Bijeg/IX.

← Bijeg/VIII.

Bijeg —  IX. autor: Milutin Cihlar Nehajev

Bijeg/X. →

Čitaj samo dalje.

- Ovaj bome još slabije piše. Čuj: "Novo djelo jednoga od poznatijih mlađih naših novelista koje se je jučer davalo na našoj pozornici odaje svoga pisca". Ne znam, bogami, što je ovaj mudrac htio time da kaže.

- Ne pravi opaske; čitaj, molim te, Jagane - reče Andrijašević nervozno.

- Dakle dobro... "odaje svoga pisca. Vidi se da je Revoluciju u Ždrenju napisao pripovjedač kojemu fali smisao za dramu." Puf, taj te je onako uđuture ošinuo... Ne ljuti se, odmah ću nastaviti. "Komedija ima vrlo malo radnje i zapletaja; a ukoliko ga ima, autor nije znao da ga rasplete".

- Tko je potpisan?

- Nitko, kao obično kod naših kritika. Ali ovaj čovo ima stil kao da ide još u nižu gimnaziju. "Osobito pak smeta što autorov jezik nije najčistiji, tako na primjer..."

- Prestani, ne treba dalje. Baci u kut. Uzmi drugo.

Jagan, najnoviji Đurin drug, kolega koji je nedavno premješten u Senj, uzdahne i dohvati drugi dnevnik. Po Đurinoj želji bio je pisao u Zagreb neka mu rođaci kupe sve novine dan iza premijere Andrijaševićeva komada; i baš je eto donio prijatelju kritike i čitao mu ih redom.

- Ovaj uopće nema ništa - aha, ovdje u kutu je par redaka. "Andrijaševićeva Revolucija u Ždrenju imala bi biti socijalna lakrdija po uzoru poznatog Nestroyeva komada Revolution im Krähwinkel.

- Čiji komad? - javi se Andrijašević sa postelje na kojoj je lijeno ležao i pušio.

- Nestroyev: Revolution im Krähwinkel kaže tvoj sudija.

- Ne poznam. Svejedno.

- "Ali Nestroy je znao svoju priču mnogo bolje obraditi; premda ima mnogo sličnosti u obje stvari, naš autor nije dostigao svoga bečkoga uzora".

- Budala! Ja nisam ni znao da postoji te Nestroyeva lakrdija.

- "Osobito je velika sličnost u epizodnim licima". No, to je prebedasto. Kad si mi čitao Revoluciju, ja sam odmah prepoznao ravnatelja i Maričića; a ovaj govori o sličnosti s nekom lakrdijom iz prošloga vijeka. Prestanimo, ja neću dalje da se gnjavim.

- Samo još, molim te, što kaže Preporod.

- A, tebe zanima što vele slobodoumni? Gdje je... eto. Dakle: "Hrvatsko kazalište. Revolucija u Ždrenju, komedija u četiri čina od Đure Andrijaševića. Da se je ova stvar davala prije Derenčinove poznate satire, mogla bi se nazvati vrlo dobrom". - Ma taj je najgluplji! Dakle ono što je lani bilo dobro, ove godine nije! Pusti ih do vraga, to je spiskao kakav nesuđeni dramatičar kojega je razljutio uspjeh. Klika ti je sve na svijetu, moj Đuka; a ti si daleko od Zagreba. Da si gore, jedni bi te psovali, drugi hvalili; ovako hoće svi da pokažu svoju mudrost provincijalcu.

Đuro ustane.

- Svakako, propalo pa propalo. A uprava mi jučer brzojavlja o nekom uspjehu.

- Ti si naivan. Kod nas sve drame jednako uspiju. Samo treba da je autor u kazalištu; đaci plješću iza svakog domaćeg noviteta. Autor treba da ostane u kutu svoje lože. Pljesak raste - i ako izađe, opet dobro: izazvat će ga više puta da ga vide. Konačni rezultat: dvije predstave pa makar ti napisao novoga Hamleta. Tebi neka bude dosta da si se ovako od srca izrugao svim ovim žabarima, pa šta te dalje briga.

