Alkar/1
| Uvod | Alkar — 1 autor: Dinko Šimunović |
2 → |
Golemo Sinjsko polje na žarkom ljetnom suncu činilo se još veće jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se da je cijela Krajina u raskošnu ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva.
Krajem toga polja vuče se tihano nevelika rijeka s koje silno sunce dizaše onu plavu maglu, da se kroza nju poigra svojim zrakama. To je Cetina, što daje ime svoj prostranoj Krajini nadaleko i široko oko sebe.
Uz polje je selo do selašca, brijeg do brežuljka i kula do kule. U vrhu je Han i Čitluk, spojeni velikom »ćuprijom« - pod njima Begluk ispod Kadijine glavice sa razorenom Hasan-kulom, a još niže Odžak-selo s Ali-česmom po srijedi.
I tako sve dalje po velikoj Krajini.
A misleći na ta imena, kao da čuješ hodžin glas što je odjekivao nekad među tim bregovima i gubio se u tom prostranom polju.
Pa kad bi negdje među brdima začuo otegnutu junačku pjesmu što pominje tamnicu i okove, krv i handžare, te vidio gdje zalazi u klanac zapeškiren kršan momak sa sjajnim srebrnim tokama i dugim dževerdarom, oćutio bi blizinu čarobnoga i junačkoga Istoka.
Ta Cetinjani ni sad ne misle kako bi živjeli mirno, već žive mirno što moraju i što nema nikoga da se s njima bori.
Turci su davno otišli, ali prije toga zažegoše u njima želju za slavom, za snagom i za osvetom. Mučila ih ta želja, a i zavodila na koješta što ne bi zvali junaštvom u onim krajevima gdje nikad nije bilo Turaka.
No ipak, Krajina se činila mirna i pospana u žaru ljetnoga sunca, ali kao da počiva nakon izvršena junaštva.
Baš se toga ljeta navršilo stotinu i šezdeset godina što su Cetinjani istjerali Turke, a bijaše to zadnja velika borba jer manjih je i kasnije bilo, jer su Cetinjani bili samo po dana hoda udaljeni od turske međe.
A ta zadnja velika borba bila je tako snažna i čudnovata da se o njoj i sad pripovijeda legenda: njihova je Gospa u silni turski tabor poslala srdobolju i zaprijetila Turcima mačem s varoškog kaštela, pa je bila uništena velika turska vojska. Bit će da se ta legenda pripovijedala često, jer ne bijaše u Cetini odraslijega čeljadeta koje ne bi za nju znalo.
No više nego išta ponavljala bi se svake godine junačka igra alka, spomen na to doba slave cetinske.
Bio je dan u kolovozu mjesecu kada bi Cetinjani, obučeni u sjajno odijelo starinskih junaka, na konju u trku, kopljem gađali u gvozdeno kolo. Ali su trkali tu alku samo bogati varošani ili mladići iz najboljih kuća sa sela kojima bi varoški koljenovići htjeli da pozajme alkarsko odijelo i skupu opremu dobru konju.
A dobrih je konja u ravnoj Cetini bilo mnogo. Ta najveći su dio cetinskog polja sočne livade na kojima svakog ljeta pasu velike hrpe brzih konja. I čilih momaka bijaše dosta koji se na njima utrkivali i preskakivali jaruge i grmlje. Samo tim momcima što su protrkivali poljem, trebala su ona sjajna odijela da mogu i u alci pokazati svoje junaštvo.
A kako je to lijepo bilo pred hiljadama što se okupe da vide tu sjajnu trku!
To je polje sad žeglo silno sunce, tako da je nad njim titrao zrak od žara usijane zemlje. Činilo se izdaljega bez išta živa, ali pod vrbama kraj Cetine i njezinih pritoka odmarali se konjari i gdjekoja čobanica, kraj konja što su polegli izmučeni žegom i jutarnjom trkom. Tu, više »Sitnih livadica« uvrh polja, šumilo Paušino vrelo kraj kojega se ukočile hrpe niskih vrba i visokoga jablanja. U njihovim tamnim i kratkim sjenama tri konjara iz sela Begluka čekali večernju zahladicu da opet protrče livadama pak da isprate ljepše čobanice do njihova sela.
