Šarko/XX.

Šarko XX. Majka Božja u K.
autor: Vladimir Nazor

XX. Majka Božja u K.

Nastala opet žega i suša. Al ovog puta — pod ljetnim suncem, koje pali i žeže planinu — nisu se uznemirile ovce, da krenu, vođene ovnom Galobelom, prema moru: no se uskomešaše ljudi u selima i u osamljenim kućicama na svim proplancima gorskim. Nešto je spopalo najedamput muško i žensko, veliko i malo. Žene peru, rede, spremaju hranu. Čak su i starci potražili svoj najljepši štap, izvukli svetačko odijelo. Opet nekamo idu, od nekoga nešto isprositi; al bi sada svaki htio da je što čistiji i gizdaviji, i da ponese sa sobom kakav dar, ma i malen. Tko nema, što želi, pita — a i dobiva — od drugoga. Dozivaju se iz daleka: sa praga kućnoga, s vidika u drugo seoce, s vrhunca obližnjeg brda. Glasovi su im mekši, govor tiši. Nema više svađe i zadirkivanja. Sve lakše podnašaju, i ako ih siromaštvo davi, vrućina tišti.

— Majko Božja od K.! Mora da je svemoćna ta žena, koju sada svi spominju. — Ona će svakome učiniti ono, što mu i treba. Hromu ispraviti nogu; ranjeniku izviđati ranu; slijepcu vratiti vid; kolibicu stvoriti u kuću, kravu jalovicu u muzaru.

— Majko Božja od K.! A mora da je i dobra. — Ona je tim ljudima smekšala srce, prije no i krenuše k njoj. Napunila im dušu ljubavlju, torbe i košiće cvijećem i hranom. »Seko, uzmi!« — »Brate, primi!«. Svi su sada neka dobra djeca jedne jedine, još bolje Matere.

— Majko Božja od K! A mora da je i lijepa, i čista. — Jer su se i lica te čeljadi najedamput kao preobrazila. Sve su ružne bore nestale s njihova čela; ostadoše samo one, što ih brazdile sjeta, rad i godine. I oni hoće pred nju bez ljage na košulji bez mrlje na rukama.

— Majko Božja od K! Iz ničijih ustiju nije taj poklik tako topao kao iz onih Blekonjine majke. Umiruje mladića, dajući drugi izraz njegovu licu; mami na usne moga gospodara posmijeh pun nade.

— Ovog će puta nešto bit. A? Šta velite?

— Hoće!

I oni se dižu. Vode i mene sa sobom.

*

Kada napokon stigosmo pod brežuljak, na kojemu je — u udubini ovjenčanoj zelenilom stabala — stajala crkva, momak bijaše tako iznemogao od hodanja i od žege, da ga moradoše gotovo nosili na vrhunac. Zapadosmo u vrevu ljudi. Čeljad iz gradića na samoj obali morskoj, iz selaca i osamljenih kuća na krševitu boku planinskom, iz Suma sa te strane gore, iz dalekih varoši i varošica onamo prema istoku, gdje se polja zelene i vode teku. Ne oblače se na isti način, a i ne govore svi baš jednako. Vonjaju po zemlji i šumi, po usjevu, ovcama i po konjima. Ima i prosjaka, al onih pravih, ponajviše sakatih; obukli se i oni, što su bolje mogli, ne prose; leže na strani; mole gledajući u crkvu. A crkva niska, neugledna, bez zvonika. Sa njena krova rasklimani drveni žljebovi prave vijugav mostić do grla zdenca, oko kojeg se čeljad kupi, crpa vedrima zelenkasto-crnu vodu i pije kroz rubac, da posrkne što manje blata. Sve naokolo — i crkve i zdenca — namjestile se šatre; spleli se, posječenim granama, pleteri nalik na goleme košare. U njima stolovi, bureta, janjci, oderani i već nabijeni na kolac. Al nitko još ne ulazi. Svi gledaju samo u crkvu, šutke ili moleći se. Čeljad se tiska prema glavnim vratima. No crkvica i prepuna. Rijeka ljudi htjela bi odmah unutra dok vratašca na drugom kraju jedva puštaju, da kroz inju nešto nadvor kapne. Zvono negdje zazvoni. Narod klekne.

— Zdravo, Marija! Pozdrav je to iz nekoliko stotina grla, što znadu žeđ i grkost, što već dugo i davno zovu u pomoć. Poklik iz duša, kojima se slomiše sve nade, osim jedne; prekinuše se sve niti, osim one, što vodi do te daleke crkvice na brežuljku.