No Đuro se nije lak umirio. Vidio je da se njegov komad nije publike onako dojmio kako bi sam bio htio. Prije nego ga je poslao u Zagreb, pročitao ga je više puta; ali svaki put bi mu se činilo da je drugačiji. Jedan dan držao je sve dobrim, drugi dan sve zlim. Jedna te ista scena pričinjala mu se sad živa i izvrsna, sad opet dosadna. Zapravo ga je i Jagan nagovorio da stvar iznese na pozornicu, najviše zato što se ovomu sviđala misao kako će se ljutiti neki ljudi kad budu razumjeli da su orisani u komadu.

Ali eto - Revolucija u Ždrenju nije bila pravo shvaćena. Đuro je osjećao, što je krivo. "Previše sam sâm bio blizu svoga sižea; moj junak sasvim se srastao sa mnom i ja ga više nisam mogao objektivno gledati. Zato je i izišao na koncu neki vitez s tužnim licem, premda sam ga ja htio učiniti takvim da se svima izruga. Nema govora: ja više ni pisati ne znam. Odbacimo i to; ionako nema smisla".

Svoje nezadovoljstvo saopćio je i Jaganu, no ovaj je brzo i za to našao svoju opasku.

- Svaka stvar na svijetu ima toliko smisla koliko ti služi za kakvo uživanje. Od tog literarnog rada dobio si honorar; i dosta! Zapit ćemo, i dalje nas nije briga!

Ali to Jaganovo stanovište nije moglo da Đuru umiri. U jednom dnevniku naišao je na kritiku koja mu se činila sasvim ispravna, ali baš zato teška i nemilosrdna. Sve što je sam osjećao čitajući po više puta svoje djelo: da nije jedinstveno, da se na kraj kraja pretvara u lirsku ispovijest piščevu, da je iz ironije postala bol - sve je to bilo dosta jasno natuknuto u ocjeni.

O neuspjehu uvjerio ga je jednako i drugi fakat: Revolucija u Ždrenju nije doživjela reprize. Nije bilo doduše ništa novo, ali Andrijaševića je ipak boljelo ne što nije uspio sam nego što mu djelo nije imalo dojma, što lica nisu bila tako markantna i snažna da prisile na slušanje.

Bilo mu je gotovo žao što je svoju komediju dao štampati. Izišla je poslije premijere; Đuri bivalo je nekako stidno oko srca kad je čitao ponositi naslov: napisao Đuro Andrijašević. A nije imao nikoga tko da ga malo utješi, da mu saopći nešto povoljno o tom uzaludnom književnom radu.

Lukačevski postao mu je u zadnje vrijeme sasvim odvratan. Otkad je Đuro došao u sukob s ravnateljem, opazio je da se Lukačevski više ne razgovara tako povjerljivo s njim o školi i o kolegama.

- Vi ste odviše vruće krvi - ne znate se svladavati, kazao mu je, i - čini se - pobojao se da ne bi vruća krv Đurina i njega zaplela u kakvu neugodnost. Istina, kritizovao je još uvijek ovu "malogradsku nevolju", psovao sve pojave u javnosti, bio nezadovoljan sa zvanjem i sa svojim položajem u društvu. No Andrijaševića je baš to općenito psovanje smetalo; kad bi Lukačevski govorio o "općoj našoj bijedi", pričinjalo se Đuri da cilja na njega samoga. Dogodilo se da su se dva puta i jače porječkali, pa se nekoliko dana klonili jedan drugoga; osobito bilo je Đuri nemilo čuti da je Lukačevski u većem društvu osuđivao njegov komad, "ne zato što nije dobar nego zato što to nije nikakav način da se komu osvetiš: iznijeti ga na daske".

Andrijašević se odaljivao od njega i rado upotrebljavao svaku priliku da ne mora u gostionu gdje su zajedno jeli.

