Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XV

← XIV

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica —  XV. autor: Ivana Brlić-Mažuranić

XVI →

Silan junak bijaše Relja, čudnovato mu je s djecom razgovarati. Al djeci nije čudno s junakom razgovarati, jer im srce svemu sklono i otvoreno.

Uhvati Jaglenac Relju za ruku, ogleda mu sablju okovanu. Veća sablja dvaput nego Jaglenac! Podigao Jaglenac ručicu, sav se ispružio, a jedva je ručicom sablji balčak dosegnuo. Gleda Relja, još nikada ne bijaše vidio on ovako male ruke kraj svoje ruke. Našao se Relja u teškoj neprilici, zaboravio pojas i križić, pa misli: "Što li ću progovoriti sa ovom nejakom siročadi? Maleni su, ludi su i ništa ne znaju."

Ali uto Rutvica upita Relju:

- "A kako ćemo iz planine, gospodaru?"

- "Ej, baš je pametna ta djevojčica", - pomisli Relja, - "eno ja stojim i čudim se, kako su ludi i maleni, a ne mislim, da treba izaći iz planine!"

Onda se Relja dosjeti, što mu bijaše Zatočnica rekla o svijeći i kandilu.

I reče Relja Rutvici:

- "Slušaj, djevojčice! Otišla je Zatočnica, dozvat će sestre svoje u pomoć. A ja idem pred njih u planinu. Ako Božja pomoć bude, nadjačat ću vile Zatočnice, vratit ću se po vas na jezero i izvest ću vas iz planine. Ako pak vile mene nadjačaju, ako poginem u planini, onda nakrešite ognja nenapaljenog, zapalite svijeću i kandilo, pak ćete proći kroz planinu, kao da je crkva."

Kad je ovo čula Rutvica, ona se jako rastuži pa govori kneževiću Relji:

- "Nemoj toga činiti, gospodaru; što ćemo mi, sirotice jadne, ako pogineš u planini? Jedva si nam došao, da nas braniš, a sad da nam odmah pogineš i ostaviš nas same na svijetu, što bismo mi! Nego hajdemo odmah da nakrešemo ognja, da upalimo svijeću i kandilo, pak ti, gospodaru, hajde s nama kroz planinu."

Al se knežević vrlo razljutio pak on veli:

- "Ne budali, luda djevojčice! Nije me majka rodila junaka, da me vodi svijeća i kandilo, dok ja imam sablju okovanu!"

- "Ne vodi te svijeća i kandilo, nego Božja volja i zapovijed", odgovori Rutvica.

- "Ne budali, luda djevojčice, ta moja bi sablja zahrđala, da me vodi svijeća i kandilo."

- "Neće tvoja sablja zahrđati, kosit ćeš polja i livade."

Zbunio se Relja, ne bi se još toliko zbunio od riječi Rutvičinih, koliko od milog pogleda male djevojčice. I sam znade, da će valjda poginuti, izađe li na mejdan u planinu.

Jaglenac ogrlio Relji koljena pak milo u njega gledaše. U Relji živo kucalo plemenito srce kneževsko, te on zaboravi i o križu i o pojasu i o mejdanu i o tvrdom gradu, nego samo misli: "Evo, treba da štitim i očuvam ovu vjernu siročad."

Pa onda reče:

- "Neću gubiti i objesiti glavu. Hajde, djeco, nakrešite ognja, zapalite svijeću i kandilo - nek me vode vaše male ruke."