Žalost (Kamov)/IV.

← III.

Žalost, IV. autor: Janko Polić Kamov

V. →

IV.

Mene su otjerali iz sobe, gdje leži sestra. Sad je presvlače i peru. Odar će napraviti dolje, prizemno. I braća su već došla i svi smo muškarci u sobi. Otac puši. Milan je maturant i piše pjesme. Josip je devet godina stariji od mene i radi u očevoj kancelariji. Ja ih nisam dočekao pa ne znam, kako su se oni držali, a to mi je žao. Najstariji je brat u Zagrebu, brzojavismo mu da dođe. Njegov dolazak očekujemo s velikim zanimanjem. Kako će se on držati? Gledajući sad pozorno iz prikrajka u braću, sumnjam da su oni plakali. Milan ima čudne ideje: on je, veli, bezvjerac, ruga se i svetoj misi i popovima, makar to i ne bili katehete! Josip ima već dragu i odnaša iz našeg vrta najljepše cvijeće. Ja mu to ne zamjeravam, jer ga zato baš poštujem. A želio bih od srca da me njoj pokaže i da joj reče: "Ono je tamo, vidiš, moj najmlađi brat..."

Meni i Milan imponira, on se i s ocem prepire i, svejedno, otac ga i voli i štuje više nego mene. Milan je prvi đak u razredu, a ja sam prvo proljeće dobio drugi red iz tri predmeta i sada "stojim na petici" iz tri predmeta. Otac mi je rekao da ću u šegrte, a Milan će, veli, biti liječnik. Svakako. Oni su već gotovi ljudi. Zato Milan puši i pred ocem gotove cigarete; a ja sam radi čika dobio već i ćušku. Zato me interesira, jesu li oni plakali...

Rekao bih da nisu. Šute, puše i gledaju u pod. Za Milana se općenito drži da je neobično volio pokojnu sestru. Tako oni iskazuju svoju žalost, kao ljudi i kao prava braća. Otac je plakao kao malo dijete i kao pravi otac.

Toga, eto, ne razumijem. Zašto je i otac plakao? Ja ga sada manje štujem i manje mi imponira. Čini mi se da ga više ljubim.

Ušla je majka; ona je, čini mi se, nezadovoljna s braćom. Valjda nisu plakali? Hoće li mi oni kazati sutra, prekosutra, za tjedan dana: "Plakao si kao malo dijete". Hoću li moći još plakati? Koga da slušam? Jesam li ja uistinu samo dijete pa me zato maze žene, a majka me zove: "Moje miljenče..."

Meni su oba brata neugodna i volio bih da ih tu nema. Oni su tako ozbiljni, tihi i jednostavni. I otac tako. I sva trojica puše — možda zato?

Mene za čik ćuškaju. Na Veliki sam petak morao ići s majkom po crkvama, a Milan su i Joso kod kuće krišom pili. Jer ja sam dijete. A Milan smije biti i bezvjerac, pušiti i — ne mora plakati...

Sada sve razumijem. Kod stola pije Josip više i od oca, a meni daju, samo nedjeljom, dva prsta vina. Jedan jedini put sam htio malo više da nitko ne vidi, i majka me je pred gostima istukla. Jer ja sam dijete. A Joso se još na sav glas hvali, kako je lumpao! Kad braća govore "štošta o svakojakim stvarima", šapuću ili mi pred nosom zatvore vrata. A ja znam, što oni govore, i da Joso ne ljubi svoju dragu samo u usne, nego da je i hvata... Znam ukratko više, no iskazujem i ono što oni misle.

Kad otac pošalje Milana po cigare, Milan tad šalje i mene po cigarete. Mene smiju tući, meni smiju zapovijedati, ja moram šutjeti i slušati, kako moram plakati i kako ne smijem pušiti... Jer ja sam dijete.

Sljedeća stranica→