Jedini stvor koji je bio zazbilja zadovoljan Đurinom komedijom, bila je Darinka. Ona se sva rastapala od milja kako je "naš doktor" (sad su ga Minka i ona već tako familijarno zvale) izvrsno ocrtao neke poznate tipove. No veseli časovi koje je Andrijašević proživljavao u njenom društvu (ona ga je pod svu silu htjela nagovoriti da se Revolucija u Ždrenju mora davati u Senju iste zime), nisu trajali dugo i nisu mogli Đuru oteti melankoliji koja ga je dvostruko mučila iza literarnog neuspjeha.

"Nemoćan, zaboravljen, propao za sve" - takve mu se riječi neprestano vraćale u pamet.

K tomu dođe da kroz dva tjedna nije mogao gotovo ni s kim da govori. Revolucija u Ždrenju izazove u gradu silno ogorčenje. I ozbiljni građani koji su stajali po strani i ne miješali se u zadjevice stranaka, nisu odobravali što se tuđi čovjek ufa tako ruglu izvrgavati mjesto u kojem živi. Nitko nije htio uvidjeti da je jedan ili drugi mali grad za Đuru bio irelevantan, da mu je tek slučajno dalo milieu sadašnje boravište u kojem služi. Sve je najviše smetao naslov; sličnost s imenom rođenog mjesta vrijeđala ih. Oni pak koji su se osjećali pogođeni, pače opisani u Đurinoj komediji, htjedoše da svakako vrate žao za sramotu. Neke dosjetke iz komedije postadoše općenito dobro; pače Maričića su i isti đaci zvali imenom iz komedije. Tim veća bijaše mržnja na pisca; osvećivahu mu se tako, da su propovijedali protiv njega pravi bojkot. Đuro je doskora opazio da ga neki ljudi ne pozdravljaju, drugi ga se klone; dobije par anonimnih pisama gdje se rugaju njemu i "njegovoj blamaži na pozornici". Stadoše uhađati za njim i pratiti svaki njegov korak; a u novinama učestaše dopisi o "profesorima koji lumpaju i pišu poruge na ovaj grad koji ih hrani" itd.

Tako konačno od cijelog društva koje je poznavao ne ostade nego Minkin krug (direktorovi nisu se ni čas prema njemu promijenili, pače ga sve familijarnije susretali) i dva nova znanca: Jagan i Milošević.

  *  

Milošević je tek kasnije došao u njihovo društvo kad se uvjerio da ne može drugdje naći ljudi uz koje bi se mogao priljubiti. Đuro i Jagan našli se prvi dan kad je ovaj posljednji bio stigao u Senj, premješten "kazne radi" usred školske godine, i odmah postali nerazdruživi prijatelji.

Đuro sam nije isprva pravo znao što ga je tako učas osvojilo za Jagana; no kasnije njihovi ukusi i nazori tako se sljubiše, da su postali gotovo intimni. Jaganu bilo je četiri godine više nego Đuri; po izgledu pričinjao se još stariji. Vanjština bila je u njega kao u kakvog starog novčara: bio je sav nabit, nizak, debeo; kratko podrezane vlasi i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se Jagan ne bavi puno ozbiljnim poslovima nego veći dio svoga vremena probavlja u krčmi.

Tu je i bilo njegovo carstvo. Po ulici vukao se tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svoga dosta odrpanog odijela. Ali u krčmi - i to što je bila prostija, to jače - tek bi se vidjelo kakav je on svat. Tu je oživljavao, sipao šale i dosjetke. Bio je uman čovjek, možda i dublji nego što se na prvi pogled moglo zaključiti; svakako je imao uvijek punu pregršt duhovitih paradoksa i znao braniti svoje mišljenje oštrom, poraznom dijalektikom. Nego ta njegova dijalektika bila je sve što je znao i mogao; za školu se nije brinuo, novine je čitao tek kada ne bi imao novčića da se čim drugim zabavi. U razgovoru znalo bi se otkriti da Jagan izvrsno pozna ovog ili onog filozofa, ovu ili onu znanstvenu teoriju (pače i iz svoje znanosti, geografije, koju inače nije volio i najmanje o njoj govorio); no po zvuku riječi vidjelo se da je Jagan već više puta prije morao govoriti o toj stvari isto, da je već davno, davno usisao i razmislio to što sad kaže.

