oslade, i dukatâ steku; i dukati pak obuku se u rize ter šetaju: "Ovo sam!" i "ja sam" i para mu da je i on. Bastasi; vele se hoće! Za vlastelinu čovjeku bit hoće se čista krv od juhe, od kapuna i od jarebice učinjena, a ne od luka česnovitoga i od srdjela. Ovo se more rijet čovjek, - ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik, ala mi ne para da sam! Dobra srjeća sa mnom je, a š čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji.

Felicitatis felicitantium! Nađoh Dunda Maroja alla oštaria della campana; ukratko ga informah, uhitih za ruku, povedoh, povedoh na kuću sinjora Mara. "Sinjor" se sad zove; ja te ću do malo poslije! Informah Dunda Maroja er će Popiva doć s Bokčilom, da š njim unjiga, dokle ga u kuću stavi. I rekoh mu: "Popiva, sluga Marov, nesluga Marina, od onoga uboga od pameti mladića, ne zna od tvoga došastja; da' mu razumjet da si donio velike trgovine, er oni imaju čudne fačende s sinjorami činit. Obeselit se će Popiva, dokle te u kuću stavi", Oto t' izlazi Popiva s Bokčilom; ja se skrih za kantun. Kurvina starca što se umije dobro akomodat, a ja ga naučih! Bez mene se ne umijaše obrnut! Tamo Popiva s kortezijom: "Gospodaru, dobar došao!" Povede ga u kuću. Rekoh: nea, došao vam je meštar u kuću! Odsad do malo poslije govorite sa mnom.

Ja, reuškavši mi ova novela, trčim, letim, da mi je u poses uljesti od sinjore. Signor Ugo, ti si sada gospodar! Sentenciju si imao u favor; a ja ću tvoj biti eredus coerendus; a moj ti će trbuh sluga bit, a ja ga ću karecat za tvoju ljubav. Ma što ja činim ter ne idem u sinjore, ter joj ne spovijem mizerije Marove i naše feličitati? Ma, s vragom, nut što je bit akortu! Ako Mara nađem u nje, quae pars? cuius? quare? Našao sam remedijo, fengaću da i njega ištem, da mu uzmem kolač er mu je otac došao. Sta bene! (Tik, tok.)

Petnaesti prizor

POMET, PETRUNJELA, SADI, zatim POPIVA, MARO, LAURA

PETRUNJELA: Tko kuca doli?

POMET: Prijatelji!

PETRUNJELA: Pomete, nije gospođe, ima potrjebu.

POMET: Sinjora Laura, dvije riječi, ako je tvojoj milosti drago. Jeda je sinjor Marin gori?

PETRUNJELA:

Doli - gori,
moli - tvori;
neću sada, -
hod' otuda;
nuti vraga:
otvor', draga;
nut napasti, -
Pomo, to s' ti!

POMET: Petrunjelice, draga ptičice, ostav'mo salac! Vaš je posao: šes riječi sinjori Lauri!

SADI:

La signora e signora;
fratel, ande in bona ora!
Oggi non si da ricetto
ne a Pomo ne a Pometto.

POMET: Ki je vrag ovo? Ova se čeljad ruga mnom. Non si potria dir dua parole alla signora Laura?

PETRUNJELA:

La signora dorme, Pomo;
non averze a nigun omo.
Tentaziun, staga fora,
ande a bever che xe ora?

POMET: Nebore, Petre, što su ti ruzi? I prije si sa mnom govorila. Nut vraga, neće da svoj posao čuju! Vaš je posao! Petrunjela, po krštenje koje na sebi nosim, ostav'te te cance!

PETRUNJELA:
Druzi nam kolač uzeše,
tebe nam vuhvu riješe.
Vuhvo, izidi!
gospo, sidi,
da te napas
ne nađe ovčas.

POMET: Je li vrag žene uzeo?! Vaš je posao, Petrunjela; vi nijeste u svoj pameti!

