Branka/1

← Branka

Branka —  1. autor: August Šenoa

2. →

Došla jesen, zelenilo lišća žuti se, rumeni se, grožđe dozrijeva, vedro je bilo ljeto, vedra je i jesen, sunce na nebu ne krije svoga lica. Sunce se sklanja prema zapadu, prema Okiću; blizu je večer. Grad je gotovo pust, ljudi izletili između zidova u gajeve, šumice, vrtove oko grada, mnogi pače zaključali svoje varoške kuće da se naužiju jesenske dokolice u svojih vinogradih po bližih brežuljcih. Tko može, neka izleti, pomladit će mu se duša pod tim plavetnim nebom, među bujnim grmljem i granjem o tom svježem, lagodnom zraku. Ne može toga svatko, gdjetko je prikovan uz svoj posao, za svoj stol, kao rob na galiji. Čini se da je takve nedobre sreće bila djevojka koja je u malenoj kućici Vlaške ulice za crkvom svetoga Petra kraj prozora sjedila i marljivo vezla. Ne mislim da joj je više od sedamnaest godina bilo; po jedrini, po licu bio bi možda tkogođ rekao da je starija, al čovjek se pri takovu računu lahko prevari. Ne bijaše to, kako pjesnici vele, tanahan, nježan cvijetak, kao što su obično gradske kćeri. I Branka bijaše gradsko čedo, al nipošto bljedolik, drhtav stvor, pun migrene i fantastičnih sanja, već djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih, vrlo pametnih očiju. Ne znam bi li ju slikar bio izabrao za model Judite ili bar Julije, al na svaki način bilo je u djevojke puno realne ljepote i pravilnosti koja ne vene godinami, dočim pomodne ljepotice salona vrlo rano ocvatu. Čini mi se da je Branka bila mladica stare one građanske korenike, jedre i zdrave, koja od navale tuđe krvi sve više i više gine, i samo kadgod vidiš još nedjeljom u odaljenih ulicah grada na prozorčiću koje oblo, zdravo djevojačko lice koje gleda pametno i jasno u svijet kao ptičica na grani, koje se smiješi ko što se smije drijemajuće dijete u kolijevci. Od dana do dana, velju, rjeđe je vidjeti takova lica, kao što od dana do dana stare građanske navade ginu, što je čovjeku Hrvatu žao, ma i ne mislio da je samo staro vrijeme vrijedilo.

Branka nadnijela glavu nad vezivo, oči joj letile pomno po sitnoj mrežici, katkad samo svrnu letimice okom na uzorak što je na prozoru stajao, katkad zabludi joj se oko dalje u vrt među jesensko cvijeće, među vinograde i na groblje Svetoga Petra, gdje se je vrh brijega crkvica čarobno žarila o kasnom suncu. Al brže nagnu glavu, puna joj mala ruka prihvati iglu, koja se hrlo zabadala u vezivo, izbadala iz veziva i neopazice duljila nizove šarene vune. Bilo je vidjeti da će to papuča biti. Najedanput pokuca netko dosta silovito na vrata, koja se otvoriše prije nego će Branka reći: Slobodno. Uniđe mlada plavuša, visoka, vita, ponešto blijeda, ponešto uzvinuta nosića i drzovita lica, po tijelu i odijelu, po držanju i vladanju prava protivština Branki. Domaća djevojka bješe obučena u priprostu vunenu haljinu, a preko prsiju bila unakrst privezla čipkan rupčić; kosa joj je bila spreda glatko pričešljana uz čelo, a straga savita u jednu kitu, u kosu bila je zataknula cvijet, na prsih joj visio križić od bjelokosti. Drukčija bijaše došljakinja. Teško je koracala utegnuta u uzanoj haljini po zadnjoj modi, tako da si joj obrise doljnjega tijela jasno razabirao. Visoke petice izrezanih laštenih cipela pomicale se nestašno po podu, na nelijepu nosiću sjedile očale, iza kojih su sivkaste oči, na silu stiskajuć se, žmirile. Ispod širokih oboda spuštala se nehajno plava, bjelilom posuta kosa na uska ramena, samo je na čelu na fratarsku prirezana bila. U svakom uhu rumenilo se veliko zrno koralja, a tri debela crvena niza padahu joj na prsa. Držala je pod pazuhom velike crne korice, na koje bjehu utisnuta zlatna pismena "Musik". Branka bijaše ko slika fina i pomno izrađena bojami, okružena stalnimi crtami, nadahnuta živim koloritom, došljakinja pako bijaše ko fantastička prilika bez stalnih obrisa, na brzu ruku skicirana i blijedimi bojami slikana.

Ni časka nije mogla mirovat. Nasloni se leđima na ormar, baci svoj "Musik" na stolac, prebaci stojeć sad lijevu nogu preko desne, sad desnu preko lijeve. Sad je strugala jednom peticom po podu, sad rt druge postolice zabadala u zemlju. Čas je trzala koralj na prsih, čas prstima bubnjala po ormaru za sobom, svejednako micala glavu amo i tamo kao njihalo na uri.

- No, zar me ne vidiš, Branko? - reče srdito.

- Zdravo, Hermino! - odgovori Branka i pruži, zataknuv iglu u klupko vune, ruku prijateljici. - Oprosti, bila sam se posve zadubila u svoj posao. Prešan je.

- Prešan? To jest, ti me naprosto tjeraš na vrata kao nepozvana gosta.

- Nipošto. Drago mi je te si došla. Sustala sam, ne mogu više da radim.

- A što radiš? - upita Hermina, priskočiv i zataknuv svoj nos u vezivo. - Papuče! Ha! Ha! Ha! Uistinu poetičan posao! Komu je taj nježni darak namijenjen? Svakako muškarcu, je l'? Bar ti ljudski papci koji će u papučah zaklon naći moraju biti vragometno veliki. Ne daj, Bože, da mi takova nožurina stane na moju nožicu. Za koga je to?

- Za nekog majora. Zakratko bit će mu god, a gospođa naručila kod mene vezene papuče, koje će mu kćerka uz čestitku predat.

- Pod svoje djelo dakako?

- Čini mi se - odvrati Branka zapinjuć.

- Ha! Ha! Ha! Divno! Divno! - udari Hermina u smijeh i poče previjajuć se poskakivat po sobi da su joj pramovi oko glave skakali. - Kako će se dragi major diviti silnomu napretku svoje kćerke, gleđuć tvoje crvene i zelene piknje. Kanda ga vidim pred sobom. Reći će da su škole sada mnogo bolje. Možebit će od svoje kćeri učinit i nadobudnu preparandicu. Oh, okladila bih, se na to. Al i ja sam ti takova šta doživila. Ja se, kako znaš, učim risanju kod kuće, ima tomu jedno šest godina. I moj ćako pitao je starca učitelja kako napredujem. Izvrsno, odgovorio bi taj stari risaći stroj svaki put, pa kad je toga zapitkivanja sve više bilo, izjavi učitelj da moram svomu ocu za budući god crtati sliku. Dade mi predložak: nekakve koze pod starim tornjem, il takova kakova ludorija. Čini se da je već više zagrebačkih otaca dobilo te koze pod tim tornjem za svoj god, jer je predložak vragometno izlizan bio. Nego meni to nekako nije išlo od ruke. Toranj izišo bi vazda ispod olovke grbav, koze imale su mjesto bradice brkove. Napokon rasrdi se učitelj, razdere grbavi toranj i bradate koze, i poče sam svoj original kopirat, ja samo potpisah "Hermine" i predah ocu koze za god. Oh, i on se divio momu napretku, pa pokloni učitelju pet forinti. Eto, tvoje papuče isto su što moje koze.

Branka upirala je za toga govora oči u Herminu.

- Šta me gledaš? - upita plavuša, ukočiv se ujedanput.

- Tvoj smijeh ne mili mi se. I meni je to djelo nekako odurno, jer je napokon varka. Da ne moram tražiti iglom zasluge, vjere mi, ne bih toga radila. Tebi je umjetnost ništa, ti se tomu lahkoumno smiješ?

- Okani se, molim te, prodike? Još nisi učiteljica! Ja do toga crtanja, te francuštine, toga glasovira, povjesnice, ne držim ništa. Djevojka mora to dakako učiti da bar reći može da je to učila. Finiji svijet dandanas traži taj formalitet. Al ti to, draga, ne vrijedi, više nego umjetno cvijeće što ga nosiš jednu sezonu na šeširu, pa ga baciš. Dok djevujem, prikraćujem si time besposlicami vrijeme, al čim se udam, bacit ću note, risarije, povjesnicu i franceske vježbe za peć.

- Hermino! - uzavri Branka, al odmah krenu srdito glavom i završi: - A tko će s tobom i o tom govorit?

- Ne mjeri sve po sebi! Ti pod svaku cijenu hoćeš biti mudrijašicom. Kvariš si oči iglom i knjigami, zavirkuješ pače u politiku. Da vidimo na što će to izići?

- Molim te, sjedni, primiri se malo.

- Ne ću. Sjedjenje dosadilo mi je. Hvala Bogu te mogu poslije toliko godina slobodno stajati.

- Poslije toliko godina? - nasmiješi se Branka - idi, ne luduj! Valjda nisi starica.

- Stara nisam, hvala Bogu, po godinah, al po školskom ropstvu. Narobovah se i suviše proti svojoj volji na klupah učiteljišta. Izgubih najljepše svoje godine za knjigami. Hvala Bogu te je to vrijeme egipatskoga sužanjstva minulo, hvala Bogu te nisam više preparandica, stvor, koj nije ni učenica ni gospođica, koja ne ima pravoga mjesta u društvu. Sad imam svoju diplomu u žepu, a ta mi daje pravo da slobodno skačem po voljici, ne pitajuć ni inšpektora ni direktora, na, vidiš, ovako! - viknu Hermina i poče, pucajuć prsti, okretat se na nozi. Branka ju pogleda samo ispod oka.