Sjedio je uvijek čelo stola i pazio da mu drugi ne uzme to mjesto. Ali to je bila valjda i jedina njegova pretenzija; inače bila je u njega duša meka i dobra; a da nije bio kruta pijanica i čovjek sasvim već navikao na neuredan život, mogao bi ga mirne duše proglasiti uzorom stvora koji nema potreba. Jeo je vrlo malo, i to najprostija jela, odijevao se i više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve - naravno uz uvjet da se taj slaže s njegovim običajima kod stola gdje nije trpio protuslovlja kad se radilo o nazdravicama. Svoga života i svojih protučenih noći nije se stidio niti ih je skrivao; pače je o svem tom imao posebnu teoriju koja mu je dopuštala da svakomu, pače i ravnatelju, otvoreno prizna da su ga "kazne radi" premjestili zato što je na nečijem krsnom imenu u Gospiću ostao dva dana kod stola.

- Zaboravio da imam školu - pa eto!

Andrijašević je sumnjao da je njegov prijatelj u dnu duše nesretan i očajan (jer drugačije se nije mogao razjasniti njegov nemar za sve što bi mu moglo koristiti ili škoditi); ali Jagan izvana nije svoga očaja pokazivao nego u slatkogorkoj šali, gdjekad vrlo ironičnoj ali nikad sentimentalnoj. Govorio je da je sentimentalan samo onda kad je potpuno pijan; ali budući da se nikad ne može da potpuno opije, nema prilike da bude sentimentalan.

Đuro ga zavoli. Zavoli njegovo otvoreno, dobro srce i to što je Jagan mrzio samo na jednu stvar na svijetu: na licemjerstvo i nadutost. Jagan mu je, odmah iza nekoliko dana, kazao da je Lukačevski zao čovjek.

- Nije još tako kao drugi.

- Gori je, vjeruj mi - govorio je Jagan mrveći kruh (tim se zabavljao uvijek). Vidiš: ravnatelj je glup i nadut, ali vjeruje da ga zvanje sili na to. No Lukačevski je nadut od kukavštine - zato što se boji otkriti kakav je.

Jagan uopće nije volio Poljakâ. Bio je silan patriota i silan Slaven, ali i jedno i drugo tumačio je po svome.

- Slaveni su, pobratime (običan njegov nagovor), Rusi; baćuška ti je Slaven. Dostojevski, Ljermontov, Puškin, Saltykov. Poljak je esteta i pozna samo međe Poljske. Baćuška je čudo čovječanstva. Onda dolazimo mi Hrvati i Srbi. I mi nismo sposobni za život, kao ni Rusi. Slaveni smo. Oni od Slavena što su pomiješani s Germanstvom, uspjet će. Čeh neće propasti. Nas će pojesti Kranjci, a Srbe Bugari. To se sve jasnije vidi. Prvi će pasti od nas oni Hrvati što su najčistija rasa. To su bosanski muhamedovci. Uza sav upliv vjere ti su ljudi čisti Slaveni. Zato će ih nestati.

Ovakve paradoksne i velike teorije razvijao bi Jagan o svakoj stvari. Dosta mu je nešto reći da počne razgovor. A svi razgovori svršavali su istim refrenom: mi smo određeni da propadamo, i to ne samo kao narod nego i svaki pojedinac za sebe.

