Branka/2
| ← 1. | Branka — 2. autor: August Šenoa |
3. → |
Ne potraja dugo, a Marić bivao je od dana do dana veseliji. Polazio je sve javne zabave, sva javna mjesta i zabavljao se ondje svom dušom. Bijaše obučen po žurnalu, nosio je svaki dan nove rukavice, objesio na uru debeo lanac, pušio najfinije cigare i trošio četiri puta više nego što učitelj može. Školi odsele ne posveti osobite brige, katkad i ne dođe, a kad bi ga zato ukorili, slegnuo bi samo ramenom i nasmjehnuv se reko: - E, pa tužite me! - Lahko se je naslutiti moglo što to znači; zakratko bude to još jasnije. Marić posta činovnikom i okrenu svojim drugovom leđa, ta bio je čovjek na konju. Mogućnici bješe se uvjerili o njegovoj sposobnosti po nekih njegovih spisih, gdje je vrlo točno zabilježio bio političko mnenje nekih pogibeljnih ljudi, cijele razgovore u javnih društvih i više toga. Ukratko, Marić posta ne samo činovnikom već i špijunom, a taj mu je časni posao dakako posebice i obilno nagrađen bio. Od naravi drzovit, postajaše sada još drzovitiji. On je svojim naprasitim vladanjem dapače dao slutiti ljudem koje da mu je pravo zvanje, jer ureda i onako nije nikada polazio. Godilo je njegovoj duši vidjeti kako ga se ljudi nekako plaše, kako mu se ponizno smiješi i klanja ovaj i onaj koj bi ga rađe htio utopiti u žlici vode. Bivši njegovi drugovi, učitelji, bježali od njega, al on ih navlaš potraži, navali u njihovo društvo, prilijepi im se kao čičak, te se obično porugljivimi krpicami rugao njihovu zvanju, a katkad bi im u znak velike milosti platio nekoliko butilja finoga vina. Marić posta evo važna osoba, s kojom su i veća gospoda općila i prijazno govorila; bilo je pače ljudi koji su tražili visoku zaštitu novorođenog špijuna, i zbilja pođe mu ne jedanput za rukom pokazat da mu riječ valja na visoku mjestu, kamo je bez svake zapreke i prijave vrlo često zalazio i gdje je dugo boravio. Svijet ga se je i bojao. Marić nije samo bilježio što je čuo i vidio, već i primišljao što mu se htjelo čuti i vidjeti, a kad koj dan uopće ništa ni čuo ni vidio ne bje, smisli sam novice na ovoga ili onoga znanca koj mu baš nije po ćudi. Tom svojom revnosti steče si veliku milost i hvalu, i po tom širio je svoja krila sve više i više; sve, sve mu je išlo za rukom, samo jedno nije, to jest, predobiti Branku.
Često bi uhoda škripljuć uzdahnuo: - Čekaj! Bit ćeš mekša! - Znao je točno koje mjesto da traži Branka, pa radio svom snagom da joj se odbaci molba. Jednom prilikom otkri gospodi nečistu prošlost njezine obitelji, i za tu sramotu da zna cijeli svijet, pa bi bilo vike da se namjesti. Drugi put prišapnu mogućnikom: - Znam je od učiteljevanja svoga. Usijana je to glava, mahnita Hrvatica, puna prevratnih misli; sve hvali opoziciju, grdi i najbolje namjere vlade; i čita previše. Pošaljite ju samo na selo, premamit će djecu k sebi, ucijepiti im prevratne misli, pokvarit nekoliko generacija, rovat će i među starijim svijetom i kortešovat među seljaci za opoziciju. Samo pošljite takov iskvareni stvor među nepokvareni neuki svijet. - Gospoda opet povjeravaše toli pouzdanoj osobi, i Branka propade i opet. Čestiti Marić kopao je i druge lagume proti siromašnoj djevojci. Svećenikom nabaja da djevojka ne vjeruje u Boga, da joj je Darwin sveto pismo, premda ga djevojka ni čitala nije. Raspitivao se je točno za sve izučene djevojke koje bi mogle tražit mjesto učiteljice, iznjuškao kako bi se mogao zagovornik ovoj ili onoj naći, poticao djevojke neka mole za to mjesto. Zagovarao ih je sam kod gospode ističući da se za ovu zanima važan vladin čovjek, a otac one da je uvažen građanin, voljan pristati dušom i tijelom uz novi sistem, ako mu kći postane učiteljicom. I ovaj put povjeravaše gospoda gospodinu Mariću, i ovaj put propa Branka, al ne umekša je potajna hudoba, ma joj guste suze tecijahu sred besnene noći na uzglavje. Svaki put prevari se otrovni pauk, al svaki put skupi nova otrova da ubije sirotu djevojku.
Bilo je negdje u jeseni, a saborski izbori pred vratima. Marić slovijaše već slavnim kortešem, pa je imao pune ruke posla da uredi četu svojih agenata. Taj posao nosio je dakako lijepih novaca, zato mu se Marić posveti nekim divljim bijesom i uhvati drzovitim jezikom dosta kukavnih, tupih glava, koje već počeše snivat kako će lijepo saditi duhan, a ne će plaćati poreza. Nu Marić imao si je osvjetljati lice i van glavnoga grada. U kotaru gdje se je Marić rodio imao kod izbora planut živ, ljut boj. Tu bijaše kandidatom jedan od kolovođa opozicije. Valjalo ga je pošto poto srušit i proturat čovjeka popustljiva, komu bijaše domorodna zadaća života prehranjivat se saborskimi dnevnicami. Marića zapadne veledična zadaća, da pođe za vremena u svoj rodni kraj, da zaokupi svoju rodbinu, kumove, znance i uopće neuki svijet i sruši napokon nesretnog opozicionalca, a dok toga ne ovrši, rekoše mu nek se ne vrati u Zagreb. Marić, zaslijepljen tolikom dikom, te imajući uza se punu lisnicu izbornog mita, skoči i pohiti sa dva vjerna pomagača u svoj zavičaj, a usto na sreću zaboravi Branku.
U to vrijeme sjedaše jednog popodne sirota djevojka u kolu Herminine obitelji, koja je Branku osobito štovala. Bijaše blijeda, nevesela.
- Al recite mi, gospođice Branko - prihvati Herminina mati - što ste od nekog vremena toli turobni? Prije znali ste nam toliko pričati, sipali ste dosjetke na sve strane, al sada kao da ste zanijemili.
- Istina - potvrdi savjetnik, Herminin otac - i problijedili ste nekako, a prije bijaste čili, rumeni. - Da, da! Dosta ju karam - probrblja Hermina - dosta ju karam i tješim, al sve to ne pomaže ništa.
Branka jedan časak ne odvrati ništa, samo joj suza skoči na oči, nu napokon će nekako kroz muku:
- Oprostite da vam dosađujem, kao što dosađujem i cijelomu svijetu, ta i sama sebi sam dosadna. Al kako da budem vesela, kad ne mogu uz svu muku polučiti svoga cilja. Sve se penjem i penjem uzbrdo, al pod nogam izmiče mi se zemlja, sve puzam natrag nizbrdice, a ne mogu nikako doći na vrh.
- Kako to? - upita savjetnik.
- Vi znate, gospodine savjetniče - nastavi mladica - da želim postati učiteljicom, to mi je svrha života, zato sam se i pripravila ljudski. Badava sva želja, sve moje naprezanje. Drugoj ne treba nego mignut okom, i eto joj mjesta; ja sam već dvadeset puti molila, i svaki put ne odbiše. Ne znam što sam skrivila, ta svjedodžbe moje su izvrsne. Ne imam doduše protekcije, al, Bože moj, zar se Božja duša bez protekcije ne može dočepati mjestanca koje bi ju po pravici išlo? Ni najgore štacije nisam dobiti mogla.
- Je l' moguće? - začudi se savjetnik.
- Jest, tatice! - potvrdi Hermina srdito - to je krivica do Boga, to je škandal!
- Evo - produlji Branka - raspisano je mjesto učiteljice u mjestu Jalševu.
- U Jalševu? Ta to je siromašna općina među gorami.
- Jest. I plaća je dosta kukavna, pa bih morala podučavat i male dječake.
- Pa vi biste se onamo zakopat htjeli, gospođice? - upita savjetnik.
- Bih, od srca rado gospodine!
- A jeste li molili?
- Jesam, dapače izim mene nije nitko molio.
- Pak?
- Čekam, čekam nekoliko mjeseci, i još ne ima nikakove odluke.
- Ah!
- Čula sam pače s daleka da se taj posao ne će ni odlučiti, već da će se iznova raspisati natječaj.
- Zašto?
- Jer sam samo ja molila.
- Je l' moguće? Dakle vi ste tvrdo odlučili to kukavno mjesto primiti?
- Bih, tako mi duše!
- Dobro! - reče savjetnik, - dođite sutra pred podne u moj ured. Da vidimo hoće li se drugi natječaj raspisat.
Herminin otac bijaše činovnik, al ne bijaše birokrat, već čovjek stare hrvatske žice, koj se nije nimalo plašio govoriti istinu i prigovarati krivici. Bio je svome poslu osobito vješt, k tomu revan, pošten i nepodmitljiv, tako da su i njegovi politički protivnici morali štovati staroga Ilirca. Gospodin savjetnik povede zbilja Branku sa sobom i predstavi ju onoj gospodi koja su imala popuniti mjesto učiteljice u Jalševu. Sirota djevojka ne bje prije nikad pohodila te gospode. Mišljaše da je to posve suvišno, kad imaju pred sobom sva pisma, pa k tomu ne htjede im dosađivati. Bilo joj je i sad dosta teško, al ju je savjetnik hrabrio i sokolio neka ne klone duhom. Gospodin školski izvjestitelj pogleda si djevojku kroz očale pobliže, jer mu se njezino ime po svoj prilici činilo poznatim. Zatim namjesti ju kraj sebe na divan i zapodje razgovor baš o školskih poslovih, jer mu je savjetnik latinski prišapnuo bio da je to vanredna djevojka. Isprvine plaha, odgovorila bi samo ukratko al pametno, pomalo ugrijala joj se duša, razvezao jezik, oči zasinuše, te poče toli živo, zanosito govoriti, a k tomu nadoveza toli razborite i za njezinu dobu začudo nenadane opaske da se je gospodin izvjestitelj počeo djevojci iz busije diviti.
- Pa vi biste htjeli poći u Jalševo, gospođice? - upita ju izvjestitelj.
- Bih od srca rado, gospodine? - potvrdi djevojka.
- A poznajete li vi to mjesto?
- Vidjela ga nisam, gospodine, al mi evo gospodin savjetnik reče da je siromašno i da stoji u zabiti među gorami.
- Gospodin savjetnik vam je posve pravo govorio - potvrdi školski izvjestitelj - siromašna je to i zapuštena općina, svijet je namnogo zaostao i ponešto divlji, a učitelj je čovjek stare škole iz ere "orguljaša", koga nije nimalo volja mutiti svoj mir i postati reformatorom; vaš bi zanos namnogo ohladio u Jalševu, vjerujte mi, gospođice!