- Da, da! - nastavi Hermina - gledaj me koliko te volja, moja draga! Ples, koncerti, maškarade, kazalište, sve to dosad zabranjeno voće smijem odsada po voljici trgat, pa i hoću, a strogi inšpektor ne ima ni prava da na me digne svoj svemogući kažiprst. Kolike slasti! Kad su mi ljudi dosele govorili "Gospođice!", smatrala sam to nekom ironijom; sad se ponosim tim naslovom, jer mi daje pravo na romantičke doživljaje, koji su mi, kako znaš, osobito mili. Pak naslov "gospođica" svakako je put do "gospođe", što je napokon pravi i jedini cilj ženskoga života.

- Ne znam što ti pod "gospođom" razumijevaš - primijeti Branka - ali reci mi samo jedno: zar ne ćeš biti učiteljicom?

- Nije mi ni nakraj pameti.

- Zašto si onda učila, pače i ispit položila?

- Morala sam. Tako je htio moj otac. Dragi moj ćako uopće je čudan svat u takovih poslovih, i sirota majka ima s njim dosta borbe i okapanja, al joj ne hasni ništa. Moj otac je kako znaš, visok činovnik, ima lijepu plaću, a ja sam mu jedinica. Po tom vidiš da me nije tjerala nužda u nesretnu preparandiju. Nu otac reče: "Bogzna što se zgoditi može, danas jesmo, sutra nismo. Svakako mora se za mlada pobrinut - bila to muška ili ženska glava - da nešta nauči, da nešta zna, i stigne li ga nesreća, moći će stajati na svojih noguh, ne će zdvojiti u životu bez pomoći. Ti ćeš se, Hermino, učiti za učiteljicu. Svršiš li nauke, pa svidi li ti se onda učiteljsko zvanje, budi učiteljicom. Ne svidi li se, a budem li ja živ, možeš u kući ostati pa kašnje se i udati, al ćeš bar nešta znati, pače više znati nego mnoge zagrebačkih gospođica, s kojimi čovjek ne može ni ozbiljne riječi govoriti. A snađe li te kašnje u životu nesreća ili bijeda, eto diplome u džepu, kojom si možeš svoj svagdanji kruh zaslužiti. Svakako želim da naučiš nešta praktična." Tako ti je govorio moj nemilosrdni roditelj kad svrših višju djevojačku školu.

- A što si ti na to odgovorila?

- Udarim dakako ponajprije u plač, jer sam se bila nasitila knjiga.

- Al ti lahko učiš, imaš dara!

- Ništa zato. Velim ti da sam sita bila mudrolije, željna društva i zabave, što nam zabranjuje nemili školski zakon. Udarih u plač, velim ti, da se je kuća orila, a i majčica pomagala me je silno svojimi suzami. Sve badava! Otac odreže napokon posve ozbiljno: "Ili ćeš u preparandiju ili ćeš u brzojavnu školu!" Pri tih zadnjih riječih zamagli mi se, mal se ne sruših. Ja, pa telegrafistica! Osjetih da se tu ne radi samo o praktičnom nauku, nego me moj dragi roditelj ne htjede prerano pustiti u praktički život, te me je htio još koju godinu prikovati na školsku klupu. Koliko smo molile ja i majka, koliko plakale, al na naše suze odgovorio bi otac svaki put: "Moja je tvrda volja da nešta praktična naučiš." Eto, draga Branko, tako ti postah preparandicom.

- Tvoj otac govorio je posve pravo. Ženska vrijedi dva puta više kad se sama bez muške pomoći pošteno prehraniti zna; biti će ti samostalnija, ponositija, bit će sigurnija od nesreće, pa udade li se, može i pomagati muža.

- Nije istina! Nije istina! Ja protestiram proti takovoj nauci! - razdraži se Hermina. - To je vaša emancipacija, je l'? Meni toga ne treba. Ja vrijedim više nego muškarac, jerbo sam ženska. Posve je suvišno da se mučim kakovom naukom, da učim, kako se prostim jezikom veli, kakov zanat. Mi smo na svijetu da se udarno, da budemo gospođe, a dužnost je muškarca da nas ožene. Udam li se, to sam po sebi emancipirana, jer sam gospođa. Tako ja mislim ob emancipaciji. Mnogi vele da je udaja ropstvo, ja velim da je sloboda, samo ako je žena pametna, a Bog je u tom poslu bar ženskim mrvicu soli više dao nego muškim glavam.

- Hermino! - reče Branka pogledav je u čudu - gdje si ti sve to naučila?

- Smiješna li si, draga moja! Kad mi je priraslo više pameti u ovoj mojoj glavici, išla sam ti u dvije škole. Jedna bijaše preparandija, suhoparna dakako, druga moja i svakako zanimivija škola bijaše kod kuće. Ti toga, sirotice, dakako ne shvaćaš, jer ne dolaziš u društva. Al kod nas skuplja se svaku večer lijepo društvo gospođa, koje o vrlo praktičkih stvarih govore. Tu sam vjerno slušala i slušala, pa mnogo si toga zapamtila čega vi druge djevojke dakako ne znate. Eto, to ti je moja prava škola, te ću se držati, to je moj nauk, a ja mu posve vjerujem, jer sam ga čula iz usta iskušanih gospođa. Vi dakako u Vlaškoj ulici za Svetim Petrom ne možete takova šta čuti.

Branka ne odvrati u prvi mah ništa, samo se malo zažari, jer su ju te ponešto nedelikatne riječi Herminine dirnule bile u srce. Nakon časka prihvati:

- Dakle ti ne vjeruješ, Hermino, da bi ženska, ako joj je Bog dao dara, mogla, pače morala radit za opće dobro?

- Ne vjerujem; ženska je pod svaki način privatna osoba i pripada ponajprije samo sebi, pak onomu za koga se uda. Brigu za svijet prepuštamo muškarcem, neka se među sobom kolju, to je njihova zabava, njihov zanat.

- Ne razumijem te, Hermino, ne ću te nikad razumjeti - reče Branka ozbiljno. - Nisam bila u takovoj domaćoj školi kao ti, ne imam tomu prilike, niti ne želim imati prilike - bar takove ne. Ja o svijetu, o zadaći žene posve drukčije mislim.

- Dakle molim, gospođice - odvrnu Hermina ujedljivo, staviv se pred Branku - recite vi meni svoje mnenje i mišljenje o našem spolu, da i ja nešta naučim. Molim da čujem.

- Draga Hermino! Ponešto je smiješno da mi mladice, koje smo jedva iz škole izišle, govorimo o toli važnoj stvari, rad koje se kud kamo iskusniji, stariji ljudi i koliko znoje.

- Jok, ta doskočica ti ne valja - mahnu Hermina rukom. - Danas mladež nije takova kao što je prije bila. Sve napreduje, sve dozrijeva ranije. Vidiš, moj bratić polazi treću latinku i puši kao kakov zreo čovjek, a toga prije nije bilo. Mi smo kud kamo zrelije djevojke, pa imamo potpuno pravo govoriti o svojoj budućnosti. Dakle? Molim!

- Dobro, neka ti bude, Hermino! Imala sam prilike u svojoj obitelji vidjeti, a i ćutiti mnogo nesreće, pa je posve naravski da nesretna djevojka, kojoj se otvara pamet, razmišlja o sreći i nesreći, jer sretni ljudi svakako manje misle. K tomu moram učit, radit da si štogod zaslužim, sjedim ponajprije sama u svojoj sobici razgovaram na neki način sama sa sobom o tom, što će biti, što je bilo i kako biti mora. Tako stvorih si u svojoj samoći osobite zakone, vlastite misli.

- Da čujemo!

- Ja velim ono što je i tvoj otac rekao: Ženska neka gleda da se pripravi za život, da može o sebe stajati i ponosito svakoga gledati. To ti je najbolji štit njenoj kreposti, najbolji ustuk proti nevolji. Znam da je žena na svijetu da se uda. Ali ako je svojska, ako je nešto naučila pa zna kako se privređuje, biti će, vjeruj, dobra supruga, bolja gospodarica, jer će znati cijeniti rad i brige svoga muža više negoli mnoge pomodne lutke zagrebačke, koje iz zavoda idu na prvi ples i poslije prvoga plesa pred vjenčani oltar. Takova ženska biti će, vjeruj, i dobra majka, jer će svoju djecu manje maziti negoli druga otmjena nehajnica, koja ne mari za borbu života dok sama ne padne u bijedu. Takova žena bit će i bolja Hrvatica, jer stekav si naukom i radom samosvijesti, vidat će bolje rane svoje domovine, biti odvažnija, pa će i u kolu svoje obitelji radit za svoj dom, za svoj narod, uzgajat će djecu nekim svetim zanosom, nu, bit će prava hrvatska majka, koja će muža si bodrit na junaštvo, nipošto zavlačit ga u kukavštinu. Žensko srce, ako nije u prvom cvijetu iskvareno, ako nije od kriva uzgoja okržljavilo, žensko je srce plemenito, milostivo, pa kad vidi nevolje svojega doma, pristajat će ponosom uz mukotrpni narod, borit će se po svojih silah u obitelji za nj i ne će svoje sinove uzgajat za sebične, kukavne gizdeline, niti kćeri za lutke bez srca; uzgajat će ih za vrijedne muževe i žene. Vidiš, Hermino! To ti je moj ideal! U tom ima nešta sveta, uzvišena, što diže ženske nad muškarce. Smiješiš se! Ne mogu dakako sve žene takove biti, niti potlačiti toga ideala. Ali gledaj oko sebe zaviri u ovu ili onu obitelj, pitaj: ima li tu srca, pameti, uzgoja? Doista! Ti više toga vidiš nego ja. U Zagrebu, u srcu naše domovine, ima toliko hrvatskih obitelji kojih veže samo neka vanjska sveza, nipošto ljubav za posvećeno kolo domaće zadruge, ljubav za narod i domovinu, ljubav za sve čovječanstvo i što je u svijetu lijepa i plemenita. Ta mi misao lebdi vazda pred očima, oziva se vazda u mom srcu. Ja to smatram svojom zadaćom, zadaćom svake plemenite žene. Ne znam hoće li mi sreća dati da se bar jedan dio mojih želja ispuni, nu tvrdo sam odlučila, i od toga ne će me nitko odvratit, postati vjesnicom te misli, postat učiteljicom. Ne odlučih se možebit za to zvanje, jer me siromaštvo na to nuka. Otmena, bogata vlasteoska obitelj ponudi mi mjesto odgojiteljice uz sjajne uvjete, pak da putujem š njom u svijet. Ja to odbih, srce me vuče među narod, među djevojke naše, da šijem ondje sjeme plemenitosti, poštenja, ljubavi. Ne pitam toliko kakova će moja sreća biti, samo želim da bar u nekoliko primjera vidim da je moja misao činom postala.