- Eto, ja znam da propadam. Opijam se, nemam nikad ni novčića, poderan sam, dužan svakomu vragu. Ali proti tomu nema lijeka. Ako se hoćeš uzdržati i otrgnuti, moraš biti jak - i "ubiti babu", kako kaže Raskoljnikov. Ne trebaš baš ubijati, ali ipak moraš zatajiti svoju narav, svoj osjećaj, svoj ukus. Moraš ravnatelju govoriti da je pametan, kolegama lagati da su nosioci kulture, djeci bajati još gore. A to nije moj posao. Ja bih mogao za volju teorije predavati kakav predmet - recimo etiku ili historiju: ali odgajati djecu - kako ćeš odgajati drugoga kad sam sebe ne možeš da odgojiš ni da prisiliš na polovičnost i stegu? Ako pak to hoćeš, bit ćeš nesretan, dosadan sam sebi, prazan kao Lukačevski, bolestan kao Maričić i glup kao Žuvić. Najbolje je: pustiti se. Da vidimo što će biti.

... Ti veliš da ovo ne može dobro svršiti; ma to, pobratime, znam i ja. Još bi dobro bilo da nisu na vladu došli neki Švabe (pod riječju Švaba razumio je Jagan sve najgore) i izmislili pred godinu dana nov zakon. Ja sam bio suplent šest godina i služio, kako su me plaćali. Zadovoljan ja, zadovoljni oni. A sad hoće da se za dvije godine ima napraviti ispit. I ja sam potpisao revers; ama znam da ispita neću napraviti.

- Pa što ćeš onda?

- Do toga ima još sedam mjeseci. Pa da je i sutra, svejedno; ja sebi ne bih razbijao glave. Valja propasti - eto. A znaš što - pedeset forinti ćemo još uvijek negdje moći zaslužiti na mjesec. I nećemo od toga plaćati porez kao sad; odmah profitiraš krunu na mjesec; - možda me još uzmu za oficira, bio sam dobrovoljac.

- Ti - Jagane - oficir?

Čim je Jagan osjetio da se Đuro protivi njegovoj misli, zauzeo se za nju; braniti paradokse bila mu je jedina strast.

- Pa zašto ne? Hoćeš reći da ima puno Švaba u vojsci. Istina je. Ali opet ima ti kod tih ljudi tradicije, uzmi npr. njihove misli o dvoboju. Oni zbilja drže da čovjek ima neku ljudsku čast koja ovisi o inteligenciji i položaju u društvu. Židov ili naš ravnatelj nema te misli, oni poznaju samo probitak i hinjenje te časti.

- Dakle, živio laćman Jagan!

- Živio! Živio! - prihvati Jagan i odmah se rasrdi, što nema Miloševića da zapjevaju.

Glazba bila je jedina stvar za koju se zbilja zanimao. Nije znao ni jednoga instrumenta, ali je strastveno volio pjevanje i sanjao o koncertima i operama. To je Đuru i njega zbližilo sa trećim drugom, Miloševićem, koji je iza svršenog praškog konzervatorija došao u Senj za upravitelja gradske glazbe.

Milošević nije bio sasvim zdrav; vidjelo se da ga grize sušica. Kao svi umjetnici, bio je prilično tašt; silno ga je vrijeđalo što je morao - prisiljen bijedom - da primi takvo neznatno mjesto. Srdio se na glazbenike, na učenike, na crkvu gdje je morao orguljati - i jedva odahnuo navečer kad bi Đuro i Jagan došli k njemu.

Glazbeno društvo imalo je svoj stan (zajedno sa dvije sobe za kapelnika) u staroj, pustoj kući izvan gradskih zidina. Tu se Milošević uredio sasvim po đačku: za pravo posoblje nije imao novaca, pa se njegov stan pričinjao više kao spremište za stare instrumente, note i iznošena odijela negoli kao pravo obitavalište čovjeka.

Njih trojica smisle da je zimi najljepše zapaliti peć, kupiti bačvicu vina i zabavljati se pjevajući i svirajući. Milošević bio je izvrstan guslač, a Đuro pomalo sasvim stekao negdašnju vještinu u glasoviranju. Jagan bio je njihova jedina publika u tim "glazbenim večerima". Ali zato je bio oduševljeniji nego cijelo kazalište. Pilo se, naravski, neprestano - i jedan ili drugi znali bi gdjekad ostati kod Miloševića i spavati na klupi do drugoga dana.

