Žalost (Kamov)/VI.

← V.

Žalost, VI. autor: Janko Polić Kamov

VII. →

VI.

Danas nitko ne plače. Braća uopće nisu plakala. Oni vrlo malo govore; Milan nije dapače ni jeo ništa. Joso vrlo malo. Ni ja se nisam usudio jesti, makar sam bio užasno gladan.

Majka me je nutkala, a ja sam samo mahnuo prezirno i turobno glavom, kako je to učinio Milan. Sada mi je Milan uzor, jer se svi (i "paprika" i mljekarica) slažu da je on silno ljubio sestru i da je vrlo lijep i ozbiljan mladić. Majka su i otac ipak nešto jeli. A oni mogu jesti — (ja to tumačim tako) — jer su plakali. Ja sam od svih plakao najviše i svejedno, ne usuđujem se jesti, dok se nije otac počeo srditi.

Meni je dosta neugodno. Ja ne znam, koliko drže do mene sada moji roditelji, braća i susjedi. Jesam li pokazao da sam neizmjerno volio svoju sestru i da sam radi njezine smrti užasno žalostan? Ja držim da jesam. Kuma će znati pripovijedati. Ali držim, naprotiv, da nisam ni očima pokazao da nisam više dijete. Kad bih mogao šutjeti i pušiti kao Milan ili gledati u tanjur i piti kao Joso... Oni se, izgleda, malo brinu za žalost drugih i nije im stalo da vide, kako se žali za njihovom sestrom... Milan će možda ispjevati pjesmu, kao ono pred četiri godine pokojnom stricu, i ta pjesma još i danas visi u salonu i svi koji k nama dolaze, šute, čitaju i najposlije uskliknu: "Prekrasno!" Joso će svake subote na sestrin grob sa cvijećem, kako što ide na grob i naše pokojne braće koja su pomrla, dok još mene nije ni bilo... A ja? Čime ću ja iskazati svoju ljubav i žalost? Plačem ko dijete... Fui! Ja se prezirem... I ja ću ispjevati pjesmu. I ja ću na sestrin grob umjesto u školu...

Ne, nisam ja baš tako djetinjast i plačljiv, kako to moji misle... Ja ne plačem samo od straha, žalosti ili srditosti. Ja sam i prvo proljeće donio drugi red sav zaplakan, otac mi nije rekao ni jedne žestoke riječi. Inače bi me bio možda i istukao. I u školi, ako ne znam lekcije, plačem, i profesor samo kaže: "Sjednite!" — i ništa ne bilježi u notes. On misli da plačem od straha i da od straha ne znam. Ja tako plačem i prije no će me kateheta povući za uši. Drugi se naprotiv smiju i dobivaju još i ćuške, a mene odmah ostavi i niti me ne dodirne. Tako isto, kad me hoće koji profesor da upiše u razrednu knjigu. I ja se smijem, ali u sebi. Ja sam pametniji od svih vas! Eto, kad baš hoćete znati, kakvo sam ja dijete!!... Bože! Bože! Meni dakle, sestre nije žao — ja sam veli griješnik... Bože! Bože! Što da radim?

"Paprika" veli da ja neću za lijesom. Ovo je međutim treći dan, što me nema u školi. Još sutra, a možda i prekosutra. A kad pođem, neću morati još tjedan dana odgovarati — jer me iz obzira profesori neće pitati. Jarić pogotovo. Tako je bilo i s Jerkom, kad mu je otac umro, tamo, prvo proljeće, dok su još stanovali u gradu... Ja, međutim, kroz cijelo vrijeme niti onako "tobože" ne zavirim u knjigu i to sada ne može i ne smije ocu smetati. Ja neću još nekoliko dana trebati uzimati knjigu u ruke. Meni je umrla sestra pa tko bi još na školu mislio!

I — najposlije, šta je to jedan pa i deset drugih redova — pokraj jedne jedine smrti!

Sljedeća stranica→