Šarko/XIX.

Šarko XIX. U »šufini«
autor: Vladimir Nazor

XIX. U »šufini«

Padne snijeg, i moj gospodar ostavi — posljednji — planinu. Potjerasmo stado u spilje u Dočiću. A ona žena sve očistila i uredila: spremila nam za zimovanje. Udesila je tako, da gospodaru i ne treba ikada sići u kućicu pokraj ceste. Ali — ne znam, za što — on me jednog jutra povede nizbrdo. Nađosmo kuću zatvorenu. Dosadi mu dugo čekanje pa nekako sam otvori. Kad uđosmo, njegove oči imadu šta gledati, moj nos šta njušiti. Svuda naokolo obješeno o čavlima, naslonjeno na zidove, poredano na ognjištu istrošeni štapovi, izlizane štake, polurazdrapane torbe, izderana odijela, opanke i čizmetine. Sve sivo. A sve oštro vonja po ljudskom znoju, pokvarenoj masti i truloj koži. Odvratna, gnusna bijeda izbija iz svega toga; sjeća me na ono smetište, s kojeg me gospodar nekad tjerao. Pričinja mi se, da će — sav razdrapan, prokisao, blatan i sa štakom u ruci — banuti najedared iz svakog mračnog ugla po jedan petljar Dujo, da me svi udare nogom o prsa, pa me bijes hvata, režim prianjajući uz noge gospodareve. Najedared skočih; nasrnuh. Već je tu. Stoji na pragu. Al to nije Dujo. Ona je žena na vratima. A gospodar na nju. — Čemu se to dosmislila?

Dućan? Spremište... šta li? Okužila kuću! Osramotila ognjište starog Luke! Žena šuti. A kad otvara usta, čitav pljusak riječi. Šta se on u to prti? I čemu dođe? Zar ne nađe u dočiću sve, što mu treba? — Da, spremište. Ide zima, pa će ljudi sa štapom u svijet, da što zasluže. Kuća je na cesti; svima lako do nje; pa im ona ovdje čuva, što njima treba. Ovdje se preoblače, da ne idu onakovi po svojim selima. — Stari Luka? I da je živ, ne bi zapovijedao. Poručio joj Dujo, da kuća mora nositi, barem nešto. Pa, eto, i nosi.

— Sramota! Kakva sramota? Sramota je ležati čitavu jesen i zimu, u dočiću, kod ovaca i puštati, da te tuđe stado hrani. Gospodar plane. I ako je bio bradat, opaljen od sunca, čupavih vlasi i onako obučen, prepoznah u svakoj njegovoj kretnji gospodina, koji je nedavno sjedio u onoj velikoj kući pokraj mosta u varošici i zapovijedao mnogim slugama.

— Šuti! Sve ćeš to izbaciti nasred dvorišta! I zapaliti! Žena se razgoropadi. Ne će. A i ne smije. Ona je torba pokraj ognjišta starog Ilije, čobanina, s kojim je gospodar pasao ljetos ovce u planini. A ona druga...

— Ništa za to! Tako hoću! Al ne će Dujo. Ide ona već danas k njemu. Kazat će mu, kako su ovce omršavile, propale, Galobele nestalo.

— Idi! A kad se sutra vratim: kuća bez toga gada, pepeo nasred dvorišta! I mi odosmo. Kad se sjutradan vratismo, dočekaše nas žena i dječak Marko. Doniješe gospodaru poruku od Duje, da se sasvim makne iz kuće i odvede s Markom odmah ovce lugaru u O.

Dva dana kasnije krenusmo prema O. Žurilo nam se, jer put dalek i težak; dug bedem oblaka ustremio se na čitavoj gorskoj kosi; leden vjetar duše sve jače nizbrdo. Gospodar šuti. Dječak u nj gleda; htio bi nešto reći. Na koncu ne odolje.

— Gospodine, vi ste sami krivi, što vas moj otac tira iz kuće, uzima vam ovce.

— Kako to? Nisam mogao gledati onu sramotu u Lukinoj kući. Ovce zdrave; Galobelu sam čuvao. Sir i mlijeko odnese ona žena.

— Eh! Ni zbog toga. Gospodar maknu glavom i ramenima, kao da za sve to ne mari. No Marko nije mogao više šutjeti.

