Bauk/VII
| ← VI | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
VIII → |
Natrag sam se vratio s nekoliko kruna u džepu. Otkad sam pročitao ono majorovo pismo, još jače me je privezala uza se. Novac, što sam ga na nju trošio, posuđivao sam isprva od prijatelja, a kasnije dizao na mjenice.
Skoro svaku večer bila je u mom stanu mala bakanalija.
Jedne večeri istekao mi je sav novac i sjedili smo, a u sobi bilo je slabo naloženo. Poslije mršave večere popili smo čaj.
- Što već moramo štedjeti? - reče najednom Crvena. - Ja nemam puno smisla za ovakav život, dragi moj! Zatim je otpila nekoliko gutljaja čaja i skupivši usnice, rekla:
- Fuj! Ja bih pila nešto bolje.
A onda poslije male stanke opet:
- Ja živim ondje gdje mi je bolje.
Te noći nijesam spavao misleći tko bi mi mogao potpisati mjenicu. Nisam mogao da se ni na koga sjetim. Na oca uopće nisam ni pomislio. Satovi su prolazili i dok sam se ja prevrtao, mučeći se tim mislima, ona je spokojno spavala kraj mene.
Ujutro je bila još hladnija. Kad sam je zagrlio da je poljubim, gurnula me je od sebe i mahnula rukom: - Ah, glupost!
Sad sam se odlučio na najgore. Otišao sam u kavanu i potpisao sam na mjenicu jednog mog prijatelja. Dok sam išao putem, činilo mi se kao da se sve okreće oko mene, ali kad sam sjeo i uzeo pero da krivotvorim ime jednog natporučnika, spopalo me isto onakvo čuvstvo ravnodušnosti kao onog sparnog ljetnog dana kad sam ušao u onu prljavu kavanu, u kojoj sam se namjerio na Crvenu. "Dobro je" mislio sam, bar se približava konac
Mjesec dana kasnije imali smo veliku vježbu, i ja sam morao otići na nekoliko tjedana iz grada. To je bilo prvi put da sam se rastajao s Crvenom i otišao sam s velikom zebnjom u duši. Sve te dane verali smo se po bregovima, hodali nekim pustim, krševitim krajem, noćili u blatnim selima, gdje se do kuće moralo gaziti preko gnojnice.
Cijelo to vrijeme mislio sam samo na nju. Zažmirivši i ugledavši njezino crno oko, razlijevala mi se po tijelu neka vrućica, kao poslije čašice konjaka.
Vježbe su mi se otegnule u beskonačnost.
Šutio sam cijelo vrijeme i istom na povratku kući postao sam razgovorljiv, ali ako je trebalo da govorim dulje vremena, najednom sam rastreseno zašutio usred razgovora.
Kad smo došli u grad, smjesta sam odletio kući. Soba bila je prazna, a na stolu ležalo je pisamce. Osjetio sam kako mi noge klecaju. Drhtavim prstima rastrgao sam omot i izvadio pismo na kom je bilo samo nekoliko redaka.
"Dragi Serafine!
Naš mi je odnošaj već dugo vremena dosadio. Ja nemam smisla za dugu ljubav. Ako me vidiš s drugim, onda znaj da i njega čeka ista sudbina kao i tebe. To neka ti bude za utjehu!
Pozdravlja te nekoć Tvoja
Crvena".
Prve dane činilo mi se kao da mi fali polovica duše i tijela. Kasnije osjećao sam njen gubitak u užasnoj dosadi, koja me je mučila.
Istom sada, kad nje više nije bilo, osjetio sam što sam učinio krivotvorivši onu mjenicu. Znao sam da novaca više niotkuda nisam mogao dobiti, a rok kad sam morao platiti onu mjenicu izlazio je za tri tjedna. I tada neprestano razmišljajući kako da se spasim, sjetim se onog majorova pisma Crvenoj, u kojem joj je pisao da ga se doimljem kao da mi u glavi nije sve u redu. To bi bio moj spas da me proglase ludim.
Liječnik u odjelu za živčane bolesti bio je vrlo spreman čovjek i prevariti ga bilo je vrlo teško. No to mi je još jedino preostajalo!
U mladosti me je zanimala psihopatologija, pročitao sam o tom nekoliko knjiga i znao skoro sve potankosti i pojave kod duševnih bolesti.
Najviše sam se bojao majora, jer ono u pismu mogla je biti obična, podla poruga da me izigra pred Crvenom, a u takovu slučaju bi sigurno svim silama nastojao da me upropasti.
Odlučio sam pokušati!
Bilo je baš u jesen. Dani su bili svijetli i sunčani. Prošlo je već skoro mjesec dana što je otišla Crvena, i nikad se kao te dane nijesam osjećao tako svjež i zdrav. I u mojoj duši bilo je nešto svjetlosti, radosti i sunca onih dana, i to baš tada kad sam morao početi da se trujem i uništavam. Bilo mi je kao da sam se nagnuo nad ponor, u kojega sam mogao svaki čas da se strmoglavim. Hvatala me vrtoglavica.