1 Alkar —  2
autor: Dinko Šimunović
3


Čudan je i nemiran bio život toga Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer za takvu se čeljad nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve ono što želi.

Kako mu nije bilo para u ljepoti i snazi, tako ni u bogatstvu i glasu kućnom, pa kad je bio za ženidbu, mogao je birati djevojku u svoj Cetini. Ali Rašica nije htio drugu nego Stanu, a to je majka Martina koju sad zovu »stara vještica«.

No u to je doba bila ona kao i Marta: ni uzmi ni podaj.

Može biti da je bila i ljepša jer se Rašica s roditeljima posvadio ljuto što su htjeli da uzme drugu, bogatu curu. Nego su oni poznavali svoga Rašicu pa mu napokon rekoše: »Uzmi je, sinko, s blagoslovom! Ako je i siromašna, zato je najljepša između sviju cura što ih znamo. A i ne trebamo blaga Lucina jer ga i sami imamo dosta.« Tako rekoše, jer kad moraju, neka im njihov Rašica bude zadovoljan posve.

A i jest se tada veselio! Govorili su da kad ide, i ne staje nogama na zemlju od radosti i zora.

To je bilo ljeti, a imali su se vjenčati kao na jesen.

No toga ljeta pade bič na svu Cetinu: stadoše moriti crne ospice, pa zvona brecala povazdan. I nije bilo kuće iz koje ne iznesoše mrtvaca, te još i sada spominju tu strašnu godinu, najcrnju od turskih zemana.

A taj Božji bič pohodi i lijepu Stanu. Dosta se napatila, ali je na svoju nesreću ostala živa. Jer, kada je ozdravila i vidjela se u ogledalu, odmah je rekla Rašici: »Ja tvoja biti ne mogu.«

I zbilja je iza bolesti postala taka da je i rođena majka nije mogla poznati. Bila je prava nakaza do samih očiju. Ali i te lijepe oči postadoše kasnije ružne, a sve od crnih misli.

No Rašica je toliko ljubio Stanu da ju je htio i onaku za ženu. Ali ona ne htjede nikako, i tako ju je najposlije pustio u miru.

Tugovali su i tugovali jedno za drugim, pa onda Rašica uzme Lucu »dotaricu«, a Stana se uda za siromaška Iliju. Ali ni jedno ni drugo nijesu oćutjeli radosti u svom srcu iako su bili još vrlo mladi. Ni jednomu od njih ne bijaše dvadeset godina, a tuga im je dovodila smrt pred oči.

Otada navališe na Stanu svakake nevolje, i nije bilo dana da je ne bi što zadesilo. Najprije je proglasiše za moru, a kad se udala, i za vješticu - pa ako koga iznenada zaboli ili krava prestane davati mlijeka, svemu je ona bila kriva. Pa i ako bi se štogod izgubilo, dolazili bi na njezina vrata pitati za tu stvar.

Stana prikloni glavu pred tim nesrećama i bila je mužu dobra žena, no Rašici je Luca »dotarica« bivala sve nemilija što je dulje živio s njom. Rodila mu i sina Salka, ali on postajaše sve mrkliji i sve goropadniji.

A kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanja na turskoj međi, odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo Turcima, a i drugima što trgovahu s njima.

Tad nastadoše i one pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.

Kad je čuo da mu je umrla žena, povrati se Rašica na ognjište da više ne ode, ali se i prije svraćao kadikad, kao i onda kad je doveo begova vranca.

Prošle su tri godine da se smirio u kući - Salku je onda bilo petnaest, a Rašici četrdeset i sedam godina. A donio je tad toliko novca srebrna i zlatna pa drugih stvari, da su Cetinjani u svađi govorili: »Neću, pa da mi dadeš Rašičino blago!«

I ne reče Rašici nitko ništa, pače su ga častili ne samo seljani već i oni u varošu. Taki su onda zemani bili.

Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici se Crnošiji činilo da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao.

Ali u ovo zadnje doba kao da se nešto promijenio. Nije bio više onako mrk već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i baš onda kad se ne bilo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe, a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka. I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme, a seljani govorahu: »Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega, pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.«

Ali se Rašica nije veselio s čega su oni mislili.

Kad se iz hajduštva vratio, klonio se svakoga i jedva se odazvao kad bi ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod Orlovim stijenama s visokom avlijom i puškarnicama kao kakvu tvrđu. I bio jedino sa Salkom kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što nijesu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko štogod govorio okrenuo bi glavu kao da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on, a sa sinom zato što mu se činilo da je još pravo dijete.