"Glazbene večeri" postajale sve češće, a s njima i navika nikad ne dolaziti kući prije ponoći. Jagan bio je neiscrpiv u smišljanju novih razloga, zašto treba da se pije. I o tom imao je svoju posebnu teoriju.

- Kod nas ti ima dvije vrsti ljudi: jedno su ti ljudi ovećih gradova i Zagreba, drugo smo mi seljaci. U Zagrebu, kad hoće pričati kakvu anegdotu, u dvadeset od sto slučajeva počinju ovako: "Kad smo bili s onom pucom..." Mi pak seljaci svaku uspomenu počinjemo riječima: "Kad smo ono pili kod..."

Đuro se lako podao ovom životu. Bio je sretan što može prospavati danju sve vrijeme što je ostajalo od škole; a društvo Jaganovo i "teorije o propasti" učinile ga sasvim mirnim glede mnogih pitanja koja su ga prije smetala. Tako i na Veru više nije mislio mnogo; makar da sam sebi nije nikad toga riječima priznao, smatrao je svoju ljubav nečim dalekim, prošlim, od čega je ostala samo bolna uspomena.

Kad se u Zagrebu davala Revolucija u Ždrenju, načas se trgnuo iz svakodnevnog mamurluka i ponadao se kako će biti lijepo kad Vera bude čula za njegovu komediju, pače je možda i sama gledala. Nada u uspjeh vezala se s tom slutnjom da će Vera biti prisutna u kazalištu, veseliti se radi njega, znati da je živ, da je nije zaboravio.

Slab uspjeh komada djelovao je zato još poraznije. Ne radi literarne slave, upravo radi Vere bilo mu je strašno.

"Ona je vidjela moje djelo, čitala nepovoljne ocjene; ona zna da više ne mogu ništa stvarati, da sam gol i bos, nemoćan, propao".

A iz dubljine javljao se glas da je tako i bolje. "Što bih ja njoj mogao podati iza ove dvije godine gdje sam se već odvikao paziti na sebe, pače se i ne brinem da li mi je košulja čista... Samo pijemo... Jagan ima pravo: Treba propasti".

Knjige nije više ni uzimao u ruke. Misao da što radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila mu je sve rjeđe; a kad bi i došla, zakopao bi je u novoj orgiji, opijajući se bijesno sa svoja dva nova druga.

  *  

Na Badnji dan, nešto prije ponoći, iziđe Andrijašević iz vrta direktorova i uputi se prema gradu. Noć bijaše začudo tiha, ali studena. Zvijezde se caklile jako i ošro; pod nogama škripao je snijeg koji je bura, što je sve do jučer duvala, na nekim mjestima bila navalila u čitave brežuljke.

Hladni mu zrak odmah udari u glavu. Dva dana prije Badnjaka bio je pričao Minki i Darinki o tom kako su žalostni veliki blagdani za ljude bez svoje kuće i obitelji. Jučer je dobio od direktorovih pismeni poziv da dođe Badnju noć provesti kod njih. Jagan i Milošević ljutili se radi toga, ali Andrijašević ipak pođe.

Kod direktorovih bilo je veselo i lijepo. Premda u kući nije bilo djece, spremili su pače i božićno drvo. Direktoru za volju, koji se je na ovakve dane držao starih običaja, zapališe i svijeće i zapjevaše božićnu pjesmu. Dva nećaka direktorova i Minka upriješe složno; stariji - a među njima i Đuro - markirali su također pjevanje. Slijedili su darovi; direktor je za čitavu kuću, počevši od svoje žene do sluškinje, kupio svakomu po nešto. Radi nekih šaljivih darova (Đuro dobije kao "revolucionarac" crvenu zastavu i trublju) razvila se šala, osobito se veselio direktorov brat, veliki trgovac, koji je za blagdane došao u goste. Dođu na red uspomene o prvašnjim Badnjacima i priče o obiteljskim događajima. Svi bijahu dobre volje - ali Đuro nije osjećao veselja. Vidio je da je u tom društvu tuđ čovjek; oni su govorili o poznatim ljudima, o rođacima - zabava bijaše baš za tu obitelj a ne za njega, stranca i nepoznatoga. A uza to sjećao se i Vere i njena Badnjaka.