Izvaljeni, u samim bijelim razgaljenim košuljama i modrim suknenim gaćama, razgovarali se ti momci o konjima i livadama, o sijelu i djevojkama, pak o ječermama, nožima i puškama. Govorili su i govorili dugo, dok najmlađi od njih ne zamukne i zagleda se daleko k rijeci gdje se nešto među rakitom bijelilo i pomicalo, kadgod u sjeni a kadgod na suncu.
To bijahu beglučke čobanice i peračice što su se svaki dan o podnevu svlačile da se okupaju u tom okuču Cetine. I Salku se od svjetlosti stisnute zjenice raširile da razaberu te lijepe čobanice među rakitom.
Salko je momak još djetinjeg lica, ali uzrasta tako jaka da bi se drugi momci čim god izgovarali kad bi došlo do toga da se s njim porvu. S obilnom i plavušastom kosom a bez brkova, sa sjajnim velikim očima i dugim trepavicama, pak oblim rukama prekriženim na bijelim izbočenim prsima - onako ležeći nauznak - bijaše nalik na prkosnu djevojku što draži svoga jarana.
Drugovi mu bili isto tako lijepi i kršni momci kao i on sam, ali koju godinu stariji od njega. No sva su trojica dobri prijatelji, odrasli u istom selu i još su od djetinjstva zajedno potrkivali poljem, pa jedan drugome utjecali bez zavisti i bez svađe. Bilo je možda i djetinjskih šaka, ali radi koješta čega se više i ne spominju.
Podnevno je sunce pržilo i umaralo sve živo u tom polju, i livade, isparujući kroz pukotine, davile zagušljivim mirisom. No ti čili momci nijesu osjećali ni umora ni vrućine. Smiješili su se sretni i zadovoljni spominjući djevojke po svojim selima i pripovijedali što su sve čuli ili govorili na sijelima posljednjih dana.
Znali su da je Salko zaljubljen u Martu, najljepšu curu u Begluku, pa je ne spominjahu pred njim. No znali su i to da je njemu samo osamnaest godina, a ona je dvije godine starija, i nije moguće da mu bude žena. Pa još: Salkov otac bio hajduk i strašno je naprasit čovjek, a Martina je mati vještica, pa su se momci klonili i njezine kuće i njezinih pogleda. Zato su i govorili o njihovoj ljubavi samo u šali.
Ali se Salko i Marta nijesu ljubili baš za šalu.
Salko jedanput samo što se nije utopio plivajući preko Cetine k Marti, a Marta se veselo nasmiješi svaki put kad ugleda Salka.
Nego za to neki ne znali, a neki i ne vjerovali, pa se njih dvoje grlilo svaki dan sve jače, nesmetano od čijih pogleda niti od čijeg prisluškivanja. Grlili su se i toga ljeta u mnogim zaklonjenim hladovima kraj Cetine. Tu bi ga pričekala Marta iza kako se okupala, i Salko se čudio čime ona tako miriše.
A ona je zdravljem i mladosti mirisala.
I ništa zla ne bijaše u toj ljubavi koju iskazivahu samo bezbrojnim cjelovima.
Zato je Salko i počeo biti nemiran jer se bližalo vrijeme njihova sastanka, pa je rasla sve više u njemu želja za poljupcima Martinim. Tim više što je već deseti dan da je nije vidio, i što je slutio da mu se Marta uklanja navlaš, a nije znao zašto.
Juriša i Gare ležali su pod vrbama u prijašnjem razgovoru i ne opažajući Salkova nemira.
Ispod tih se vrba gdje su oni ležali, vidjelo sve polje samo gdjegdje zaklonjeno redovima stabalja i pramovima maglice. Ali se ništa drugo otale nije moglo vidjeti, pa se tim momcima ono polje činilo cio svijet u kom su oni gospodari i toga prostora i one tišine. Zato su, ne misleći baš pravo ni o čem, govorili koješta da prođe taj dugi ljetni dan.
I takav je dan, da je najljepše bilo ležati baš tu kraj Paušina vrela pa čekati dok sunce izaspe svu svoju snagu u tu veliku zemlju. A večer će ionako zacijelo doći, i čobanice neće pobjeći prije nego što ono zađe.
No još je daleko, vrlo daleko bilo do onoga doba kad zalazi sunce što je baš sada najžešće pripicalo u suhu i raspucanu zemlju.
I konji su, na različite načine ispruženi, dahtali mirno osim Salkova vranca što je koračao među vrbama lagano ržući i kopkajući nogom.
