Arijadna/Činjen'je drugo
| Činjen'je prvo | Arijadna autor: Ivan Gundulić |
Činjen'je treće |
|
Posveta, Pripovjes, Činjen'je prvo, Činjen'je drugo, Činjen'je treće, Činjen'je četvrto, Činjen'je peto |
Skazan'je prvo uredi
TEZEO
Ako se od puti, me srce, možeš rit,
ko ćeš se prignuti, kô li ćeš (jaoh) pustit
među ovijem otocim, na kijeh se ne vidi
neg stijen'je strašno svîm, klisure i hridi
na žalu studenu, na goloj pržini,
tvu dušu ljubljenu, tvoj život jedini?
Neharniče, ter je tvoja
misô onu ostaviti
kâ za tebe (jaoh) sliditi
sva ostavi dobra svoja?
Ti si krunu, s kôm na glavi
svijetla si se porodila,
Arijadna, pogrdila,
cića moje (jaoh) ljubavi;
i ti, dušo moja, paka
da tvoj ures sa mnom bude,
i celove i razblude
ostavila od rodjaka:
a ja moć ću (ah jaoh dila
od mramorne nemilosti!)
prosut bez tve sad ljeposti
na plah vjetar jedra bila?
Jaoh, to moć ću (srca od stijene)
ne misleći, sred kijeh strana,
gdje i kako sad izdana
ti ostaješ, brače, od mene?
Što ti valja, da me stravi
kroz tu rajsku tvu ljepotu,
i da si uzrok mom životu,
jaoh! i mojoj vječnoj slavi,
ako huđi zvijeri od gora
ja, to ništa ne mareći,
od tebe se sad uteći
spravljam, dušo, priko mora?
SVJETNIK
Još čini rat mnogu, natječuć još se rve
proć lijepom razlogu73 smućeno srce tve;
stravljenu svijes tebi, ah, vrijeđa saviše
plam nečis u sebi, kî tvu vlas užiže
jur silnik, zasve da prikoran vrh svijeh,
od tvoga pogleda, od misli tvojijeh.
TEZEO
Ljubav je nemila toliko tvrdime
vezom (jaoh) smrsila srdačce tužno me,
da ako moja svijes ište ga odriješit
muku, trud i boles čujem (jaoh) za umrit.
Ali mi veći jad zadava strašni grijeh
od vjere, koju sad pogrdit ovdi tjeh:
grijeh, vajmeh, sasma prik, za vječni nepokoj
ki neće stavit vik u zabit život moj.
SVJETNIK
Pod posluh ljuveni čim bude srce stat,
istine moć mu nî razvidjet, ni poznat.
Pogrdit vjeru onu grijeh nije nikada,
u ognju sionu užežen koju da;
er kletva nije toj, ljubovnik ku tvori
mladici gizdavoj, u bludu čim gori:
paček se može rijet, gledavši k istini,
da 'e kripos i pamet, kad se od nje promini.
TEZEO
Odveće je na sem sviti
tvrde i vrle taj naravi,
tko od uza od ljubavi
može odriješen sveđ hoditi;
mučno može da promini
blagu odluku mislim prikom,
ko drag pogled (jaoh) silnikom
od svojijeh želja učini.
SVJETNIK
Ako uzmnožnos, s kôm uzrasti,
i kraljevsko srce tvoje
u požudah sada stoje
od uresa vedre časti:
ako scijeniš vječnu slavu
ti ne manje u životu
negli žensku tuj ljepotu,
ku spovijedaš tač gizdavu:
ah, nu što će rijet od tebe
(uzmi sa mnom mislit sada)
bani i kralji, kijem se vlada
Mičene, Argo, Sparta i Tebe?
A to, videć sred tvojega
svijetla grada stat kraljicu
pobjeguću djevojčicu,
došlu iz mjesta iz tuđega.
"Slavna 'e hvala, čudne moći",
s podsmijehom će govoriti,
"dobitnik se oglasiti
s tuđe varke i pomoći."
Tako ženska ljubav prika
tvoj hrabrenoj vlasti veće
svijetlu zelen potamnjeće
od bojnijeh lovorika.
Kaž' mi, ko ćeš podnijet moći,
da u tvôj slavi gleda Atena,
gdi kon tebe bludna žena
stoji u dne i u noći?
Bićeš uzrok, gnjivna stoga
mrmoreći da izreče:
"Da li ova krunu steče
s huda dila nečasnoga?
Da li vrh nas vlas prostire,
i kraljica 'e primoguća
jedna žena (jaoh) bjeguća,
bez poštenja i bez vire?"
TEZEO
Ah, kâ želja sad na svijeti
od ljubavi i od časti
smeću čini svojom vlasti
u sumnjivoj môj pameti?
SVJETNIK
Nu tuj prirok tvoj ne svrši,
ni naš prikor, gospodine,
er su huđe stvari ine,
ke još jezik moj uzdrži.
Žalosnim su majkam svima
(što naš općen jad uzroči)
tužna srca, plačne oči
za drazijem porodima,
kijeh čes huda htje izniti,
s ke smo jošte svi porazni,
da nje bratu, zloj nakazni,
poždrstvo se njim nasiti.