- To joj rekoh i ja - popuni savjetnik.
- Ne bi li bolje bilo da malko pričekamo dok se nađe zgodnije mjesto gospođice?
- Ta ja već čekam, čekam - - uzdahnu Branka, krenu glavom da sakrije od školskog izvjestitelja krupne suze koje su joj na oči skočile bile.
- Eh! - reče izvjestitelj napokon po običnoj činovničkoj formuli - vidit ćemo kad stvar dođe do rješenja, ja ću svakako gledati. Nu ako bi vas možda zapalo mjesto u Jalševu, pa ne budete li kašnje zadovoljni, ne krivite ni mene, ni vlade.
- Bilo šta bilo, gospodine - reče djevojka - ja to sada smatram najvećom milosti koja mi se udijeliti može. Ne bude li sve tako kako želim, pregorit ću rado sve jade, jer sam se napokon sama odvažila na to. No ne vjerujte, velemožni gospodine, da se plašim zato što je mjesto zabitno, pak zapušteno. U tom ne poznajem straha; već u školi bila mi je najteža zadaća najmilija, jer tu može čovjek iskušati svoju snagu. A takva me zadaća, mislim, čeka u Jalševu, eto, to me veseli. Srce i duša nukaju me svom silom da nešta stvorim, i uzdam se u Boga da ću nešta stvorit, ako me sreća posluži!
Oči sijevahu, lica gorahu djevojci kad je to govorila, te izvjestitelj nije mogo skinut očiju s lica te čudne djevojke. Napokon poda joj ruku, pokloni se i reče:
- Vjerujte gospođice, što bude moguće - - drago mi je da sam se s vama osobno upoznao.
Branka ode sama, Herminin otac zaosta kod gospodina izvjestitelja da mu živim slovom i oštrim naglasom opiše vrline Brankine, pri čem mu nešto i o nametniku Mariću natuknu. Gospodinu izvjestitelju, čovjeku inače pravičnu, puče pred očima, te pronađe kauzalni savez među nesretnom vrijednom preparandicom i pustim špijunom. Svakako je to za njega bila dobra uputa, i sad si je riječi Brankine mnogo bolje tumačiti znao.
Branka iđaše poniknute glave, polaganim korakom kući. Sve je u njoj gorilo, krv kipila u njenih žilah, a mozgom prolijetale kojekakve čudne, vilovite slike. Bilo joj je kao da hoda po magli, nije gledala nalijevo ni nadesno, pače ne bi ni pozdravila znanaca ni znanica što ih je putem srela. Bilo joj je, istina, voljko, disala je lakše. Poslije tolikih obmana, poslije tolikih suza, kanda joj sinuo u neveselu dušu tračak nade. Taj tračak uhvati Branka, živa joj fantazija pretvori nadu zbiljom. U mašti svojoj vidjela se već jalševačkom učiteljicom. Već je stala snovat i kovat, sve na svoju preudešavat, djecu krotit, a i roditelje upućivati, već je vidjela kao kroz san kako sve uz nju prianja, kako ju sve štuje i obožava. Tad ju nešto ubode u srce, probudi se od maštanja. Ta nije jošte učiteljicom, i bogzna hoće li biti. Reklo joj se da će se sve učiniti što je moguće, al to se veli svakomu, pa i onomu za koga se ništa ne čini niti kani učiniti.
Bilo je od službenog pohoda minulo jedno osam dana. Branka sjedila je za poslom u svojoj toploj sobici. Vani bio je zapao visok snijeg. Sve brže počelo se mračiti, Branka baci djelo na stranu, podnimi ruke i poče gledati kroz prozor u taj zimski svijet, gdje su bijele pahuljice veselo skakale po mraku. Tako skakutahu i njezine misli čudnovato amo tamo, komešahu se razne slike pred njezinom dušom. Sad pade velika pahuljica snijega u spodobi lijepe zvjezdice na staklo okna i rasplini se začas. Branka uzdahnu i šapnu:
- To ti je moja nada! - Djevojka spusti glavu na prsa te se izgubi brzo u čudne, turobne sanje.
Ujedanput otvoriše se vrata, i u sobu sinu svijetlo. Na pragu pojavi se Brankina baba, držeći svijeću, a iza njezinih leđa provirivala muška bradata glava pod crnom kapom.
- Šta je, babo? - skoči djevojka kao iz sna - ala si me ljudski preplašila. Šta je, zaboga?
- No, no, dušice! Umiri se - tješila ju stara. - Ne boj se, ne će te pojest vuk. Ne bih te bila bunila. Al eto, došo je čovjek od grada da nešta potpišeš.
- Da nešta potpišem? Šta? - upita Branka hrlo.
Uto uvuče se iza babe bradat podvornik pod širokom kabanicom i kučmom kapom, na kojoj si vidio tragove snijega. Sluga uniđe, skinu kapu, huknu i reče, dignuv važno nos:
- Hvaljen Isus! Za vas nešta, frajlice! Hu! Strasna zima! - Nato iznese ispod kabanice smotak pisama, stavi ceduljicu na stol i progovori pokazav prstom:
- To izvolite potpisati, a ovo - i pri tom dignu drugi papir prstima - ostat će kod vas.
Branka poče drhtati, krv joj pojuri k srcu. Brzo uze pero, potpisa cedulju, istrgnu slugi papir iz ruke, rastvori ga, pogleda, oči joj planuše, rinuv slugu u kraj, baciv se strastveno na babina prsa, kliknu iz dna duše:
- Babo! Babo moja! Eto sreće! Napokon! Postala sam učiteljicom! Joj! Joj! Draga babo moja!
- Hvala Bogu! - promrmlja starica drhćuć - Bog te blagoslovio. - I starica uhvati suhimi prsti djevičinu glavu i poljubi ju kroz suze. Branka pako prosu žive suze radosnice na staričina mehka prsa.
- No, no! Sjedni, Branko! Umiri se! Da ti radost ne nahudi. A vi, dobri čovječe - okrenu se k slugi - pričekajte. Kad ste nam dobre glase donijeli, dat ću vam čašicu vina kakvoga još niste pili.
Djevojki kanda se je duša prevrnula od nenadanog radosnog glasa, disala je punom dušom, gledala je punima očima u svijet, pogledala bi svaku osobu radosno, misleći da svatko znade za njezinu sreću, da joj se svatko veseli. Al stara baba u svojoj kućici za Svetim Petrom nije se toliko veselila koliko Branka. Nije se mogla primit nikakva posla, sjedila u kutu svoje komore, gladila rukom svoju pregaču, a pri tom su joj guste suze curile niz navorano suho lice. Branka osjeti da je starica nekako tiha, da se od nje skriva. Potraži ju i nađe u komorici.
- Babo! Babo! - kliknu mlada priskočiv starici i ovinuv desnicu oko njezinog vrata, a glavu spuštajuć pred staričino lice. - Za ime Božje! Šta ti je? Bože moj! Plačeš.
- Ne, ne, ne plačem! - branila se baba, al zato joj povrviše krupnije suze na mutne oči.
- Eto, ta vidim ja suze! Babo, draga, zlatna babice! Šta ti je? Šta se žalostiš dok se ja veselim - uze Branka nježno tepati i staričino suzno lice cjelivati.
- I pitaš jošte! - odvrati stara kroz jecanje - tebi je lahko smijati se, al meni staroj teško plakati. Dobila si što si htjela.
- Pa vam to nije po volji?
- Ludice, šta ne bi bilo.
- Dakle?
- Al ja ću te izgubiti.
- Izgubiti? Zašto?
- Ma da! Meni će biti, kad ideš iz te kućice moje, gdje si toliko sa mnom čevrljala i tepala, pa se učila i mučila, meni će biti kao u kasnu, tužnu jesen, kad lastavice ostave staro naše gnijezdo pod našom strehom. Ne će biti cvrkuta, ne će bit pjesmice, sve će bit nijemo i pusto. A kad dođe proljeće, kako će nicati cvijeće u vrtu kad tebe ne bude? Badava, badava, ova kućica ne će imati duše, bit će mrtva, jer ja, mene i ne treba više brojiti međ svijet, ja živim i onako ko magla, grob je blizu. Al vidiš, Branko - podulji otiruć si suze - o tebi sam se jošte sunčala, tebe gledati i slušati bilo je meni staroj koliko i živjeti.
- Babo! Babo! - saleti ju Branka uhvativ staru glavu objema rukama. - Šta ti je ušlo u glavu? Ta i ti moraš sa mnom. Misliš li da bih te sirotu staricu ostavila samu u toj kolibi kraj groblja? Ne bih za živu glavu, ta to bi bio grijeh do Boga.
- Ja da pod stare kosti ostavim ovu kućicu gdje sam se rodila?
- Tako, jesu l' tebi ovi mrtvi zidovi draži nego tvoja živa unuka, tvoja krv?
- Da, da, isitna je - kimnula starica, i kroz suze sinu joj iz očiju radost.
- Ta kako si i mogla pomislit da ću te ostavit?
- Ma rekoh ti - starica će - da mi ne ide nikako u glavu da bih se ja mogla seliti iz ove kuće.
- Al ipak hoćeš.
- Kada odlaziš?
- Moram najkašnje za četiri dana. U dekretu zapisalo mi da moram smjesta krenuti, no kako je sada zima, pa se nešta pripraviti moram, izmolih si jučer dopust od nekoliko dana. Ti sada, draga babo, ne možeš odmah sa mnom, jer je zima ljuta, a ja idem dosta visoko među bregove. Nu kad sve zazeleni, pa se bude otvaralo cvijeće, o Uskrsu, onda će vaša Branka doletiti, skupiti svoju dobru, slatku, milu babicu, pa ju sa sobom ponijet u svoje novo gorsko gnijezdo. Pa ćemo živjeti, bakice, kao u raju! - viknu mlada učiteljica, pa grlila i grlila staricu, koja se je nekako smirila.
- Sad, draga babo - reče Branka - moram u grad da se zahvalim Hermininu ocu, jer bez njegove pomoći bila bi zlo prošla.
- Pravo, pravo, dijete moje - reče starica - i pozdravi ga lijepo od mene, dobroga gospodina.
Jedva bje Branka otišla, obuče se i starica brzo, te pohiti drugim putem u grad. Mora da je išla važnim poslom, kako se je žurkala, kako je gegala. Za objedom reče baba unuci:
- Ti si sad svoja, draga Brankice, i što te ide, moraš i dobit na ruke svoje potrebe. Na eto, to ti je baština od pokojnoga ti oca - produlji i položi smotak banaka na stol - čuvala sam to na interesih u štedionici do sadanjeg časa da ne propadne ni krajcara. Bit će, mislim, sedam stotina forinti.
- Baština od oca! - zapanji se mlada.
- Da, amerikanska baština - kimnu stara. - Sad imaš čim, pak si nabavi što treba. Pak poslije naći će se i kod babe koj groš. Ne treba ti štedit.
Branka kleknu pred babu i uze joj kroz plač cjelivati staru ruku.
