Bijeg/X.
| ← Bijeg/IX. | Bijeg — X. autor: Milutin Cihlar Nehajev |
Bijeg/XI. → |
Na Božić probudio se kasno. Isprva nije se ničesa sjećao, tek kasnije stale se redati sve uspomene prošle noći. Badnja večer kod direktorovih, polnoćka, prazna gostiona, Lukačevski sa svojim vinom, nagla srdžba, besvjesna, nerazumna volja da naškodi tomu čovjeku, da ga otjera od sebe, sukob s njim, nesvjestica... sve potankosti malo - pomalo izbijale mu jasno pred oči. Znao je pače kako su ga kasnije digli, otirali ga ručnikom (padnuvši bio se jako udario o ugao stola), vodili kući... I Jagana se sjećao kako je sjedio pijan, do postelje, ali ga nije tješio nego su i njemu samomu suze dolazile na oči...
"Sramotno je sve to, gadno, nedostojno... Nisam se mogao oteti da ga ne udarim... sasvim sam nemoćan, živci me ne slušaju... Ah, što će sada biti?"
O tom nije htio ni da misli. Smetalo ga sve što ga je sjećalo na to da će ovaj događaj imati posljedica, da će sam morati ustati, ići van, sramiti se ispred ljudi i bježati od njih... Isto svjetlo dana što je probijalo kroz prozor (vani bijaše sunce i vedrina), nije mogao da podnese. Zavukao se pod pokrivač, zaklopio oči i htio da ga uspava toplina. Rana na glavi pekla ga, cijelo tijelo bilo mu je kao razlomljeno, po sljepočicama sjeklo ga, a u ustima imao je okus nečega suhoga i odvratnoga.
Tako ga je našao Jagan.
- Ustani, pobratime, već su dva sata. Zar ti je zlo?
- Pusti me da ležim. Tako mi je da bih najvolio ne ustati više nikad.
- Ma što veliš? Da li te glava boli?
Jagan uzme oprezno ogledavati mjesto gdje se Đuro bio udario noćas.
- To nije ništa, proći će. Ali ti imaš moralni mamurluk, kako mi se čini. Doduše, malo jest glupa cijela stvar. I ja sam jučer bio sasvim sentimentalan; znaš da sam gotovo plakao kad su te vodili kući? Morao sam biti grdno pijan. Nesretni sveci! Da očajaš od samoće i srditosti. Milošević i ja bili smo već prije večere in cymbalis bene sonantibus... A znaš, kad dobro promislim, učinio si pravo što si ćušio onu uš. Sigurno te razljutio kakvim mudrim savjetom.
- Bio je bezobrazan; govorio mi da će me direktorovi oženiti za svoju kćer.
- I to te razljutilo? Svejedno - ćuška je ćuška. Nitko mu je ne izbriše. Nego znaš, tako se stvar ne može svršiti. On će te tužiti na vladu; a i direktor će povesti istragu. Ako pustimo da rade oni - nećemo se moći smijati na njihov račun. Je li - tebi ionako nije stalo do službe?
- Neću da danas mislim ni o čemu.
- Eh, misliti je lako; otjerat će te kao i mene. Do svršetka ljeta nema od ispita ništa; a onda pakrački dekret, pobratime. Znaš što, mi ćemo njih utjerati u strah!
- ? -
- Lukačevski je oficir u rezervi. Ti kažeš da te je uvrijedio, kako i zbilja jest; ja i Milošević poći ćemo k njemu i izazvati ga na dvoboj. Sasvim službeno. Preplašit će se i neće kasnije ništa učiniti proti tebi. Potpisat će pače izjavu da je on kriv.
- Radi što hoćeš, meni je svejedno. Samo me ne sili da ustanem i da odem van.
- A ti leži. Do večera proći će te glavobolja. Ja idem po Miloševića. Valjalo bi doduše obući crni kaput, ali ga nemam. Ne, bolje je u običnom odijelu; mogao bi se tko smijati da čuje kako smo u rukavicama išli. Do viđenja - i probudi se. A znaš, baš si ga masno ćušio; još je pol sata kasnije bio crven na desnom obrazu.