Ah, nu misli, kâ 'e tvâ želja,
ke li naše (jaoh) nevolje,
čim ti stavljaš na pristolje
sad kćer kralja nepr'jatelja.
Tvo'i građani s kîm pogledi,
s kîm li srcim gledati će,
u svjetlosti slavne sriće
hudi uzrok sve njih zledi.
Ah žalosti, ah prikora,
da se gane stanac kami!
Kraljevat li među nami,
našega će kći zlotvora?
Kôm za harač zao saviše
(ah jaoh, tužna uspomena)
naša djeca neodhranjena
svako lito dana biše!
Ah, ter jedan zrak na sviti
tamna lica umrloga
lijepu svjetlos od razloga
moć će dotle zasjeniti,
da kraljevstvo i čâs tvoju
zaboraviš ti neredno
za željen'je tašto jedno
ćud visoku grdeć svoju?
TEZEO
Čim mogu otvorit na sunce oči me,
neće se nigda rit, u n'jedno, znaj, vrime
da želje ijedne vlas veća je u meni,
negoli svijetla čâs, kom slovu moje dni.
"Gospodstva, verni mo'i, dostojan čovik nî,
kî sluga volji svôj tamna se učini".
SVJETNIK
Ah, kô svijes mâ grede u miru s veseljem,
s razumne besjede, s hrabrena srca prem!
O kreposti plemenita,
na nebu se kâ nahodiš,
odkle u svijetla srca shodiš
od kraljeva segaj svita,
gdi s oružjem bude doći
svemoguća tvoja sila,
nejma ljubav ni nje strila,
jad ni omraza n'jedne moći.
Skazan'je drugo uredi
POKLISAR
Pomorci su vješti i znani,
tvojim plavim kî vladaju,
spravni, samo što čekaju
tve došastje, kralju izbrani!
Po nebesijeh jer se čuje
u blag način drag i sladak
šušnjet njeki gizdav hladak,
ki na put nas svijeh klikuje.
TEZEO
Opeta, verni moj, vrati se, ter ćeš rit
viteškoj družbi svoj, da š njima sad ću bit.
Kô vidiš, kaži svim, da sam se digô ja
i da se jur k žalim stupaj moj približa.
Ah, odkli se dijelit trijebi,
dijelimo se, hod'mo veće;
gorka muko puna smeće,
ku me srce ćuti u sebi,
i ti sa mnom doć se spravi,
jaoh, ter vijek me ne ostavi.
SVJETNIK
Žalosne boljezni na svitu nije te,
s bremenom koju dni napokon ne skrate;
nu vele pr'je od svijeh, ke nam jad gork čine,
od rana ljuvenijeh muka i trud pogine.
TEZEO
Meni se ne haje, da brijeme ali smrt
ranu ovu, koja je u srcu, bude strt,
ali, vajmeh! da ostane
u ovako hudoj sreći
sred pustošne ove strane
moje duše dio veći;
da ostane djevojčica
kraljevskoga od plemena
sred klisura i litica
ovdi od mene ostavljena:
taku u sebi boles ćutim,
da ja ne znam, cijeć gorkoga
odjeljen'ja kô se putim,
a ne umrem prije toga.
SVJETNIK
Vedrina tvâ nemoj cijeć toga strah imat,
višnja će milos njoj potpunu pomoć dat.
Tim se opet vratiće na mjesta svâ rodna,
vesela s te sreće i svojim ugodna,
čestita gdi paka sve dni će svo'e vidit;
er milos rodjaka ne može se uvridit.
Skazan'je treće uredi
PELINKO
Nevoljnijem putnicima
počinuti nije moći,
sveđ po tamnoj idu noći
drage i tihe sne druzima
i pokoje smetajući.
SKUP
Ili na istok sunce sine,
ili u sinje more zađe,
da od misli pokoj nađe,
ke mu u trudu stati čine,
zaman ište, tkogod vlada.
Nu jur zvijezde blide ostaju,
bijelom rukom jasna dzora
od koralja vrata otvora,
sred istoka koja sjaju
čistim zlatom narešena.
SKUP
Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnim stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
Bog sunčani stavio je
zlatnu uzdu svîm konjima,
jur iz mora zrake svoje
meće i k nebu put uzima,
da sne izagnu tamne svima,
otvorene trepte oči;
prostri, prostri zrak s istoči,
u kom nam si dan donijela.
Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnijem stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
Noć s mjesecom i zvjezdami,
skupiv tmastu svu koprenu,
drugo nebo svo'im igrami
ide uresit noseć sjenu;
cvijet, na busu kî 'e zelenu,
sunce prosi, rosu pita;
hodi draga, hod' čestita,
zemlja te se uželjela.
Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnijem stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
Tih kladenac romoneći
zove svitlos dana draga:
slavic perja svâ čisteći
vrhu gnjijezda pjesni slaga;
na pršanje hladka blaga
slatko trepti vrh od mora;
tance vode vile od gora
reseć cvijetjem vedra čela.
Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnim stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
|
Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti. |