— Milosti puna! Da, o Njenim je ramenima hiljadu ruku, a na svakom joj dlanu nešto, što je tim ljudima draže i ljepše od sunca i od mjeseca. Ili — rekao bih — ta je žena Majka, kojoj je na prsima hiljadu dojki, da utoli svačiju glad, da stiša svačiju žeđ. Je li ona vladarica nad svim izvorima zemaljskim, ili sjedi onamo visoko, na pašnjacima nebeskim, što mi ih jednom spominjala Dunja, pričajući o Velikoj Šarulji?

— Gospodin s tobom! Ima još neki, koji je iznad i te Žene, i u čije ime dolaze svi ti ljudi sada k Njoj. Ne znam ništa o njemu. Ne vidjeh ga ni onda, kada je zmija Proročica šarala krugove i kolobare u dvorištu moga gospodara. No kao da je on ipak bio na dnu svega, što je blistalo i sjalo na zmijinoj košulji. A moj gospodar — možda — baš Njega traži Gomila se makla. Ne diže se. Ulazi u crkvu — na koljenima. Uzalud gledam proturati se unutra. Vrzam se, cvileći, okolo praga. Jer su svi napokon ušli, i pod je u crkvi niži, vidim, što je i kako je u njoj. Klupa nigdje, zidovi goli. Oltar je na dnu, u polumraku, pa ne razabirem no drvenih rešetki pred ojime, a oko njega kolo žena, koje idu polako, prignute glave, ruku sklopljenih na prsima. Izgubio sam iz vida gospodara. Kad i on — napokon — izađe kroz manja vrata, hvatao se već mrak. Palile se vatre; užigali se fenjeri i luči. U crkvi je blistao sve rjeđi roj plamičaka.

*

Čitav logor, sve naokolo. Šatre su sad pune. Bravi ispečeni i raskomadani. Neko vrijeme svaka se hrpica ljudi drži na strani. Više se šapće no govori. Neki vele, da im je ovo već treće noćivanje kod Majke Božje; kazuju, koliko je naroda već došlo i otišlo, što je juče propovjednik govorio na velikoj misi, i kako je slijepac progledao.

— Čujete li? Progledao! — šanu Blekonjina majka gospodaru, Kod prodike! Svećenik! ... Al ste i vi svet čovik. I vi možete ... I ona hoće nešto od njega. Što je gospodar više miri i odvraća, žena biva nasrtljivija. Dok joj je sin omlitavio od sunca i od umora, pa kao da i ne zna, gdje je, ona je sva napeta. Oči joj sjaju; obrazi joj gore.

— Pustite ga na miru,

— Ne! Mi idemo. Uredit ću sve sama, s mežnerom, Oh, vidit ćete! Digla se i odvela sina u crkvu. Gospodar ostaje sjedeći pokraj torbi; mene pušta slobodna. A ja svuda naokolo, njuškajući. Svi vonji i mirisi, što prate ovakovu čeljad, našli se u toj maloj grmljem i stablima oivičenoj udubini na brežuljku. Sve što ti ljudi jedu i oblače, javlja se mome njuhu, s njih samih ili iz njihovih bisaga i košića. A leži, amo tamo na zemlji, i koješta, što je i meni odvratno: izmetine i još puno crijeva i želuci netom zaklanih brava.

Pokraj zdenca neka čudna šatra. Jak stup u sredini; na njegovu vrhu pričvršteno široko kolo, o kome visi red malenih konja. Stoje nepomično, ponajviše prelomljenih nogu; vonja ju po cvrljivoj koži i po slami. Do te šatre prizemna oduža kuća nalik na «šufinu«, gdje se, ponajviše stara čeljad i djeca, spremaju leći na slamu uza zidove. I u grmenju naokolo nešto se miče i komeša. Osjećam vonju ljudi, a i ovaca. Sad je žagor čeljadi veći. Jede se i pije. U žbunovima netko pjeva; pod šatrama se već i viče. Nekoliko žena nekamo odlaze.

— Ostanite! U zoru je najlipše. Svećenici su otišli — crkva naša!

— A jok! Napunile bismo se u njoj buva,

— Ne bojte se. Iznit će ih ovce. Na poljanici, malo podalje, skupili se mlađi ljudi. Jedan je od niih sjeo na kamen, pa suzi i širi mijeh mičući neprestano prsima. A u mijehu sve meči i skviči.

— Hajde, Kate! Da počmemo.

— Ne ću. To ćemo sutra. Bole me noge.

— A šta si hodala amo bosa? Pokaži nam ih sada.