"Sigurno i ona sad misli na me... Bit će joj pusto i teško."

Direktor ga je na svu silu htio udobrovoljiti i nudio ga vinom.

Đuro se nije otimao; no što je više pio, više je osjećao osamljenost i gorčinu. Ne mogući izdržati dugo, rekne napokon da je obećao oko ponoći naći se s prijateljima, zahvali na gostoljublju i ode.

Vani je kod prvoga koraka osjetio da je odviše pio. U toplom zraku sobe nije mu to smetalo; no zimska noć sasvim ga smete. Znao je da jedva ravno hoda - a to ga je još jače ozlovoljilo.

"Samo sam išao smetati k njima. - Što oni znaju za moje tuge! Vesele se, imaju pravo. A ja sam kraj njihova veselja sjedio baš kao putnik koji ne zna kuda će ga sutra dovesti sudbina".

Na čitav grad slegao se snijeg i sipio još uvijek mirno i jednako. Tišina noći i veličajni prizor bjeline Andrijaševića ne zadivi nego uznemiri.

"Snijeg pada... Prije nego je stao padati, bučala su kola po cestama, čula se lupa koraka. A sada da dođe čitava vojska, ne bi se čulo kako stupa. Snijeg se spušta na sve, smiruje sve i čini jednako bijelim... Tako sam i ja polako propadao... Zatrpava me... i zatrpat će skoro..."

I opet mu je Vera dolazila pred oči - mila, stroga u svojoj umnosti i svojoj finoći.

"Da mi je bar naći Jagana i Miloševića. Ponoć... Bit će kod kuće".

No kuća bijaše pusta i tamna.

"Otišli su na polnoćku, sigurno."

Đuro se spremi za njima. Po ulicama kupili se pomalo ljudi i žurili u crkvu. Crkva bijaše već puna; gotovo u potpunoj tami vidjele se samo sjene ljudske.

"Svi su došli od običaja, ne od vjerskog osjećaja. I pijani su - baš kao i ja... Ali svejedno - ovi ljudi znaju da će biti zadovoljni radi toga što su bili na polnoćki, vidjet će u tom nešto dobro i lijepo. Ja sam jedini među svima koga amo ne vodi ništa; ni pobožnost ni veselje..."

U crkvi nije mogao da ostane dugo. Hodajući ulicom sastane mnoštvo svijeta, što je upravo izlazilo iz druge crkve gdje se polnoćka bila već svršila. Svijet je potcikivao, pjevao, trčao po snijegu. Glasovi djevojački miješali se sa pijanom pjesmom starih nadničara.

"Ovaj siromah što se je mučio čitavu godinu opio se danas u slavu Badnjaka, i to ga veseli. Viče, pjeva, sretan je. Vele da su bijednici vrijedni milosrđa. Ah, što je bijeda prema ovoj užasnoj boli duše, kakvu imam ja..."

Misleći naći drugove, pođe u gostionu. Ali tu nije bilo ni žive duše. Umoran i dršćući od zime ipak ostane i sjedne za stol u kutu. Nitko nije dolazio da ga pita što želi. Kelnerica je brbljala na vratima kuhinje, nije pače nažgala ni svih svjetiljaka, tako da je u gostioni bilo napola tamno.

"Sam - sam - svi drugi imaju kuda da odu; ja nemam ni doma ni rođaka... I neću ni imati nikad. Pust, prazan život... ah, da se samo hoće svršiti..."

Iza ponoći stao se lokal pomalo puniti. Dođoše ljudi iz kuća da dovrše veselje. Među prvima uđe Lukačevski.

Andrijašević promrmlja pozdrav.

- Vi nešto kao da niste dobre volje? Ni meni nije sasvim dobro; odviše sam jeo kod večere, pa znam da neću moći spavati. Pozvao me predstojnik (to je bilo najnovije društvo Lukačevskoga)... Lukačevski odmah stane nabrajati jela i hvaliti inteligenciju predstojnikovu.