*
Đuro je ostao u postelji čitav dan i drugo jutro. Jagan i Milošević posjetili ga i javili da je Lukačevski primio izazov, pače da se nije ni čudio ništa, i jedino molio 24 sata odgode dok nađe svjedoke.
Jagan si je tro ruke od zadovoljstva. Bio je u svom elementu. Vječni đak, koji je živio u njegovoj duši, probudio se i uživao u tom kako će nešto učiniti baš onako da razljuti purgare. Nije ni čas mislio na to da bi za nj ili za koga drugoga taj dvoboj mogao imati neugodnih posljedica. Za budućnost nije se brinuo; bio je sa sobom načistu da se ta neće ni u kojem slučaju lijepo razviti, pa ga je veselilo što je sadašnjost tako burna i zanimljiva.
Drugi dan Božića dobije Đuro poslije podne službenu obavijest od ravnatelja, kojom ga pozivlje k sebi isto poslijepodne. Ustane i pođe, ne slušajući Jaganova savjeta; ovaj je htio da se u ovoj aferi ignoriraju svi i da se radi bez obzira na ikoga.
- Ako odeš, posvadit ćeš se i s ravnateljem, pa ću ja i njega morati ići izazvati - svršio je Jagan sa šalom.
No Đuro ipak u određeni sat zakuca na vrata ravnateljeve kancelarije.
Odmah opazi neku promjenu: ravnatelj je svoj pisaći stol bio dao pomaknuti na stranu, a u sredinu sobe smjestiti drugi, okrugli stol iz zbornice, pokrit zelenim suknom. Za tim stolom sjedio je na čelu on sam, a uza nj zdesna i slijeva Gračar i Maričić; Lukačevskomu dali su mjesto nešto podalje.
"Što je to? Neki sud, šta li?" pomisli Andrijašević. Svi ga pozdrave bez riječi.
- Izvolite sjesti, čekamo vas!
Stolac za Đuru bio je spremljen ravno nasuprot Lukačevskomu. Pogleda ovoga i opazi da je jednako miran kao uvijek. Lukačevski je gledao preda se, turivši ruke u džepove kaputa i malo se naslonivši. Andrijašević bi bio morao da gleda njega ako bi htio da se ogleda po cijeloj sobi; zato se koso smjesti prema Gračaru, i uzme zuriti kroz prozor na blatnožutu fasadu suprotne kuće.
- Čas u koji sam okupio gospodu, ozbiljan je - započne ravnatelj, vrteći pred sobom neki spis. - Da bude isključeno svako možebitno sumnjičenje kao i svaka možebitna pogreška s moje strane, bio sam tako slobodan da sam citovao i gospodu Gračara i Maričića. Oni neka budu svjedoci razgovora, vrlo ozbiljnog i važnog razgovora, koji imam s ostalom gospodom.
Ravnatelj stane. Svi se malo maknu, stolci zaškripe.
- Moram reći, gospodo, da slučaj o kom se radi, prelazi granice moga shvaćanja i moga očekivanja. Ovo što se dogodilo možda nema primjera u analima nikojeg zavoda za odgoj srednjoškolske mladeži, a sigurno nema primjera ni u povijesti zavoda u kojima sam ja dosada služio, pa ni ovoga koji je sad povjeren mojoj brizi i mojem nadzoru.
Ravnatelj opet popostane i tobože potraži nešto u svojem spisu.
- Morao sam na veliku svoju žalost doznati da se u noći od 24. na 25. ovoga mjeseca u gostioni Pod Nehajem dogodio slučaj koji nisam držao mogućim ni ja ni građanstvo grada, a sigurno ni visoka vlada kad je dvojicu od gospode učinila odgojiteljima djece ove zemlje. Ja neću ispitivati razloge i tražiti krivce; to bi me moglo svratiti s namišljenog puta i diktirati mi da bih morao povesti sasvim strogi službeni postupak i bez milosrđa odaljiti - jest, odaljiti - sa zdravog tijela ovog našeg zavoda čirove koji su se počeli javljati.