- Oh, vi dobra, predobra babice!
- Ništa! Ništa! Moja krv! - izmumlja starica pogladiv djevojku po čelu.
Dođe dan rastanka. Zarana probudi se Branka, još je bio napolju mrak. Zapali svijeću kraj sebe, protre si snene oči i osta tako jedno vrijeme sjedeć u postelji. Poče ogledavati se po sobi, razmišljati.
Danas je dakle kucnuo čas! Što je toli živo želila, evo se danas ispunjava. Ostavit će ovu skromnu kućicu. Dosele nije znala za drugi stan; od prvog pamtenja tu je plakala, tu i smijala se. Zna za svaki kamečak, za svaku gredicu, za svako drvo i svaki grm.
Srce joj je, reć bi, k toj kolibi priraslo. Bilo joj je kao da je ona sitan pužić, a ona kućica puževa koliba, samo što je ne može ponijeti sa sobom. I sa cijelim tim krajem ima se dijeliti, sred kojeg je djevojka cvala, kao cvijetak sred zelene livade. Gotovo ne može si ni pomisliti sama sebe bez toga kraja, bez te Petrove crkve, toga groblja, tih brežuljaka i vinograda, bez tih malih potleušica i brbljavih susjeda. Sve to ima se izbrisat iz srca, iz pameti. Da je bar ljeto, zeleno, cvjetno ljeto, da se još jednom može nagledati te lijepe, od djetinjstva svete slike! Cvijeće bi joj se klanjalo na oproštaj, ptice pjevale bi joj poputnicu; al zemlju krije snijeg, a nebo zastiru tužni sivi oblaci. Ta ne može se ni oprostiti od svoga vrtića, od svojih zlatokrilih pčela. Ruže snivaju duboko pod snijegom, pčele drijemaju u svojih stanicah. Bilo joj je teško, vrlo teško, uzdah za uzdahom vinu joj se iz duše, suza za suzom skoči joj na oko. Pa onda sad da korakne u svijet, u nepoznat kraj među nepoznata srca, ta baš je to kao da zađeš u gustu, neznanu šumicu. Branka ne bijaše strašljivica, al ju u ovaj tren hvatao neki čudnovati strah, te joj ne dade da se digne, da ostavi postelju. Bila je tu kao pričarana, prikovana. Dugo i dugo je sjedila upiruć mladu glavu u svoje ruke.
U jedan par kucnu od crkve jutrnje zvono, a kroz okance pomoli se slabo bjelilo dana. Dignu glavu, pogleda. Bilo je kanda ju je munja dirnula u srce, prođe laktom preko očiju, skoči odvažno iz postelje, uzdahnu, oči joj sijevnuše junačkim ponosom. Brzo odjenu se mlada, kleknu pred staru sliku Bogorodice i uze sklopljenih ruku živo moliti. Za toga pootvoriše se vrata, i ujedanput pojavi se zabrinuto, suzno lice starice babe.
- Branko! Branko! - šapnu starica plaho, dižuć goruću lojanicu.
- Dobro jutro, draga babo! - skoči djevojka i poleti k starici da ju poljubi u ruku. - Al što si uranila?
- Došla sam te budit. Bilo me je strah da ne zakasniš. Zato mi nije htio san na oči, i kad zapjevaše pijetli, digoh se da zavirim k tebi. Ti si još slatko spavala. Bilo mi je žao buditi moju Branku, kad je tako slatko spavala.
- Dobra babice moja! Šta se mučiš za mene? Ne boj se, ne ću zakasnit, ima do odlaska dosta vremena.
- Do odlaska, da! - kimnu stara gušeć suze - ali nije samo da ne zakasniš, već - eh, šta ću i govorit - kad je tako suđeno.
Mlada učiteljica spremi za kratak čas svoju robu na put. Što si je za novo gospodarstvo nakupila bila, otpremi već dva dana prije u Jalševo. Starica vrtila se za njom po sobi kao muha bez glave, svejednako uzdišuć. Htjela je unuki biti na pomoć, a nije znala kako. Tu bi pobrala krpicu, ondje vrpicu, sad bi pograbila velik vrč ili lonac, neka Branka ponese i to, al joj mlada odgovori smiješeći se:
- Ma toga mi ne treba, babice, to je i nespretno ponijet, a ne ima ni mjesta.
- A ne ćeš li uzet sa sobom ono tvoje cvijeće sa prozora i one tvoje ptičice?
- Nije moguće, slatka babice, cvijeće bi putem pozeblo, jadne bi ptičice poginule. Sve ćeš to meni donijeti na proljeće.
- Dobro! Dobro! Pravo! - šapnu starica i okrenu se nadesno i nalijevo. - A jesi li dobro složila rubeninu što sam ti dala, lijepa je, fina je, moja pređa. Pazi da ti ju ondje u bregovih ne raznesu.
- Ne boj se, babice, pazit ću na to kao na oko u glavi. Ta valjda ne misliš da sam zla gospodarica. Zar nisam bila u tvojoj školi?
Starica stisnu svoje uvehle usne u smijeh, a istisnu pri tom dvije krupne suze ispod vjeđa.
Mlada ogrnu kabanicu, navuče zimsku toplu kapu, obuče rukavice i reče odrješitim tobož, al uistinu ponešto drhtavim glasom, kanda se pod silu junači:
- Tako, babice! Spremna sam, sad mogu poći. Al valja čekat dok dođu kola.
- Pak da te ne ispratim do željeznice?
- Nipošto, draga babo; da je ljeto i toplo vrijeme, da. Al po ovoj zimi, ne dam ti. Nu međutim - produlji Branka ponešto snuždena - još imam nekoga pohodit, s nekim oprostit se.
- S kim? - začudi se starica. Branka pokaza samo prstom kroz prozor na groblje.
- Da, da! - izmuca stara okrenuv se da sakrije suze.
Kad učiteljica stupi pred kuću, duhnu joj oštri zimski dah u obraze, i bilo joj je kao da je to prvi oštri pozdrav mrkog svijeta. Iz bijela snijega provirivaše crno mrtvo grmlje i drveće, po nebu motahu se mrki oblaci, sve bijaše pusto i mrtvo. Mlada uđe kroz pootvorena vrata u Petrovo groblje i krenu kroz snijeg u zakutak gdje se je na humku dizao drven križić na kom visijaše uveo vijenac, pokriven snijegom. Branka kleknu u snijeg, sklopi ruke. Tako je boravila časak. Vrele suze padajuć na majčin grob, produble krutu koru snijega kanda su željne probiti zemlju i doprijeti do majčina pepela. Zatim skoči djevojka, uze sa prsiju cvijetak što ga bješe ponijela iz svoje sobe, zataknu rumeni cvjetić za majčin snježni vijenac, poljubi križ i šapnu dignuv ruke:
- Majko! Slatka majko moja! Pogledaj na me, na jedinicu svoju! Putnica sam, polazim u svijet, rastajem se s tobom, tvojim milim grobom! Ne znam što me vani među svijetom čeka, da li dobro, da li zlo. Sveta dušice, mila majčice, evo, važi moje suze, neka me čuva sveta sjenka tvoja, ne daj da ti Branka zađe stranputice, da ti posrne. Slušaj me, majko, u grobu. Evo ti se kunem tvojim slatkim imenom, mlijekom kojim si me zadojila, mukom kojom si me rodila, i prvim cjelovom kojim si me poljubila, kunem ti se da ću biti poštena, vrijedna dovijeka, da će mi srce ostati plemenito do groba, duša čista i bistra. Idem orat tešku, tvrdu brazdu, idem oplemenjivat svoj puk, mladice našega naroda. Mila tvoja uspomena, spomen na ono blago, milo majčino srce, što je u tvojih grudih kucalo, neka mi bude pri tom teškom poslu na pomoći da ne klonem mlada od nepogode i protivštine. I tako mi Boga živoga, ako posrnem, ako ne budem tvoga imena vrijedna, nikad ne ću više stupit pred tebe na ovo posvećeno mjesto, pred tvoj grob. Zbogom, zbogom, mila, slatka majko moja! - udari Branka u glasan plač, pritišćuć ruke pred svoje lice, dok je starica klečeć iz okna svoje kuće gledala unuku na kćerinu grobu i suze roneć molila za sreću i zdravlje Branke, za mir i pokoj svoje kćeri.
Pred kućom kopahu već konji nemirno po snijegu. Debeli vozar tovario Brankinu robu na kola. Djevojka stajaše sred sobe, naproti njoj starica, obje bijahu nijeme ko mravi, nit da je koja dahnula, nit da se koja maknula. Bila je došla i susjeda Klisurićka, tkalačka udova, koja je do proljeća imala prebivati sa babom u kući da ne bude sama. Tako odluči Branka. Vozar dođe na vrata i reče skinuv šešir:
- Molim, gospođice, vrijeme je!
- Draga Branko! - probrblja žmureć Klisurićka - ne zaboravite pečenkicu i pogačicu što vam je baba spekla! Evo, kočijašu! Dajte to u kola!
Branka ne pogleda bake, kleknu pred babu, uhvati ju za obje ruke i uze ih kroz suze živo cjelivati, šapćuć:
- Babo! Slatka babo! Zbogom! Blagoslovi me!
Starica nagnu se, stavi suhe ruke na mladičinu glavu, a vrele suze kapahu na djevojčino čelo.
- Bog! Bog! Bog! - disaše starica. Začas odjuriše kola kroz snijeg, a starica sjeđaše u kutu zureć pred sebe, kanda je mrtva.
Mlada učiteljica imala je jedan dio svoga puta prevaliti željeznicom, a daljnji kolima. Po dvorani zagrebačkoga kolodvora vrvila svjetina. Bilo je danas van reda puno putnika. Lokomotivi letili pušuć i zviždajuć amo tamo, kondukteri vikahu, putnici brbljahu, preplićuć se, u sav glas. Branka, nevikla takovoj vrevi, takovu žamoru, bijaše sva smućena, sva razigrana. Na sreću bješe ju Hermina dopratila na kolodvor da joj bude na pomoći. Hermina pobrine se za kartu, preda prtljagu, obavi sve što je obaviti trebalo, Branka bijaše ko omamljena, sama toga ne bi nikad obavila. Dok se je prijateljica vrtila za njezinim poslom, sjedaše mlada učiteljica u kutu dvorane, odaljena od ostaloga svijeta. Gledala je samo pred sebe u zemlju kanda ništa ne vidi, ne čuje što oko nje biva. Na licu igrao joj čudnovat žar, vjeđe, od plača crvene, treptile nemirno, usnice drhtale, a u očih gorio čudan plamen kao od vrućice. U djevojci, koja je sad imala prekoračiti prag nova života, drhtala je svaka žilica. Bojazan, nada, plahost, stid, odvažnost, čudne osnove, sve se to sada miješalo u njezinoj glavi, u njezinu srcu. Radila je da se sabere, da smisli sve misli u jednu, al se poče zaplitati još dalje i dalje. Ne jedan putnik svrnuo bi okom na tu lijepu samotnu putnicu u priprostom odijelu, a dva mlada časnika zaustavila bi se dva tri puta pred njom, te počeše zureć u nju kroz svoje naočnjake nabacivati se kojekakvimi neslanimi dosjetkami. Branka ih ču i razumi njihove njemačke krpice, a ne maknu oka. Napokon dojuri Hermina.