Branka govorila je te riječi sve življe i življe, od rastućeg zanosa zažari joj se lice, a velike pametne oči zasinuše nekim osobitim čarobnim sjajem. Vidilo se da govori iz duše, da su zanosite riječi mlade djevojke najdublje, najsvetije uvjerenje. Po svom govoru dignu se naglo i prođe nekoliko puti amo tamo po sobi. Herminu zabuši u prvi mah taj žar prijateljice, koju je šuteć pratila očima, al brzo osvijesti se od čuda te uze po svojoj nehajnoj navadi dalje govoriti:

- Ah, moja Branko! Moja Branko! Što si rekla, vrlo je visoko rečeno, nu govorila si kao štampana knjiga. Al kao što smo ti uvijek govorile u školi, tako velim i sad: Ti si idealistica! Zakopaš se u svoje sanjarije, i ne mariš što radi, što misli ostali svijet. To je zlo, vrlo zlo. Istina, ti si vanredna djevojka, kakova se ne rodi svaki dan. Među nama bila si uvijek nadaleko najvrsnija u naucih, vještakinja si glasoviru, crtanju, izvrsna si vezilica, umiješ vrlo dobro franceski, pače gradiš i stihove, a sve to naučila si samo uz veliku muku, pak kraj svega toga nisi ružna, već lijepa. Znam i to da si svoje glave, tvrde volje, pak što odlučiš, to ovršiš - ali samo si ženska glava, kogođ i ja, kao što mi sve druge djevojke. Junačiš se, hoćeš da se daš na posao koj' muškarce ide. Ti možeš dobra žena, dobra majka, dobra Hrvatica biti, al ne možeš zato postati nekakvom apoštolicom ili djevicom orleanskom, a ne treba ti biti seoskom učiteljicom. Zlo si uradila, velim ti, da si mjesto guvernantice odbila; to zvanje pristajalo bi tvojemu daru, tvomu znanju i vještini.

- Dobro sam si to promislila, dobro sam uradila - odvrati ukratko Branka.

- Nije istina; pitaj sto pametnih ljudi, i reći će ti da je to fantazija, da nije istina. Al se to zlo dade popraviti. Vidiš, tvoje ime, tvoje radnje poznate su po gradu. Često se i kod nas u društvu tvoje ime spominjalo, i svatko je rekao da bi grehota bila da se takov talenat izgubi u zakutku seoske škole, gdje bi morala nevaljaloj, prostoj djeci neprestano pokazivati šibu i trpat joj u tvrde glave mudrost prve početnice za pučke škole. Samo reci riječ, pa ćeš dobiti dosta lekcija za glasovir, franceski jezik, za risanje, i to u dobrih kućah, pa po tom i prelijepu zaslužbu. Ostat ćeš u Zagrebu, gdje ima zabava, koncerta, kazališta, gdje ima puno knjiga i nota, gdje se bolje, udobnije žive, gdje ima cijela vojska mladića, a djevojka kakva si ti naći će brzo dobru partiju - pa ako ti je toliko do te šibe stalo, ta možeš i u Zagrebu postat učiteljicom.

- Ne imam ni najmanje nade - odgovori Branka krepko, - najrađe bih dakako učiteljevala ovdje; pokušala sam to i na razne načine, al znam za izvjesno da ne ću dobit mjesta u Zagrebu. Ljudi mi odgovoriše posve čisto i jasno, te se okanih svake nade. Moram tražit mjesto van Zagreba. Po kućah podučavati ne ću, to mi je mrsko.

- A zašto? molim. Ta ti bi više zaslužila nego učiteljsku plaću.

- Znam, al velim ti da ne ću robovat.

- Robovat? ne razumijem.

- Zar nije robovanje kad moraš obijat i ova i ona vrata po gradu, kad moraš drhtat od hira svakoga razmaženoga gospodskog čeda, kad ne imaš nad njim vlasti, jer rekneš li oštriju riječ, rasrde se roditelji, otkažu ti. Zar nije robovanje kad moraš po cijele ure sjediti kraj tupoglave djevojčice te učit ju kako valja udarati prstom u tipke, pa ako učenica ne postane za nekoliko mjeseci vještakinjom, veli uvrijeđena majka da tvoja metoda ne valja. Zar nije robovanje kad moraš od zore do mraka uzlaziti i silaziti po stubah gospodskih kuća, a ne imaš ni časka za sebe, da čitaš, da učiš, da razvijaš svoju dušu. Ne, ne ću da budem ropkinjom.

- A ti hoćeš da postaneš učiteljicom, ropkinjom seoske djece. Ne treba l' ti tu još više strpljivosti?

- To je druga. To će moje zvanje biti, imati ću vlasti. Budem li poštena, revna, ne treba mi se bojati ničijih hira, i radim za opće dobro, za cijeli narod, a to nešta vrijedi. Svoja sam gospodarica, zapovjednica one male vojske koja mi se povjeri te me slušati mora. Imam sva ta mlada srca u mojoj ruci, imam da od njih učinim nešta poštena. Svoja sam onda, pače smijem se i ponositi. Službenicom naroda biti, dika je; služavkom privatnih biti, jest ropstvo i sramota za djevojku koja je nešta naučila u svijetu. A narodu hoću služiti, na to sam se zaklela, na to me srce vuče. Hoću da radim dva tri puta više nego što mi je dužnost, hoću da radim mjesto drugih ženskih, koje su žalibože zaboravile da su hrvatske žene ili djevojke.

- Idealistice moja! Vidim, tebi ne ima lijeka! Želim ti sretan put među neopranu dječurliju, ja te pratiti ne ću. Bojim se da će te fantazija minut kad uvidiš što je istina. A imaš li već mjesto, il se kakovu nadaš?

- Mjesta još ne imam, al imam nade. Molila sam za tri mjesta, svjedodžbe su mi dobre.

- Kamo si molila?

- Za trgovište K., zatim za pučku školu u S. u Slavoniju i za podučiteljicu u B. u Lici: rješenje mora skoro stići.

- U Lici? Br!Br!Br! Gdje vukovi rastu i međedi cvatu. Ajde! Obuci se, dođoh po tebe da se malko prošetamo. Hoću te se naužiti, dok ne utekneš u Liku. Nas dvije ne ćemo se nikad slagati, al ćemo ostat prijateljice dovijeka.

Branka bijaše uistinu neobična djevojka, gotovo bi se moglo reći čudo od djevojke, jer nije bila na ono brdo tkana kao što su druge gradske gospođice. Današnji vijek okrutan je prema ženskim, jer se od Evinih kćeri zahtijeva više nego od muškaraca. Deklamuje se na sve strane: prosvjeta neka pronikne u sve slojeve pučanstva, neka jednako obuhvati sve spolove. Gospođicam propisuje se dakle, dok u školi sjede, onaj isti recept učenosti ko i muškarcem. Astronomija, fizika, matematika, psihologija, filologija, povijest neka ne bude samo svojinom Adamovih sinova, već i Evinih kćeri. U tu mladu žensku glavicu valja dakle strpati cijelu enciklopediju. Tako umuje danas aristokracija, pseudoaristokracija, birokracija, pa i građanska, to jest obična ženska naobrazba. Nu želi li djevojka pravo steći da se smije gibati po laštenom parketu, svakako je potrebit i glasovir, pjevanje, crtanje, francuština, gimnastika, plesanje, pače i sklizanje na ledu. To je, što Parižanin veli "chic". Na nesreću osuđen je vrh toga ženski spol i na švelo, vezivo, pletivo, a ne smije se plašiti ni plamena domaćega ognjišta. Štoviše, ta gospođica postat će danas sutra majkom, pa bi dakako morala još učiti velevažan predmet, "nauk o čistom srcu, o plemenitoj duši". Nehotice prepada se čovjek omjeriv toliku zadaću, a misleći usto na budućnost žene. Sumnjivim okom gledaš na te nemile zahtjeve našega naobraženoga vijeka, a u sto prilika tvoja je sumnja opravdana, jer od silna sjemenja ne nikne često nego nekoliko kukavnih zrna, jerbo nježni pupoljak najedanput zakržljavi, mjesto da se razvije u krasan mirisav cvijet. Da, muškarci grade velike osnove, grade ih i ženske, al su nažalost malo kada omjerili jakost i ustrajnost ženske volje, često su zaboravili da je žena stvorena da stanuje u domu, a muškarcu da se je obijati svijetom.

Što je plod? Je li jedro, zdravo pleme, puno srca i bistra uma, puno karaktera? Dvojim. Teško je karakterisat plod toga sistema. Sto puti vidimo forme, ne vidimo duha, sto puti čujemo nejasan glas, al ne čujemo čisto zvonce, srce. Namnogo nailazimo na neku pravilnost, koju potanje ispitat ne smiješ, jer je dno veoma plitko; često opet zaustaviš se pred romantičkim pojavom, koj te za prvi čas zabuši, al naskoro ćeš uvidit da je sve to nervozna kaprica. Ne jedanput nameće ti se pitanje: Kakve su nauke učile Spartanke, kakove li majka Graha? Je li Katarina Zrinjska toli učena bila koliko današnje ženske mladice? To je pitanje doista naivno, al nije nenaravsko, niti je to anahronizam. Hoćeš li uljudnim, galantnim biti, ne odgovaraj si glasno na to pitanje, a ni potajno, možebit bi te često zaboljelo srce.