Đuro opazi na suprotnoj fasadi mokru mrlju od vlage i stane sa zanimanjem promatrati razliku boje između toga mjesta i ostaloga zida.
- Konstatujem činjenicu da su, na sablazan svih prisutnih a kasnije i ostaloga grada, gospoda pravi učitelj Lukačevski i suplent Andrijašević u spomenutoj gostioni rečenoga dana poslije ponoći, sigurno ne u trijeznom stanju -
Lukačevski se javi: - Molim -
Kasnije imat ćete pravo da govorite. Ja konstatujem da ste se porječkali u toj gostioni pred vrlo miješanom publikom, te se je tom prilikom gospodin suplent Andrijašević zaboravio tako da je svoga kolegu i druga, komu bi morao na svakom mjestu iskazivati poštovanje, uzgojitelja mladeži i starijeg druga, udario po licu.
Opet nastane stanka.
- A da čaša bude puna, da sramota ne ostane na polovici, da se glas o tom može još bolje raširiti, suplent Andrijašević se je poslije te odvratne scene postavio u pozu uvijeđenog viteza...
Andrijašević se makne i pogleda oštro ravnatelja. Ovaj odmah malo spusti glas:
- i tražio od pravog učitelja Lukačevskoga zadovoljštinu.
"Što je ovaj - nastavi Andrijašević u mislima - odmah išao javiti ravnatelju, jer se je preplašio".
- Gospoda na koju se je gospodin pravi učitelj Lukačevski obratio da mu budu svjedoci pošto je izazov primio - krivo shvaćajući svoje dužnosti kao učitelji - prijavili su mi čitavu stvar. Moja bi dužnost bila da ne govorim o tom ni riječi, nego da sa svoje strane pošaljem izvještaj visokoj vladi i prepustim njoj odluku kako će postupati naočigled ovakvog moralnog truleža koji je tim veći što se otkriva u malenom gradu gdje svaki nastavnik dvostrukom opreznošću mora paziti na svoje korake. Nisam toga učinio, jer bi kazna sa nadležnog mjesta pogodila jednako osjetljivo obojicu koja ulaze u ovu žalosnu aferu; a držim da nisu obojica jednako krivi. Svakako mogu kazati da dosada gospodin pravi učitelj Lukačevski nije nikad dao povoda ni pritužbi a kamoli sablazni.
"Aha, sad će predložiti da ga molim za oproštenje", reče u sebi Đuro.
- Za to držim da radim prema svojoj dužnosti i savjesti i da sam siguran za odobrenje svih kolega, cijelog profesorskog zbora, ako želim i zahtijevam da se počinjeno zlo po mogućnosti ispravi, da ne zahvati još gorega maha, da se još više ne sablažnjuje i grad i mladež - i da konačno ne budem prisiljen postupati uredovno u smislu stroge disciplinarne istrage. Hoću da se nađe način, kako će gospodin suplent Andrijašević svoga kolegu zamoliti da ovaj zaboravi na zadanu uvredu i prouzročeni skandal.
Nastane duža stanka. Ravnatelj je očito očekivao da će Đuro nešto reći; no ovaj je samo sumorno gledao kroz prozor, motreći kako se vani spušta rana zimska večer.
Gračar htjede da se uplete, misleći svjetovati Đuri pomirenje; ali ga Lukačevski prekine.
- Ja ne tražim da gospodin doktor Andrijašević moli od mene oproštenje.
"Oho, taj je velikodušan", pogleda ga Đuro. Oči Lukačevskoga govorile su hladnim prezirom.
- Uzet ću, i moram uzeti, da se je gospodin doktor Andrijašević nalazio u nekoj uzrujanosti koje nisam shvaćao i da ga je razdražila sama moja prisutnost. Ja nisam rekao ništa što bi ga bilo kadro uvrijediti -
"Gle, sad se pere, i govori mi da sam bio pijan. Neka mu bude. Samo da svrše tu konferenciju."