- Eto, nesretnice! - viknu - obavih napokon taj Sizifov posao. Bog i duša, nije to šala, i hvali Bogu da me imaš jer inače, dušice, ne bi te Jalševo vidjelo do sudnjega dana. Evo ti karte. Izvojštila sam ju hrvajuć se sa cijelom četom primorskih pilara, koji ne imaju žalibože ni pojma o udvornosti prema krasnomu spolu. Evo ti i biljega od prtljage. I to nije glatko prošlo. Nekakva Mađarina, željeznički sluga, htjede tvoju škrinju zamijeniti sa prtljagom jastrebarskoga fratra, i morala sam zbilja dušom i jezikom udarat na njega, dok se taj vrijedni Arpadov sin ne rastrijezni.
Na prvi doziv Herminin skoči Branka i uhvati prijateljicu za ruku.
- Hvala Bogu te si došla, Hermino! - reče poslije prijateljičine vesele ekspektoracije.- Bilo mi je strašno tu samoj sjediti među radoznalom svjetinom, ta jedva se može djevojka oteti drzovitim pogledom tih ljudi.
- Ah! razumijem, Branko - odvrati Hermina, uzev učiteljicu pod ruku - ajdmo da popiješ u restauraciji čašku vruće kave. Zima je dosta oštra, a tebi valja prevaliti dobar komad puta. Tebi su valjda ta mlada gospoda u uniformi dosađivala? - To rekav, omjeri Hermina ona dva mlada časnika od glave do pete toli prezirnim pogledom da junaci odmah uzmakoše. Zatim povede Branku da se okrijepi i ugrije za put.
Nu mladici nije bilo do jela i pila. Posrknuv dva tri puta, stavi časku na stran. Bilo joj kao da ju nešta guši. Neprestano svrnula bi očima na željeznički sat, i čim se kazalo primicalo bliže roku odlaska, tim jače joj poskakivalo srce, tim teže je disala. Hermina bockala ju šalom, navraćala govor na ovo i ono, ispitkivala drugaricu sto sitnica, al Branka odgovorila bi samo ukratko. Svaki čas zape joj riječ u grlu, svaki čas napuniše joj se oči suza.
- Id' zbogom! - udari Hermina u smijeh - ta kakov si ti Božji stvor, Branko? To li je tvoje slavljeno junačtvo? Moja sele, ta u tebi ne ima ni za lijek kuraže. Kako ćeš se istom pogađati sa vukovi u Jalševu? Ne ima fajde, dragice moja, skočila si u vodu, sad plivaj. Al čuj me! Ako mi poslije tri dana ne pišeš vrlo opširno i potanko pismo o tvojoj situaciji i ljudih među kojimi ćeš biti, jao si ga tebi. Svaki dan poslat ću bezobraznu dopisnicu i svakih osam dana veliko nefrankirano pismo.
- Ne boj se - - - će Branka, al ne završi. Gromkim glasom javi vratar da polazi vlak kojim valjade Branki otići. Električka struja protrese djevojku, problijedi, porumeni, skoči.
- Ajdmo, Hermino, ajdmo - dahnu mladica. Drugi put zazvoni zvono. Branka trgnu se iz Herminina naručaja i pohiti kao mahnita k vlaku.
Suznih očiju gledaše Hermina za njom i uhvati još zadnji pozdrav što joj ga maramom domahnu Branka.
- Gospođice Hermino! - ozva se za njom poznat glas - koliko sreće. Poslije toliko vremena dođoh u Zagreb i, eto, namjerih se na vas.
Hermina krenu glavom. Pred njom stajaše uhoda Marić.
- Gospođice, vi putujete?
- Ne, vraćam se u grad.
- Smijem li vam ponuditi kola?
- Hvala, imam svoja.
- Zar ste koga ispratili?
- Jesam, gospodine. Prijateljicu Branku.
- Bra-anku! - izvali uhoda oči. - Kamo polazi?
- Na svoje mjesto. Učiteljica je postala.
- Gdje? Gdje?
- Zaboravila sam. Zbogom, gospodine!
Djevojka otprhnu ko ptica, a uhodu kanda je grom ošinuo.
Hermina ljutila se nemalo, brojila je ure i dane, pitala dapače na ulici listonošu, ima li za nju kakovo pismo, al ni retka, ni piknjice od Branke. Napokon zađe i babi Brankinoj ima li ona vijesti, al starica odgovori kroz suze da ne zna ništa, da nije dobila ništa, i kako se silno boji da je njezinu dragu Branku snašlo kakovo zlo. Hermini udari krv u lice: - Eto neharnice! - planu djevojka - kako mi je sveto i vjerno obećala da će joj prvi posao biti pisati mi, a sada kanda je propala u zemlju ili prebrodila ocean. Čekaj! Osvetit ću ti se!
Zbilja otpremi Hermina drugi dan velik smotak prazna papira na ime Brankino u Jalševo, ne plativ dakako poštarine - al za nekoliko sati donese joj listonoša odebelo pismo. Prepoznav umah Brankinu ruku, skinu djevojka nestrpljivo zamot, stisnu se u kut, i uze željno čitati:
"Draga Hermino!
Kanda te vidim, kanda te čujem. Tvoje oči sipaju gnjevne strijele, tvoji uvojci poskakuju od ljutine oko tvoje glave, i na moju jadnu glavu obara se čitava tuča ljutih riječi, kojimi koriš mene neharnicu. Primam zasada sve to breme ukora bez svakoga prigovora. Nije mi ni nakraj pameti da se ispričam, jer ne imam kada baviti se s takvimi besposlicami. Hoću da ti opišem sve što sam u ovo nekoliko dana doživila, kakovo je Jalševo, kakvi su tu ljudi, i kakovo je moje mnijenje o svem tom. Tako se barem dogovorismo na odlasku. Ne treba ti pripovijedati kako mi je bilo pri duši kad sjedoh u željeznički coupè na zagrebačkom kolodvoru. Bijah u ženskom predjelu sama. Stisnuh se u kut, pritegnuh svoj šal jače, pogledah kroz prozor - sve nebo tamno, svud snijeg i led. Zazeblo me, stisnuh oči. Činilo mi se da sam sama na svijetu sred pusta ledna otoka. Zvižduk parostroja probudi me, gvozdena zmija poče duvati, pomicati se, i zaleti se napokon kao strijela. Rastvarah oči što sam mogla; gledah, gledah taj Zagreb, kanda ću ga popiti očima. Kad je izmicalo ispred mojih očiju, svi oni tornjevi, oni mili brežuljci, koji naš Zagreb čine upravo rajem, svijalo mi se srce od teške, nikad prije nećućene muke, opraštala sam se uzdahom od svakog grmečka, plakala sam za svaku kućicu koja uminu ispred mene. Sav onaj mili, dragi svijet sred kojega sam rasla i cvala kanda je preda mnom propadao u zemlju, sve mile uspomene kanda ginu u smrtan san; a taj strjeloviti vlak kao da me nosi u drugu mraznu zvijezdu.
Gotovo požalih da sam pošla iz Zagreba, da nisam tebe i druge prijatelje poslušala. Prosudi po tom koliko mi je duša klonula bila u onaj par; ta ti najbolje znaš da nisam kukavica. Nu uskoro probudi se moje junačtvo, osobito kad se sjetih onog odurnog napasnika Marića. Razvedrit dakako nisam se nikako mogla, padoh u neku vrst gluhe rezignacije, u neko turobno mirovanje. Tako gledah kroz okno u tu pustu zimsku krajinu kroz koju je vlak letio. Vidjeh ju prvi put, al žalibože pod mrtvim snježnim ruhom bez šarena cvijeta, bez vesela svijeta. Žalostan bijaše to vidik, žalosniji mojemu turobnomu srcu. Al i to je dio tvoje mile domovine, reče mi srce; ta doći će proljeće, okopnit će snijeg, niknuti cvijeće, zelenit se gora, cvast će i tvoja nada. Zadubih se u kojekakve čudne, možda djetinjske sanje. Počeh naslućivat i u mašti si crtah ljude među kojimi mi suđeno boraviti ubuduće. Napokon zadrijemah, kako sam iznemogla bila. U snu vidjeh opet babu, vidjeh tebe, vidjeh, sveti Bože, pokojnu majku. Sve što mi je milo i drago bilo skupljalo se oko mene i nije dalo da ostavim Zagreb. Ujedanput probudi me jak kucaj zvona. Skočih, pogledah, a kondukter otvori začas vratašca vagona i viknu:
- Gospođice! Vi putujete u Jalševo?
- Da.
- Evo postaje gdje vam izaći valja. Molim, požurite se, vlak ostaje ovdje samo dva minuta.
Sakupih brže bolje svoje sitnice, skočiti sa vagona baš u visok snijeg, te se jedva dovukoh do malenog kolodvora postaje. Želila sam si dakako ogrijati smrzle žile, nu na žalost bijaše peć u dvorani za putnike hladna, te sam morala prodrhtati još koj čas. Obratih se na činovnika postaje da ga upitam za put u Jalševo, i je li stigla odanle kakova prilika, ili gdje bi se uopće dobiti mogla prilika. Nu taj čudni mrkonja pogleda me od glave do pete, maknu ramenom i ne odgovori ništa. Ta me prostota uvrijedi u srce, nu šta ćeš, draga, taj mili glavar postaje bijaše tuđinac, taj čovjek ne umije ni riječce hrvatski, a gleda na nas kao na kakovo roblje. To ti je već sudbina nas Hrvata. Napokon smilova mi se sluga željeznički, videći moju nepriliku.
- Kamo, frajlice, putujete?
- U Jalševo, dragi.
- Bome dosta daleko u goru, pak po toj zimi - zaklima glavom.
- Bome ljuta zima - potvrdih drhćuć - sva sam prezebla, a vi ni ne kurite sobu za putnike.
Na te moje riječi pogleda siromah sluga prema činovniku, koj je podalje stajao, onda pogleda mene i reče po tiše:
- Eh, prije se je ložila peć u putničkoj sobi, gospođice, dok smo imali staroga glavara, domaćega čovjeka, nu toga su bogzna kamo šiknuli, pa nam poslali toga mračnjaka, koj ne zna ni ljudski zinuti. Taj štedi, pa je reko da nije vrijedno za tih nekoliko pušljivih hrvatskih gosti trošit drva. Zato će u njegovih sobah toplije biti. Šta ćete, kad se miš navadi u tuđu kuću, poglođe sve. Mi smo Hrvati samo za sluge. Nego ovako na zimi i mrazu ne možete ni čekati, frajlice. Povest ću vas u sobu gdje se važe roba, ondje je dosta toplo, pa vi lijepo sjednite k peći, pa se grijte, a ja ću lijepo prigledati radi prilike za Jalševo.