Čudan je to konj bio, ne mnogo veći ali puno ljepši od ostalih cetinskih konja. Salkov ga je otac jedne tamne noći, još dok je hajduk bio, doveo u kuću. Bijaše to konj nekakva livanjskog bega što ga je pod Prologom ubio i s ostalim hajducima podijelio njegovo blago.
Pripovijedahu da uz bega bijaše hiljadu zlatnih dukata bez srebrnoga oružja i zlatom vezene odore, no hajduk je Rašica, a to je otac Salkov, volio tom vrancu. Samo je toga vranca uzeo sebi, a pustio društvu da dijeli sve drugo.
I nitko ne reče da je Rašica učinio loše. Ali pripovijedahu i to da mu je beg izdišući rekao: »Neće ti moj vranac u kuću donijeti sreće.«
Bijaše to konj mlad jošte, vitak kao djevojka, male glave i tankih nogu, pa u svemu drugome lijep da bi ga vazdan mogao gledati i ne bi ti dodijalo. Sjajan i crn kao zrela trnjina, a brz, Bože, ne možeš ga ni sagledati kad trči. A šaka sijena je njemu dosta i umoriti se neće nikad pa da jašeš na njemu tri duga dana bez počinka.
Samo čist je želio biti kao da znade kako je lijep. I milovati se bilo mu drago, osim u početku dok još nije bio zaboravio svoga bega. A od Salka mu i Rašice nije nedostajalo milovanja. I nijesu ga zvali vranac već Arap, sve od same dragosti. Ta nijesu ni vidjeli ni čuli da tko drugi ima slična konja. Samo je to bio konj predljiv, no tako pametan da bi znao što mu i misli gospodar. Zovneš li ga po imenu, odmah dođe, ili pak pristupiš k njemu s uzdom, pruža glavu i otvara usta, pa stotinu drugih stvari. No kad ugleda što još nije vidio, ili čuje kaku neobičnu buku osim pucnjave pušaka iskidat će i uzdu, pa ga nećeš sagledati okom. A pucnjave se pušaka nije plašio već samo zastriže ušima, zarže malo i zakopa nogom kao da je bio u boju. Ali nije bio, osim one crne noći kad je poginuo njegov beg, jer je njegov beg bio junak pak se nije predao dok ga hajdučko zrno nije pogodilo u srce.
Taki je to bio konj što je oko Salka kopkao svojom vitkom nogom i lagano rzao znajući da će i to popodne protrkati livadama do onog okuča Cetine. A Salko je pogledao svog Arapa i ponadao se da ga očekuje Marta.
Digao se tiho, prihvatio vranca za grivu i zakoračio na gola Arapa, ne rekavši Gari i Juriši ništa kao ni dosad kad bi odlazio. Arap samo nisko prigne glavu savijajući svoj lijepi sjajni vrat kao gudalo i zagrabi ravnim livadama preskačući lagano male, isušene jaruge. Suhe livade zatutnje muklo a bijela Salkova košulja i plava duga kosa sjali se u punom svjetlu ljetnoga podneva.
No malo zatim sustavi Salko konja u trku i pojaše korakom, jer mu je neka silna radost ispunila prsi, pa je htio da zapjeva:
- Trava raste djetelina,
- Po njoj pasu tri pauna,
- I četiri paunića.
- Čuvala ih djevojčica,
- Na njoj tanka košuljica.
- Nit je tkana, nit predena,
- Već od zlata salivena.
pjevao je Salko, a glas mu se gubio na otvorenu polju, pa se činilo da pjesma dolazi iz neke silne daljine.
A nije Salko ni pustio svome grlu maha, jer to je bila djevojačka a ne junačka pjesma.
Kad je već Salko odmakao daleko u polje, progovori Juriša:
- Perić je pitao u njih vranca za alku.
- Perić! A koji to Perić? - reče Gare.
- Marko Perić, ne znaš ga? To je nećak onoga trgovca u varošu što nosi fes i ima veliki dućan kod crkve. Ali mu Salko neće zajmiti Arapa.
- Ima pravo. Oni na alci konje strašno izmuče. A vranac je još i predljiv, pak...
- Ne zato, već i Salko hoće da trče alku ove godine. A vidio bi, ne bi bilo ni onakoga konja ni onakoga alkara.
Sada se zagledaju niz užareno polje kao da vide ispred sebe prolaziti sjajnu povorku lijepih alkara na čilim konjima i kao da su ti alkari izvezeni samim tracima ljetnoga sunca.