Andrijaševiću je postajalo hladno u sobi premda je bila zapaljena peć. Uzrujanost pretprošle noći učinila ga sasvim neotpornim; mučio ga umor i želja za mirom.
- Lijepo je od vas što dolazite u susret i meni i čitavom profesorskom zboru - povladi ravnatelj Lukačevskomu. Mislim da će tim prije jednako lojalno postupati i gospodin doktor Andrijašević (više nije Đuru zvao suplentom) i ispuniti želju nas svih: da se izmiri s vama, neka bi se zaboravio nemili događaj.
- Reci da pristaješ - nagne se Gračar ka Đuri, videći da ovaj još uvijek kao da nije prisutan gleda kroz prozor.
- Pristajem - ponovi Đuro poluglasno, gotovo mehanički za Gračarom.
U sobi bilo je već gotovo tamno.
Ravnatelj ustane.
- Gospoda će, naravski, morati da i vanjskim znakom dokumentiraju da je afera u noći od 24. na 25. ovoga mjeseca nastala uslijed nesporazumka koji je izravnan. Bit će najbolje ako se izabere modus da pođemo van i prošećemo se makar samo dva puta trgom; tako će se začepiti usta svemu govorkanju.
Svi poustajaše i uhvatiše šešire. Ravnatelj sasvim veseo što je tako riješio aferu (bojao se da od toga ne bude neugodnosti za njegovu buduću karijeru: ravnatelj gimnazije, u kojoj se profesori tuku, kako ćeš tu naprijed!), obuče kaput i, razgovarajući se sa Gračarom, stane zatvarati ladice. Đuro ostane kraj prozora, dok je Lukačevski govorio poluglasno s Maričićem. Izađu van, ravnatelj u sredini, s jedne strane Lukačevski, s druge Đuro, a uz ove na stranama Gračar i Maričić. Ni Lukačevski ni Đuro ne prozboriše ni riječi; ravnatelj je preko njih morao da govori s ostalom dvojicom. Prođu u tri puta preko trga uzbuđujući nemalu senzaciju - ljudi se počeli ustavljati motreći tu novost. Nitko nije znao što da sad misli o glasinama glede dvoboja koje su bile uzrujale sve.
Đuro je mahinalno šetao, okretao se na krajevima trga i vraćao pozdrave prolaznicima. U glavi nije bilo ni jedne misli. Kod trećeg zavoja reče da mora kući, pozdravi i ode.
Bilo mu je silno studeno; na dušu sjela mu neka tupost i apatija. "Kao da se to može tako svršiti. Mrzio sam ga onaj čas - udario sam ga - i sad to izmirenje! Ne mogu više ni da budem lud kako hoću - ni propasti mi ne daju".
Čitav tjedan iza toga proležao je u vrućici. Kad je ustao, bila se buka već nešto slegla; samo je u Novoj misli izišla neka tajinstvena bilješka (Jagan je tvrdio da se iz nje pozna po stilu glupost penzioniranoga učitelja) u kojoj se natucalo o ljudima što bi imali da budu vođe, pobornici slobodoumnih pokreta, a "de facto" bave se "animalno" razbijaštvom, pače i dvobojem.
*
Bolest je Đuru prilično oslabila. Postao je još razdražljiviji, tako da je jedva izdržao školu. Čim je prvi put iza bolesti ušao u razred, opazio je da ga đaci čudno gledaju i šapću o njemu. Na ulici vidio je isto: svi su ga gledali nekako znalično i - kako mu se pričinjalo - izazovno. S Lukačevskim pozdravljao se kao i ovaj s njim, ne gledajući jedan drugomu nikad u oči; ostali kolege nisu govorili s njim ionako nikad puno, no sad još manje nego prije. Đuro se plašio da ga sažaljuju ili ga drže ludim; jer se pače Gračar i Rajčić ženirali pred njim. Tako dođe da nije više ni izlazio iz kuće; tek kad bi se spustio mrak, odšuljao bi se Miloševiću i vraćao kasno u noć supijan u svoj stan.