Dobričina povede me zbilja k toploj peći u uredsku sobu, a poslije iziđe napolje. Onaj mrki činovnik šetao se amo tamo po sobi, gledao me postrance, zamrmlja nešto kroz zube i reče mi napokon slabim njemačkim jezikom drzovito: - Ovo je uredska soba, ovo nije čekaonica za putnike! - U meni uskipi krv s te bezobraznosti. - Gospodine! - planuh na njega - bilo bi dobro da se naučite nešta udvornosti; nisu putnici radi vas, već ste vi radi putnika ovdje, pa ako su ti putnici i Hrvati, ne imate prava surovi biti. A prije svega naučite se pošteno vršiti svoju dužnost. Dajte vi za putnike ložiti sobu, kako je naredba, pa vam ne će ovdje dosađivati, jer nitko nije dužan radi vaših hira i štedljivosti zepsti na zimi. Uostalom uvjeravam vas, moja će biti skrb da se to što prije u javnosti sazna, pa taj vaš nered popravi.
Ljutitog glavara kao da je ošinuo grom. Izvali na mene oči, poče si griskati duge brkove, zamrmlja nešta i ode bez traga; toliko ga obori žestoka navala mojih riječi. Meni je nekako odlanulo bilo, te mu rekoh svoju od komada, i bila sam se čisto ugrijala pri toj željezničkoj prodiki. Na sreću dođe za kratko vrijeme moj spasitelj. Željeznički sluga dovede seljaka pod kožuhom, koj rukom držaše bič, a u zubima kratki kamiš svoje zemljene lule. Lice seljaka ne bijaše osobito prijazno, pače me je gledao nekako nepovjerljivim okom. Sluga pokaza prstom na me, a seljak dotura se k meni, maknu malko svoju šubaru, pa će:
- Ste vi ona frajlica koja ide za učiteljicu?
- Da, prijatelju! Jeste l' vi po mene došli?
- Da. Evo stoji prilika - mahnu bičem prema vratima. - Gospodin načelnik me po vas simo poslao.
- Pa niste li me prije vidjeli, kume? - upitah ga u čudu - ta ovdje na štaciji nije osim mene ni živa duša izišla.
- Bože! Vidio sam vas - pucne seljak jezikom ošinuv me postrance okom - dakako, al koj bi si bijes pomislio da je takovo mlado stvorenje za učiteljicu.
Možeš si sama misliti kako me je kritička opaska toga jalševačkoga Fajetona ubola u srce. Već htjedoh da mu se ljudski odužim, nu stisnuh brzo zube pa pregrizoh tako svoj jad.
- Ajde brže, kume - rekoh mu - da krenemo odavle, već je i onako dosta kasno. Hoćemo li na objed stići u Jalševo?
- Ne znam - reče seljak slegnuv rameni. - Nego idem prije u krčmu svoje vino platiti. Htio sam ovdje dočekati drugi vlak, ne bi li š njim došla učiteljica. Nu sad ste tu, pa dobro.
Kum iziđe iz sobe, a ja pred kolodvor da vidim kakva li će me kočija ponijeti među bregove do mojega cilja. Tri puta prekrstih ti se, draga Hermino, pred svojom ekvipažom.
Namnogo se govori da velika gospoda ne mare osobito za ljude školnike i literate, da im dapače taj ceh nije nimalo po ćudi, to sam barem sto puti u Zagrebu čula. Nu mala jalševačka gospoda nisu u tom nimalo bolja od velike gospode zagrebačke. Jasan dokaz tomu bijahu kola koja jalševački poglavari poslaše po mene. Prosta, ma najprostija muška kola, draga Hermino, bez pokrova, bez gunja, samo sa nešta sijena, a pred kolima stajahu dvije mršave mačke. Ti se, znam, u duši smiješ, veliš: "Pravo ti je, nesrećo, ne rekoh li ti, ne idi u Jalševo, a ti si opet išla." - Neka ti bude taj triumf, draga Herminice, mene ti čudni, ponešto neprijazni prizori samo bockaju i obodravaju na veće junaštvo, na ustrajniju borbu. Ja ti sve to promatram nekim kritičkim okom, nekom ironijom, jer ćutim da mi je duša nad svim tim uzvišena, i da ću napokon svladat. Trajalo je dosta dugo dok se moj kočijaš povrati iz krčme, dok napuni i zapali lulu, dok namjesti gunje na konjima, dok stisnu moju prtljagu među svoje sijeno. Ja stajah međutim, puna kršćanske strpljivosti, na pragu kolodvora te promatrah pokrajinu, ravnicu bez promjene, sred koje je stajao po šabloni sagrađen kolodvor, a podalje jedno od najkukavnijih sela na svijetu. Tu, mislim, nije lijepo ni kad je sve bujno i zeleno. Popeh se sretno pomoćju sluge na jalševačku ekvipažu, pri čem je moj vrijedni kočijaš posve mirno stajao kanda se to i ne tiče njega; nu kad slugi stisnuh u ruku nekoliko desetica, nasmjehnu mi se lice kočijaševo toli milo i drago da sam morala udariti u smijeh. Čini mi se da je to bio prvi tračak simpatije za mene. Čovjek tjerao konje na sjever prema brdinam koje nam se s daleka pokazivahu pod snježnim svojim pokrovom. Kukavni konjići letili tim bespućem, blatom i snijegom brže nego si misliti možeš, što meni nije posve po volji bilo. Sjeđah na sanduku, i ne imajući nikakova naslona, zgurih se što sam bolje mogla. Vjetar brijao je upravo mrsko, da mi lice gorilo kao od žeravice, a ruke i noge se kočile i ledile. Priznat ćeš da takova polarna vožnja ne može nikako ugodna biti.
Ne progovorih ni riječi u toj nevolji, gdje mi se je duša tresla kao kaplja na listu. Tješila i sokolila me misao da je to zadnji teški put do mojega cilja. Zađosmo u goru. Uska, kamenita cesta vijuga se uzbrdice uz neveliku rijeku, kojoj izderana obala siže gdjegdje dosred puta. Na jednoj strani dakle voda dosta duboka, gdjegdje ledom i snijegom pokrita, na drugoj strani visoke okomite brdine; tu dakako ne ima govora od lagodnosti i udobnosti. Seljačka lomna kola teturala amo tamo kao pijana koka, čas je bilo da će se prebaciti u rijeku, čas da će tresnut o stijenu brdine. Ne jedanput izvinu se mojima usnama od prepasti krič, kako sam pelivanila među životom i smrti. Ta prepast nije se moga kočijaša nimalo dojmila; pogleda me ispod oka i nasmjehnu se ispod brka. Ravnodušnost njegova uzjari me dokraja, te se ljudski otresnuh na njega neka gleda preda se, jer bi mu moglo žao biti ako me prevali ili baci u rijeku.
- Ah! Ne bojte se, frajlice! - pucnu ravnodušni kočijaš jezikom - od mene vi toga doživiti ne ćete. Išo sam ja i sto puti po gorem vremenu po ovom putu pak nije bilo nikomu ništa. Vi niste naučeni na to, vi ste varoško dijete.
- Al za Boga miloga, čovječe - rekoh mu - ta to je strašan put, ovuda kanda se čovjek vozi u pako. Zar tu nitko putove ne popravlja, zar se općina ne brine za ništa?
Pri riječi "općina" pojavi se na kočijaševu licu "neizmjerno" ironičan posmijeh, čemu se nemalo začudih.
- Hm! Da! - će seljak, grizuć svoj kamiš - cesta istina nije taracana kao crkva, i čovjek mora se zbilja na nju naučiti da si ne slomi vrat. U općini se dosta vikalo o tom, i u sesiji malo je falilo da si nisu razbili glave. Deset puti zaključeno da se naveze i pokrpa put, i čujem, županija prijeti se strašno, jer je jednom na ovoj cesti gospodin podžupan vrcnuo iz svoje kočije. Al šta? Kad ne ima kod poglavarstva našega sloge, ta naša općinska gospoda živu kao psi i mačke. Načelnik vuče amo, bilježnik tamo, blagajnik ne gleda ni jednoga ni drugoga, a bogme i općinski pandur bubnja po svojem. Kad načelnik veli: Pravimo cestu, odmah će na to bilježnik: Ne, pokrijmo školu, kad pak bilježnik veli: Vrijeme je da se cesta pokrpa, odmah će ga ošinuti načelnik: A ja, na potoku fale tri mosta, to je preči posao. Pa ako bi se i složili načelnik i bilježnik, odgovorio bi im bez dvojbe blagajnik: Ne ima novaca! i kad bi se dao još i blagajnik ukrotiti, reko bi pandur: Nisam našao ljudi za posao. To vam je naše poglavarstvo; po tom vidite da ne može biti Božjeg blagoslova.
Ne mogoh dakako svoga lica vidjeti, draga Hermino; mislim da je rumeno bilo od ljute zime; nu čuvši za lijepu slogu, videći i primjer lijepog rada jalševačkoga poglavarstva, morala sam bez sumnje problijediti, kako mi je srce zeblo. Skačuć, teturajuć, glavinjajuć, zapinjuć primicasmo se cilju našega putovanja, ja s vana santa od leda, a s nutra palio je glad moju utrobu upravo paklenom vatrom. Proljećem, ljeti, jeseni mora da je ta krajina divna, romantička; sada drijema sva ljepota pod visokim snijegom, koga ne rasvjetljava ni zlatno sunce na nebu. Crno stabalje šuma provlači se vrh ovijem gora, gdjegdje viri pusto kolje vinograda iz snijega, seoske kuće stoje pod bijelom kapom, putovi zametani, tu i tamo diže se do rijeke mlin, a na kolu vise mu duge ledene svijeće. Mislila bi da je sve živo obamrlo, da te gdjegdje dim, izvijajuć se iznad krova, ne sjeća ljudi. Ujedanput otvori se gora, a kola izađoše na lijepu visoku ravan, neveliku doduše, koja je okružena brežuljci, humci i brdinami poput amfiteatra. Na kraju pod gorom stoji mjesto rasijano među vrtovi, a u srijedi diže se starinska župna crkva. Desno nad mjestom na visoku brdu bani se drevni grad s tornjevi, strijelnicami sred velika, kako mi se čini, perivoja. Ta lijepa panorama izmiri me nekako, i kad mi moj kočijaš pokaza bičalom mjesto, izmrmljav: - Jalševo - uzdahnuh: - Hvala Bogu!
- Kamo ćemo, frajlice? - upita kočijaš.
- Do škole valjda; ta ondje mi je stan.
- Jesu li sve za vas priredili?
- Nadam se, ta ja sam pisala i načelniku i učitelju da ću ko danas doći.
- E, dobro! Pa ćemo do škole! - ponovi seljak.