Branka ne zakržljavi pod teretom nauka niti ne posta plitkom, romantičkom previjušom kao što mnoge građanske i činovničke kćeri zagrebačke. U jakom, zdravom joj tijelu prebivala je jaka volja, neslomiva ustrajnost. Od malenih nogu ne vidje sreće. Otac joj bijaše trgovac dosta dobro stojeći, mati pako građanska kći iz Svetoga Petra, jedna od najljepših žena u gradu. Bili bi dobro prolazili, pače sretni biti mogli, da nije bilo nesretne naravi očeve. Budući sin malena šljivara, bio je ponešto gospodske žice, igrao se na kavalira, što njegovoj ženi, skromnoj građanskoj kćeri, nije nimalo bilo po ćudi. Brankin otac ljubio je karte, šampanjac, katkad i glumice, al kraj svega toga bijaše van reda ljubomoran na svoju ženu, koja je plačuć mnogu noć probdijevala čekajuć na raskalašenog si muža. Bilo je u kući strahovitih prizora. Sve opomene, sve zaklinjanje žene odbilo se od nesretnika, da, jednom razbjesni se na bijednu ženu i udari ju šakama. Napokon dođe neukloniva katastrofa - bankrot Brankinog oca. Vjerovnici razniješe sve što je očeva i majčina bilo. Kao prosjakinja povrati se tužna trgovkinja u malu kućicu svoje stare majke za Svetim Petrom. Ništa, ništa nije na svijetu imala nego milu svoju jedinicu, lijepu djevojčicu, koja je svojim crnim očima u čudu gledala rasap svoje obitelji. I otac dođe za ženom i kćerju. Ta kamo će, nigdje nije našao ni posla ni zakloništa. Brankina baba nije ga doduše tjerala od kuće, al ga nije mogla živa gledati, jer je bio njezinoj lijepoj kćeri otrovao, uništio sav život; starica je plakala gledeć kako joj se kći žalosti, kako od dana do dana sve više gine. Brankin otac bijaše zlovoljan, ljutio se kad je žena plakala, silio ju neka od svoje majke ispreša koj groš za karte i vino, a žena mu odvrati, da ne će: razbjesni se bankrotirac i poče ženu tući. Čovjek taj živio je odsad od duga i od kartanja, te podivljao uz taj zanat i od žestoka pića. Istisnut radi divljačtva svoga iz kola finijih kartaša, spuštao se jadnik sve niže i niže među kirijaše, sluge, težake i besposlice, da od njih izmami kartami koj groš. Kad mu sreća ne posluži, pošo bi kući, digo graju i opet tukao ženu. Al nisu muke te sirote dugo trajale. Skoro preseli se jadnica u susjedstvo, na groblje svetoga Petra.

Starica majka išla za mrtvačkom škrinjom, vodeć za ruku svoje unuče, malu Branku. Jedva su staricu noge nosile. Kako joj je pri duši bilo, kako se je srce svijalo od žalosti, plakala je malo, jedva dvije, tri suze, al zato su obilnije suze tekle maloj djevojci, jer je mala ljubila svoju mater nada sve, a sad ju nose okrutni ljudi iz kuće da ju zakopaju u crnu zemlju. Brankin otac ne pođe za sprovodom, valjda se je stidio. Dok mu je žena na odru ležala, šetao je po sobi amo tamo oko odra, skrstiv straga ruke i spustiv glavu na prsa. Tako je išao amo tamo noć i dan kanda kod pokojnice straži stražu. Samo katkad zaustavio bi se kraj stolčića u kutu, na kojem je stajao velik vrč vina. Tu bi dva, tri puta ljudski potego iz vrča, pa onda opet nastavio svoj put. Dođoše špitalske babe da, po starom običaju, bdiju kraj pokojne, al ih muž istjera napolje, pače zaključa sobu da nije nitko mogao do odra. Istom kad se je primicalo vrijeme sprovodu, otključa opet vrata. Gledao je mirno, suha oka, kako mu ženu meću u mrtvačku škrinju, slušao je mirno, suha oka, kako mu je jedinica udarila u zdvojan plač kad se pokrovac lijesa zaklopi nad majkom, sve to gledao je mirno, al pri svem tom stojao je kao stup od kamena, ni da se je maknuo, ni da je trenuo. Već bješe odnijeli ženu na groblje, čuo je kucanje zvonca, pjevanje svećenika, glasno jecanje jedinice, al još je stajao u sobi kraj praznog odra kao stup, kanda ga je neka Božja moć pretvorila u kamen. Već se bješe ljudi od sprovoda povratili, baba bila s Brankom išla u susjedstvo, k znanicam da se malko utješi. Već se je počelo mračiti. Tad istrusi Brankin otac ostatak vrča i pođe na groblje. Dođe do friškoga groba svoje žene, tu kleknu. Klečao je dobru uru, a napokon ustima poljubio zemlju. Zatim dignu se i povrati ravno kući. Nađe u sobi punicu i kćerku si. Starica ni da ga pogleda, Branka jecala je tiho u kutu. - Punice - reče čovjek, stupiv pred staricu - čujte me. Da, jesam ništarija, nisam na svijetu dobrote zaslužio, najmanje pako toli dobru dušu kao što je bila moja pokojna, vaša kći. Mrzite me, pravo je. Učinih vam veliko zlo, ranio sam vas u srce. Šta ćete, to vam je moja sudbina, moje prokletstvo. Ja vam ne ću nikad bolji biti, ne ću se nikad popraviti, pače kukavno ću zaglaviti, sve ja to znam, to mi je suđeno, vjerujte, jest punice. Idem, idem sada. - Kamo? - upita ga starica u čudu, dignuv glavu. - U svijet, Bože moj! - nasmija se čovjek čudnovato. - Mislite li da ću vam tu ostat na putu, mislite, da bi ustrajati mogao u kući gdje mi je žena na odru ležala, gdje mogu kroz prozor vidjeti njezin grob? Ne, ne, idem daleko, kamo me samo ponesu noge. Nego molim vas za jednu milost. Po zakonu bio bi ja dužan skrbiti za moje dijete, za ovu Branku. Al šta ćete? Ja ne imam ništa na svijetu, ja nisam za ništa. Punice, hranite, branite, čuvajte mi tu djevojku, prilika je majci, Bog joj dao bolju sreću neg je dao majci, boljega muža nego što sam ja. Molim vas, punice, za ime Božje, gledajte da bude Branka poštena, vrijedna djevojka. Ja ću Boga za vas moliti, i Bog će pomoći, ako molitva takova propalice šta vrijedi. Molim vas hoćete li? Recite mi da mogu mirno krenuti u svijet. - Šta i pitate - odvrati starica ponešto umekšana - ta Branka nije samo vaše, nego i moje pokojne kćeri dijete, ja sam joj pravcata baba, pa ima i moje krvi u njoj. Znam da ništa ne imate, idite samo bez brige u svijet, bolje je da vas ljudi ovdje ne vide poslije svega toga što se je zbilo. Kunem vam se, zete, da ću svoju unuku, dok mi Bog da života, bolje čuvat nego kćer. - Pak vam hvala - reče čovjek poljubiv staricu u ruku - i oprostite mi da me je nesreća donijela pod vaš pošteni krov. - Potlje okrenu se kutu gdje je Branka sjedila. - Hodi amo mala! - zovnu čovjek. Plaho došulja se malica k ocu. Čovjek kleknu pred djevojčicu, uhvati ju objema rukama za glavu, poljubi je triput u čelo, prekriži ju tri puta desnicom i reče: - Božja te sreća našla! Hoćeš li dobra biti? - Hoću! - kimnu mala. - Hoćeš li se mene sjetit, oca svoga? - Hoću - opetova Branka. - Zbogom, jedinice moja! - reče čovjek, trgnu se, skoči, prođe rukavom preko očiju i da iziđe. - Čekajte, zete - prihvati stara, koraknu k ormaru, izvadi iz čarape nekoliko škuda i poda ih čovjeku. - Na, tu imate troška za put, da ne bude neprilike. Pak pišite gdje ste i kako ste, da Branki bar mogu reći gdje joj je otac. Zbogom! - Hvala, zbogom! - reče čovjek i ostavi kuću. Starica pako zaključa pomno vrata. Bila je sama s Brankom na ovom svijetu. I kleknu sred sobe, sklopi ruke, pak će kroz plač molit: - Bože! Daj mi života da to dijete dohranim do jakosti, poštenja i straha Božjega!

Brankin otac nije se dugo mučio na ovom svijetu. Zaonda bjesnio je građanski rat među sjeverom i jugom američke Unije. Propali trgovac prebrodi zdvojan pučinu, upisa se u regimentu newyorških dobrovoljaca i krenu na bojište. Prije pisa ipak punici u Zagreb gdje je, šta je, kamo će krenut, i neka poljubi u njegovo ime Branku. Nu već jedno tri mjeseca za tim pismom dobi Brankina baba smotak iz Amerike, i to od generalnog konzulata austrijskog u New Yorku. U zavitku bio je umotan putni list Brankina oca, potvrda newyorške regimente da je u bitki poginuo i da je po kršćanskom obredu na bojištu zakopan. Priložena bijaše i svota od dvije stotine dolara u zlatu, ostavština poginulog vojnika. Babi skočiše suze na oči kad joj pri magistratu rastumačiše smisao stiglih joj pisama, zatim pokupi novce, ponese ih u štedionicu, neka ondje stoje netaknuti dok Branka ne poraste. Mladici ne reče o novcih ništa, već samo to da joj otac daleko preko mora umro, i neka moli svaki dan očenaš za spas njegove duše. To je povijest Brankinoga djetinjstva, i valja priznat da nije nimalo vesela i vedra. Djevojče upamtilo si te nemile prizore veoma dobro, nije ih nikad zaboravila, kad je pače poslije sve više i više rasla i poslove svijeta sve bolje shvaćala, ispriča joj baba sve do zadnje piknjice, neka zna svu nevolju, i nek se čuva slične nesreće. Od toga posta Branka već zarana ozbiljnom, trijeznom i mučaljivom. Mlada joj duša brinula se malo za ostali svijet. Mirno je živila kraj svoje babe. Starica ju podučavala u domaćem gospodarstvu, a svoje knjige i predmete učila je Branka nekim osobitim žarom, osobitim zanosom, jer joj je vazda pred očima lebdio zadatak: da mora stati na svoje noge, da se mora sama skrbit za svoj život. Da se ustrajnu radu priuči, da lakše steče sredstva za višje naobraženje, počela je zarana radit za strane, pače više neg je od potrebe bilo. Baba nije u njezine osnove dirnula, niti najmanje prigovorila; znajući kakova je djevojka, i da je u nje odvažna, tvrda volja, starica je samo uživala slušajuć kako vas svijet njezinu Branku visoko cijeni i hvali. Branka bijaše djevojka oštroumna, logična i ozbiljna, al kraj svega toga ponešto idealistkinja. Ne znam da li je to našla u kakvoj noveli ili romanu, al živa je bila istina da je u sebi ćutila neko mesijansko zvanje, neku višju zadaću, pri kojoj da će ju dakako pomagati i ostali ljudi. Vrh toga bila je Branka toli naivna te je uvjerena bila da mora ustrajnim radom popraviti što joj pokojni otac pogriješio bio. Sad bje došla hora da se mlada djevojka dade na tu ozbiljnu zadaću: nauke bila je svršila da postane učiteljicom.

