Bauk/VIII

← VII

Bauk autor: Ulderiko Donadini

IX →

Odlučivši se na taj korak, pošao sam u onu istu kavanu gdje sam prvi put susreo Crvenu. Poslije podne tog dana naoblačilo se, a kad sam ušao u kavanu, stala je škrapati kiša.

Mjesto Crvene sjedila je za kasom neka blijeda, mršava djevojka, škiljava na jedno oko. Kavana je bila prazna.

Popio sam najprije nekoliko crnih kava, a onda stao sam piti apsinte, i kad sam prvi put uhvatio čašicu, zadrhtala mi je u prstima, kao revolver u ruci samoubojice.

Mislio sam da ću se napiti i zaboraviti na sve, ali ona prazna kavana, ona škiljava djevojka, što je ukočeno gledala pred sebe, neki zadah kao još od prošle noći, kiša i apsinte djelovalo je da je ona misao postajala sve konkretnija, strašnija i činilo mi se kao da dvije igle u mojoj lubanji pletu i razvlače kao neku beskonačnu nit. Zaplela mi se u mozgu i mučila me kao monotono tuckanje ure ili kakva najbanalnija melodija, što se neprestano opetuje.

Već se smračilo i zapalili su električno svjetlo. Ušla su dva mladića što su, po svemu sudeći, bili trgovački pomoćnici. Popili su svaki po jednu kavu i stali biljariti. Od njihovih glasova, koraka, udaraca keom i tuckanja kugala, što se čulo u onoj tišini, činila se kavana još praznija i pustija. No što se više mračilo, bivalo je sve više posjetnika. Svi su bili pokisli i, naišavši, stresali su sa sebe kišu i mahali šeširima. U kavani postojalo je sve sparnije i zadimljenije, napokon se čuo glasan žamor i svi su stolovi bili zaposjednuti.

Sretna lica tih ljudi, na kojima se vidjelo da su ovamo došli samo zato da se nekoliko sati pozabave, još više su probudila moju tugu.

Ostao sam u kavani do tri sata, popivši mnoštvo čašica rakije, i pred jutro izišao posljednji. Razvedrilo se. Na nebu su sjajile zvijezde, a od vjetra što mi je pirkao u lice činilo mi se kao da me dvije bijele ruke glade po čelu i sklapaju mi oči.

Bio sam pospan.

Odlučio sam probdjeti dvije noći za redom, i nisam otišao kući znajući da bi me svladao san. Nisam više ništa mislio, i samo sam neprestano zijevao.

Prema jutru postajao sam sve svježiji i otišao na most rijeke, što je tekla kroz grad. Tu sam stajao do izlaza sunca.

Čim sam došao kući, pogledao sam se u zrcalo, ali mi se učinilo kao da izgledam posve dobro. Tog dana na vježbi osjećao sam samo veliku umornost u nogama. Istom poslije objeda ćutio sam kao da mi je netko preko mozga bacio mrežicu, kroz koju prolazi slaba električna struja i nekako me neugodno škaklja. Nijednu misao nisam smislio do kraja. Pred očima su mi plesale neke jarke boje, a čitavo tijelo, osim u koljenima, činilo mi se lako, kao od papira. Bio sam strašno rasijan. One žalosti od jučer posve je nestalo.

Nisam ni načas mogao da mirujem na jednom mjestu. Čas sam sjedio na divanu, a začas kao uboden skočio i stao u krugu juriti po sobi. Odlučio sam prošetati se dvije stotine puta iz jednog kuta u drugi, i naglas brojiti. Tako, mislio sam, moram poluditi. Nakon što sam deset puta prošao gore-dolje, postalo mi je to hodanje nepodnošljivo i stao sam sve većim i bržim koracima letjeti iz jednoga kuta u drugi samo da što brže svršim, ali mi se nakon dvadesetog puta zamaglilo i morao sam sjesti na divan. Jedva sam se malo odmorio, nastavljao sam svoj strašni put iz jednoga kuta u drugi. Uvijek sam nakon dvadesetog, tridesetog puta morao sjesti i kad sam zaista dvije stotine puta prošao gore-dolje, sve se oko mene vrtjelo, propadalo, plesalo, i ja sam nemoćno klonuo na divan.

