Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u Vojvodini 24.10.2005.

Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u Vojvodini autor: DSHV

Deklaracija koju je donio Demokratski savez Hrvata u Vojvodini na sjednici od 24. listopada 2005. godine. U deklaraciji je istaknuto nezadovoljstvo postojećim položajem pripadnika hrvatske nacionalne manjine.

Izvor:

http://www.dshv.net/hrvatski/dokumenti/deklaracija_24.10.05.pdf DSHV

http://www.hssd.hr/news/korijeni.pdf Hrvatski svjetski sabor. Korijeni, list domovinske i iseljene Hrvatske, br.1. Studeni 2005., str. 26-27

Predsjedništvo Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini na sjednici održanoj u Subotici, dana 24. listopada 2005. godine donijelo je

Deklaraciju o položaju hrvatskog naroda u Vojvodini

Predsjeništvo smatra da je položaj hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini složen, da su pripadnici naše zajednice u neravnopravnom položaju u odnosu na većinski narod i druge manjine i da imajući u vidu da Autonomna Pokrajina Vojvodina nema zakonadavne ovlasti, država Republika Srbija ne pruža zaštitu nacionalnim manjinama sukladno sa medjunarodnom zaštitom ljudskih i manjinskih prava.

Glavne poteškoće s kojima se susreće hrvatska zajednica u Vojvodini, sa stajališta provođenja postojećih propisa su:

1. diskriminacija u državnim službama kod zapošljavanja i na rukovodećim mjestima (ne zapošljava ih pošta, telekom, policija, carinske službe, pravosudje, očit je slučaj bio zadnji izbor sudaca, gdje najbolji kandidat nije izabran samo zbog toga što je u pitanju Hrvat, Hrvata nema ni u mjesnim uredima u hrvatskim selima itd), otkazi Hrvatima kao tehnološkim viškovima, neprovođenje principa razmjerne zastupljenosti i odsustvo pozitivne diskriminacije (usprkos čl. 52. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama);
2. neprovođenje odredbi o službenoj uporabi hrvatskoga jezika i pisma u državnim službama, ne provodi se ni upravni ni sudski postupak, kao što su policija, sudovi, tužilaštva, željeznice itd. tako da ove ne samo što npr. ne žele istaknuti svoje natpise i na hrvatskom jeziku u sredinama gdje u znatnom broju žive Hrvati, što je očigledno u Subotici, na sudskim, policijskim zgradama, već i npr. pripadnici hrvatske manjine u Subotici, koja je središte Hrvata u Vojvodini, ne mogu dobiti dvojezične – srpske i hrvatske - osobne iskaznice, za razliku od primjerice Mađara, Slovaka itd. (tako je na izričiti zahtjev upućen policiji odgovoreno da takve iskaznice nisu tiskane, i da se za to treba obratiti u središte policije u Beograd), dok se u Somboru hrvatskom kulturnom društvu do danas ne dopušta registrirati svoje ime i na hrvatskome jeziku;
3. kod upisa u školu školski činovnici odgovaraju zainteresirane roditelje kod upisa djece na hrvatskom jeziku,(kakav se slučaj svake godine događa u subotičkoj školi "Matko Vuković") diskriminiraju katoličke vjernike u odnosu na pravoslavne (u gimnaziji u Somboru);
4. u državnim se školama katolička djeca prisiljavaju sudjelovati, čak i aktivno, u slavljenju pravoslavnog vjerskog praznika sv. Save 27. siječnja, tako što je ovaj proglašen državnim praznikom, a u najnovijim udžbenicima za osnovne i srednje škole beogradskog Zavoda za izdavanje udžbenika ekspliciitno se izražavaju negativno spran Hrvata i čak negira postojanje dijelova hrvatskog naroda, pa se na taj način buduće generacije mladih ljudi većinskog naroda u Vojvodini i Srbiji odgajaju u ksenofobiji i neprijateljstvu spram susjednih naroda;
5. višekratno skrnavljenje katoličkih grobalja u Subotici, Novom Sadu, Somboru, Srijemu i drugim mjestima, napade na rimokatoličke crkve, dva puta rušenje spomenika Matiji Gubecu u Tavankutu /”rušio ga vjetar”, kaže policija/, a da počinitelji nikada nisu otkriveni a kamoli procesuirani, ili natpis “smrt Hrvatima” na željezničkoj postaji u Vrbasu koji tamo stoji mjesecima, natpis iz Subotice u središtu grada “marš iz Srbije”, i sl.. U Somboru je nedavno izašlo drugo izdanje monografije grada u kojoj se tvrdi da je Dujo Marković, koji je u Bačku doveo 1687. godine veliku skupinu bunjevačkih Hrvata, po nacionalnosti Srbin! Očigledno se i dalje podržava teza da su Bunjevci - Srbi katoličke vjere što je u službi dalje asimilacije Hrvata;
6. za hrvatsku zajednicu na sjeveru Vojvodine poseban problem predstavlja aktivna državna akcija na dijeljenju hrvatske manjine, gdje državne vlasti od 2004. godine, nastavljaju praksu koju je započeo Milošević 1991, tako što se nastoji od jedne regionalne hrvatske etničke skupine (Bunjevci) koja govori neprijeporno jedan od dijalekata hrvatskog jezika (ikavica), umjetno stvoriti novu etničku skupinu pod regionalnim imenom i suprotstaviti je hrvatskoj zajednice, i ujedno želi stvoriti novi jezik od toga dijalekta, iako Bunjevci žive i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Mađarskoj, gdje se ne dovodi u pitanje njihova pripadnost hrvatskoj naciji, a dijalekt se govori još i na širem prostoru (na većem dijelu hrvatske obale i zaleđa), što sve ima za cilj olakšavanje asimilacije hrvatske zajednice, u kom cilju je država umjetno stvorila”bunjevačku nacionalnu manjinu”;