Noć bila lijepa, bez mjeseca, al puna zvijezda. Po širokom pločniku Ilice preplitala se o svijetlu plinskih plamenova silna svjetina, otmeno društvo zagrebačko, nadobudna mladež, zagrebačke mlade krasotice. Sve se to plelo, prelijevalo, sve je to očijukalo, šaptalo i čevrljalo. Po pločniku iđahu i prijateljice Branka i Hermina, vodeći se pod rukom.

- Divne li noći! - uzdahnu Branka.

- I koli divne! - potvrdi Hermina. - Čovjek oživi dva i tri puta od toga milja. Vidiš, to jasno nebo, osuto zvijezdami, gledaj kako plinski plamenovi drhću nad bujnom svjetinom poput žarkih leptira. I evo taj elegantni svijet u svili i kadifi, ta živahna mladež. Kako se sve to miješa i prelijeva, kako oči migolje, kako šapat stoji. To ti je nešta tajinstvena, nešta romantična. Oh, pa ti, Branko, hoćeš da ostaviš dražesti grada, da se zakopaš u ladanjski zakutak. Ne smiješ, dušo, ne smiješ, ti moraš ostati kod nas. Ja te ne puštam, Branko.

- Nisi me razumila, Hermino - odvrati Branka - ja se divim krasoti noći, nipošto ovomu ljudstvu što se miješa pred nama. Lijep i divan je naš Zagreb, vazda će mi ostat u mom srcu, al najmanje mile mi se Zagrepčanke i Zagrepčani što se evo po pločniku Ilice povlače. Molim te, slušaj ih samo. Tko su ti ljudi, šta su? Uzmimo da dođe koj stranac, da ovuda prolazi. Reci mi po duši, bi l' taj čovjek po govoru ovih ljudi znao u kojoj je zemlji, među kojim narodom? To me baš tjera iz Zagreba, jer to ne ima srca, poštenja za svoje, i smatra nekom noblesom kad može tuđe običaje, tuđi jezik oponašati.

- I opet, Branko! - zaleti joj se Hermina u riječ, nu ne doreče riječi, kad k njima pristupi prilično mlad čovjek, te se kandidaticam pučke prosvjete smjerno pokloni. Koliko se je po noćnom svjetlilu moglo razabrati, bijaše to čovjek ovisok, tanahan i gotovo preko mjere okretan, jer neke svoje korake kanda je uzajmio bio iz kakova baleta. Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, al nimalo duhovite; ni mali brčići, ni kozja bradica, a ni osobito pomna frizura ne dodavahu tomu licu više esprita.

Lice mu se uvijek smiješilo, bijela svila njegova klobuka bijaše glatka i sjajna poput zrcala, nada sve lučilo ga je po vanštini kockasto englesko gradivo njegova kaputa, prsluka i hlača, sjajna dugmeta izrezanih mu šiljastih cipelica, a da se pokaže pred svijetom pravim gentlemanom, objesio na lanac svoje ure srebrno odojče, koje donosi tobož sreću, a lijevu ruku nakiti s narukvicom u spodobi lanca.

- Vaš najpokorniji! - pozdravi gizdelin, spuštajuć svoj bijeli cilinder do crne zemlje. - Smijem li drznuti se da se gospođicam na časak priključim, te da budem i ja dionikom vaše duhovite zabave?

- Molim, molim, izvolite samo, gospodine Mariću - odvrati Hermina brzo. - Bit će nam pače drago. Branka, bijaše kod mene, a poslije toga htjedoh svoju majčicu nasnubit da se s nama prošeće časak. Nu ona posla nas same u šetnju, jer da smo dosta velike, i da nam se ne će dogoditi nikakvo zlo. Sad pako, pošto vas nađosmo nije me nikakov strah, jer ćete nam bit chevalier servant.

- Kolika čast po mene - viknu Marić kroz nos - tomu ne bih se nikad nadao bio.

Branka ne bijaše nimalo ushićena od pojava mladoga Marića, jerbo je Herminu u potaji opetovano gurnula u rebro, al prekasno dakako.

- Velika je po mene sreća - reče Marić prilično glasovito da su to i drugi ljudi čuti mogli - da mogu gospođicam javiti da ću definitivno ostati u Zagrebu. Danas je netom odlučeno. Bilo je doduše mnogo borbe, bilo protivnika, ali važnost mojih visokih zaštitnika nadvlada napokon sve prepone. Sad sam gotov čovjek, imam tisuću forinti plaće, imam i stanarine, situacija moja, kako vidite, nije loša. Mislim da vam je ta vijest ugodna - doda brbljavac ističuć svoja prsa ponosito i gleđuć nekim osobitim zadovoljstvom Branku, koja ništa ne odgovori, nit ga ne pogleda.

- Bez dvojbe - odvati Hermina možebiti ponešto ironički - mi vam čestitamo na vašoj pobjedi. Vi dakle po tom ostavljate svoje učiteljsko zvanje?

- Na svaki način - potvrdi Marić - i postajem mirnim solidnim činovnikom, koj može u udobnoj tihosti raditi perom po volji, pa nisam za to nikomu odgovoran. A učitelj? Molim vas, to je najdosadnije zanimanje na svijetu. Ja uopće ne razumijem kako se pametan čovjek tomu zvanju posvetiti može?

- A zašto ste se, molim vas, vi tomu posvetili? - upita Hermina.

- Snošaji! Okolnosti! - slegnu Marić, ponešto neugodno dirnut, ramenom - al sad je popravljeno, dođoh opet u pravu kolotečinu života i ufam se da će sada i neke antipatije proti mojoj osobi iščeznuti.

- Antipatije? Molim vas, kako to mislite? - začudi se Hermina lukavo, premda je dobro razumila da je ta primjedba išla Branku.

- Oprostite da vam tu riječ zasada pobliže ne protumačim. Bit će zgode, bit će vam sve jasno, gospođice. Ja sada hvalim Bogu da sam se brige za dječurliju riješio, da nisam više školnikom, koj je odgovoran vragu sotoni i ocu i majci za svakoga nevaljanca.

Te ponešto prostačke riječi dirnuše Herminu.

- Gospodine Mariću - nasmija se - vi bar ne biste smjeli tako govoriti pred djevojkami koje se možda kane učiteljskomu zvanju posvetiti. Čuvajte se za buduće. Po tom mogle bi se buditi još veće antipatije.

- Hermino! - dignu Branka iznenada glavu - već je kasno, a meni daleko, pođimo kući.

- Zbilja vam je daleko, gospođice Branko - zaskoči ju Marić - čak za Svetim Petrom. Dozvolite da vam se ponudim za pratioca na tom dalekom putu.

- Hvala lijepa, gospodine - odvrati Branka hladno, al učtivo. - Pratit će me služavka moje prijateljice Hermine, a ja se, kako valjda znate, i onako ničega ne bojim.

- Al zaštita muškarca ipak vrijedi i hasni više.

- Kako kada, gospodine - reče Branka - u ovom slučaju svakako bi mi više škodila nego hasnila. Koliko su meni pravila života poznata, ne smije neoženjen čovjek samu djevojku u kasno doba pratiti, izim možebiti zaručnik zaručnicu. Vi znate kako zli jezici naokolo vrebaju.

- Odviše ste skrupulozni, gospođice - na to će Marić. - E, pa dozvolimo si tu pjesničku slobodu. Recimo da sam ja zaručnik, vi zaručnica. Pa da vas otpratim.

- Hvala vam i opet, gospodine Mariću, ja u tom poslu ne poznajem nikakve pjesničke slobode, a fikcija bi ovaj put sto milja daleko bila od istine.

- Sto milja zar? - zapanji se Marić.

- Vrlo daleko! - doda ujedljivo Hermina.

- Dakle ću se danas morat odreći ugodne službe?

- Na svaki način! Lahku noć, gospodine Mariću! - reče glasno, lahko se nakloniv, Branka i odvuče hrlo prijateljicu na drugu stranu ulice, tako da se Hermina nije ni oprostiti mogla od jadnoga Marića, koj je, držeć svoj bijeli cilinder u ruci, stajao pod plinskom svjetiljkom kao panj, kako se je prepao bio.

- Branko! - viknu Hermina, kad djevojke dospješe na drugu stranu ulice - ta jesi li podivljala? Šta zaboga radiš?

- To što raditi moram. I pametno sam uradila. Ja se zbilja na te srdim te si dopustila da nam se Marić pridruži.

- Zar nije to pristao čovjek?

- Zar mi se rugaš, Hermino?

- Nimalo. Marić je dosta fin čovjek. Nije dakako mudrac, al čini se da ti je vrlo prijazan, da te dapače voli.

- Pa ti zbilja misliš, Hermino, da bi ta lutka mojim mužem biti mogla?

- Zašto ne?

- Vrijeđaš me, Hermino. Muž mora takov biti da ga žena štovati može.

- Zašto ne bi ti Marića štovala?

- Jer nije štovanja vrijedan, jer nije čovjek.

- Po čem to sudiš?

- Ta pogledaj samo na njegovu narukvicu, na lanac. Muškarac sam si nameće znak ropstva i smatra to svojim uresom. Ni ja ne bih htjela taj biljeg ropstva vrći na svoju ruku.

- Smiješna si, ta to je moda.