— Zašto ste poručili iz ovčare prijatelju likaru, da ne šalje ništa ni vama ni mom ocu? Eto, vidite: sve je od toga. Rekla onda baka tati: Mani ga se. Ni on, ka oni pustinjak.

— I nisam, Marko! — usklikne veselo i pola od šale gospodar. Dječak ga pogleda očima nalik na one u njegove bake. Išli smo preko klanca, niz koji je vjetar snažno duhao noseći nam s visoka huku i šum, kao da onamo gore, iza vrhunca, bjesni neko nevidljivo olujno more. Ovce su htjele na stranu, u zavjetrinu, pa se On i dječak dosta namučiše, dok ih prebaciše na suprotnu strminu. Netom sada Marko opet reče:

— A da vidite, kako je nama dobro! Otac: gazda! Kuća s vrtom i štalom! Dućančić! Krava! Misto veliko! Soldati! Crkva!... Eh, kad bi vi sve to vidili!

Gospodar nije odgovarao; jedva ga i slušao. A lice je dječakovo postajalo sve više nalik na bakino. Čak i njen smjehuljak niknu na njegovim ustima.

— Virujte mi, ni sve to bilo ni zbog ovaca ni zbog riči one žene. Svemu je kriv likar, vaš prijatelj.

Poručija je, da on samo vas sluša. Ma znate, sve bi se dalo uredit. Reka mi je otac, a i baka... Na zavijutku iznenadi nas takav vjetar, da se stado rasprši niz obronak. Ali nas ono i nauči, što nam je uraditi. Legosmo, tko u zaklon iza hridine, tko u jamu ispod puteljka. Čekali smo, da bura ishače svoj dah, pa da se dignemo i pohitamo odanle, prije no opet dune. Daleko se more sada jedva viđalo pred donjim vratima klanca. Vjetar je u nj udarao i dizao s njegove površine oblake vodene prašine, što je lepršala kao zastor, za kojim je sunce zapadalo nalik na golemu crvenu kuglu. U gudure i dubodoline padao je prvi mrak. Nastavismo put tjerajući sve hitrije, zebući od zime. Prve kapi smrznute kiše bole mi nos i oči poput trnja.

— Ne bojte se — reče Marko. — O. nisu daleko; znam, kud se ide. Stigosmo na neku cestu. Udarismo baš protiv vjetra, uvijek uzbrdo, ususret kiši i snijegu, koji su odozgo navaljivali. Bilo je sve teže s ovcama. Stisle se skupa. Stoje i bleje. Htjele bi, kud koja: iz te mrzle struje vjetra, koji im ne di naprijed; među stabla i klisure, što ih se — nad cestom — jedva vide u mraku.

— Goni! Dječak ih gura i bije; potiče me da lajem i tjeram. One se opiru. Najedared kao da ih jači urlik bure prestrašio; jure uz cestu, a mi za njima, u kiši i tami. Kad iznova stadoše, htjelo se truda i muke, da se jedne ne rasprše, a druge pak ne legnu, ma gdje bilo.

— Udri! Tiraj! — vikao Marko trčeći za njima, dok iznenada stade i zakorača uz gospodara.

— Aha! — reče. — Sad je sve dobro. Eto nas! Visoko pred nama ugledasmo svijetlo.

Ovce su sada išle same onamo, polaganije, jer je cesta bila, baš ondje, i prestrma, vjetar najžešći. Dječak se sada veselio i kliktao. Najedamput viknu:

— Gospodine! Hoćete li, dakle, sutra sa mnom... k našima? Nadaju vam se. Gospodar mu ne odgovori.

— A? — nastavi Marko. — Znate: zbog toga otac i daje, već sada, ovce lugaru. Pa i kud biste? Gospodar stane; viknu mu u vjetru:

— Ne ću! Doskora lugar primi stado i Marka. Omjeri pogledom gospodara:

— Ti možeš prenoćit u »šufini«. Gle! Tamo; preko puta.

*

Kada gospodar otvori vrata, i mi uđosmo, ne vidjeh, u prvi čas, gotovo ništa. Kihnuh i stadoh hvatajući nosom vonje. Pred nama dim, što škaklje u nosu i kolje oči; daleko na dnu, vatra, a oko nje sjede i stoje neke tamne sjene: ljudi. Uz oba zida ovce, koze i nekoliko krava. Vonja po čađi, po izmetinama stoke, po duhanu i pečenom mesu. Htio gospodar zatvoriti za sobom vrata, kad se diže vika:

— Ostavi! Nadimismo se ka' šunjke.