Đuro ga nije mogao slušati. Svaka riječ - makar nije ništa značila - parala mu mozak.

"Ah, da se samo makne od mene! Da dođe Jagan, pa da pobjegnemo kuda! Ovaj će me ubiti svojim pripovijedanjem."

- A vi i ne pijete ništa! No, na današnji dan! Eto, hoću da vas ja jednom gostim. Micika, dajte flašu astija.

- Hvala, ja neću ništa piti.

- Ah, molim vas, baš niste takav slabić, koliko ja znam.

"Bože moj, taj me muči grozno. Što bih mu kazao da ode, da me pusti na miru!"

- No eto, vino je već tu (Lukačevski je točio lagano i govorio, naslađujući se očito time što može piti jeftini šampanjac).

- Hvala, ja sam vam rekao da neću piti.

- No, valjda me nećete uvrijediti. Da vam bude lakše, kucnimo se u zdravlje gospođice Minke.

Đuro se dotakne usnama čaše.

- Zbilja vidim, ne ide vam u tek. Žao mi je. Valjda ste negdje pili što bolje?

- Ne.

- Zar niste bili pozvani danas na večeru?

- Da; - ma što vas to zanima?

- Ništa, ništa, ja nisam ni znao gdje ste bili pozvani. Dakako, nije teško pogoditi. Bili ste kod direktorovih. Lijepo, lijepo.

- A što, molim vas, velite da je to lijepo. To je, mislim, sasvim jednostavno.

- Jednostavno? (Lukačevski se nasmije). Da, zbilja je jednostavno. Vi ste kod njih često u gostima.

Andrijašević nije mogao da odgovara. Činilo mu se da Lukačevski hotice pita same gluposti, samo da ga muči.

- Lijepo, lijepo. Bit će mi drago ako se dobro svrši.

- Što se ima da svrši?

Đuro osjeti da ga spopada bijes. "Ako ne ode, uvrijedit ću ga. Ne, otići ću sam" - pomisli i pogleda kud bi brže izmaknuo van. Ali gostiona se bila sasvim napunila ljudi; svi su vikali, neki pjevali i prolijevali čaše, na ulazu svijet se tiskao.

- Oženit će vas - rekne Lukačevski svojim običnim mirnim tonom.

- Što velite?

- Oženit će vas - ponovi Lukačevski glasnije. Đuri se učini da je u njegovu glasu silan rug i volja da ga muči.

- Ja neću da mi tako govorite. Ne dopuštam! - rekne Lukačevskome ravno u lice.

Ovaj ga pogleda i nasmije se.

- Pa što je na tom, Bože moj! Svagdašnja stvar. Učinit ćete kao i sto drugih. Zovu vas u goste, oženit će vas.

Andrijašević gledaše obrijano lice što se smije pred njim; učini mu se da je u tom smijehu sva poruga radi njegove vlastite slaboće, radi propadanja, radi svega što doživljuje i što trpi.

- Vi ste glupi - razumijete - glupi i bezobrazni!

- Što je vama? (Lukačevski uzmakne malo od Đure, koji je bio napola ustao i prijeteći piljio u njega). Molim vas, ne zaboravite gdje smo. Vi vičete kao da ste pijani.

- Vi ste prostak - ništarija - zlobna kukavica... Đuro istrese čitav niz psovaka. I prije nego se Lukačevski mogao da obrani, ustane i ćuši ga svom snagom po obrazu.

Nastane galama, neki digoše stolce, doleti kelner i gazda. Lukačevski stajaše blijed kao smrt u uglu i jedva uspije da progovori onima što su ga držali da ne bi skočio na Đuru:

- Pijana beštija!

Andrijaševića, kad je ćušio Lukačevskoga, zahvati omaglica. Htio je da zakorači naprijed, da digne šake - pred očima mu zasja obližnja lampa kao neko ogromno svjetlo - on zatetura i padne.