POPIVA: Lupežu! "Gospar je Maroje došao", - je li što drugo? "Lakomac je" - je li što drugo? "Konte će Maru iskat", - je li što drugo? "Maro je spendžao", - je li što drugo? "Otac ga će u Dubrovnik povesti", - je li što drugo? Ti s Tudeškom ideš s dukatmi; neće te sentenciju ti dava ova kuća; neće te ni s dukatmi ni s ničijem! Lupežu, dovabio se si na odor od njekijeh kapuna koji se u sinjore peku večeri; ovdi nije tvoje piće!

MARO: Nu, čeka', mariolu jedan! Na ti način, ribaode jedan!

POMET: Signor Marin, ja ne znam što sam tebi učinio.

MARO: Uteče ribalad jedan! Nu stignut te ću, ne boj se.

LAURA: E, lascialo andar, signor Marin, e un poltron; neka ide zlom česti.

POPIVA: Da nas se neće ostat ribalad jedan.

MARO: Neće mi skapulat drugovja.

POPIVA: Gospodaru, da se opravi što se ima opravit, a njega udri s vragom. Sinjora, hoću li poći ja Džanpavula, faktura od Olidžata, dozvat, da asikura ovdi Sadi za tri tisuće dukata?

LAURA: Pođi, pođi, ja sam kontenta. Signor Marin, a vi nećete li uzit gori?

MARO: Sinjora, poću ja opravit što imam; sad ću se opet k tebi vratit. Kad dođe Džanpavulo da' mu riječ.

LAURA: Hoću.

MARO: Petruniella, piglia questa spada, bene mio.

LAURA: Spomeni se doć na večeru.

MARO: Hoću.

Šesnaesti prizor

MARO (sam), zatim SADI, LAURA

MARO: Dobro, po muku Božiju, dobro! Izeh tri tisuće dukat od sinjore: oni kurvin mario malo vas posao ne išteti! Pomete, Pomete, naučit te ću živjet. Basta, sada ovdi nije trijeba spat; fortuna je s nami. Poću se svuć iz veluta i obuću se na trgovačku i otit k ocu i fengat da ga prije nijesam vidio. Ovdi je trijeba obraz od kurve učinit: trijeba se je ubezočit, rijet: "Ja nijesam te prije vidio!" Tot je tkogodi k meni prilikovao, - vrag! Kad pratež ukažem, sve se će načinit. Ah, Žudio osta u sinjore; poć ga ću dozvat. - Sadi!

SADI: Signor Marin, commandate!

LAURA: Signor Marin, ordenala mu sam da mi donese sto lakat kurdjele od zlata, tri prste široke, za pavijun; ti ga ćeš tamo platit.

MARO: Dobro, moja draga, sve što je tebi drago. - Sadi, ašcoltame bene: voglio che quei tre milia ducati di panni non moviamo altrimente del vostro magazzin. E ci e piu panni dentro che per valuta di tre milia ducati?

SADI: Misser, non venete voi a veder il fatto vostro? E vedete se sono per valuta di tre milia ducati. Son tutti panni fini di Olanda; ci sono anche, ma pochi, panni leggeri. Venite a veder il fatto vostro.

MARO: Non accade che io piu guardi, mi fido di voi. Non mi potreste dar adesso la chiave del magazzin?

SADI: Besogna prima che 'l banco mi faccia sicuro.

MARO: Parlate ben. Avereste voi un saio et cappa di panno tutto šchietto da prestar a nolo?

SADI: Ne ho venticinque, se pur vi bisogna.

MARO: Mi bisogna un saio et una cappa schietta. Solamente andemo alla buttega vostra finche 'l mio servitor torni con la cosa acconcia con banchiere.

SADI: Andiamo!

Sedamnaesti prizor

PERA, BABA, zatim PETRUNJELA

PERA: Jaohi, bâbe, u koji vi ti čas iz Grada pođoh i lijepo ti se samohoć stavismo na karu! Pošla sam da nađem vjerenika, a, jaoh, moj se je vjerenik izgubio, tako da ga već nije moć nać.

BABA: Tko zlice slijedi, moja kćerce, taj se je veće izgubio. Oto nas naš grijeh dovede u ove strane gdi svoj bježi od svojijeh.