— Ho! Evo opet jednoga, ki pada iz roga u dimnjak.

— Otvori, nesrićo! Nasta vjetar. Onaj se zastor od dima poče vitlati pa kidati i vući prema vratima.

— Fino! »Ventilatori« opet rade. Pričekaj malo. Tako. Sada zatvori! Gospodar posluša pa krenu k vatri i pozdravi. Nitko ga nije poznavao. Oni su ga ljudi neko vrijeme šutke gledali. — Reče mi lugar, da mogu prenoćiti u »šufini«. Je l' to ovdje?

— Jest — odgovori onaj isti, koji spomenu neke »ventilatore«. Vidim odmah, da si stranac, pa ću da ti budem Ciceronom. Znam ja to; obašao sam po svijeta; bio sam čak i Calkelner. Ovo ti je Hotel Vila Velebita — Našeg Roda Dika, vulgo »šufina«. Vlasnik: država. Administrator: lugar Von Oltari. Prima ljude, vole, ovce i magarce. Uvijek otvoren. Danovanje i noćivanje: badava. Vodi te u nj šoferica Bura, dočekuje portir gospodin Smrad. I ne bi bio još svršio, da ga jedan od njegovih drugova — sve mlađi ljudi, koji su mi više vonjali po građanima no po seljacima — ne prekinu:

— Reci mu, radije, gdje su se djele sobarice! Al se neki starac umiješa;

— Pustite čovika na miru. Dajte mu mista blizu ognja. Sav je ozeba i prokisnua. A šta se svemu rugate? Da nema »šufine«, propadosmo noćas i ja, i vi, i ova stoka ovdje.

— Pravo imate! — javi se žena, koja je sjedila u kutu kraj ovaca i držala usnulo dijete u krilu. Slušajte samo! Vjetar je zviždao i urlikao na uglovima kuće, što se na mahove tresla, kao da se ljulja u svojim temeljima. Hakao je u rupi iznad očađenih greda ispod krova i vraćao dolje dim.

— Hopsa! — kihnu »Calkelner«, Jest, ovdje je noćas i prekasno. Da je Badnji dan, i da je u tebe, stari, duga brada, i da je ta žena još djevica, mislio bih, da sam u Betlehemskoj štalici.

— Ne huli!

— Kakvo hulenje, čovječe? Zar ne znaš, da su O. sveto mjesto? U njemu su jednom — baš ovdje, gdje mi sad ležimo — stajali oltari. Narod je svako toliko grtao odasvud amo, i popovi su misili pod vedrim nebom, u krugu ljudi, ovaca, koza i magaraca, što se molili — svako na svoj način. A, ja!

— Šuti! Ne griješi duše. Al je Calkelner nastavljao, osokoljen smijehom svojih drugova:

— Jest! I koze. I ovce. I magarci. Oblatiše tako sveto tlo, da mali Isus pobjegnu odavle s majkom na brežuljak blizu K. Odanle šalje kišu i buru, da ispere i razvjetri i ovo dubrište. Al sve uzalud. Ondje sada — crkva! Ovdje — štala! A i štala je dobro za čobane, za petljare...

— I za švercere! — ču se hrapav, dubok glas. Calkelner se i njegovi drugovi trgoše. Latiše se svojih torba i bisaga, gotovi skočiti na noge. U mračnom kutu dva su čovjeka spavala, a jedan se dizao, da sjedne skrštenih pod sobom nogu. Vatra mu rasvjetljavala lice, zaraslo crvenim oštrim, dlakama, splosnata nosa i širokih usta s vučjim zubima. Do njega je ležala pila i sjekira.

— Da. I za švercere! Znam ja vas.

— Pa tko u te dira?

— Šta ne puštaš ljude spavat? I ako je noćas ovako, moga bi lugar amo. A to bi za te bilo gore no dim u oči. Umukni i ugasi!

— Jest! Tako! — rekoše svi pa i Calkelner. I starac je baš htio gasiti, kad se vrata otvoriše, dvije se sjene na njima pokazaše. Uđe žena pomagajući u hodu još golobrađa momka. Ona suha, ispaćena; on još mršaviji, klimavih koljena, nosa svinuta, obješene donje usne, izbuljenih očiju, a na licu mu nešto, što sjeća na ovcu. Žena ga vodila k vatri, dok je on drhturao od zime i silio se da nešto raspozna u onom dimu i polumraku.