- Kukavština, reci Hermino! Ali nije samo to. Marić je muška lutka i ništa nego lutka bez srca i pameti. Ludo je i od ženske kad ne misli nego na svoje haljine, al šta ćeš istom reći o takovu muškarcu? A Marić je takav. Jesi l' čula kako govori ob učiteljskom zvanju? Tako može samo govoriti najpodliji sebičnjak. I po čem je došao do zvanja, komu nije dorasao, šta misliš?

- Ne znam.

- Po tom da slijedi svaki čas drugu politiku, da se klanja samo onim koji su mogućni, i kad mogućnici izgube silu, okrene im Marić leđa. Po tom popeo se je na to mjesto što je bio nekoliko drugova svojih odao radi slobodnijega mišljenja i govora vlasti. Znam da mi se namiće, zalazi i k mojoj babi taj spletkar. Al ja da pođem za gizdelina, pustolova, neznalicu, za uhodu, ja? Nu reci, Hermino, jesam li pravo učinila?

- To je hulja! - začudi se Hermina - ta ja sam ga već više puti čula u društvu gdje je o barikadah govorio.

- Ma da! Tako upravo i govore špijuni. Jesam li pravo uradila?

- Jesi, dušo - reče Hermina, poljubiv Branku.

- Uklonit ću se što prije na učiteljsko mjesto da se riješim te napasti. Branka stignu prilično kasno kući. Baba ju očekivaše.

- Branko! - reče - evo je uredski sluga donio za tebe neke papire.

- Ah hvala Bogu - kliknu Branka, skoči, ugrabi papire, pogleda, ciknu, udari u plač i sruši se na stolicu. Sve joj molbe budu vraćene, nigdje, ni u Lici ne dobi mjesta. Sirota! Idealistica! Bila se uzdala u svoje vrline, u svoje svjedodžbe.

Sirota djevojka zdvajaše. Eto, prvi put pokuša koraknut u ozbiljni život, da stane na svoje mjesto, pa je imala k tomu potpuno pravo. I pri prvom pokusu prevari ju nada, morade uzmaknut. Srce svijalo joj se od žalosti, cijelu noć ne dade joj se sanak na oči, prebacila se na svojoj postelji, piljila u mrak, a po glavi motale joj se najžalosnije misli. Za jedan čas joj bilo kanda joj je odsela dužnost mrzit, da prezirat ovaj svijet, pače u jedan hip munu joj glavom misao da će se svijetu najbolje osvetiti ako pođe u koludrice. Al ta osvetljiva namjera uminu brzo iz njezine glave. Kad preboli prvu vrućicu prevarene iluzije, poče se u njezinoj duši buditi opet staro junačtvo, stara ustrajnost, ratobornost i ono gotovo muževno ozbilje. Stidila se svoga očajanja, svoje malodušnosti. "Šta"? reče, "ja da se predam što sam morala kod prvoga juriša uzmaknuti? Branko! Kud su tvoje sanje, tvoje odluke, tvoji ciljevi? Sram te bilo. Ako nisi prvi, možeš drugi, treći put uspjeti, i uspjeti ćeš. Napred bez obzira!"

I Brankina baba ne stisnu one noći očiju. Bila se je vele zabrinula za svoju unuku. Branka joj reče da je propala, da nije dobila mjesta. Starica poznavala je živu osjetljivu ćud djevojke, pa se pobojala da bi mlada od žalosti oboliti mogla. Zato se starica okrenula čas na desno, čas na lijevo uho, moleći svejednako Očenaš i Zdravu Mariju za zdravlje i sreću svoje unuke. Već zarana, ranije no obično, dignu se starica, obuče se, prekrsti se tri puta svetom vodicom te se poče plaho šuljati prema komorici svoje unuke. Časak stajala je pred vratima, zatim uhvati kvaku, otvori, al Brankina postelja spremljena, Branke ne ima u sobi. Baba prepade se dokraja. Žuto, navorano lice poče pod dugimi okrajci kape podrhtavati, suza za suzom rinu se na stare oči. Iziđe na dvorište. Ne ima nikoga. Pokroči prema vrtu i zovnu u pol glasa, kako joj je strah svijao grlo:

- Branko! Branko!

- Šta je, babice slatka? - ozvao se bistar glasić. Za časak doskakuta Branka vedra i vesela. Rumeno lice žarilo joj punim životom, oči joj sijevale da je milina, ta i one lijepe ružice što si je mladica zatakla bila u vranu kosu kanda se čuđahu djevojčinoj krasoti. Djevojka baci knjižicu što je nosila pod pazuhom u travu, zagrli svoju babu, te ju poljubi i dva i tri puta u stara uvehla usta.

Starica se posve zabezeknu, uzmaknu za dva, tri koraka i zinu, jer si njezin strah nije znao protumačiti veselost Brankinu.

- Ma, ma - - propenta od teška čuda.

- Ma dobro jutro, babice draga! Što se čudite! Kako ste spavali? .

- Idi zbogom! - odvrati starica u pol gnjeva, u pol smijeha. - Ti znaš Božju dušu plašit.

- Ja? A zašto?

- Cijelu noć nisam spavala.

- Zašto, babice draga?

- Ta kad si ono sinoć progledala one nesretne papire, koji pišu da nisi nikakve službe dobila, kad si se srušila na stolac i udarila u plač, pa onda ne rekav ni "Lahku noć!" pobjegla u svoju komoricu - onda mal da mi nije srce puklo. Molila sam, molila, al nisam mogla usnuti, sve mi se motala po glavi luda misao da si mi obolila, teško obolila - udari starica jecati otiruć si pregačom guste suze - a sad - nastavi, i iz suznih očiju sinu smiješak - sad ti nije ništa, sad si vedra i vesela kao ptica na grani. Viš ti nju, takovu komediju pravit, od koje mal nisam svisnula.

- Šut! Šut! - klicaše Branka cjelujući bakine obraze - tako je. Bijah žalosna, sad sam opet vesela. Istina, ubolo me u srce da me je sreća u prvi mah tako nemilo ošinula. Plakala sam ljuto, al sam se, hvala Bogu, isplakala, pak sad je nebo opet vedro. I pravo je tako.

- Al su ti krivo učinili! - rasrdi se baba.

- Možebit jesu, možebit nisu - krenu Branka ramenom - možebit je boljih od mene bilo.

- Id' zbogom! Boljih od tebe? Ta ti si najbolja! To su sigurno bile nekakve gospodske protekcije.

- Ne žesti se, babice draga! Tko ti je dokazao da sam ja najbolja? To veliš dakako ti, jer si moja babica. Pa ne čudi se protekcijam. Komu je sveti Petar kum, taj će dakako prije uljesti u raj, a drugi moraju čekati. Eto, i ja ću morat čekati. Pa šta zato? - mlada sam, hvala Bogu, a od glada ne ću poginut, van ako me ti ne otjeraš iz kuće.

- Idi ti - ti zlišo mala! - nasmjehnu se baba lupnuv djevojku nježno po plećih.

- Ajdmo u kuću! Gladna sam, valjda i ti? Već sam priredila kavicu. Baba i unuka zađoše zbilja u kuću, gdje se okrijepiše, zatim pako pođe svaka na svoj posao.

Moglo je po prilici deset sati pred podne biti, kad netko pokuca na vrata Brankine kuće. Djevojka slagala je zajedno sa babom rubeninu.

- Slobodno! - reče Branka na prvi pokucaj.

U sobu stupi gospodin Marić u crno odjeven, a na prsih bio si je za dugme zataknuo ružicu.

Opaziv toga čovjeka, zažari se djevojka od gnjeva, stegnu obrve, al je dalje slagala rubeninu kanda nitko ni došao nije. Starica ostavi svoj posao, pokloni se po starinsku, i reče, primaknuv gostu stolac:

- Dobar dan, gospodine Mariću! Izvolite sjesti.

- Dobar dan, draga gospo! - pokloni se gizdelin staroj, al se okrenu i mladoj. - Sluga vaša, milostiva gospođice!

- Dobar dan, gospodine Mariću! - odzdravi Branka i ne pogleda ga više.

Čovjek spusti se na sjedalo. Bilo mu je nekako tijesno od neprilike, jer se je po stolici amo tamo vrzao i vrat svoj u ovratniku okretao. Starica stajaše pred njim sklopljenih sprijeda ruku, promatrajuć njegovu našušurenu kosu i čekajuć što li će Marić reći. Napokon minu ju strpljivost, te provali:

- Dakle, čim mogu služiti, gospodine Mariću, i po što ste došli? Čovjek nakašlja se i reče zatim kao pod silu:

- Došo sam vam, draga gospo, nešto javit, to jest, bolje reć, gospođici javit, jer se gospođice tiče.

- A šta bi to bilo? - upita stara, dočim Branka ni trenom ne trenu.

- Budite uvjereni da bih vam ja vazda najugodnije vijesti donosio, da to po mom srcu ide, jer vi znate, draga gospo, kolik sam prijatelj vašoj kući.

- Dakle, što nam nosite? - izmuca stara nestrpljivo.

- Došo sam vam javit, što sam u svom uredu za izvjesno saznao. Gospođica Branka molila je za učiteljicu na razna mjesta.

- Pa nije ni jednog dobila - popuni ga Branka, ravnodušno gleđuć pred sebe. - To znamo, zato se niste morali amo potruditi - završi starica flegmatički.

Gospodin Marić bio je ekspoziciju svoga govora vrlo fino udesio da si utre put do svoga cilja, al flegmatički odgovor unuke i babe zabuniše ga strahovito, jer se uvjeri da je njegova prva i najstrašnija strijela postala pust prskavac. Stoga nakašlja se dva i tri puta da sabere prijašnju svijest.

- Dakle ste čuli! Oh, vjerujte mi da sam pucao od ljutosti, kad sam to saznao. To je očita krivica, očita krivica.

- Po čem znate da je krivica? - upita ga Branka oštro.

- Jer - jer - zapenta Marić - jer druge moliteljice nisu mogle toli vrsne biti.

- A znate li koje su bile?

- Ne znam.

- Ne govorite dalje o tom, molim vas.

- Ja gospođicu iskreno žalim - nastavi Marić.

- Eh, ona se baš ne žalosti jako - reći će stara.

- Tako? - začudi se Marić.