Romantička moja nada uminu brzo kad sam skakutala u kolih preko drvlja i kamenja jalševačkih ulica, jer me čudno pozdravljaju koci, smetnjaci, kuće niske i nečiste. Za jedan hip uvjerih se da su mi u Zagrebu pravo govorili za Jalševo. Na dušu mi pade čudna sjeta. Kakva će tu škola biti? uzeh plaho razmišljati. Naskoro spazih pred sobom taj hram pučke prosvjete. Zavrnuv nizbrdice među nekoliko vrtova, spustiše se kola na nekakav mali trg, sred kojega stajaše prost zdenac među dva jablana. Na tom trgu bijelila se jedina kuća - škola.
Prvom prilikom poslati ću ti, dragice moja, nacrt te zgrade. Vrijedno je da ju vidiš, i bilo bi mi još draže da dođe pred oči onoj gospodi koja su vrhovni glavari naših škola. Bar bi imali prilike prekrstit se dva i tri puta. Zasada dozvoli mi da ti to svjetsko čudo opišem. Znam unapred da će to samo slaba crta biti, da ne ću uspjeti, jer se tomu hoće osobite fantazije, a moji se živci, draga Hermino još ne oporaviše od teškoga puta i prvih dojmova u ovom blaženom mjestu. Pomisli si ogromno povećanu bijelu škatulju vrlo dugačku, ali neširoku, nevisoku. Škatulja na svih je uglovih prilično raspucana. Na njoj sjedi orijaški krov od stare, hrđave slame ili "šopa", kako puk veli. Krov je dva i pol puta viši negoli školske zidine. U krovu je gdjegdje vidjet i škulje, koje su svakako udoban put kiši i snijegu. U zidinah urezana su malena okna, toli sitna valjda zato da ne dođe suviše friška zraka do dječice. Čelo cijele škole prema trgu vuče se na drvenih stupićih nekakov trijem pod strehom, a pred glavnima vratima stoji nekakov zidani ulaz sa stubami. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, te ti se mogu svaki čas i streha i stupovi srušiti na glavu. Na improviziranom balkonu stoji na Božjoj milosti jedna opeka do druge, jer pravoga saveza ne imaju, i pravo je čudo, da se taj ures jalševačke škole jošte drži u zraku, osobito kraj školske dječurlije. Hermino! Barometar mojega srca padao je sve niže; mislim da su mi oči bile pune suza. Al imala sam vidjet i ljepših stvari. Kola stajahu časak pred vratima, a ja čekah ne će li tko izići pred kuću da me dočeka. Nitko ne iziđe, samo opazih iza okana nekoliko radoznalih lica. To me je žacnulo. Pomoćju svoga rutavoga Fajetona skočih sa kola u mlaku snijegom pokrivenu, jer je cijela školska zgrada kao kakova tvrđava okružena barom. Dovučem se sretno do trošnog balkona, a kočijaš dopremi za mnom s kola ostalu prtljagu. I sada još nitko ne izađe preda me. Srdito otvorih kućna vrata, i preda mnom zinu dosta mračan hodnik, iz kojega udari užasna duha u moj nos. - Zar ne ima nikoga u kući? - viknuh dosta glasno.
Nato se otvoriše na hodniku prostrana vrata. Na pragu pojavi se ovisok trbušast čovjek dosta glupa lica, kuštrave kose, čupave brade. Imao je na sebi zamrljan dlakav kaput, urešen sa više raznolikih zakrpa. Taj čudnovati individuum uze, odbijajuć prema meni smradne dimove iz svoje zemljene lule, moju malovrijednu osobu ponešto prezirnim, ponešto radoznalim okom motriti od pete dovrh glave, za njim pako pokaza se ženska glava. Kosa bijaše joj nečešljana, lice obijeljeno ličilom kao mukom, samo je iz njega virio šiljast, crven nos; ostale spodobe ne mogoh u prvi mah razabrati, jer se je ženska skrivala za rame muža si.
- Ah! - reče čovjek puhnuv opet u lulu - valjda nova učiteljica. Hm! Sluga! Sluga! - To rekav, nakašlja se silovito i pijunu pred sebe.
- Da - odvratiti ukratko, uvrijeđena tim nelijepim pozdravom - čast mi je predstaviti se, ja sam Branka Kunovićeva, novoimenovana učiteljica jalševačka. A vi ste, gospodine, ako se ne varam - - -
- Šilić, Krunoslav Šilić, učitelj jalševački - graknu vrijedni pedagog i pijunu još jače pred sebe.
- Osobito mi je drago upoznat se s vami - propentah drhćuć od zime i jada.
- I meni je drago - nakloni se Šilić ne maknuv se s praga.
- Molim vas, gospodine učitelju, jeste li primili moje pismo iz Zagreba? Pisala sam vama, a i gospodinu načelniku.
- Dakako - kimnu učitelj dimeći silovitije - ali, draga moja, nije žalibože sve tako kako si to želite. Načelnik bio je ovdje, pa mi je naložio da dam vaš stan izbijeliti i oprati. Ha, ha, ha! Taj načelnik zbilja je čudan čovjek. Za prvo je sada zlo vrijeme za bijeljenje i pranje; za drugo, ne ću ja za jalševačku općinu trošiti ni groša, to su pravi Cigani, i nikad ne bih više vidio ne prebijene pare; za treće mi je nekako neprilično, jer znate, mi smo prije imali cijeli stan, pak je u jednoj sobi, koja bi vam pripadala, nešto stvari smješteno preko zime.
Školnik govorio je sve to ravnodušno, njegova vrijedna drugarica kanda se je smiješila, a dvoje, troje zamrljane djece kesilo se iza nogu vrijednoga roditelja na mene. A ja, Hermino, ja! Stojeć u smradnom hodniku, cvokoćuć od zime, drvenila, kamenila sam se sa bezobrazluka tih ljudi.
- Ali molim, gospodine Šiliću - istisnuh između zubi jedva pribiruć duha - molim vas, pokažite mi moj stan. Mene se nimalo ne tiče vaša svađa s načelnikom, niti zlo vrijeme. Evo vidite kako tu na hodniku drhćem od zime. Treba vam znati da sam na otvorenih kolih prevalila put od željeznice do Jalševa, i pogibam od gladi.
- Vjerujem, vjerujem! - potvrdi Šilić pljunuv i opet, zatim reče okrenuv se: - Ženo, uzmi ključ, povedider gospođicu u njezin stan. Sluga! Sluga! - Zatim pokloni se školnik i zavuče se u svoju špilju, iz koje iziđe začas njegova - oprosti mi, Bože - vrijedna drugarica. Bog i duša, stidila sam se za nju da je ženska. Imala je na sebi nekakvu suknju, nekakav kamizol, al da me na mjestu ubiješ, ne bih ti znala reći je li to sivo, žuto, zeleno, šta li, samo vidjeh da je izderano, zamrljano. Vrijedna gospođa školnikovica nije se nimalo stidila svoga užasnoga negligéa, pače je posve junački koracala preda mnom uskim hodnikom, da sam imala priliku promatrati ju od glave do pete. Na kraju hodnika ustavi se, zataknu ključ i otvori oniska vrata.
- Evo - reče - to bi jedna vaša soba bila.
Stupih na prag, da zavirim u taj budući zakutak moje snivane sreće, al u isti par uzmakoh za nekoliko koraka. Pusta, prazna komora, prazna. Vapno po stijenah bilo požutilo, naokolo po tavanicah visila paučina, pod bijaše blatan, a peć na više mjesta probušena, a da stan taj još prijaznijim bude, imala je ta komora samo jedan - zasada razbijen - prozor na dvorište, pred kojim se na vrlo idiličan način dizao kotac gospodina Šilića.
Ja pogledah Šilićku, ona mene, ja nju od čuda i prepasti, ona mene posve mirne duše, gotovo smiješeći se.
- Pa kamo, kamo da zaklonim glavu za ovaj čas.
- Eh! - maknu ona ramenom - nije dakako posve čisto, al za nekoliko dana, kad ne ima boljega, mogli biste se i tu zadovoljiti.
Krv mi udari u glavu.
- Oprostite - rekoh - ženska sam, zakoni čistoće sveti su mi. A gdje mi je druga soba?
- Ondje! - pokaza nekako od neprilike školnikovica na pokrajna vrata. Pristupih da otvorim. Ona to htjede nekako zapriječiti. Prekasno, otvoriti. Moj budući salon bijaše sada spremnica i kokošinjak Šilićev. Tu bijaše zelja, luka, repe, muke, kokošiju, pače i odojaka.
Da pričam kako mi je u duši bilo, draga Hermino? Mislim da ne treba. Pogledah odojke, kokoši i luk, pogledah odrpanu, zamrljanu školnikovicu. Činilo mi se da se je malo zastidila, bar je oči otkrenula od mene i počela od neprilike strugati papučom po podu kad ju oštro uhvatih na oko.
- Pa tu, tu da ja stanujem? Ovamo da se odmah uselim, u taj smrad, gospođo?
- Hm - izmuca vrijedna gospođa, iskriviv svoje usne na smiješak - sve to dakako nije carska palača. Al kad se komu hoće služiti u Jalševu, mora i za to Bogu hvaliti.
- Pustimo to, gospođo - rasrdih se na bezočnost i prostotu te ženske - vama se možebit ovakav stan bolje mili nego meni, vaš je ukus po svoj prilici drugačiji. Nu molim vas, kada kanite ukloniti iz ove moje sobe svoju živu i neživu hranu, jer ćete valjda i sami priznati, da ne mogu stanovati u ovoj smradnoj, vlažnoj škulji kraj svinjca.
- Hm! Ne znam! Ne mogu vam baš točno naznačiti dan - odvrnu Šilićka drzovito svojim kreštećim glasom.
- Kako?
- Ma da! Prije tri, četiri mjeseca ne ima o tom govora, draga gospođice. Ja zasada te stvari ne imam kamo drugamo spremiti, a bome ih radi vas baciti ili raspokloniti ne ću.
- A molim vas tko to od vas traži, ja hoću svoj stan. Ah, da, gdje su mi stvari, što sam pred sobom poslala u velikih škrinjah.
- Ondje u dvorištu pod sušom - reče školnikovica ravnodušno, pokazav prstom kroz prozor.
Pogledah, prepah se, zadrhtah od ljutitosti. Sve moje posoblje i druga roba u velikih škrinjah, sve stajalo je zbilja u blatu pod šupljikavim krovom odrpane suše. U meni uskipi krv. Vidjeh da se je tu proti meni urotila prostota i zloba, da tim ljudem nisam nimalo u volji, da sam im pače na putu, jer što sam doživila od jalševačkog prosvjetitelja naroda i njegove mile drugarice, ne bi mi zaista bio učinio ni zadnji seljak u selu. Pozvah nabrzo svoga kočijaša seljaka te ga umolih, neka dovede nekoliko svojih susjeda iz sela, kola pako neka ostanu svakako pred vratima škole. Nasmjehnuv se lukavo, učini seljak po mojoj zapovijedi. Zakratko dopremiše seljaci moju robu ispod odrpane suše u manju sobu moga žalosnoga stana, ja zaključah vrata i uzeh ključ k sebi, pa da odem.
- Dakle, kako ćemo? - upita me u čudu Šilićka.
- Zbogom, gospođo! - odvrnuh ukratko - meni ne treba od vas ništa više. Svoje potrebe tražit ću drugdje.