— Dico, mir! Ljudi bi spavali. I zbilja, graja ne potraja dugo. Vatre se gase. Čeljad polijegaše. Doskora se čitav logor stiša.

*

Svitalo, kad me probudi ženin glas.

— Dođite. Sad će se počet. I ona će uslišat... Da ga samo vidite! Umoran, blid — ma već drukčiji! Do Nje je. I cilu noć u Nju gleda. Pali redom sviće. Miče ustima. Moli, sam moli... virujte mi! Gospodar je gledao, kako na njoj sve trepti. Oči joj se gase od umora i neprospavane noći, dok joj obrazi i sad gore, kao da je u vatri.

— Ne budite baš vi ne vir ni Toma! Smilovat će se, uslišat; ne zbog mene grišne, nego zbog vas dobroga i pravednoga. Dođite! Htjela kleknuti preda nj, ljubiti mu ruke, kad se on maknu i krenu s njome. Ja za njima. Al se gospodar obazre; pokaza mi prstom torbe i svoj ležaj. Pokunjih se. Legoh na ono, što je po njemu najjače vonjalo. Čeljad se međutim budila, ponajviše žene. Neki se rojili ispred vrata, dok su drugi samo gledali. Najprije se skupi sve što je bolesno, nagrđeno ranama, slijepo« hromo, kljasto. Vodili su ih iz šatra; vukli se sami iz obližnjeg grmlja. Klekli su, izmolili molitvu, ispjevali piesmu pa se polagano makli gledajući već odanle u Nju.

— Kraljice nebeska!

— Moli za nas.

— Zvizdo mora!

— Moli za nas. Ulazili su u crkvu, a još prije no počeše i izlaziti kroz manja vrata, sastavi se nova povorka. To su ponajviše mlađe žene, neke i snažne, lijepo obučene. Ima ih svakakvih, no im ista žalost sjedi svima na licu, viri im iz očiju. I sve kao da se nečega stide. Šute. Molba im je nijema, al vruća no ikoja druga.

— Jadne! — žali ih starica pokraj mene.

— Pa šta im fali, kumo? — pita ju neki čovjek.

— Nima veće nesriće na svitu, no kad ne možeš dat dite svome čoviku ili mliko svome ditetu. I čovjek gleda sa sažaljenjem u onu povorku. Sad se pak desi nešto, što me svega uznemiri. Iz obližnjih šumaraka tierali ovce. Bile su sve čiste; neke nakićene zelenilom. Uz njih janjci, narešeni vrpcom, sa zvončićem o vratu. Žene i mladi čobani sile ih na neki red, guraju ih polako prema vratima.

— Na, moje! — vodi ih djevojčica mameći ih rukovetima trave, A ona starica pokraj mene:

— Majko milostivna, pogledaj i na moje! Ojanjile se! Omlikale se! Navumile se! Meni je nešto nalik na ono, što me hvatalo, kad je ovan Galobela vodio stada k moru, niz planinu. Ne mogu više tu ležati. Trčim, ulazim među ovce. Kako one danas prijatno vonjaju! Nose na sebi miris šume i rose jutarnje. A ne plaše se i ne bleje; kao da znadu, kud će to sada. Već smo unutra. Dižem glavu. Tražim nosom. Jest. On je tu. — Guram se silom naprijed. Rešetka je preda mnom. Za njom, na nečem visoku, žena s pozlaćenim plaštem na plećima, sa zvjezdanom krunom na glavi, s mjesecom ispod nogu i s djetetom u krilu. Ne miče se; kao da je sva kamen ili drvo. Svijeće oko nje gore. Dolje, na podu, Blekonja; u kutu, pokraj nekog čovjeka, mladićeva majka, koja ne diže oči od sina. Gospodar je pred rešetkom.Gleda, sad u momka, sad u stado, što još uvijek prilazi. Sve mu se na licu napelo. Kao da nešto krupno očekuje, a ne bih znao, da l' u ovaj čas od nečega strahuje ili se nečemu nada. Ja se vučem ponizno k njemu, kao krivac; smještavam se do njegovih nogu. Ovcama je tijesno. Počimlju se uznemirivati. One u prvom redu tiskaju se prema rešetkama; dižu glavu; gledaju u svijeće pa čekaju sve većim nestrpljenjem kao pred kakvim vratima. Neke od njih zablejaše. Gospodar se trgnu; mladićeva se majka maknu korak naprijed prema sinu. Nešto očekuje. Rekao bih: sva joj sreća visi o ovom trenutku. A momak kao da ništa ne čuje. Sav je izmučen, ali mu je blijedo i ispaćeno lice mimo, malko pospano. Ženi je odahnulo. Kao da bi ona sad htjela, da mladić sve dobro vidi i još bolje čuje, pa se trgne kao iz dugog ružnog sna i bude opet onaj prijašnji, mladi gospodar, mali kralj svoga stada.

