Bauk/X
| ← IX | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
XI → |
Svi ovi ljudi postali su mi nesnosni. Da se rastresem, počnem čitati kućni red obješen na stijeni. Tu sam saznao da je svakom bolesniku najstrože zabranjeno udaljiti se iz zgrade, nad čim imadu budno paziti vratari, koji će biti kažnjeni u slučaju da umakne bolesnik. Alkoholna pića su najstrože zabranjena.
Saznao sam da će liječnička vizita biti sutra oko devet sati.
Liječnik!
Oko njega koncentrirale su se sve moje misli.
I još sada, poslije dvije onako provedene noći, činilo mi se kao da sam još uvijek previše zdrav. Morati ću još da probdijem i ovu noć, jer kad bi me raskrinkali, čekala me je sramota koje sam se bojao više i od kazne. Propadalo mi je tlo pod nogama, kad bih tako osramoćen morao proći kroz grad. Ne bih smio više nikomu pogledati u oči.
Stao sam misliti na sutrašnji dan kad će se odlučiti ono najglavnije i najodsudnije. Prvi put kroz ova dva dana, u kojima sam posve ostavio zemlju, i prešao u neke sablasne svjetove, prenašajući se posmijehom iz ljudske logike u tamu ludila
Morao sam biti lud ne samo za sve druge nego i za sebe sama: prvo, zbog toga da ne ispadnem iz uloge, a drugo, da ne mislim ni na šta.
Katkada se osjećam tako voljko te moram da se upravo grohotom nasmijem. Biva, Tonka, kao da vidim tvoju sličicu u malom zlatnom medaljonu i ti mi se najednom smiješ i namiguješ, gade.
Smio sam se šetati samo po ovom hodniku. S jedne strane niz vrata, s druge strane niz prozora, olašteni pod... i ništa više. Sve pusto i golo.
Nekoliko bolesnika šeće se gore-dolje. Svaki sam za sebe ovako kao ja.
Pogledam kroz prozore. Vani aleja ogoljelih, divljih kestenja, a kroz krošnje viri sivo beznadno nebo. Vidim jednoga stoji kraj prozora, nekamo se zagledao, tucka jednom nogom i neprestano ponavlja: - A jest, a nije... a nije... a jest...
No jedva se nekoliko puta prošetao gore-dolje, ostavila me strpljivost i vratio sam se u sobu. Kuzmić se povalio na krevet i plače.
Pristupim k njemu i potapšam ga po ramenu. Bilo mi ga je vrlo žao.
- No, Kuzmiću, što ste se rasplakali?... Vi imate pravo... potpunoma... Sve je jasno. Katkada gledaš kroz sve stvari kao kroz staklo. Čovjek dobije takve đavolske oči!
Kuzmića se to tako dojmilo da se još jače rasplakao, i od silnog ganuća jedva je smagao riječi. Osjećam kako me ostavlja svijest. Trčim gore-dolje po sobi, hvatam rukama grčevito za rešetke i piljim u jednu tačku.
Sunce već zapada.
Ni ovu nov ne smijem zaspati.
Kad se stalo mračiti, čujem negdje odozdola neke užasne krikove, smijeh, buku, pjevanje i lupanje.
- Što je to? - upitam Kuzmića.
- A, to su oni sa broja sedam.
Hoće da mi još dalje pripovijeda, ali ja više ne mogu da ga slušam, moram da trčim.
Po noći sjedi čuvar za stolom, na kom gori mala uljena svjetiljčica s okruglim zaslonom.
Čitav strop je u tami, samo se vidi veliki svijetli krug od svjetiljke.
Ova noć je bez kraja. Čujem odozdola buku onih sa broja sedam, a netko vrišti, kao da pomalo zabadaju u njega nož.
Legnem na krevet. Grčevito stišćem čelo među dlanove ili pišem prstom po zraku pismo od nevidljivih slova tebi, Tonka, moj anđele.
Kroz rešetke doplazilo je sivo jutro u sobu, a onda je nebo bivalo sve modrije i svjetlije, dok prvi zlatni trak sunca nije probio moju zjenicu.
Činilo mi se kao da je od sinoć prošla već godina.
U devet sati sve će se odlučiti. Meni je svejedno, jer ovo više ne mogu da podnosim.
Kad je u devet sati došao u sobu naš vratar i rekao nam da dolazi liječnik, stalo mi je srce udarati, krv navalila mi je u glavu, nestalo je najednom svih onih sablasnih misli koje sam već nekoliko dana njegovao u svom mozgu, i to od samog straha ako mi ne uspije da ga prevarim. U tom času osjećao sam se tako svjež, kao da sam svu noć prospavao u najljepšem snu.