PERA: Jaoh, dovede nas u strane gdje su kamena srca od ljudi! Scijeniš li ti da Maro nije uzaznao er sam ja za njim došla u Rim? Oto je ta sad ljubav među drazijem, - čine se ne znat!

BABA: A tko ne zna er si ti ovdi? Jur veće svak zna neg samo on, er, moja kćerce, ne hoće da zna; u zlice se je vas stavio, gdje će i dušu izgubit. Ah, mladosti, mladosti, luda mladosti! Dočekali moje starosti, da poznate kako vaš vjetar nije ino neg ludos, nego malo vidjenje, nego zločestvo, nespoznanje! U zlice ste stavili vaš kontent i vaš mir; tuj se ste zabavili. Brižni, ne vidite li er s kankari imate što činit koji vam ijedu i život i imanje i čast? Grinje su zle žene; zločesti, po bradah vam se poznava koje vam, brižni hodili, opadaju.

PERA: Bâbe, ono njeka djevojka odonud izlazi; para da je našijenka; da' da ju upitamo tko je i jeda ve što zna od naše sjete.

BABA: (Muči, govorî!)

PETRUNJELA: Sjetna ve, Petre, ne hodila! S čijem biješe manigodo oni došao, da nam od Mara zlo govori, od Mara, ah!

BABA: (Ova djevojka para da Mara mijentuje; naški govori.)

PETRUNJELA: ... od Mara našega dobroga!

BABA: Kćerce, dobar ti dan!

PETRUNJELA: Tko je ovo? Tko ste vi? Ti paraš Dubrovkinja.

BABA: Iz Dubrovnika smo na proštenje došli. Kćerce, jeda ve što znaš za njekoga Mara Marojeva Dubrovčanina?

PETRUNJELA: Brže za našega Mara pitate? Mlad vlastelin od dvadesti i jedno godište, pristao djetić?

BABA: To je, to je on! Jeda s vami stoji?

PETRUNJELA: S nami je i s jutra i večer, i ne odhodi od nas.

BABA: A tko ste vi, sestrice? Kaži ve mi.

PETRUNJELA: Stojim s jednom gospođom; kortižana je prva od Rima. Maro ju dobro hoće; sve što ima, sve 'oj dava.

PERA: Ajme, ajme, umrijeh!

BABA: Brižna!

PETRUNJELA: Sjetna, što ti bi?

PERA: Nije mi ništa; malo me srce zabolje.

PETRUNJELA: Iz Grada li je ovi djetić?

BABA: I on je, tužan, iz Grada.

PETRUNJELA: Bi li se u moje gospođe okordao?

BABA: Moja sestrice, te su kortižane zle i ne dobre; toj ti je velika sjeta; ta je kagodi zlica i pustoš; to je kuga od nesvijesne mladosti.

PETRUNJELA: Sjetna, što govoriš? A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju? Ovo je gospođa i kraljica bogata, puna joj je kuća srebra i zlata.

BABA: One su naše od Pelila velika sjeta, a ta je tvoja gora neg zla srjeća. Brižno im imanje a sjetna dobit, mađioničine jedne!

PETRUNJELA: Onaka kakva je moja gospođa, - u nju je Maro spendžao veće pet tisuć dukata.

PERA: Jaohi meni, ajme meni!

PETRUNJELA: Brižna, što ovomu djetiću bi?

BABA: Jeda ti što bi?

PERA: Jaohi, i sad mi zavi srce!

PETRUNJELA: To se si nahladio. Kako rijeh, u nju je Maro spendžao pet tisuć dukata, i misli ju za ženu uzet.

PERA: Jaohi meni!

BABA: Nebore, trpi; sada nemo' jaukat.

PERA: Jaoh, a može li se trpjet i ne jaukat?

PETRUNJELA: Brižnika! Što ga je našlo?

BABA: Reče: "Uzet ju će za ženu". Na, uzmi! To mu ne može bit: svezan je.

PETRUNJELA: Kako svezan?

BABA: Vjeren je, jesu tri godišta.