No i seljani se klonili njega.

- Ta ubijao je ljude, pa makar i Turke, a još se nije ni ispovjedio što je sve učinio. A može biti da je ubio i kakva brata kršćanina.

Tako su mislili, a za glavara ga izabraše što su znali da će ga svi slušati jer umije da zapovijeda.

Ali je došla i jesen, druga iza kako se povratio iz hajduka, a s njome i mračni, kišoviti dani.

Kulu je zgotovio, ali je bila tako pusta i tiha da mu je dolazio plač sjediti u njoj. A kad bi izišao, bilo je isto tako tužno jer je i polje i sva Krajina bila ovijena studenom maglom i pritisnuta sitnom kišom te što nije imao nikakva posla ni u kuli ni izvan nje. Pa ni glasa nije se nikakva čulo, a Salko bijaše negdje u selu i pjevao, može biti, s curicama kod vesele vatrice.

A Rašici se činilo da je sam, posve sam na cijelom svijetu. Znao je i to da ga nitko ne ljubi iako ga se boje, pa ni isti Salko.

I hodajući jedne take večeri po pustoj kuli, pane mu na pamet duga i pusta zima što dolazi, i Božić koji neće biti ništa veseliji od toga tužnoga jesenskog dana.

A brojeći dane do Božića, stade kod Dana mrtvih, i njegove tmurne misli postadoše još tužnije: sjetio se svoje pokojne žene »dotarice« Luce i svega što joj je skrivio.

Sjetio se onoga dana svoga odlaska u hajduke kad ga je ona zagrlila da ostane, i kako ju je oturio - pa onoga prestrašenog i umiljatog pogleda što je gledao za njim na odlasku. Onda i sviju onih noći kad bi se svraćao u kuću, i u kojima ne bi sa ženom ni progovorio, već samo muklo pripovijedao o ugrabljenu blagu što ga je naslagao u pećini... Kako je Salko drhtao od straha i gledao ga prestrašeno, a on bi ga uzeo preda se, ali ga ne bi poljubio, samo da se i Luca »dotarica« ne obveseli. I sjetio se onoga ljubeznog i krotkog pogleda njezina s kojim bi se i nehotice susreo - i kako bi ona, od straha, brzo oborila svoje velike ali plave i vodenaste oči.

Sada mu se činilo da te oči nijesu ni bile tako ružne i da bi pregorio sve što ima samo da ih još jedanput vidi. A najviše zato da se opravda pred njom radi svega onoga što joj je učinio.

Htio je da barem zagrli Salka koji je jedini ostao iza nje ali ni Salka nije bilo sad tu.

Spomenuo se i toga da je umrla sama i zapuštena pa i u smrtnim časovima da je mislila samo na njega. Ta ostavila je sve svoje njive, livade i drugo što je imala baš njemu a ne sinu. A on je dobro znao koliko je ljubila Salka: ljubila ga je kao udovica jedino dijete što joj ostane iza miloga muža.

I od takih misli čudna i teška tuga poklopi cijelu mu dušu, i Rašica se zastidi i pokaja, što nije od djetinjstva.

Onda pomisli i na sve one što ih je ubio kao hajduk u klancima oko kamenoga Prologa.

Spomenuo se kako bi oni kroz dolinu veselo pjevali o junaštvu ili o ljubavi hiteći k svojima što ih željno čekaju.

A osobito mu jasno pade na pamet jedna zimska noć u kojoj je padao gust snijeg, a bilo tako tiho te se riječi pjesme razabirale kao da je putnik samo na jedan hitac daleko.

To se junak razgovarao sa svojim doratom:

Što se noćas plašiš u planini?
Il od vuka ili od hajduka?
Vuk na vuka u planini neće,
Krilo moje, hajduk na hajduka.
Ti su vuci naše društvo vjerno,
Gavranovi naši razgovori!

Baš kao da je sada slušao tu pjesmu, tako se dobro sjećao one zimske noći.

I sjećao se kako je naprašio pušku, pa kako se doskora na okuču, među gustim pahuljicama pokazao mlad Turčin lijep i stasit, baš onaki kao njegov Salko.

Da, bijaše baš kao Salko!

Čuo je u taj čas i po drugi put njegov silni krik kao i onda kad ga je pogodio zrnom. Pa mu se činilo gdje vidi da se maša za kuburu, no kako mu je odmah klonula ruka i kako se prevalio u snijeg kao posječena jela.