No, hrvatsku zajednicu posebno pogađa i nepostojanje određenih normativnih okvira, i to međunarodnih i unutarnjih:

1. još uvijek nije ratificirana Evropska povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina iz 1992. godine;
2. državne vlasti odbijaju izmijeniti zakone o izborima u parlamentima kojima bi se osigurala neposredna zastupljenost manjina, usprkos postojanju izrične ustavne odredbe o tome (čl. 52. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama): na inicijativu DSHV-a upućenu 2005. odgovoreno da je smanjenjem izbornoga cenzusa za manjinske stranke ispunjena obveza Srbije prema manjinama o njihovom neposrednom predstavljanju, što znači da se ne želi provesti ni odredbe članka 9. Sporazuma izmedju Srbije i Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti prava srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori, koje se odnose na osiguranje zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima ;
3. izrična zakonska diskrimacija hrvatske manjine kao "nove" manjine (nastala je to tek nakon raspada bivše Jugoslavije) u odnosu na manjine koje su postojale i prije toga, tako što baš manjinski zakon garantira "starim" manjinama ostvarivanje stečenih manjinskih prava, ali se isti ranije dosegnuti stupanj manjinskih prava ne odnosi na "nove" manjine (čl. 8. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina) koja ista takva prava tek nastoje izboriti, iako je hrvatska manjina po brojnosti iznad ili jednake sa ostalim manjinama u Vojvodini (osim mađarske).
4. Potpuno razočaravajući prijedlozi u nama dostupnima nacrtima novog Ustava Republike Srbije kojima se reguliraju prava nacionalnih manjina, a što je naročito bitno da osiguranje zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima bude ustavna kategorija.
5. Smatramo neodrživim jedan od prijedloga što ga sadrži nacrt zakona o nacionalnom savjetu nacionalne manjine, a koji se odnosi na izbor članova nacionalnog vijeća, gdje se propisuje poseban birački spisak nacionalne manjine, a da se neposredni izbori za članove nacionalnog savjeta raspisuje ako u poseban birački spisak bude upisano najmanje 60% pripadnika nacionalne manjine sa biračkim pravom, prema posljednjem popisu stanovništva, a uvjet je za upis u poseban birački spisak nacionalne manjine je ovjereni potpis pripadnika nacionalne manjine kod suda.
6. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini će o naprijed iznetim stajalištima, radi ostvarivanja svojih prava hrvatske nacionalne manjine, obavijestiti nadležne domaće i medjunarodne organizacije, osobito Vijeće Europe, Europski parlament, Visoki povjerenik za nacionalne manjine itd.

Subotica, 24. listopada 2005.

PREDSJEDNIŠTVO DEMOKRATSKOG SAVEZA HRVATA U VOJVODINI