— Ivane! A momak se zbilja budi. Njegove oči ne traže više Onu gore. Uprle se u ovce, što gledaju u nj i u svijeće. Lice mu se sad grči, sad smiruje. Prsa mu se nadimlju. Ustaje polako. Kao da gleda; sad kroz svijetlo, što prosjaiva, sad kroz tamu, što na nj navaljuje.

— Sine! Gle, one su... mirne, poslušne. Al se ne desi, što je majka, baš sada očekivala. On se baci na rešetke, stade ih drmati svom silom; sve mu se na licu zgrči od ljutnje i od straha.

— Blê! Blê! Blê! — jeknu u crkvici, raskinut, bijesan, a i smiješan, glas. Stado se uznemiri. Stade ga bleka, dok ga čobani tjerali naglo kroz vratašca.

— Blê! Blê! Lupao je nogama i pestima o tanke drvene rešetke, koje se već rušile. Majka i onaj čovjek do nje skočiše; izniješe ga s mukom odanle. Kad se sa gospodarom proturah na poljanicu iza crkve, gomila je ljudi stajala okolo njih i gledala u momka, koji je ležao na travi. Sve je sada grtalo onamo: sa zdenca, okolo kojeg se pilo i jelo; iz prizemne duge kuće, gdje se sada pjevalo i plesalo; iz one šatre, u kojoj je nešto lupalo i zvečilo, dok su djeca, momci i djevojke jašili, kličući na konjicima, Sto se hitro okretahu sve naokolo. — Blekonja?

— Eh, ona njegova luda mati! Šta to uradi s njim?

— Ni ona! Neki pustinjak, ki doni nesriću i starom Luki. Tili su, na silu, čudo, a jadan umire. Eto im na!

— Mrtav!

— Bog mu dušu prosti. Pa bolje tako. Majka mu se Božja ipak smilovala. Gospodar se provuče u sredinu. Htjede kleknuti do momka, kad Blekonjina majka ustade, pruži ruku, psiknu:

— Ne diraj ga! Lažni sveče! Gospodar se sav ukoči. Htio nešto reći; al je u očima one žene bilo toliko mržnje, da mu riječ zapne u grlu, A čeljad ga gledala šutke, neprijateljski. Osjetih i ja, da ju samo ono mrtvo tijelo, spruženo ondje na travi, jedva uzdržava, da ne plane i digne se protiv njega Ljudi se sami maknuše; napraviše mu, smrknuti, put. Krenusmo prema stablima. Za nama mrmljanje i vika. Baš smo ulazili u šumu, kad nekoliko kamena padoše okolo nas.

*

Noćili smo na drugom kraju šume, iznad neke ceste. Gospodar je ležao u travi s leđima naslonjenim o deblo; ja odmah uza nj. Noć mrka, a vjetar duva. Nad nama šumor granja; u šumi žamori kao da neko gazi po suhom lišću ili se po njem valja. Često se budim; napinjem i sluh i njuh; gledam, kako se na stablima i u grmovima grane njišu. A On uvijek onako sjedi, tih, nepomičan ... ne znam, da li bdi ili spava. — Sanjam. Idem s njim po šumi. Slijedimo neki trag. Njemu se žuri. Neko nas goni vikom i kamenjem, hoće da svrnemo drugamo. Mi odmičemo; ali se grmenje pretvara pred nama u šikare, granje u pletere, lišće u drače. Hitamo kroz trnjake, izranjeni. Ono je dračavo šibljičje zakrčilo put i progoniteljima. Zaostali su, ne čujemo ih više, a kroz trniak utrenik s rasvijetljenom zelenom čistinom na donjem kraju. Naprijed! Hitro! — No je gospodar stao. Tijelo mrtva čovieka presjeklo mu usku putanju. I on ne može preko njega. Ide natraške. Nešto nas tjera, pa nas gotovo nosi onako, natrag, kroz još gušće trnje, u tamu noćne šume, dok i ne udaramo leđima o deblo na rubu luga iznad ceste... Prenuh se oda sna. Bio bih skočio i zalajao, da ne osjetih na glavi gospodarevu ruku. Al raširih valjano obje oči. Ne znam, da li to neko sjedi u mraku prema mome gospodaru, ili se kakav grm maknuo bliže, šćućurio pred nama Radije bih rekao, da je čovjek, jer iz njega ide glas, više nalik na govor ljudi no na šumorenje grana u noći.