— Stari! Svijetla! Topline! Da im razveselimo oči i ugrijemo kosti. A vi: samo naprijed! — uzvika se Calkelner, sretan, što će biti još brbljanja i šale. Al se onaj mladić nije dao naprijed. Ukočio noge, podupro se o pratilicu, raskolačio oči gledajući u kut, gdje je žena s djetetom mirno ležala. Maknite odanle ovce! — reče pratilica vukući gotovo silom momka k vatri. — Blekonja! Blekonja!... Ble! ble! ble! — uzvika Calkelner.

Ovcama se nije dalo ustati; uznemirene guranjem i Calkelnerovim blejanjem, stade ih bleka, Momak je gledao u njih kao u kakvu zvjerad. Oči mu još više iskočiše; donja mu usna zadrhta; njegovo lice kao da se sasvim prometnu u ovčju gubicu, a iz grla mu izbiše glasovi dugi, mukli, životinjski:

— Ble! ble! ble!

— Ha! Ha! — zagrohota gotovo sva čeljad. Calkelner se kidao od smijeha, a njegovi drugovi s njime. Žena s djetetom silila se da se uzdrža bojeći se trgnuti od sna sinčića. Starac je okretao glavu, kao da se sam srami tog svoga okrutnog veselja. A drvosječa se primio rukama za trbuh, stisnuo oči, digao glavu, zinuo široko i zahohotao iz svega grla:

— Ho! Ho! O čuda božjega! Ma baš... Blekonja! Uznemirih se i ja. Htio sam ustati, zalajati na mladića, kad me gospodareva ruka stisnu, prikova uza nj. Osjetih, da mu nešto nije pravo, pa se još većma pritajih. A žena s momkom ne počeka, da se ona bura smijeha slegne. Upale joj oči planuše, gorka joj se usta zgrčiše od ljutnje, svaka se žilica na njoj napne; dođe nalik na srdu.

— Gadovi! Razbojnici! Ovako vi s mojim bolesnim sinom? Sa siromahom? A tko ste? Šta ste vi?...

— Ovce i jaganjci... Be! — upade joj u riječ Calkelner gušeći se još uvijek od smijeha.

— Šverceri i zvjerokradice! Jadniku se dogodila nesrića. Ovakov je sada. Ma kad ozdravi, sićat će se; imat ćete s njim posla.

— Planina će se tresti. Al pusti to. Reci, odkud ideš. Opet iz grada, od kakvog ljekara; ili iz sela, od kakve vračare. I nemoj se ljutiti. Sve je to iz šale. Umorni ste, i ako bih rekao, da dolazite odozgo, pa vam vjetar puhao putem u krmu. A bit će, da ste i gladni. Stari, muzi i vadi sir iz torbe! Da ih pogostimo. Calkelner se užurbao kopajući po bisagi, al takvim licem, da se viđalo, kako sprema novu šalu. A ona majka namjesti pokraj vatre sina. Umirivala se. Njeno se psovanje prometnu doskora u jaukanje i u pričanje sinovljeve nesreće. Oh, bio on momčić od oka i čobanin već na glasu, kad se ono desilo. Pred dvije godine zakasnio vratiti se sa planine dolje u selo. Snijeg pao; bura dunula. Ni on s ovcama nizbrdo, ni tko k njemu uzbrdo. Vjetar i poledica do Božića, pa i nakon sveta Tri Kralja. Veli njoj muž: »Propast će nam i ovce i dite,« pa sam pođe noseći hranu. Ode i ne vrati se; nastrada na po puta. I ne moglo se ništa uraditi sve do prve jugovine. Onda se čitavo selo dignu. Kad ono tamo, stan u docu zakopan u snijegu, okovan ledom. Jedva, nekako, do njega i u nj, a pod onim krovom, gotovo sve ovce crknule. Mladi čobanin sjedi stisnut uz one, što su još žive, ima sada druge oči, druga usta, drugo lice. I ne gleda na ljude, koji mu prilaze. Bulji u ovce; sluša njihovu bleku, odgovara im blejanjem, a sve se i ljuti i strahuje. — Od onda je ovakav. Ne može nikako doći k sebi. A ona je, jadna, sve učinila i sve dala, samo da mu pomogne. Njegovo zdravlje međutim propada. Da jad bude još veći, majka više nema ni čime da ga hrani. Njezin je govor bio sada nalik na plač.