Nato odoh hodnikom iz kuće. Ti ćeš se bez sumnje mojoj goropadi čuditi, gdje sam istom koraknula u svijet. Al vjeruj, taj bezobzir, ta prostota, ta nestašica i najobičnije uljudbe kod ljudi koji su zvani dizati narod iz tmine i uljuđivat ga - sve to ražalostilo je teško srce moje i uzjarilo me. Nažalost sjetih se i opet da su mnogi pozvani, a rijetki izabrani, da u sto prilika prazna, šuplja fraza zamjenjuje valjan, ozbiljan rad, navlaš kod ljudi kao što je Šilić. Sjednuv na kola, zapovjedih seljaku neka me vozi u "gostionu", kako je bilo upisano nad vratima oveće kuće, koja doduše nije imala biljeg evropskog hotela. To ti je pola zidana, a pola drvena svojina jalševačkog mesara, koj povrh toga trguje vinom, žitom, marvom, žirom i šiškami. Na prvi pogled preplaših se, opaziv nečistu okolicu i dvorište jalševačkog hotela; srce mi klonu, jer se nisam nadala da ću tuđe naći čišće utočište, negoli u podrtoj školi. Al se ovaj put prevarih. Gospođa mesarica Hrvatica ti je staroga kova, vrla građanska kći. Kako mi se čini, mari ona malo za to što biva u okolici i u dvorištu njezina "hotela", jer to smatra po svoj prilici vanjskimi poslovi, za koje neka se brine muškarac. Nu u nutrnjih poslovih, tj. u kući, vlada gospođa mesarica vrlo oštro. Kad moja kola zakrenuše u prostrano, prilično blatno dvorište, iziđe omašna vladarica doma, sva zažarena od ognjišta, pred kuhinjska vrata. Držeći jednom rukom ogroman kuhinjski nož, a drugom glavicu luka, promatrala me je vrijedna gospa svojima velikima očima toli oštro kao sveti Petar dušu koja se šulja u raj. Nu taj me pogled ne preplaši nimalo, jer je crveno, nabubreno lice bilo gospodarici toli dobroćudno i pošteno. Skočiv s kola i pozdraviv ju prijazno, rekoh joj tko sam i na kakvu da sam nevolju sred zime naišla u Jalševu, da mi sada ne ima druge nego da se smjestim u gostioni dok mi se stan ne popravi, i dok si kako tako ne uredim svoje malo gospodarstvo. Mesarica porumeni još jače, zamahnu silovito kuhinjskim nožem i udari u smijeh:
- E, da! To je Šilićkino maslo! To ste si misliti mogli. Aj, školnikovica, to vam je gospa od glave do pete, to jedri svake nedjelje put crkve u samoj svili, da sve šumi, a onamo, vele, ne ima ni cijele čarape, ni košulje, fuj! Pušljiva je gospoština, a cijela ta naša škola, oprosti Bože, stjeničarnica. Pa niti oprali poda, niti omazali peći i ugrijali sobe, i kraj svinjca da spavate? Fuj! - Dobra domaćica okrenu se zatim, zovnu slugu i zapovjedi, neka mi ponese škrinju u sobu broj 1 u prvom katu, a juha, reče, da je upravo zakuhana, neka se presvučem i nek siđem razi zemlje, gdje mogu u posebnoj sobi objedovati. Na taj ponešto krupni, ali iskreni doček smiri mi se duša, te se počeh pomalo oporavljati od prve svoje žalosti. Moja sobica bijaše nevelika, al tiha i van reda čista. Nije tu bilo nikakve zalihe i raskoši, već starinska građanska prostota vladala je prostorom. Sve bijaše bijelo bjelcato poput snijega: i pod i zastori i postelja i pokrivala. Izim postelje stajao je tu ormar, stol, dva, tri stolca i umivaonik. O zidu visila je argavska ura i to mačak sa pokretnima očima, zatim slika Napoleona Velikoga, carice Marije Lujze i svete Genoveve. Mala je to škuljica, sitno gnjezdašce, al čisto i udesno, te se sjetih svoje male sobice za crkvom svetoga Petra.
Pogodih se dakako odmah sa gazdaricom za stan i hranu, i to za cijenu toli jeftinu da sam se čudom čudila. Moji gospodari su čestiti građanski ljudi, hrana je vrlo dobra, stan čist, utoliko sam vrlo zadovoljna za prve materijalne potrebe, a poslije ćemo istom vidjeti ukoliko možeš ovdje dokučiti višje idealne. Moja draga mesarica ujedno je živa kronika ne samo slavnoga mjesta Jalševa nego i cijele okolice. Ona poznaje u dušu svakoga velikaša, šljivara, župnika, trgovca, židovskog kramara, zna svaku gospođu; kako se gospodari, kako li se privređuje i radi, tko li napreduje il nazaduje. Ne vjeruj da je ona pusto preklapalo, ili da joj je osobita slast prišiti ovomu ili onomu krpicu, kako to znaju jezičave babe. U nje ti je srce pošteno, iskreno kao na dlanu. Veseli se radu i poštenju, a srdi se na lijenost, oholost i nepoštenje, na domaće propalice, tuđe varalice i izjelice, pa ti brije jezikom sve po istini, da ju je milota slušati. To ti je prava hrvatska žena kakovih je prije puno bilo, koja ne bi zatajila ni mrvice istine, već iskazuje sve do piknjice što joj se u duši skriva, pa kaže svakomu svoje u brk. Eto, reci sama, draga Hermino, nisam li sretna? Inače imaju samo veliki gradovi svoje putne knjige, svoga Baedekera, evo, ja ga nađoh i u Jalševu, i to u spodobi jedne poštene mesarice.
Ovaj kraj - koliko po pričanju svoje gospodarice suditi mogu - dosta je zanimiv; ima tu svačega kao šarena cvijeća po polju, a bit će tu i ogromna posla, nu o tom kašnje, draga Hermino, dok se ne uvjerim na svoje oči šta je, dok sama očima ne obredim sve te žive egzemplare. Nu na svaki način moram ti govorit o svom sastanku sa mogućnici i prvaci mjesta Jalševa, koje je središtem općine. Lahko je te osobe izbrojiti, a da ne pogriješiš nimalo proti statističkoj točnosti. Tu ti je dakle gospodin načelnik, gospodin bilježnik, gospodin blagajnik, gospodin župnik, gospodin učitelj (koga sam ti u nekoliko crtica karakterisala), zatim trgovac, mesar, zakupnik daće Izraelićanin, kotarski nekakov liječnik, a na gradu ima nekoliko vlasteoskih činovnika. Općinski i grofovski činovnici, a i građani imaju s veće strane uza se i vjerne drugarice svoga života, i ne može se upravo reći da u Jalševu ne ima otmjenijega društva. Moja mesarica međutim nadahnjuje me, kako vidim, vrlo dobro, i ta priprosta ženska ima začudo oštro oko za psihološka promatranja.
- Molim vas, draga moja, čuvajte se jalševačkih baba ko žeravice, govorite malo pred njima, i kad vam stane strina Kata preklapati i ovo i ono proti strini Bari, a vi i ne slušajte, umiješate li se u tu kritiku makar za mrvicu, još će smisliti na vas da ste joj vi svojim jezikom crnili obraz. Ne polazite nikad u mjestu jedne više od druge, koliko je moguće. S gospojami sa grada možete još kojekako općiti, fine su, al nisu gizdave, dočim su ovdje dolje sve pauni, kanda su grofice. Načelnikovica ajdede, dobra je ženska, al vam ne zna govoriti nego o novih haljinah. Uostalom upoznati ćete i onako s vremenom sve, a ja sam htjela samo opomenuti vas, da ne zagreznete u nepriliku, jer ste još mladi, prvi put ste došli u strani svijet, i ovdje će svačije oči na vas gledati. Prije svega čuvajte se školnikovice. To vam je prava zmija, a jezik joj je gori od britve, taj vam je kadar smisliti na vas da ste sred bijela dana čovjeka ubili. Zagrepkinja je kao i vi, nekaka razmažena prokšenka, glupa sirotinja, a nadima se ovdje kanda je prva na svijetu. Počela je pomagati svoga muža u školi, pa se je mislilo da će se zagovorom i protekcijom dočepati mjesta učiteljice. Al i najveći njezini prijatelji uvidješe napokon da milostiva gospa Šilićka ne umije ni kruha peći, ni košulje šivati, nekmoli podučavati djecu, pa vele još i to da ne umije ni jednoga jezika na svijetu, premda uvijek švapski naklapa, jer da je to finogospodski. Zato joj zabraniše pomagati u školi muža si i pačat se uopće u školske poslove, pa ste vi namješteni, gospođice! Tako utonu Šilićevim nada.
Tako me savjetovaše moja gazdarica, kojoj sam od srca zahvalna. Sad istom razumih zašto su me Šilićevi toli milo i drago dočekali. Ti dobri ljudi misle da sam ja kriva nesposobnosti velevrijedne gospođe Šilićke. Priznat mi je da mi se nekako koža ježi pomislim li na budućnost. S tim svijetom morat ću živit pod jednim krovom, sa Šilićem općiti u službi! Taj budući moj put nije nimalo ružami posut. Neka. Vidit ćemo! Ja uzmaknuti ne ću.
Prvi moj pohod išao je gospodina načelnika jalševačke općine. Umirovljen je to gospoštinski provizor, koj ima kod Jalševa nekoliko prelijepih vinograda, a u samom mjestancu kućicu razi zemlje, dosta čistu. Vele da je čovjek imućan, da su mu ruke čiste, nego u svom poslu da ne razumije mnogo, premda je pun najbolje volje. K tomu da je zanešen vinogradar i da svim novinam dosađuje svojimi članci o pivničarstvu.
Teškim srcem pokucah na njegova vrata; ne pohodih ga naime u uredu, već kod kuće. U prvoj sobi namjerih se na suhonjavu matoru žensku u modroj domaćoj haljini sa čipkami i pod svilenom kapicom. Sjedila je do peći u naslonjaču, i čim otvorih vrata, dohvati starinski očalin od sedefa i uze me promatrati kao kakvu neviđenu zvijer. Žena je to fina lica, aristokratičkog držanja, dosta dobro i fino uzgojena, a po materi iz stare barunske kuće. Kraj svega ponešto uzvišenoga dočeka ne probudi načelnikovica u meni nikakove antipatije. Pokloniv se, rekoh joj svoje ime i zvanje i upitah da li je načelnik kod kuće. Čim bje čula da sam učiteljica, prispjela iz glavnoga grada, spusti očalin u krilo, lice joj se razvedri, i milostivo mahnu mi rukom neka sjednem do nje.
- Sjednite, sjednite, gospođice - reče zavlačeć ponešto aristokratički. - Sad će moj suprug doći, izvolite se samo malko strpiti. Ah, vi idete dakle ravno iz Zagreba? Lijepo, lijepo! Bit će vam čudno tu na selu, jer Zagreb, eh, da, Zagreb! To je ognjište cijele zemlje, ročište otmena svijeta, tu ima duševne hrane i naslade. Ah! - uzdahnu - ne može dakako svatko biti u Zagrebu, sudbina smije se smrtnim ljudem vrlo nejednako. Čudim se da ste odvažili se zavući u Jalševo.
