Žalost (Kamov)/XI.
| ← X. | Žalost, XI. autor: Janko Polić Kamov |
XII. → |
XI. uredi
Kod objeda je majka upitala nekoliko puta: "Kako je bilo? Ko se sve priključio sprovodu?" Ali je Matija rekao: "Ne znam, tko bi na to još gledao i pazio u ovakovim zgodama?" Ja sam vidio vrlo dobro, tko je sve bio, ali i ja odgovarah kao i Matija. Tako odgovara i Joso i Milan. Ja sada sumnjam u svoju braću... "Odgovaraju li oni kao Matija ili kao ja?"
Jesu li oni ili nisu li vidjeli?
Joso nije plakao na sprovodu. On je plakao samo dva puta (i to tiho i bez jecanja).
Kad je ono ridao Matija (i taj put je pobjegao u salon). I kad je bio sam u onom istom salonu (i taj put pobjegao iz njega). Joso ima dvadeset i tri godine. I on mi je sada sumnjiv; jedna me naime čudna misao mori... Bih li plakao ovako od srca da mi umre recimo brat i da nemam kume? I kako bi bilo da mi umre otac, i bi li to bilo onako isto, kao da mi umre majka?
Ja ne smijem misliti. Svaka me misao uznemiruje i uzbuđuje. Ja sam bez volje.
Sutra ću u školu. To je jedna crna misao. I Matija će otići. I to je jedna crna misao. Nastavit ćemo živjeti kako smo živjeli. Ocu će smetati, ako ne budem imao u ruci školske knjige. (Ta sada barem nije žalost u kući!) Kuma me neće milovati (ta sada bar nema zašto da me tješi!), i susjedi neće upozoravati na mene. (Ta sada sam bar isto, što i Ferko i svi drugi!)
Auf!
Ni Milan mi neće davati cigareta! (Ta sada je sve, kao što je i bilo, kad nisam pušio!)
Auf! Ako sam pravo čuo, nećemo smjeti neko vrijeme ni pjevati (a valjda ni smijati se, i šaliti i tući), kao jučer dok je bio mrtvac u kući... samo što sada nema mrtvaca u kući...
Auf!
| Sljedeća stranica→ |