Napokon su se otvorila vrata.
Kad me je opazio, pošao je prema meni raširenih ruku. Uhvativši me za ramena i začuđeno smijući se kroz svoje naočale, upitao me je, držeći se kod toga tako kao da očekuje od mene najpametniji odgovor:
- A što radite ovdje? Kako ste to ovamo dospjeli?
No ja se nisam dao prevariti i stanem govoriti sa zanosom, pri čem mi je zaista glas drhtao od ganuća, i suze navalile na oči:
- Oprostite mi, dragi doktore... ja dolazim ovamo u važnoj misiji, da vidim u koliko su se ljudi popravili. Bog me je na to ovlastio... on sam udario me je po ramenu i upravio zemaljskim puteljkom. Dok sam se ja kao crv svijao u prahu, grmio je on nada mnom. Katkada se đavolski smijuckao i rekao mi da, ako još uvijek na ovoj zemlji prevaljuje grijeh, neće poslati na nju ni sudnji dan, ni potop, ni kugu, ni vatru... ne!... Nebo će se zatvoriti, a na zemlji će ostati ovako kako je sad u sve vijekove. Proračunali smo da će to biti najveća kazna. Na daleko se čuje o vašem umu i pronicavosti i ja se obraćam na vas da mi pomognete, jer je to previše za mene samoga. Tko će u sve duše da se zagleda! Tko će da istraži sve te kloake?!
Dok sam tako govorio s doktorova lica je posve nestalo smiješka i ono je poprimilo neki službeni, skoro ljutiti izraz. Namrgođen okrenu se od mene i otišao ne rekavši ni riječi.
Od straha sve je propadalo oko mene. Čitav dan pratilo me je njegovo namrgođeno lice.
Ne znam što bih, i da se bar donekle smirim, počeo sam pisati ove uspomene.
Izišao sam i kad sam prolazio kraj kancelarije, činilo mi se kao da unutra neprestano govore o mom neuspjelom pokušaju. Cijelo jutro do podne šetao sam hodnikom čekajući doktora da mu još jednom s lica sve pročitam. Napokon je izišao. Razgovarao je s nekim mladim đakom i prošao mimo mene ni ne pogledavši me.
Opet se spušta noć i sve je isto: čuvar, buka sa broja sedam i svjetlokrug na stropu. Što? Da i ovu noć ne spavam?!
Ležim, a pred očima mi plešu varnice, slažu se sad u krst, sad u krug, sad opet u debelu zmijurinu. Najednom se otvore vrata i ude doktor. Ah! Kako je ljubezan!
Kimnuo mi je prijazno glavom, i ja osjećam kako mi srce lupa od veselja. Zagušit ću se. Pođem s njim na hodnik niz stepenice.
Vani je velika sparina, sunce sjaji kroz neke sive oblake, ali ja sam tako lagan da bih mogao poletjeti. Zbilja sam lud! Kako sam se mogao prevariti u tako krasnom čovjeku?!
Kad smo izašli na ulicu, uhvatio me je dapače ispod ruke, sagnuo se i nasmijao mi se u lice:
- Ah, molim vas, pa ja znam da vi niste ludi.
- Dakako! - potvrdim ja veselo, ali jedva što sam ih izrekao, osjetio sam kako su me njegove ruke obuhvatile poput kliješta, a smiješka s njegova lica posve je nestalo. Vidim da me vodi na redarstvo. Penjemo se preko nekakvih kamenih prljavih stepenica i idemo dugim polumračnim hodnikom. Zaustavimo se pred jednim vratima i uniđemo. Kakvo iznenađenje!
Tamo za stolom iza kupa spisa sjedi redarstveni činovnik, s kojim sam se nekad obično igrao preferans. Do njega je onaj natporučnik, čiji sam potpis krivotvorio, a njemu nasuprot na kožnatom divanu major, i na koljenima mu sjedi Crvena. Pred njima na stolu je šampanjska boca i vidim na podu još nekoliko razbitih boca, čepova i čikova.
Kad su me ugledali, počeli su se svi smijati.
- Molim mir, gospodo! - opominje redarstveni činovnik, a i sam se jedva suzdržavao od smijeha. Napokon je počeo da me ispituje neke sitnice, a meni se činilo kao da mi stavlja uvijek ista pitanja, na koja mu ja uvijek isto odgovaram.
Najednom kao da mu je sve dosadilo, hvata čitav kup spisa i hoće da ih baci kroz prozor, ali sad su skočili svi: doktor, major, natporučnik, a Crvena poletjela, sjela na prozor, raširila ruke i ne pušta mu da baci optužnicu.
- Što je to tri tisuće, gospodo? - viče redarstveni činovnik.