I tako mu se obnavljale sve zgoda iza zgode, no sve tužne i krvave, a među njima niti jedne gdje bi Rašica bio milostiv ili učinio kome dobro.

U isto doba mišljaše da je tome kriva samo njegova zla sudba što ga prati od poroda. Ipak je odlučio da će poći na pokoru poslije toliko godina i tako olakšati dušu. I to baš na Dan mrtvih kad će platiti i molitve za svoju pokojnu Lucu kojoj je skrivio najviše.

Ali Mrtvi dan te jeseni nije bio ni tmuran ni žalostan kao dani prije njega.

Sunce je već od rana jutra veselo sjalo, a brežuljci oko polja šarenili se od tamnozelena, žuta i rumenkasta lišća voćnjaka i vinograda. Žene i djevojke prolazile k crkvi s grančicama jelice i voštanicama, a njemu se među njima činilo da je to dan slave, zdravlja i života, a ne tužno spominjanje mrtvih.

Pokoru je izvršio i pričestio se, bez oružja i srebrnih toka na sebi, pa se ćutio okrijepljen i pomlađen, bez krivnje i bez crnih misli što su ga toliko morile ono dana.

No ipak je htio da izvrši sve što je odlučio, pa ode sa Salkom na grob svoje žene da i oni zataknu grančicu jele i da se pomole.

Toliko je svijeta bilo oko njih da nije mogao moliti ni ono što zna, već je stao gledati u šarene hrpe ženskadije što se tiskale oko grobova.

Čuo se plač i naricanje, no sunce je tako veselo sjalo i nevjeste s djevojkama, zelenim granjem uz mlada lišca, prolazile spokojno preko tihih grobova. Zato je i njegova misao bila veoma daleko od umiranja i smrti.

A zašto da umrem - mislio je - i zašto da se patim radi onih što su umrli? Za ono što sam skrivio ja sam se pokajao i sad sam čist i dobar kao dijete. Trpio sam i ja dosta, no više neću. Još ću živjeti i veseliti se suncu i zdravlju, a evo i Salka kod mene...

Tad ga i opet saletješe tužne misli jer nije mogao znati kakav će to biti njegov budući život i ako bude zdrav a sunce sjalo kao i toga dana. A ta je promjena nastala u njemu kad je uporedio svoje buduće življenje sa Salkovim. Salka će ljubiti djevojke pak žena i on će se izgrliti s djevojkama pak vjenčati onu što mu bude najdraža. Ta nije moguće da mu sin bude nesretan baš u čemu i on. I od tih misli opet tužno obori glavu.

No kad je podiže, opazi malo koraka pred sobom, pokraj nekakva staroga groba, curicu, a to bijaše Marta, kći Stanina.

Ona je veselo govorila s drugaricom i milovala joj lice grančicom jelovom.

Marti je tad bilo šesnaest godina, no činila se već odrasla djevojka, pripravna za ljubav i za milovanje.

Kad ju je ugledao Rašica, stinula u njemu krv i zamaglilo mu se pred očima kao da ga je zagrlila smrt. No odmah iza toga stade krv brže teći po njegovim žilama: zarumenio se, i oči mu zasjaše. I stajao je tako žmirkajući očima kao da je iz tmine izišao na žarko sunce ili kao da ne vjeruje onome što vidi.

Pa i morao se čuditi Marti, ali ne samo ljepoti njezinoj već i tome što je na dlaku nalikovala na majku svoju - njegovu nesuđenu Stanu.

Slika mu je djevojačkog Stanina lica bila potamnjela u duši, jer ju je u zadnje doba viđao onako naboranu i postaranu od tuge i siromaštva. Ali sad kad je vidio njezinu Martu, kao da sviju onih nesreća nije ni bilo i kao da se povratio u svoju dvadesetu godinu. Sve pritajene radosti, želje i nade uskovitlaše se u njegovoj duši.

No kad je opazio kako su se Salko i Marta nasmiješili jedno drugome kao stari znanci, časom se zamisli. Onda podignu prkosno svoju junačku glavu i ode preko grobišta ne gledajući nikoga i ne zovući Salka sa sobom.

I od toga dana ljubio je Rašica Martu od svega srca isto onako kao pred toliko godina njezinu majku. A sada bijaše u najboljoj snazi, junačan i lijep, pa ne bi nikome udarilo u oči kad bi ga vidjeli u kolu s drugim momcima.