Najednom se trgnem i osjetim na svoj užas da sam spavao. Pogledam na sat: prošlo je tek deset minuta, ali sam se osjećao tako osvježen kao da sam spavao nekoliko sati.

Obučem se i odem opet u onu kavanu.

Putem su mi klecala koljena. Kišica je već počela padati. Prelazeći preko mosta, pogledam u rijeku, čija je glatka površina bila puna malih kružnica od kapi kiše.

"He! He!" - nasmijem se glumeći sam pred sobom idiota.

Išao sam u kavanu.

Osjetio sam glad, jer sam o podne pojeo samo komad kruha. Gladu, nesanici i alkoholu, tim trima furijama pustio sam da mi isisaju mozak.

Ušavši u kavanu, iskapio sam tri čašice za redom.

U glavi mi se sad činilo kao da mi je mozak sastavljen od klupka sluzavih niti, što su se neprestano micale kao crvi.

Uzmem jedne novine.

Pročitao sam jednu rečenicu i doista je nisam shvatio, pročitao sam još jednom i opet je nisam razumio, i ovaj put sam je nehotice stao besmisleno opetovati nekoliko puta.

Upalili su svjetlo i kavana se kao i jučer stala puniti onim istim ljudima, koji su ulazili s istim kretnjama, s istim posmijehom i skoro posve istim redom kao jučer.

I kao jučer stala su se dizati isparivanja, smrad, dim...

Te je noći kiša tako lijevala da nisam mogao ostati na ulici.

Otišao sam kući. Zapalio svjetiljku i pristavio mali samovar.

Onaj neugodni osjećaj u mozgu povećao se.

Sjeo sam na divan, ali najednom skočim i počnem juriti oko stola spotičući se o sag. Prema jutru zapao sam u nekakvu ukočenost, samo su mi se oči vrtjele u očnim šupljinama. Činilo mi se da se još uvijek premalo uništavam i nije mi padalo na pamet što će biti ako bude previše, i ako doista poludim... Kad se razdanilo, pogledao sam se u zrcalo. Bio sam žut i zelenkast u licu, a pogled mi je stršao. Naherim kapu posve protupropisno i iziđem.

Putem sam glasno fićukao, no sad nisam trebao da glumim, nego sam zbilja osjetio potrebu da fićukam. I sve se tog dana od mog dolaska u kancelariju, izlaska na dvorište i onog časa kad sam uzjahao na konja i stao pred moje vojnike, počelo javljati ono napola glumljeno, a napola zapravo.

Bilo je ovako: u mojoj glavi bio je potpuni metež, misli su raskidane letjele, pred očima plesala su mi svjetla, oni crvići u mozgu sve jače i bjesnije svijali, ostala je samo još jedna jedina svijetla tačka, i ako se i ona zamrači, onda ću morati da dignem ruke, bacim kapu uvis, stanem plesati, i govoriti najednom svih onih stotinu misli koje su mi onda bile u glavi.

I to je baš bilo dobro, što nisam znao kad ću se i u kojem času odlučiti da učinim skandal. Tek onda kad se vježba svršila, i sabrane kumpanije odavale počast majoru, koji je jašeći na svojoj bijeloj bedeviji stajao na malom humku... onda, kad je moj odjel imao da prođe, u tom času izvadio sam sablju, okrenuo se bijesno gledajući momcima u oči, kriknuo sam, zapovijedivši okret glave na protivnu stranu nego što je stajao major, tako da su moji momci prošli mimo, okrenuvši mu leđa.

"Svršeno je!" - bljesnulo mi je u glavi, začuvši za sobom topot kopita majorove bedevije i njegov bijesni glas.

Okrenuo sam se: stajali smo gledajući jedan drugom licem u lice.

Major bio je crven od srdžbe, a oči su mu iskočile.

- Što to znači? - krikne na mene.

I sad su djelovale one dvije neprospavane noći, gladovanje, bezbroj crnih kava i apsinta što sam ih popio, moja mržnja na majora još zbog Crvene, svijest da će se u ovom času sve odlučiti, i moje se lice posve iscerilo, a ja sam sav dršćući počeo gubiti svijest, vikati riječi bez ikakva saveza i sjećam se samo da sam na koncu počeo u krugu jahati oko majora dok nisam pao s konja i izgubio svijest.

Osvijestio sam se istom u kočiji kojom sam se već vozio u ovu sivu zgradu, gdje se sad nalazim.