- Što? - progovori napokon Gare - a odakle Salku alkarska odora? Ta ove će ih godine trkati najmanje trideset, jer će biti taka alka kaka nije bila otkako je postala: svak će držati svoje.
- Eh, za odoru je njemu lako. Ili u Rašice nema hajdučkih novaca! Ili ne znaš? Ta Rašica je davno naručio sve što treba, i dolamu i ječermu... sve suhim zlatom vezeno da će ih malo biti ljepših. A sedlo i uzde ima begove, ta vidio si ih, ja mislim da i ne može biti bolje opreme za konja. Vranac crn, a na njemu sve samo srebro! Samo što Rašica nije naručio odoru za Salka.
- Nuti! Što je to opet! Nije naručio za Salka! A što će mu onda alkarska odora!
- Rašica je to naručio sebi!
Gare se vele i ne začudi. Znadijaše da je Rašica, stari hajdučki harambaša, silen kao kakav kralj te na glasu junak i binjadžija. A bogat, pa hoće da se o njemu govori i više.
- Onda, zbogom, Salko, alka! - vikne Gare i sjedne. Što Rašica zabije u glavu, to mu neće nitko izvaditi. Pa što govoriš onda da će Salko - -
- No Salko kaže da će ga toliko moliti i moliti dok mu ne pusti da trče i odoru mu dade, a oba su istoga kipa - - Ili ne znaš? Pače ti nijesi bio jučer kod Matasova grmlja, Salko je to pripovijedao... A pomisli: Salku je osamnaest godina, a Rašici eto pedeset!...
- I neće da pusti? - Neće! Oba se zamisle i umuknu.
Salko se više nije vidio: bit će da je još davno zašao među vrbe i rakitu kraj Cetine. A sunce je svejednako žeglo, i tišina činila se još veća nego prije.
Sjajno je i pusto polje potamnjelo i oživjelo.
Zapadna su brda počela pružati svoje sjene preko široka polja, i stali se javljati glasovi konjara i čobanica. Tamo - amo sad rika i mukanje goveda, sad rzanje i topot konja, a sad sve to zajedno, pomiješano s pjesmama o ljubavi i junaštvu.
O zahodu sunca zemlja je stala duboko disati, i vjetrić s istoka počne hladiti užarenu Krajinu. A Krajina, kao pomilovana djevojka, zarumenila se od maglice i sunčanih trakova sa zapada. Činilo se kao da je krvlju natopljena zemlja ponikla crvenim cvjetovima.
Golemo polje vazda je čudno tutnjilo kad bi ga udarala kopita konjska, kao da ječi izmoreno od tolikih konjanika turskih i cetinskih.
A tutnjilo je stoga što je nekoć to polje bilo silno jezero, no sad je zaraslo korom od zemlje i trave. Pa i sad se pod njim talasa bezdana voda i zato tutnji pod kopitima dobrih konja. I cetinski se momci ne plaše ove tutnjave, već im se prikažu silne čete konjanika sa svilenim barjacima i talambasima dok - zatvarajući oči - zapjevaju o četama što nekad prolažahu tuda.
A i čobanice su u svojim pjesmama prijetile onima što ih misle oteti, i više je njihovih pjesama govorilo o junaštvu i oružju nego o momcima i o ljubavi. I čujući onu tutnjavu i te pjesme, rekao bi da se diže sva Krajina i srće u boj nekamo daleko da te iste noći dostigne neprijatelja što je utekao s plijenom.
Tad se i Juriša i Gare digoše i uzjahaše na konje, tražeći očima u daljini najmilije čobanice.
No čobanice su već znale gdje će biti njihovi najdraži momci, pa su onuda tjerale svoje blago.
I tako se vidjeli poljskim stazama čopori konja i goveda da sami idu, pak hrpe momaka i djevojaka s rukom u ruci ili zagrljenih, a mlađi ih jašući obilazili. Gdjekoji se momci utrkivali poljem, ali tima su sve čobanice bile jednako drage.
I što je sunce sve dublje zapadalo, pustjele livade sve više, a na poljskim putovima ispod sela dizala se sve više prašina od mnogih nogu.
Na raskršćima popostajali malo da se još našale, i onda bi se razilazili i dozivali jedno drugo kroz smijeh i pjesmu. Sve su to cure i momci, a starijih i djece bilo samo gdjekoje. No u selima, svako malo, viđale se hrpe muške i ženske djece koju nije lako razlikovati jedne od drugih.