PETRUNJELA: Maro je vjeren?! Je li, draga? Nut traditura, a mojoj je gospođi govorio da ju će uzet svakako za ženu.

BABA: Za ženu?! To se ne more trpjet! Hoću da znaš er je vjeren i jer mu je vjerenica ovdi u Rim došla. Ne dadu se tako te stvari činit. Nut, nebogo, reci to tvojoj gospođi: "Pušta' tu misao, er ti traditur dava razumjet: to ne može učinit".

PETRUNJELA: Da bogme t' joj ću najbrže rijet! Poću njeki posao opravit gdje me je poslala. Ostaj zbogom, babe. Istom mi se je milo s našjenicami razgovorit.

Osamnaesti prizor

PERA, BABA, DŽIVO

BABA: Ču li, nebogo?

PERA: Ajmeh, babe, jes' li čula od moga nevjerenika? Ma ovo Dživa! - Dživo, uzaznali smo i čuli smo i naslušali se smo.

DŽIVO: Nebore, čemu ste same bez mene ishodile nadvor?

PERA: Dživo, zlo smo učinile, er smo uzaznale našu veliku tugu i nevolju i našu smrt.

DŽIVO: Što je, za Boga?

PERA: Uzaznali smo s kijem Marac opći i kako je sve splavio u njeku zlicu; i veli, hoće ju za ženu uzet.

DŽIVO: Još bi to manjkalo! A, tradituru, a, nesvijesni ludjače, to od tebe naša kuća merita?!

PERA: Ajme, to li ja od njega meritah?!

DŽIVO: Pođ'mo, trijeba je stavit pamet na ovo; ovdi mu je otac i znam što ću učinit.

BABA: Brižna, luda mladosti, vele ti ludijeh stvari činiš! Vele ti tuga nevoljne majke i mukâ tužni oci za vas podnose; a vi vjetar što vjetar! A vi, brižni, u staros grijehe vaše plaćate, kad bi brijeme od dobrijeh djela, da plátu, čâs i pokoj imate.

Devetnaesti prizor

GIANPAULO OLIGIATI, LAURA, SADI, POPIVA

GIANPAULO: Bon giorno alla signoria vostra, signora Laura.

LAURA: Ben venga, misser Gianpaulo mio.

GIANPAULO: Volete che faccio Sadi sicuro di tre milia ducati?

LAURA: Misser šî.

GIANPAULO: Chi ama di cor il suo galante, siccome lo fa signore della persona, cosi ancora lo fa padron della roba.

LAURA: Signor Marin e patron di me e di tutto il mio.

GIANPAULO: Beato chi v' e in grazia vostra! Se mi vol commandar altro?

LAURA: Son a piaceri vostri, misser Gianpaulo mio caro.

SADI: Signora, voletemi commandar altro? Di panni lasciaro far a misser Marino quel che vorra?

LAURA: Si, si, dateli la chiave del magazzin. Ricordatevi di quei cento braccia di curdella.

SADI: Signora, si mi recordaro.

POPIVA: Ja ću poć gospodaru, ako mu što uzbudem od potrjebe.

LAURA: Pođi, čekam vas na večeru. Čuješ li, bî li u zlatara?

POPIVA: Sad ću poć.

Dvadeseti prizor

POPIVA (sam)

POPIVA: Ovo mi opravismo! Popiva sad popijeva'! Iz morske pučine izeše se tri tisuće dukata! Komu bi ovo išlo od ruke - rimskoj kortižani izet dukate iz ruke, izet joj srce iz tijela?! Dobro prođe: lakomos lakomosti dobismo! Ova je stavila na udicu nariklu za izet smuduta, - stavila je na perikulo tri tisuće dukata za učinit se gospođa od peset tisuć dukata. A stavila se je u fantaziju da ju Maro uzme za ženu. Da se zlom ženom oženi, lijepo bi učinio! Oto, da je mudar, tako bi i odnio ove tri tisuće dukata, a nju pjantao i platio jednijem kantunom; ma ne umije. Ah, da je meni činit! Ma ga ću poć nać, da s ocem kogagodi vraga napravi. Kad Maroje vidi pratež, sve se će načinit.