- Molim vas, gospodine Mariću, ne žalite me - odreza Branka - ja se uopće ljutim kad me tko žali. I čemu? Zato nisam propala. Što nije danas biti će sutra.

- Ta nada jest nekakva utjeha - primijeti Marić licemjernim, sažalnim glasom - al ja sam vam se pobliže obavijestio, pače uvjerio u svom uredu kako nada stoji. Sve su škole prepune učiteljica. Gotovo nigdje ne ima mjesta, a svuda su mlade sile namještene. Molim vas, i na ono nekoliko praznih mjesta čeka čitava četa pitomica. Pa znate, protekcija, rodbinstvo, kumstvo, domaće kćeri, sve to ide tu u račun. Žalim sve preparandice koje sada svršavaju škole, jer će ostat bez kruha.

Babi je teško bilo gdje je čula takve nemile glasove, a u Branki sve je kuhalo, što se je po tom vidjelo da je slažuć i skladajuć rublje žestoko dlanom udarala po njem.

- Molim vas, gospodine Mariću - provali Branka ponešto ljutito, uzdahnuv. - Što ste donijeli te novice? Zašto mi crtate takovu budućnost? Želite li me dražiti i trn dublje zarinuti u moje srce?

- Al gospođice Branko! - preplaši se Marić.

- Da, znate, ima nekih te nekih ljudi kojim je najveća slast kad mogu komu drugomu javiti šta neugodna ili nemila, te pri žalosti i neveselju drugoga gotovo uživaju. A pozna se po glasu koje su to ptice.

- Al gospođice Branko! Ta kakov bi me razlog nukao na takovu podlost.

- Ne znam, nit si ne mogu toga pomisliti. Uostalom ne vjerujem da je sve to tako crno kako vi to prikazujete. Možebiti je žalost radi moga neuspjeha rastužila vaše srce, razigrala vašu fantaziju, pa vam je sve crno pred očima. Zaistinu ne imam protekcije i velikih kumova ili rođaka, ali imam odvažno srce, krepku volju, a vidite, gospodine Mariću, to vrijedi koliko i protekcija. Pokucat ću jedan, dva, tri, makar deset puti, i poći će mi za rukom, to znam. Ne bojte se za to, i molim vas, ne žalite me.

- Gospođice, vi me ne ćete pravo razumjeti!

- Da vas ne ću pravo razumjeti? Zašto? Ja važem samo one riječi što ih čujem; ne ispitujem što se možda za njima skriva. Iskrena sam u životu prema svakomu, pa očekujem i od svakoga iskrenost.

- Ah! Eto, to je prava riječ, gospođice - skoči Marić. - Da, iskrenost! Dosele bijah nekako plah, bojažljiv. Zato sam cilj svoga govora zaodijevao plahimi riječmi. Nu čuvši riječ "iskrenost" iz vaših usta, postajem odvažniji i povest ću se za vama. Da, bit ću iskren.

- Izvolite samo - odvrati Branka odrješito. - Molim vas dapače za to, jer takvimi nejasnimi doskočicami čovjek ne izlazi na kraj.

- Gospođice! Promatram vas već od duže vremena, navlastito kako ste bili u učiteljištu. Ja, bivši učitelj i pedagog, umijem prosuditi karakter i ćud; vaši učitelji divili se vašim vrlinam, vašemu oštroumlju, vašoj zrelosti, uopće ima vrlo malo djevojaka u Zagrebu koje si vlastitom mukom u revnosti stekoše toliko naobraženje. Znam da se želite posvetiti učiteljstvu, da ste nekako zanešeni za to zvanje. To je istinabog vrlo plemenito, al, gospođice, zbilja razlikuje se od fantastičkih slika što si gradimo. Kad istom počmemo praktički vršiti one dužnosti za koje smo toliko zanešeni bili, uviđamo kolik da smo si križ naprtili, i žalimo da smo tim putem krenuli. Šta ćete, učitelji su svačiji robovi, kojim se ropstvo svršava u grobu. Živ sam vam svjedok ja. Bilo mi je već da zdvojim, nu sreća mi posluži, imao sam zagovornika, riješih se ropstva, sad sam čovjek.

- A šta vi sve to meni pripovijedate?

- Da vas odvratim od vaše namjere, da vas sklonem da postanete majkom obitelji, te da blagotvorno djelujete u kolu porodice. Toliko sebičnosti je čovjeku dozvoljeno. Vi ćete biti najbolja žena, majka, vi ste ozbiljni, odvažni, imate srca, obrazovanja - - -

- Molim vas, svršite samo, gospodine Mariću - reče Branka, svejednako slažuć rubeninu.

Marić lecnu se ponešto na taj lakonički prizor, al nastavi:

- Vidite, ja sam sada čitav čovjek, imam lijep prihod, mogu usrećiti ženu, nisam star, mislim da nisam ružan, kod mene bit će vam bolje nego u seoskoj školi - pođite za mene.

Branka trznu se malko, zatim vrgnu komad rubenine na stran stupi pred Marića i reče mu, podnimiv ruke, posve ozbiljnim glasom ovo:

- Hvala vam na vašoj iskrenosti, ni ja ne ću manje iskrena biti. U mene su, vidite, bistre oči. Bila sam opazila, polazeći preparandiju - vi bijaste tade učiteljem malih škola - da sam ja u vaših očih postala predmetom psiholoških studija, da ste htjeli proniknuti u moju dušu, shvatati moj karakter. Vi ste me vrlo ustrajno proučavali, to jest, slijedili svaku moju stopu. Mogu vam reć da sam se takovu vladanju čovjeka - koj je učitelj, gospodine - vrlo čudila, da me je to nemilo dirnulo, pa si najedanput rekoh u svojoj duši: Taj čovjek - oprostite mi tu riječ - nije za učitelja. Vi znate i sami da sam vam se isto tako ustrajno ugibala kao što ste me ustrajno slijedili. Za djevojke koje idu u školu nije ljubakanje, najmanje pako za djevojke koje kane učiteljice, uzgojiteljice naroda biti. Ima žalibože takovih primjera, znam, al mogu vam reć da takve djevojke prezirem, a još većma njihove roditelje. Sad nisam više učenica, vi niste više učitelj, sve se je dakle promijenilo. Ja sam djevojka zrela za udaju, vi čovjek, činovnik, koj može lakše hraniti ženu. Zato ste sad odvažniji, pa me zaprosiste. Hvalili ste me, kovali u zvijezde, vjerujem da ima možebit u vašem srcu za mene čuvstva.

- Možebit? - planu Marić.

- Da, oprostite, ja ne opozivljem, ja velim i opet "možebit". Posve pravo rekoste da sam ozbiljna. Zato ne držim ništa do laske i hvale, tom doskočicom ne će me živ predobiti, i ako ste mislili da ćete tim putem uspjeti, prevarila vas je nada. Istina je, nije baš prijeka nužda da postanem učiteljicom, mogla bih se udati, kao stotine drugih. Nu, dragi gospodine Mariću, ljudi su vam vrlo različne ćudi, pa kad se dvoje veže navijeke, ne smiju im karakteri posve strani, protivni biti. Vidite, smijte se vi ili ne smijte, meni je učiteljsko zvanje ideal moga života, jer uopće držim da je lijepo, da je uzvišeno, da je dapače dužnost svakoga krštenog stvora da ne radi samo za sebe nego za opće dobro. Znam da je to zvanje vrlo mučno i teško, ne vjerujte da mi pred očima lebdi budućnost poput rajskoga vrta.

- Ali, gospođice - - -

- Molim vas, slušajte me do kraja. Varate se da živem od iluzija. To vam je moje uvjerenje, moja tvrda odluka, zvijezda moga života, tvrda volja, koja se ukrutila poput kristala; ta misao probija sve moje biće, kao što sunčane zrake napunjuju oko. Ja znam da primam na sebe križ, ja ga hoću primit na sebe i nosit ga junački za moj narod, za moj zabačeni puk.

- Oh, vi ste idealistkinja, a usto upuštate se i u višju politiku.

- Posve pravo, gospodine moj, vi ste pako materijalista, i zato upuštate se u nisku politiku. Među nama ima ogromna razlika, među nama puko je nepremostiv jaz. Vi, muška glava, bacate od sebe križ, bježite od borbe, poznajete samo brigu za sebe, tražite udoban put bez trnja i zapreke, vi se smijete ljudem koji vjeruju da ima pojedinac u svijetu viših dužnosti; - ja sam ženska glava, tražim križ i junačku borbu, meni nije na pameti samo moj svagdanji hljebac, već i nebeska mana obrazovanja za sav narod; ja se divim ljudem, koji su nesebični zatočnici svijeta, a prezirem ljude koji ne osjećaju u sebi više dužnosti negoli ona životinja koja ide po svijetu da si traži hrane. Eto, vi se meni smijete, a ja vas poštovati ne mogu. Kolika razlika među nama! Vi mijenjate koliko znam, svoje misli svaki čas po mišljenju mogućnika, ja ne mijenjam nikad svete misli koja se u meni zametnula, ja ju nosim u svom srcu kao sveto evanđelje. Vi se, gospodine dragi, idući k svojemu cilju, ne žacate stranputica i radite polučiti svoju svrhu pod svaku cijenu, makar od toga i postradali vaši znanci i prijatelji - a ja idem ravnim putem, borit ću se samo poštenim oružjem, ne ću nikomu škoditi, makar usto i trpila. Eto, mi smo vatra i voda, brdo i dolina, dan i noć, mi nismo za sebe. Hvala vam, ja vas ne ću, gospodine!

Marićevo lie mijenjalo se je za toga govora neprestance; čas bude blijedo kao krpa od jeda, čas rumeno od žara. Čovjek grizo si brkove, strugo jednom nogom po podu, a oči upirao je bezobrazno u djevojku; katkad nasmjehnu se dapače ironički, kao da se sve Brankine strijele odbijaju od njegove kože. To je običaj svih bezobraznika.

