Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XVI
| ← XV | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — XVI. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XVII → |
Još za malo časaka, pak se u Kitež-planini vidjelo čudo čudnovato.
Otvorila se široka staza niz planinu, a po stazi polegla tanka trava kao svila. S desne strane ide mali Jaglenčić, na njemu bijela košuljica, a u ruci drevna voštanica, - tiho gori i tihano praska, kao da se sa suncem razgovara. S lijeve strane ide Rutvica, opasala se zlatnim pojasom, a u ruci njiše kandilo od srebra. Iz kandila bijeli dim se vije. Među djecom stupa silan Relja. Čudno mu je, tolikom junaku, što ga vode svijeća i kandilo, a ne vodi ga sablja okovana. Al se milo djeci nasmijava. O rame je tešku sablju oslonio pak sa sabljom tako razgovara:
"Ne boj se, vjerna moja drugo. Kosit ćemo polja i livade, krčit ćemo šume i šikare, tesat ćemo grede i obore, sunce će te stoput pozlatiti, dok nahraniš dvije sirote male."
Tako oni šeću kroz planinu kao da je crkva. Od svijeće se tanak dim proteže, od kandila se sveti miris stere.
Ali jao i naopako po Zatočnice u Kitež-planini. Kud god se tako širio dim i miris po planini, tamo su pogibale i umirale Zatočnice. Pogibale su kako je koja najbolje i najljepše znala.
Jedna se pretvorila u sivi kamen pak se bacila sa stijene u ponor, gdje se kamen rastepao u stotinu komada.
Druga se stvorila u crveni plamen, pa se odmah ugasila u zraku.
Treća se rastepla u sitnu šaroliku prašinu, pa se rasula po papradi i kamenu. - I tako je svaka izabrala, kako je mislila, da je najljepše umrijeti.
A to je zaista bilo sve svejedno: il ovako, il onako, svakako su morale nestati sa ovoga svijeta, a to je ono, što im ni najljepša smrt nije mogla nadoknaditi!
Pomriješe i pogiboše dakle svih sedam Zatočnica, i tako sada ni u Kitež-planini, ni nigdje drugdje na svijetu nema ni vila ni zmajeva ni drugih hudoba.
Relja pak i dječica stigoše sretno u dolinu, i Rutvica ih odvede do njihove kolibice. Sad istom pade na um Relji, po što je išao u Kitež-planinu.