- Eh, sudbina, milostiva gospođo - odvratih ja ukratko.
- Pa upravo ste ružno vrijeme pogodili, ta strašno je putovat sred snijega i leda.
- Da, milostiva, osobito na otvorenih kolih.
- Na otvorenih kolih? - ozva se za mnom krupan glas, te se čitava lecnuh. Bio je to gospodin načelnik, koj bje pri mojih zadnjih riječih stupio u sobu, a ja ga nit ne opazih, budući leđima okrenuta prema vratima. Skočiv na noge, poklonih se poštovanoj glavi općine smjerno: gospođa načelnikova predstavi me: - Gospođica Kunovićeva, naša nova učiteljica! - našto načelnik dva, tri puta kimnu vrlo milostivo glavom te doda: - Dobro, drago mi je! Sjednite, frajlice!
Pri tom pozdravu gledao me je nekako milo i voljko smiješeći se da mi se je odmah ugrijalo srce. Ne imam zasada fotografije svih ovih osoba što ih opisujem. Volila bih ne opisivati ih te priložit naprosto svjetlopis, prištedila bi si barem dosta vremena. Nu ovako moram ti barem silhouettu nacrtat. Gospodin načelnik je - kako da ti reknem - eh, zdrav, star grabar, ni visok ni malen. Ima ti pleća dosta široka, trbušinu dosta veliku za svoje dostojanstvo, samo debele sabljikaste noge u uskih hlačah - jer načelnik ne nosi nego hrvatsko odijelo - nekako su smiješne. Na krupnom licu stoji mu kratka, oštra brada, a sijedu kosu na glavi, dosta dugačku, razdijelio stazicom na dvoje. Odijelo nije mu baš salonsko i pokazuje dosta mrlja, samo mu je svileni ovratnik koketno zauzlan, a na lijevoj ruci nosi vazda svijetlu - dakako dosta zamazanu rukavicu, valjda kao priznak višeg dostojanstva i finoće, jer se gospodin nebarun ponosi svojom barunskom drugaricom. Inače nije ti gospodin načelnik u govoru toli tankoćudan te mu iz usta istekne kadšto po koja toli popularna rečenica da načelnikovicu popada nesvjestica. Uopće, kako spazih, prate oči vrijedne gospođe svaki mig, svaki kret njezina druga nekako plaho i zabrinuto. Valjda se barunica boji da će ju drug nebarun svojim priprostim vladanjem osramotit pred svijetom.
Načelnik baci kapu na stol, postavi si stolac do mene, prebaci sjednuv noge, nagnu glavu da ogleda svoje čizme, pokuca dva tri puta po sarah da vidi jesu li cijele, na što gospođa ponešto zadrhta. Zatim izvadi burmutnicu, zagrabi ljudski, te pucnu zatim prstom. Pogleda me onako ljudski kao čovjek kad se pogađa za konja. Žarila sam se od neprilike, a načelnikovica je nasuprot blijedila.
- Šta rekoste, frajlice, ono za otvorena kola? - zapita nešta strastvenije i ponudi me od zabune otvorenom burmutnicom. Lecnuh se te neobične ponude, a načelnikovica istisnu od gnjeva:
- Ali, mužu!
- Da, gospodine načelniče! Dovezoh se amo na otvorenih seljačkih kolih.
- To nije moguće. Vi se varate.
- Oprostite, ne varam se. Osjećam jošte i sada ljutu zimu u svojih kostih i pamtim predobro kako me je vjetar u gorskih klancih prebrijao.
- Ah! Ah! Ah! - uze sad načelnik pomamno vikati udarajuć dlanima na svoja koljena i klimajuć glavom kao kineski božić. - Učiteljica, prosvjetiteljica naroda, pa na seljačkih kolih! Trista mu muka! Mraz je pao na Jalševo! Reći će se po Hrvatskoj da je to zadnje mjesto na svijetu, bit će o tom govora po novinah. Trista mu muka! Ej, ženo! Oprosti! Reci, draga barunice, ne rekoh li ti onomad pri večeri da sam staru župnikovu kočiju posudio za novu učiteljicu. Eto, a ovi poslaše seljačka kola! Koje je ćorave babe lopovskoga sina to posao? Ha! - riknu načelnik i udari šakom opet u koljeno: - Puklo mi je, puklo mi je! Tu mi je sramotu naprtio naš velevrijedni bilježnik, ona ljuta pijanica, ušinuo ga Bog! Ah! Ah! Ah! Pa živi dođoste u Jalševo! Ded'te, da vidim -
huknu i pogleda mi oštro u lice. - Jeste, boga mi! Eto čuda! Druga bi se stvorila santom. Ah! Ah! Ah!
Načelnikovici počelo se čelo strašno mračiti. Popularni i dosta žestoki govor gospodina načelnika kosnu se njezinih aristokratičkih živaca neobično. Krepkim glasom ukori ga ukratko: - Mužu, mužu!
- E, pa hvala Bogu, te ste sretno došli i niste si vrata slomili - obrati se načelnik k meni - da ste mi zdravo!
- Nato uhvati moju desnu ruku dosta energično i udari svojim desnim dlanom u moj toli živo da me je ljuto zapeklo do srca. - Da ste mi zdravo, frajlice! - ponovi opet.
- Mužu! - planu načelnikovica, - ti si - ti si - oprostite, gospođice, to je tako njegov humor, njegov običaj! - završi smiješeći se kiselo.
- No, sad ste tu u toplom gnijezdu, imate svoj stan kako valja, pa je dobro, je l? - nastavi načelnik.
Na te riječi moradoh nehotice pogledati gospodina načelnika velikima očima, jerbo mi se po tom što doživih, njegov govor činio gotovom ironijom.
- Hvala, gospodine, načelniče! - poklonih se udvorno. - Zasada nađoh si toplo gnijezdo gdje mogu otpočinuti, kako će kašnje biti, ne znam.
- Zasada? Kako će, kako će kašnje biti? Molim kako vi to provizorno govorite, gospođice? - upita me načelnik u čudu, odmaknuv od mene stolac za dva koraka.
- To jest, gospodine načelniče, dozvolite da vam stvar razjasnim. Dođoh da se poklonim vama kao glavi općine i vašoj milostivoj gospođi, kako to ište red i pristojnost. Ujedno molim usrdno za vašu zaštitu i pomoć. Ispovijedam vam iskreno da nisam amo došla samo radi korice hljeba, već da i ozbiljno radim za prosvjetu naroda. To moje zvanje zanijelo me je, za tim ciljem idem ravno, zazirem od kojekakvih osobnih obzira, mrzim na zavist i spletku i želim za svoj rad nesmućenog mira i udobnosti, koliko se to slaže s mojim zvanjem i mojimi sredstvi. Puna takovih nada dođoh amo u ovaj zabitni romantički kraj svoje domovine, misleći da će ovdje svakako više mira, manje spletaka biti nego ondje u gradskoj vrevi. Nu pri prvom dočeku u ovom mjestu klonuše mi krila silno, a moji ideali padaju sve niže.
Načelnikovica slušala je moj uvod vrlo pozorno, čini mi se da joj moje riječi iznukaše neko počitanje prema mojoj osobi, i gospodin načelnik zabezeknu se ponešto na tu žensku oraciju, koja mu, kako se po njegovu licu vidjelo, nije posve jasna bila.
- Molim vas, zašto padaju ideali? - zaleti mi se čovjek u riječ primaknuv svoju stolicu opet k meni.
- Stanujem zasada u gostioni.
- U gostioni, krčmi, kod mesara? Idite zbogom? To nije moguće! - viknu načelnik skočiv na noge.
- Al, čovječe - ukori ga načelnikovica - bit će moguće, kad gospođica veli.
- Istina je, vjerujte, gospodine načelniče.
- A zašto niste išli u svoj prostrani, udobni, posve nanovo uređeni stan u školi - zapita me glavar. - Jalševčani čudni su vam svatovi, pa će si koj taj brusiti jezik da učiteljica, mlada gospođica, imajući svoj stan, ide stanovat u krčmu.
Mene je, istina, nešta žacnulo, pogledah načelnika ispod oka. Taj čovjek, pomislih si, il je ortak staroga učitelja, pa mi se ruga nemilo, ili vrijedna glava općine ne zna šta biva u njegovoj općini. To nije rijedak slučaj u našoj blaženoj Hrvatskoj, kako mi ljudi govore. Odvratih mu naprosto:
- Šta ću? Morala sam, gospodine načelniče! - Zatim uzeh mu natanko pripovijedati sve prizore u školi i pred stanom gospodina Šilića. Kušala sam da mu to opišem plastičnije nego tebi, te ne minuh ni odojke, ni paučinu, ni kotac, ni vrlo dvojbeni negligéškolnikovice. Pripovijedanje moje mora da je vrlo živo bilo. Domaću gospođu popadaše neki nemir, čini mi se da se je rumenila od stida; načelnik slušao me je isprvine kao što čovjek sluša luđaka kad bunca. Nu kad spazi moj mir, kad se uvjeri po potankostih da će to istina biti, skoči i opet sa stolca, uze mahnit hodati po sobi i vrtiti glavom, vičuć usto:
- Trista mu muka! Eto! To je hvala! To je hvala! To je ta Šilićka! Prekrstila ju ploha i tuča! Šta svinjac! Bože moj! A u vašem salonu odojci i kokoši! Pa vaše posoblje pod sušom u blatu! Ele! Ele! Vražji ti orguljašu, koj si po milosti avanžirao do školnika, gdje ti je obraz? Trista mu muka!
Gospodin načelnik bio bi bez sumnje sipao još veće obilje ljutih krpica na glavu neuljudnog školnika i njegove nečešljane drugarice, da mu nije tankoćudna drugarica života ukrotila bijes, rekav nekim uznositim, svečanim glasom:
- Eto vidiš! I opet je izišlo na moje! Ne rekoh li ti sto puti da tim ljudem ne vjeruješ, da su to samo zmije koje u svojih prsih griješ. Ti držiš svakoga najboljim čovjekom na svijetu, povjeravaš sve takove vrsti ljudem, a oni te navlaš ostave na cjedilu da te osramote. Šta bi ljudi rekli da to iziđe pred svijet u novinah? Kako li bi se oblast oborila, na Šilića zar? Nipošto, na načelnika - na tebe! Sve to uradiše Šilićevi tebi uprkos, znajući dobro da se ne ćeš dalje brinuti, kad si im povjerio brigu. Oprostite, gospođice - okrenu se gospođa k meni - ne mislite da je u tom bilo zle volje s naše strane. To je sve posao zlih ljudi, koji bi svakako htjeli škoditi mojemu suprugu. Bit će naša briga da popravimo što su drugi pogriješili. Ovo vam budi ujedno nauka kakvih tu ima ljudi, i kako ih se čuvati valja.