Svako i ciglo bilo bjelokoso i odjeveno u dugu bijelu košulju potpasanu crvenom strukom. Obično se povazdan viđali među brežuljcima po petero, po šestero, s dugim prućem u ruci i gologlavi, da hodaju besposleni ili za kakom stokom. A i po vrhuncima brežuljaka bilo ih je vidjeti bijele i visoke gdje se ističu na obzorju kao spomenici od sadre. Pred večer bi i među njima zaređala dozivanja i dugi otegnuti odzivi pa zvonka pjesma mladih grla što su treptala u trku niz strme obronke. Kasnije bi se ti glasovi pomiješali s vikom i pjesmom braće i sestara, s bukom konja i goveda što se iz polja vraćali - svi u jednom vrtlogu oko bijelih kućica, između oraha i zovine.
Za takih bi se ljetnih večeri dolje pod selom Beglukom rastajao Salko od Marte pred kućom njezinom. A sastanci i rastanci njihovi bili su prije tako česti da su se činili svaki put posve jednaki.
Držali bi se za ruke gledajući jedno drugome u oči i obazirali kadgod da vide nije li tko blizu. A onda bi se poljubili nekoliko puta, i tad bi Salko otišao obazirući se na Martu sve dok ne zađe u ulicu, među zidove. No Marta bi dugo gledala preda se kao da gata budućnost. I baš zato što su je često viđali zamišljenu, govorili su seljani da će biti vještica kao i majka. Druge cure nijesu nikada viđali zamišljene.
Pa i te večeri stala je pred kućom dugo i nije dizala očiju jer se čudila svojim mislima. Sve se radi nečesa bojala da ne dođe Salko od kojega se, već je deseti dan, brižno krije.
Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet. Velike tamne oči iz dubine žarile čudno da bi ti udovi klonuli od njezina pogleda. Stas joj krepak, rekao bi saliven, a prsi se izbočile i nadizale oporu košulju kao da je najtanja koprena. Gledajući je, ćutio si pritajenu snagu što je u njoj, i želio bi započeti borbu s tom silom koja je buktjela samo zato da izazove borbu pak da podlegne. Ali da podlegne onoj sili koja je mnogo jača od nje.
Iako bijaše siromašna, odijevala se prilično: ništa gore nego bogatije cure. Malo je na njoj bilo nakita, no sve čisto i sputno, a pristajalo joj oko lijepa tijela te se činilo da je njezina odora sputna i lijepa zato što je na njoj. I nema momka koji je ne bi poželio kad bi je ugledao tako zdravu i obasjanu večernjim svjetlom u kojem se činila još ljepša.
Ali se matere njezine bojale momačke majke i mislile da se bez razloga ne boje.
Još je tu stajala Marta zamišljena, oborenih dugih trepavica, dok je ne prenu majčin glas.
Starica je nosila nešto šume, a uza nju je koračao i Rašica, otac Salkov.
No čim su zazvečale srebrne toke na Rašici Crnošiji i dok je čula njegov silni glas što samo zapovijeda, problijedjela je Marta kao smrt pak se zacrvenjela kao rascvali mak.
A toga puta više nego prije, jer je čula da Rašica s majkom njezinom govori o njoj. No on je samo zamolio da mu studene vode iznese, oštro je pogledao pak otišao hajdučkim korakom da je zemlja tutnjila i pozvekivale srebrne toke.
Te večeri nije pitala Marta što je Rašica govorio o njoj, jer se bojala o tom hajdučkom harambaši i misliti, a ne što bi se užimala pred ukućanima. Ta majka njezina nije bila vještica, kao što su govorili, nego samo stara i ružna žena a otac je odavna bio bolestan pa nije ni slušao što bi se govorilo pred njim. A mala Iva, mlađa joj sestra, bila još dijete i druge čeljadi u kući nije bilo. Ali ni majka nije spominjala ništa, već je sjela pred kuću i zagledala se u daleko polje što je postajalo sve tamnije.
Graje po brežuljcima bilo sve manje, pa se sad čuli samo pojedini glasovi što bi daleko iznikli pa se izgubili brzo.
No malo zatim kad je svu Krajinu pritisla topla i tiha ljetna noć, nije se više ništa čulo do mukla šuma Cetine i hukanja sove.
A u Krajini su tako tihe noći ima već stotinu i šezdeset godina: i na snenoj ljetnoj mjesečini, i onda kad je pritisne težak snijeg u studenoj noći zimskoj.