I dok me Gospodar i nadalje miri i drži na uzdi gladeći mi polagano dlanom glavu, ja se napinjem, kako bih što bolje razumio onaj šum ili govor.

— Ha! Eto, vidiš. Ipak si uradio, što i ja. Prohodao si; al i pao, već pri trećem koraku. Jer je hodanje, zbilja, teže no stajanje. Ima sitnih, svakdanjih stvari, što ih je mučnije nositi od kuta u kut, iz dvorišta u dvorište, po prtiti Himeru sa dna doca na vrh planine, ili nositi boga svoga preko gaza razbješnjele vode* Svrnu — veliš — korito Zelene rijeke u zemlju golu i studenu, a ne moga posaditi ni stručka ružmarina u dvorištu ili u srcu neke bakice u planini. Prevali — rekao si — Maglene gore, a i ne pokušava potjerati mrak i dim iz duša i iz noćišta nekih jadnika, gnanih u isto prljavo sklonište od vjetra, kiše i nevolje. Da li to ljudski glas psiknu, ili noćni vjetar fijuknu kroz grane onoga grma i stabla nad nama? Sve mi se više pričinja da raspoznajem taj glas. Jest! Slušao sam ga jedne noći, dok sam ležao u sobi gospodarevoj, a proljetna kiša padala na žbunove ispod njegovih prozora. Tajanstveni vječni skitalac, »gost-avet«, sjedi sada pred nama u mraku, govori mome gospodaru.

— Kazao si, da su stvari onakve, kakve one iz nas izlaze. A vidje li ih sada? Premijesi li ti njih, ili — radije — ne osjećaš, da su one kao gvožđe, pa režu, pile i bruse najtvrđu jezgru tvoju? Reci mi sada: riču li lavovi u tebi samome, ili okolo tebe? ... A ti još ne obađe zapravo ni aršin zemlje oko svoje jazbine. Gospodar je šutio. Gledao u ono čudno sivo čeljade, kao što se gleda u sudiju. Ja sam osjećao, da će »gost-avet« uzmaknuti, netom se On digne; zašutjeti, netom On otvori usta. No se gospodar ne maknu, ne progovori. Navlaš pušta, da onaj drugi sve reče. Odgovara mu nekim nutarnjim glasom, što ga ja slutim, no i ne čujem.

— Reče, da je Bog u tebi, i da kroza te radi... a koga sada tražiš? Gospodar se lecnu. Nešto je sijalo pred njegovim očima; nešto krupno visjelo mu o ustima. Ali se svijetlo utrnu; riječ ne padne.

— Što bi rad primiti, i što bi rad dati, kad već upozna svoju taštinu i siromaštvo drugih? Noć je bivala tamnija, a i mirnija. Onaj sam govor razumijevao samo na prekide. Činilo mi se, da gospodar trpi. Ne miče se. I njegova je ruka oblita sada hladnim znojem. Zašto ne ustaje i ne navaljuje na napasnika?

— Ne ide se tako k ljudima i stvarima! Nit se otkrivaju nit se otvaraju, dok ih ne slomiš ili ne skršiš. Kao da je čitavo biće gospodarevo kriknulo na to i odgovorilo: »Ne«. Al se On ipak ne maknu i ne progovori. A čitava noćna šuma šapnu glasom Skitalice:

— Vrati se u mirnu jazbinu! K svojim knjigama! K svojim snima! Sve je tiše šumjelo, dok je vjetar jenjao. Svitalo je. Šuma se rasvjetljavala. Ona je Sjena pred nama plinula; gubila se u zelenilu trave i grmova. Gospodar je još uvijek onako sjedio, s leđima o stablu, s bradom na prsima i polusklopljenih očiju.

Da me njegov dlan nije i sad gladio, bio bih mislio, da spava.

I on se ne prenu, dok sunce ne izađe. Svi vrhovi zasjaše. Cesta se pred nama bijelila vodeći kroz neki lug pa preko ravnice, zelene od trave, blistave od rose. Voda se vijugala daleko niz polje. A negdje na dnu, na brežuljku, što nam zatvarao vidik, dizao se gradić, ovit svjetlucavom maglicom. Gospodar je sve dublje disao gledajući u onaj sjaj. Najednom se dignu: pokaza mi cestu:

— Šarko ... naprijed!

Crikvenica, 1. X. 1928.