Jedne večeri sastane ga na putu u Miloševićev stan Darinka. Đuro, nemiran i sumnjičav, pomisli odmah da nije slučajno onuda prolazila u to doba.
- Ah, vi ste, doktore! Hvala Bogu da vas vidim. Što je da vas nikud nema?
- Nisam najzdraviji.
- Ah, radi one stvari s Lukačevskim? Ne bojte se, ja i Minka znamo kako je bilo. Znate, i još je netko bio u vrućici radi toga.
- ? -
- Minka. Sirota. Morate je doći utješiti. Strašno se uzrujala radi vas. Rekla mi je da vam zahvalim.
- Na čem, molim vas?
- Ne budite preskromni. Ona zna da ste Lukačevskoga udarili jer je nju spomenuo pred vama. Zahvalna vam je za to.
- Nije tako bilo.
- Opet se prenavljate. Ma, dragi doktore, čemu? Ako se je stvar i svršila malo grubo, za to Minka uvijek jednako vjeruje u vas.
- Kakve vi to velike riječi rabite? "Vjeruje u vas!" opetova Đuro gotovo srdito.
- Pa recimo drugačije: ona se je nadala i znala da ćete braniti njenu čast.
- Tako vam Boga, ne rugajte mi se! - gotovo poviče Andrijašević. Napala ga isto onakva mržnja na sve, kakvu je osjećao u čas prije nego je udario Lukačevskoga.
- Ma, doktore dragi, što vam je? Valjda ne mislite da vas vrijeđam ako govorim o vašem čuvstvu...
- O kakvome čuvstvu? Što uopće tražite? Zašto ste me čekali tu, da me ispitujete, da mi govorite?...
- No kad već moram da budem sasvim jasna jer ne ćete da shvatite, eto vam: Minka je strašno plakala i svadila se doma sa svojima radi vas. Rekla je da neće nikoga uzeti nego vas, pa makar da je istina sve što ljudi kažu o vama.
- Kako - uzeti? - Đuru oblije topao znoj i ruke mu se zatresu.
- To jest, da se tim na stvari nije ništa promijenilo. Ona vas ljubi kao i prije, i uvjerena je da ste vi vrijedni njene ljubavi.
Đuro podigne malo pleća, kao da se hoće pripraviti na to da će ga netko udariti nečim teškim po glavi. Jedva je koračao uz Darinku.
Ova je pripovijedala dalje kako je direktor bio ljut na njega, a i direktorova žena kazala da ga neće više primiti; kako je Minka pala na koljena pred majkom i plakala, zatim bila u vrućici dva dana i napokon Darinki povjerila sve i molila je da govori s njim.
- Bože, Bože, to je strašno, užasno! Kud god dođem, ja nosim nesreću sebi i drugima!
Sasvim zaboravivši da Darinka ide uz njega, mislio je Andrijašević glasno o njenim riječima.
- Kakva ljubav! Kakva vjera! Ta ja nisam ni časak pomišljao na Minku - ona je meni tuđa kao i svaka druga djevojka! I nju sam morao ražalostiti!
Darinka ga uhvati za ruku. Stanu.
- Doktore, da li ste vi još u groznici? Vi ne znate što govorite. Išli ste k njoj, razgovarali i šalili se s mojim bijednim djetetom - zavađali je da se zaljubi u vas. Pa to smo svi znali, svi su očekivali da ćete još biti direktorov zet. Nije moguće da vi toga niste znali!
- Smilujte mi se, ne govorite o tom! Ništa, ništa, nisam znao - bio sam lud - i jesam lud, samo me pustite da budem sam - da skapam ne škodeći nikome!
- Onda vam moram reći da sam se i ja prevarila u vama. Sirota Minka! Niste se ponašali kavalirski.
Andrijašević nije slušao. Premda je bila noć, ostavio je Darinku nasred ceste i pobrzao k Miloševiću.
"Ne, ne, valja se maknuti. Kakvu ću ja još nesreću donijeti ljudima oko sebe: Siroto dijete... Ta je li zbilja moguće da je tako? Propasti, propasti, što prije - utući se alkoholom, osramotiti sam sebe, da te nitko ne gleda, da moraš bježati od svih, da možeš crknuti nepoznat i neoplakivan."