- Ne radi se o tri tisuće, dragi moj - odgovara mu natporučnik - odmah ćeš vidjeti.
Na to svi osim njega sjednu, a on izvadi debeo svežanj banknota sve po tisuću kruna, dade svakome po tri tisuće kruna. Kad je stao pred mene, ja kleknem pred njega, a on se okrene prema njima i pita ih namigujući im:
- Što? Kako bi bilo da i njemu dadem?
No jedva je to izgovorio, prasnu svi u smijeh.
- Daj mu ti Crvena - muca netko kroz smijeh i sad se smiju svi još jače, a ja pružam ruke prema njima. Ja očajno plačem, a njihove glave smiju se, i najednom, rasplinjuju se.
Otvorim oči. Još ih čas vidim pred sobom, a srce mi udara, te mislim da ću umrijeti.
Sav se kupam u znoju.
Na stropu svijetli krug, a kroz prozor dopire buka od onih sa broja sedam
Ujutro probudio sam se sa velikom boli na zatiljku. Vani je padala kiša.
- Što, molim vas, zašto da čovjek vjeruje više javi nego snu. Za mene je oboje jednako "realno". "Tko ste vi", pitam vas, a vi sliježete ramenima, smijuckate se i odgovarate: Ja sam Kuzmić! Osjećate li ironiju u tom vašem odgovoru. Svaki čovjek je strahovit misterij. Svaka gesta što je učini tajanstvena je. Evo, kako ja mislim. To, što sam kazao, to je jedna, dvije, sto sila, a Kuzmić je rezultanta. Giba se kud hoće one sile. I tako svaki od nas opiše krivulju, napiše čudnovato slovo. Tko bi htio spoznati tajnu života, morao bi znati pročitati ta slova. Ideje pomiču ljude. Tko ide u crkvu, tog pomiče na njegovu putu religiozna pomisao. Vidite li, Kuzmiću, vidite li... te nevidljive ruke, koje nas drže kao olovku i pišu s nama ova zagonetna slova. Mi smo kao željezna pilovina, a ideja je magnet, djeluje na nas i mi se onda skupljamo u ove čudnovate redove. Mi smo marionete... Kuzmiću... sablasti... Nije za me simbol samo srce, sidro i krst. Sve je simbol i ima ljudi koje shvaćaju sve ove simbole i vide preko svega ovoga u jedan drugi svijet.
Danas je bio doktor sa mnom tako prijazan da sam ushićen. Potapšao me je po ramenu. Zagrlio sam Kuzmića i Petrovića i zviždao od veselja da je sve odjekivalo.
Ovu noć opet neću spavati. Moram i ja njemu olakšati. Nesanica je ionako najbolji otrov za moje živce
Zima je. U vrtu debeo snijeg. Već sam ovdje dva mjeseca.
Nikuda se nisam maknuo iz ovog hodnika i ove sobe. Znam gdje sve ima paučine, koliko je gdje mrlja, izbrojio sam već sve grančice u vrtu. Oči su mi upale. Misli su mi sve tromije. Dršću mi ruke i noge. Donijeli su mi knjiga i novina, ali ne mogu da pročitam ni jednog retka. Ja samo čekam. Od prvog dana neprestano čekam.
Razgovori između mene i Kuzmića posve su prestali. Teško mi je jednu riječ izgovoriti
Ah, to je užasno! Noćas je došla Crvena dolje u vrt pod moje prozore i smijala se. Oh, da mogu rastrgati te rešetke, nokte bi joj u vrat zabio i zagušio je. - Bludnice! - viknuo sam joj glasno da su svi čuli.
Dogodilo se ovako:
Bila je strašna zima, i premda sam se sav zamotao i pokrio s dva gunja, jedva sam se nekako ugrijao. Ležim tako, a najednom počne netko vući sa mene ogrtač. Ja ga pritegnem, a netko ga opet povuče i smije se. Okrenem se, a to Crvena.
- Odlazi gade! - viknem joj, ali ona neprestano vuče. Razbjesnim se, skočim, bacim je na krevet, i davio sam je tako dugo dok nije sva pocrnjela.
Slijedeću noć svega me oblio hladan znoj: Crvena se opet smijala pod prozorima.
Sjedio sam kraj prozora, a u zraku lepršala je muha.
Zujila je krilašcima kao kakva mala neman i približavala mi se okrećući se u zraku. Ona je zujala, zujala...
Najednom oćutim je na tjemenu... Sa svojih malih šest nožica uhvatila se čvrsto za kožu, a rilom je bola.
Isprva osjetio sam bol kao od uboda igle. Onda je prošlo kost. Rilo joj je bilo veliko kao pleteća igla.
Počeo sam letjeti po sobi i urlikati od boli...