Kadgod je, iz početka, Rašica htio zaboraviti na tu svoju ljubav i novu i staru, a osobito kad bi gledao Salka. Ali mu to nije bilo moguće jer je srce u njega još vrlo mlado i Marta bijaše veoma nalik na svoju majku. A majku je njezinu on ljubio svom snagom onda kad je bila isto onaka kao što je sad njezina kći.

Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu je u srcu. Pa ni on sam kroz cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi Marti. Samo bi je katkada čudno i oštro pogledao u oči kao da pita: Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te ljubim ako i mučim?

I pogađao je: ona što je vrlo ljubljena, mora da to opazi pa sve da joj se i uklanjaš.

A Marta je zbilja slutila njegovu ljubav, ali se nije smjela ni ustaviti na toj misli: držaše da ljubi Salka jer je mlad i lijep kao i ona, pa nije moguće da se ne ljube.

Ali gledajući u Salkove oči, činilo joj se da one mole ljubav što istom ima doći, a gledajući u oči hajduka Rašice, ćutjela je da joj zapovijeda i oživljuje neku ljubav što je postojala već odavno.

Poljupci su joj Salkovi postajali sve običniji, a on još i sada moli za te poljupce i preda od nje kad se god ona namrgodi makar i za šalu. A ona je očekivala neku drugu ljubav koja joj neće dati ni da diše.

Rašica je ovoga zadnjeg ljeta znao da se Salko s Martom sastaje često, i slutio je da se šale i smiju jedno s drugim. No znao je i to da tako čine svi čobani i čobanice otkad se spominje, a činio je tako i on kad je bio konjar. Ali da bi se Salko već sada ženio, nije mislio, a još manje da bi Martu htio za ženu.

Znao je da nikaki momak nije pitao Marte, a još manje će je pitati ubuduće jer je svaki dan starija i sad joj je dvadeset godina. Nijesu je pitali jer je puka sirotinja, a majka joj vještica kojom plaše djecu u svoj Cetini. Zato je ni najsiromašniji neće, a kamoli da bi Salko htio Staninu kćer dovesti u kulu na tri zboja.

A svemu se tome on veselio. Kao da je sam namještao da bude baš onako kako je najbolje za nj.

Ako se njemu budu rugali, malo mu je stalo. Dosta je da Marta bude njegova, a što su drugi govorili, za to ni dosad ne imao brige. Znao je da će roditelji Martini proplakati od radosti kad je zapita, ali ona? Nije baš mislio da ga ljubi, ali se nadao da će drage volje poći za nj.

Zato je nastojao da se koji put sastane s Martom, da dozna što misli. Osobito toga ljeta tražio je osamljene sastanke s njome, a ona se tim sastancima nije ni uklanjala.

I baš onda kad bi Salko uzalud čekao Martu kod Cetine, razgovarali se oni u kojoj sjenatoj ulici pod Beglukom. Ali je tako bilo samo ono zadnjih dana, pred alku, na svršetku srpnja mjeseca. Pa i tada nijesu govorili o ljubavi već o koječem, i samo gledali jedno drugo.

A Marta se u to doba stade uklanjati Salku kad je god mogla.

Tako i onoga dana kad je odjahao od Gare i Juriše, nije je našao kod okuča rijeke gdje su se prije sastajali.

Marta je svojih dvoje goveda stala slati na pašu po maloj Ivi, sestri svojoj, a ona bi ostala kod kuće. A kad je Salko, misleći da je bolesna došao k njoj u kuću, sjela je kod bolesna oca, i tako joj nije mogao reći ništa.

Salko je bio tužan što se ne mogu sastati nasamo, ali mu se činilo da znade što je Marti.

On je mislio da mu se uklanja što mu ne vjeruje i misli da je on ne bi htio za ženu. Zato je i korio sam sebe što joj to nije spomenuo nikad pa odluči da će joj to reći čim prvi put bude s njom nasamu. A tako isto da mora odmah govoriti s ocem radi Marte a i radi alke.

I sve se više talasalo u njihovim dušama baš kao zrelo klasje kad večernji vjetar jača nad prostranim poljem. Rašica i Salko i Marta prisluškivali tome talasanju u svojim dušama i kao da su nehotice pogledali na veliko obzorje bliža li se oluja.

No Krajina se činila mirna i pospana u žaru ljetnoga sunca, i nije se vidjelo ni oblačića na plavom i tihom nebu. A za kratkih rosnih noći bilo je još mirnije i tiše.