— Eh! — reče starac. — Tako je to. Ne mogu ni ja bit uvik kod ovaca. Kad sam liti s njima predugo sam u planini, dođe katkad i meni, da hodam četveronoške, da pasem travu i zablejim. Hoće se promine. Ne može čovik bez čovika.

— Pa šta ti onda radiš? Onako, promine radi? upita ga netko.

— Uzmem šćap, pa u svit: u pitanje! To činiš, jer si gladan tuđeg novca. — Virujte mi, ni tako. Obučem moje prnje, pa hajd! Vidim sela i gradove. Druge ljude i druge životinje. Obilazim sajmove i proštenja. Sidim sad na pragu koje crkve, sad opet koje palače ili pojate. I moje oči pune svega. Ako tko šta da... dobro, Ako ne dâ, ništa za to... jednako se živi. A svaki dan drukčije: sad lipše, sad ružnije. Duše mi, kad se vratim amo, onda mi je ovo naše kamenje još draže, a svoje bi ovce redom poljubija. Slatko mi biva i moje siromaštvo, A jesi li ti, ženo, slala ikad sina u pitanje?

— Nisam. Bi ja bi se on toga srami ja.

— Viruj ti meni, starcu. Da je to učinija, ne bi mu ovce bile pamet uzele. Bija bi odolija. Kad sam u planini, kod ovaca, ja jedva čujem njihovo blejanje. Uši su mi još pune glasa rika i mora. Čujem zvona gradska, i šum tramvaja, i viku ljudi. Sićam se i lipih i ružnih riči, šta sam ih posvuda čuja.

— Al ima i drugog načina, da se ide po svijetu — reče gospodar.

— Al ni za nas. Šta mi znamo? Šta mi umijemo? Nema, viruj te! Jadni smo svi mi ovdi.

— Ima! Ima! — ču se glas. Drvosječa se bijaše digao na koljena. Sad ga je vatra bolje obasjavala. Cijelo mu lice izgledalo crveno, a otvorena mu usta bila nalik na tamnu rupu, u kojoj se nešto bijeli.

— Ima načina! Gle, te švercere! Lađom do talijanskih školja, pa nogama ili magarcima dovle pa u varoši i u gradove, do potrebe i do vraga u vražju kuću. Pitajte Calkelnera, kako se sve može po svitu. Ha! Ha!

— Šuti, divljače!

— Ne diraj u nas! Drvosječa se dignu.

— Šutija sam, dok sam se nada, da će onaj lini lugar noćas ipak amo. Davno ste mi na zubu. Tko nas ono okrade ovog lita u šumi? A, vi lupeži?

— Šta ti se to sanjalo?

— Počekajte!... Martine! Ivane! Ustanite! Pogledajte one onamo. Njegovi drugovi ustaše. Skočiše oda sna, kao što to radimo i mi psi, kad nas iznenada probudi kakva prijetnja. Latiše se sjekira, gotovi na obranu i na navalu.

Probudiše se i oni, koji su u mračnim uglovima spavali. Nas ta vika i komešanje, kad se vrata otvoriše i čovjek se, s fenjerom u ruci i s puškom o ramenu, pokaza na vratima.

— Stoj! Da se nitko ne makne! Ali Calkelner rasturi i pogazi nogom vatru. Ljudi su vikali, životinje se komešale. Lugarov fenjer nije mogao rasvijetliti svu onu dugu, čađavu prostoriju. On se protura naprijed i naredi:

— Žerave na kup! Užgi. Htjelo se neko vrijeme, dok je vatra opet planula. Sad je bilo opet mirno, pače mirnije no ikada. Čuo se samo vjetar, koji je vani urlao.

— No! Pa šta je to bilo? — upita lugar. Nitko ne odgovori. Svi su ležali ili mirili stoku; namještali se, gdje koji.

— Govorite!

— Pa ništa, gospodine. Ljudi se malo posvadili. Sad je sve prošlo. Lugar je obilazio fenjerom okolo. Ogledao svakoga i sve. Kao da je sve one ljude i poznavao. Spominjao im imena. Kazivao otkud dolaze, i kamo idu.