Te večeri nije mogao da podnese ni dvije čaše vina. I srce mu je tuklo naglo i jako, kao da je dugo trčao uz brijeg. Legao je na Miloševićev krevet, ne mogući da skupi snage i da ode kući. Jagan je ostao čas uza nj, dok je zadrijemao. Onda je dignuo lampu nad Đurino lice i rekao Miloševiću tiho, kao da se boji svojih riječi:
- Ovaj će najprije od nas u tminu. Na njegovu je licu napisano da će umrijeti mlad.
*
Štovani gospodine!
Ustanovivši prije godinu i po s Vama neke modalitete pod kojima ste smjeli računati na obvezu moje kćeri Vere prema Vama i obratno tu obvezu ispunjavati prema njoj sa svoje strane, držao sam da ćete sve nastojanje posvetiti cilju koji ste navodno imali. Zato i nisam htio vjerovati glasinama koje su iz Senja do nas doprle, nadajući se da ćete brigom oko Vašega ispita opravdati povjerenje moje i moje supruge. Sada, međutim, doznajem da ne samo ni časa niste posvetili tomu da se pokažete vrijedni ruke naše kćeri, nego dapače tratite Vaše vrijeme u sumnjivim zabavama. Kruna svih Vaših djela bio je neki dvoboj, i to radi jedne djevojke u Vašem sadašnjem boravištu. Shvatit ćete da poslije toga ne možete ni sa strane naše ni sa strane naše kćeri iščekivati nikakvih obzira, pošto je stvar javljena od posve pouzdane osobe, a bila je i predmetom izvješća kod vlade, kako sam se uvjerio. Premda je po mom mnijenju i ovu suvišno, vraćam Vam na izričitu želju moje kćeri Vaša pisma i tražim od Vas u njezino ime da to isto učinite sa svim uspomenama koje od nje posjedujete. Vašu obvezu izvolite smatrati riješenom.
./. Uz pošiljku.
Đuro je čitao polako, bez začuđenja, riječ po riječ.
"I to se imalo svršiti... dakako... Sve, sve treba da padne, da nestane: jedno za drugim".
Mahne rukom, kao da zbilja od sebe odaljuje jedan dio prošlosti. Pogled mu padne na paket na kojem je Hrabar svojom rukom napisao adresu.
"Gle, u tom je napisan jedan lijepi dio moga života... A sada ne proživljujem više ni onaj gorki i žalosni; došlo je vrijeme jednakog, sigurnog očajanja. Priprava na konac. Da, svršit ćemo".
"Samo ne smijem ostati sam".
Sjeti se da je u bolesti iza afere s Lukačevskim češće znao promatrati kvaku na stropu na kojoj je prije bila obješena velika lampa, a sad je ostala gola, zloslutna.
I bacivši pismo pođe k Jaganu. Taj je spavao poslije objeda.
- Ustaj, idemo piti. Imam da zapijem nešto teško.
- A, ti si opet sentimentalan. Dobro - samo kuda ići? Kod Miloševića nema više vina; a drugdje ne daju na kredu. Odviše smo dužni. Čekaj, čekaj - ha, vidiš, uvijek se čovjek sjeti kad misli: idemo k Frani.
Frane je krčmar izvan grada na sunčanom brežuljku, ravno nad morem.
- Zima je, doduše, pa se ne može vani sjediti; unutra nema prostora; no Frane će dati na vjeru. .................................................................................................................................................. ............................................................................................................................................................
Kasno navečer, omamljen, jedva se držeći na nogama, izađe Andrijašević iz male i zadimljene sobice. Vani bijaše tiha, sveta noć. More je mirno šumilo, razbijajući se u sitnim valićima u uvali.
"Šapćeš, zoveš me, je li? Ne boj se, nećeš dugo čekati. Doći ću, doći".
Kao da govori živom stvoru, digne glavu prema moru; iz spokojnog šuma jasno je čuo poziv svršetka, posljednje propasti, smrti.