Brankina baba stajala je kod toga prizora u nijemu čudu. Bila je doduše razumila da Marić grdi učiteljsko zvanje i da je napokon Branku zaprosio za ženu, a ona da je odbila. Ali sve to dokazivanje i hrlo razlaganje njezine unuke bijaše starici prebrzo i previsoko, te ga nije shvatila, već se samo čudila kako Branka vješto prodiče. Stara tek zinula i gledala, al nije se nimalo u prepirku umiješati htjela. Branka svrši, te osta na mjestu, kanda očekuje Marićev odgovor. Nu poparenomu proscu trebalo je malo oduška da sabere svoje misli, da se smiri jer ga je Branka nemilo obasula bila živimi iskrami. Napokon odgovori uz lahak poklon prenavljajuć se po svom običaju:

- Hvala! Hvala, gospođice! Vi ste vrlo iskreni, dapače suviše iskreni. Žalim ipak da moram poslije toga govora svoje mnenje o vama ponešto promijeniti.

- To mi je baš svejedno, gospodine moj!

- U vas ima nježnosti, finoće i obrazovanja društvenoga manje nego što sam prije mislio. Vaš govor zaudara dapače nekom prostotom, koja ne pristaje nimalo mladoj djevojci.

- Gospodine! Čini mi se da ste u kući moje babe.

- Jesam, al vi me sami umoliste da budem iskren.

- Da, gospodine, i ja sam samo iskrena bila. Vam se istina čini uvredom, prostotom, ali ja tu po vas gorku istinu nisam mogla, nisam htjela zaodjenuti u slatke, dvojbene riječi, ja sam navlaš htjela da budu gorke, da vas dokraja izliječim. Ženit se, udavat se, gospodine moj, jedan je od ponajvažnijih poslova u životu. Tu ne može, ne smije nikakova šaranja ni diplomacije biti. Zato htjedoh jednim hipom učiniti kraj vašim ženidbenim osnovam i otet vam svaku nadu; još jednom vam velim: Ne mogu vas štovat, ne mogu vas ljubit i nikad ne ću se udat za čovjeka, koj nije vrijedan moga poštenja, moje ljubavi. Mislim, gospodine Mariću da smo svoj posao svršili.

- Zasada jesmo.

- Zasada? Nipošto. Zauvijek, gospodine!

- Nipošto, velim ja. Ja vas dakako ne mogu siliti u ovaj par na ljubav, al ne odričem se zato svake nade. Riječ "zauvijek" bila je samo fraza u vaših ustih.

- Gospodine Mariću! Svaki ljudski stvor ima u sebi neku mjeru strpljivosti i učtivosti. Ja sam vam, mislim, posve jasno govorila, rekla sam vam da vas nikako ne ću, ja vam dapače velim da ste mi antipatični. A što se jošte namičete?

- To jest, gospođice, ja sam ustrajan, dosljedan, praktičan čovjek, koji umije dobro računati, te zato ne klonu mi nada, i ja ću se za vas i dalje borit.

- Gospodine, vi ste upravo smiješni!

- Pače vrlo ozbiljan. Znam da će vas minuti vaši zlatni sanci, dvojim da ćete dobit čestito učiteljsko mjesto. Postat ćete praktičnom, vaš narodni idealizam, vaša ponešto prećerana briga za svekoliko čovječanstvo ohladnit će za koju godinu, uopće izići ćete iz faza sadanjega somnambulizma i želja će vas vući za ognjištem, na kojem kipi u loncih svagdanji kruh što nam ga gospodin Bog daje. Zaboravit ćete i svoju manu nebesku, pa ćete se sjetit čovjeka koj vas ljubi, koj je zaprosio vašu ruku te vas hoće sretnom učiniti. Možebit ćete ga onda štovati, možebit i ljubit. Ja ću pako svakako čekati dok se rastrijeznite, i upotrebit ću svako sredstvo da to bude što prije -

- Gospodine! - planu Branka i pokaza rukom na vrata - vi ste bezobraznik. Skinite mi se s očiju. Ondje su vrata.

- Da, da! - zamrmlja stara - toga je, mislim, dosta. Čuli ste čisto i pravo da vas moja Branka ne će, pa što hoćete vi moju unuku siliti. Da sam ja mlađa, ni ja ne bih htjela uzeti takova bezobraznoga kicoša. Molim vas, idite zbogom! Ostavite nas na miru, mi ćemo si već same svoju sreću naći. I još vas lijepo molim da mi se više niste pokazali pod mojim krovom. Nam ne treba takovih kavalira koji su ostavili svoje lice u zapećku. Molim vas - reče stara žešće i poče mahati pregačom, kao kad se živad tjera, pa gotovo istisnula Marića iz vrata. Na vratih okrenu se gizdelin i viknu:

- Zbogom! Do viđenja! Još me ne ostavi nada, gospođice Branko!

Djevojka odbiv navalu bezobraznoga razučitelja, ukrijepi se još jače u svojoj tvrdoj odluci, i gdje god se tražila učiteljica, prijavi se Branka sa svojom molbom. U blaženoj Hrvatskoj ima dosta učiteljskih mjesta, a za ono doba bilo je još više nepopunjenih. Nada za gospođice bijaše, kad je koja imala kuma, strica, tetu ili drugoga zagovornika čija je riječ više važila kod važne gospode. Odvajkada treba ti u našoj domovini takovih odvjetnika, takove protekcije, da napreduješ i dođeš do čega; pametna glava, puna znanja, čist značaj, poštena duša nije tu uvijek dovoljna. A to valja osobito za onu dobu kad je Branka radila da se dotisne do skromna mjestanca. Druge gledale su da dođu u grad gdje je veća plaća, ili bar u veće trgovište, gdje ljudi više davaju i poklanjaju. Na sve to nije gledala Branka, ta bila bi se rado zaklonila i u zadnje selo. Molila je, čekala je, pa propala, i opet molila i čekala. Veći dio njenih drugarica sjedilo već na učiteljskih mjestih i dobrih - među njima bilo je i takovih koje se, tupoglave, samo najvećom milosti učitelja bješe izvukle iz škole. Branka ne dobi mjesta ni u zadnjem selu. Ta da, za ovu govorio je ovaj narodni zastupnik, velik prijatelj vlade, za onu brinula se velemožna gospođa savjetnica, za treću bio je općinski načelnik, i tako je imala svaka svoga anđela čuvara sad u ovoj, sad u onoj spodobi - samo Branka, najpametnija, najpoštenija djevojka, proniknuta svetim žarom za svoje zvanje, za svoj narod, samo Branka kanda nije imala anđela, i kanda je Bog od nje odvrnuo lice. Ljut ostan zarinu se mladici u srce. Kraj svega junačtva, kraj sve žive odvažnosti, bila joj duša ponešto klonula, kad vidje da se njezine nade rasplinu kao snijeg. Bilo joj je kao junaku, željnu posrnuti u boj, koj mora mirovat i držat mač u koricah, koj si ne smije pred svijetom osvjetlati lica, dočim se druge kukavice slobodne biju i natežu bez uspjeha. Katkad zdvoji o pravici svijeta, katkad utuvi si u mladu glavu da je to kletva nesreće, neka zla kob koja stoji na njezinoj rodbini, te da joj se ne će nikad ispuniti nada. U časovih takove tuge pohodila bi groblje, sjela na majčin grob te dugo i gorko plakala, i tu bi kroz plač šapnula:

- O nesretna majčice! I tvoja Branka ne će sretnijom biti.

Branka nije imala anđela čuvara, pače Branka imala je đavola na putu. Otpor odvažne djevojke bio je upravo razbjesnio pohotnu dušu Marićevu i poticao ga da svom silom osujeti namjere i nade djevojke. U njegovoj duši ozivalo se neprestano: "Branka mora i mora moja biti!" A Marić znao je naći stranputica i doskočica da zakrči djevojci put. Bio je zbacio pretešku haljinu pedagoga, da obuče mnogo udobnije ruho birokrata. Nikad nije slovio sa bistre glave i osobita znanja, nu on je to neko vrijeme znao zabašuriti brbljavim svojim jezikom, sipajuć prazne fraze u svijet, osobitom drzovitosti isticao je svoje mnenje, a bijaše prema djeci naprasit i surov da su ga se plašila kao živoga vraga. Jednom prepisa iz stare njemačke knjige dva člančića, te ih pod svoj izvor dade tiskat u školski list. Tim si htjede pribaviti nekakov ugled pred svojimi drugovi, pred vlastmi i svijetom. Katkad, da bude još popularnijim, udarao je u vrlo radikalne žice, sanjao je ponešto i o socijalnom demokratizmu, te je o tom u krčmi glasno razvijao svoja načela, al to bi se samo katkad zbilo. Na veliku svoju žalost opazi Marić da usprkos svemu tomu ugled među drugovi ne raste nimalo, da se dapače podsmjehuju šupljoj njegovoj mudrosti, a njegov karakter da upravo preziru, jer je Marić kraj svih liberalnih fraza bio čovjek kukavica i prepokorni doušnik svoga ravnatelja. Pomalo odbi se sve od njega; stajao je sam kao u prokletu kolu, a pod njim treso se temelj, jer je bio tupan i neznalica. Odluči riješit se nemilog zvanja, ostavit školu i drugdje pokušat sreću. Nu kamo? Činilo mu se da su mu svagdje vrata zatvorena, da je dovijeka odsuđen na učiteljskoj stolici. Već da zdvoji. Al učas sinu mu iznenada sretna prilika. Bilo je godine 186*. Prijašnja vlada bje pala, ne zamijeni ju samo druga vlada već nadalje i nov sistem. Sve se prevrnu, sve stajalo je na kocki, valjalo je izbrisat tradicije od trideset godina, svijetu ucijepit drugo mišljenje, duhove pokrenut drugim pravcem, uklonit sve što se opire, iščupat "stari drač" i nasadit nov nasad. Iznenada isplivaše navrh ljudi koji su kroz godine i godine sjedeći u zapećku zazirali od svega što se je radilo, iznenada skočiše uvis svatovi dosele malo znani i prezirani, a uza sve to zakipi ljuta borba, rat bijesan i strastan - a u ratu dakako treba uhoda. Učitelj Marić bijaše uistinu čovjek malena uma, al svakako lukav. Videći kako se sve prevraća i prebacuje, kako se stara strn silom preorava, digo nos, izvalio oči i poče veselo trjeti svoje ruke, šapćuć: - Heureka! Našo sam!