— A ti stara luda vučeš još uvik okolo, po ovom vrimenu, toga svoga siromaha. Jedne ćete noći i zaglaviti — reče majci Blekonjinoj. Kada dođe do moga gospodara, reče mu da ustane i ogleda ga, kao nikoga drugoga. Najedamput, kao da se sjeti:

— A, da. Ti si onaj Dujin! I stade ga koješta pitati. Al mu je gospodar jedva odgovarao. Lugar se poče ljutiti, dok se opet nečemu ne sjeti, pa reče blaže, al još uvijek grubo:

— Ne mari! Mi ćemo sutra još razgovarati. Jesi l' čuo?

— Mora. Da je i gluh — ču se glas i smijeh drvosječe.

— Komu se ti to smiš, crveni Mate? — upita ga lugar.

— Pa, tebi!

— Meni?

— Kako i ne bih? Napastuješ toga mirnog čovika, a četiri ti »tičice« odletile kroz vrata baš ispred nosa.

— Kakve? Kada?

— Fine! Sada! Lugar ne izvuče više ni riječi od drvosječe. Uzalud je pitao i druge. Nitko nije ništa ni o kome znao, ništa vidio. A kad on ljutit prođe, čak je i drvosječa hvalio Calkelnera, što je znao sa svima svojima onako spretno šmignuti. Doskora se vatra sauna ugasi, i sve se stiša. Ja sam ležao u tami kod gospodara i dugo slušao, kako ljudi hrču, Blekonjina majka uzdiše, po koja ovca bleji, krave se mokre ili mukanjem plašljivo odgovaraju tulenju vjetra u noći.

*

Sutradan u zoru, ne bijaše više nikoga u »šufini« do Blekonje i njegove majke. Gospodar joj priđe.

— Joj meni! Sta ću s njim? ... Oslabija.

— Izvucimo ga prije svega iz ovog smrada! Poniješe ga nadvor. Vjetar pao. Planina se razvedrila. S one strane mora daleko se kopno već zlati jutarnjim zrakama. Momku odmah nešto bolje. Zgrbio se, ugnuo glavu, gleda naokolo kao da se nečega boji.

— Da mi ga je dovest živa doma! A daleko je to.

— Kuma, vi moju torbu, a ja njega! I gospodar sad vodi, sad gotovo nosi momka. Minuli smo još uspavanu lugarevu kuću, zašli naniže, sjeli pod stablom kraj neke mutne bare pokraj ceste. Zima je, al se sunce već diglo; mraz se topi. Kad se opet maknuše, žena reče:

— Sad će tek bit zlo i naopako. Valja mi ostavit cestu pa ovim puteljkom. Gospodar prti momka, vuče se za ženom.

. . . . Stigosmo tek predveče.

Seoce od nekoliko raštrkanih kućica visoko na planini! Svuda naokolo gudure i kamenje! Blekonjin stan rasklimana pojata! A u njoj jedva nešto kruha!

— Već sutradan gospodar nađe dva čovjeka; po- šalje ih u varošicu, k onom svome prijatelju. — Vratiše se noseći koješta. I gospodar osta kod tih jadnika. Čuva ih od zime i od glada. Krpari sam pojatu. Uspjelo mu, da ga onaj momak traži i zove »ujakom«. Govori mu, priča, vodi ga sa sobom, a Blekonja nešto jači pa i pametniji.

— Bit će. Smilovat će se dobri Bog. O Majko Božja od K.! — veli majka te zalazi po buri i ledu, čak i u daleka sela, i priča ženama, kako je naišla na »svetog čovika«, koji će pomoći, da se čudo desi.

. . . . Meni je pak sve gore. Čitavu sam zimu zebao i ginuo od nerada i od čame. Najteže mi je, što me Blekonja još uvijek ne trpi; kao da je utuvio sebi u glavu, da sam vuk, koji vreba na stado i čobane. Za to me gospodar često tjera, čak i veže. Ne smijem se ni izlajati. I sad je — eto — već drugi put, što je bok ove grdne planine modar od procvale kadulje, pa bit će, da je i drugo proljeće, što boravim u toj kamenoj pustinji. Poslije duge zime, pune vjetara, snijega i mraza, ležim — vezan pred pojatom — na proljetnom suncu i gledam, kako orao leti. Stiskam oči i sjećam se koješta, najživlje pak ne- sretne »šufine«, gdje se započelo ono, zbog čega je moj gospodar počeo tjerati od sebe i vezati lancem svoga vjernog psa. O pasji živote!

Sljedeća stranica→