Šarko/XVI.

Šarko XVI. Kućica pokraj puta
autor: Vladimir Nazor

XVI. Kućica pokraj puta

Čudan li je bio prvi gospodarev sastanak s bakom ono dvoje djece! Stigli smo tek sutradan predveče u kućicu pokraj ceste i našli u njoj ženu sijedu, suhu, zgrbljenu, no još žilavu i hitru kao ptica. Mijesila je brašno u kopanji okrećući leđa vratima. Kada uđosmo, jedva se malko obazre; ne vidje zapravo no Anicu.

— Vi ste to, dico! Pa kako je bilo? Koliko ste?

— Dvadeset i dva! — odgovori Marko.

— Uh! U dvoje! Toliko dana!... Sram vas bilo. Bolje da ste ostali kod kuće i pasli ovce. Hitro! Spremite te dronjke, pri neg se did vrati. Baš će večeras iz Dočića. Zapita li vas šta, već znate, kako vam je odgovorit... Dvadeset i dva dinara! Ma baš sramota! Od ljutnje je življe mijesila i mrmljala:

— E, da. Lukina unučad! Priđoh k njoj. Stadoh joj njušiti noge. Digoh njušku prema kopanji.

— A šta je pak to? Čiji je?

— Ovoga... — započe Anica. Starica se bijaše okrenula i zagledala u moga gospodara. On je stajao na pragu, s leđima prema svjetlosti, pa nije bilo vidjeti do tamna lika, torbe o ramenu i štapa u ruci.

— Tko si? Šta ćeš? — reče tvrdo starica nastavljajući svoj rad.

Al kad on uđe, i svjetlost mu obasja lice, žena ga prođe pogledom od glave do nogu, pa digne ruke, strese tijesto, otre dlanove o pregaču.

— Prostite, gospodine. Nisam vas u ovom mraku dobro vidila. Mislila sam, da ste ...

— Pa i jesam prosjak.

— O, ne. Ni vi petljar, ni to blago prosjačko pseto. Vidim ja to odmah. Vrzla se okolo njega, nudila mu da sjedne, pitala ga koješta.

— Kloštar u C.! Znam ga, i ako je već i petnaest godina, što ga nisam vidila. Sićam se časnih sestara. Madžarice, al dobre žene. Udilile sirotinji. Bilo u njemu svega i svačesa. A sve za siromahe: za dicu, pa i za nas prosjake. Pravo sveto gnizdo. Eto, sklonili ste tu našu siročad, dopratili je čak amo. Gospodar je gledao naokolo: u oveću kuhinju s klupicama na ognjištu i u dvije sobe s krevetima, s ormarima punim zdjelica i sa škrinjama, od kojih je jedna bila otvorena i natrpana koječim. A baka je nastavljala:

— Pa još vele, da nema više dobrih ljudi na tom svitu. O, ima ih, gospodine. Pred deset godina, odmah posli rata, čule u gradu neke gospoje iz Ingiltere o našoj nevolji pa natrpale dva tomobila svakim darom božjim i prošle ovom cestom. Pomogle nas i robom i novcem. A bit će jedno trideset godina, šta je gori, kod lugara u O., umro neki sveti čovik. Banuo od nekuda amo pa razdilija sve svoje; živija kao pustinjak; zaslužija duši raj. Rodbina ga tražila, al smo mi znali i šutit i krit ga. Virna smo mi čeljad. Gospodar je još uvijek lutao pogledom naokolo, a kad se Marko i Anica vratiše preobučeni, on ih u čudu pogleda: Gospodine, moramo tako zbog moga Luke. Vidit ćete, kakav je on čovik. Niti može nit bi zna šta zaslužit. A ohol u svojoj siromaštini...

— Ne bih rekao, da je to kuća siromaha.

— Uh, gospodine, šta ste to sad kazali? Da nemam sina u svitu, i da nas se on katkada ne sića, propadosmo već davno. Jednom je na ovom mistu stajala mala pojata, a ipak se u njoj dobro živilo. Tri su šćapa išla onda iz nje svake jeseni u svit, u pitanje; donosila i novaca i hrane. A sada zlo i naopako. Sin daleko; mi dvoje ostarili; dica još malena, a i nema tko da ih nauči, kako se ide po svitu. Izmučili se — eto — sve tamo do vas, a donili mi dvadeset i dva dinara. O, muko moja!... I ona je išla sad u kuhinju, sad u sobe: da užge ovdje vatru, da spremi ondje postelju, da ulije ulje u svijeću, pa i da donese rukovet suvadi iz dvorišta, a uvijek govoreći.

— Gospodine dragi i milostivi, ta ne vidite, di mi, jadni, živimo? Ni po kršu plugom, ni po cesti grabljama. Ni sjetve, ni žetve. Ne možeš li šćapom u svit, živ si zakopan u ovoj kamenoj grobnici.

— Al ipak!

— E, vidim ja odmah, kakav ste vi čovik — navali ona. Nasitili ste se svita i bogatstva pa volite ovaj naš mir i ovo naše siromaštvo. Tako je bilo i s onim pustinjakom... Bog mu dušu primija! Ovdi se on smiri i posveti. A kako smo ga mi čuvali i krili! Na dlanu smo ga nosili. Nismo ga izdali ni posli njegove smrti... Al šta vam ja, luda, sve to brbljem. Bit će da ste i gladni i žedni. I ona mu donese koješta. Ja dobih kost; izađoh s njome napolje.

*

U kutu dvorišta, odmah uz kuću, Marko i Anica crpahu iz neke jame vodu i lijevahu je u korito. Sukali su rukave, razgaljivali prsa pa se umivali i prali. U crvenim zrakama sunca na zapadu oni mi se pokazaše zdravi i jedri. Kretnje im živahne. Glas im jak i zvučan, udešen za daljinu, kao da su i sada negdje na paši, daleko jedno od drugoga.

— A sva ta muka ni za što. Ima baka pravo — reče dječak.

— Ti si svemu kriv. Zašto uđosmo u onu kuću. I ne vidismo ono lipo misto. Zašto mu, barem, na putu ne pobigosmo?

— Šuti, nesrićo! Da nije tebe bilo, učinih i to.

— E, sadi ... Gotovo se počupaše. On je gurao; ona ga škropila vodom.

— Da je barem ponija šta sa sobom! Ništa ne uze. Čak se i presvuka. Doša nam amo go ka prst na ruci — potuži se djevojčica.

— E! E!... Tko zna!

— Šta veliš?

— Priča baka, da je oni pustinjak bija doša amo bez ičega u torbi; a kad tamo: u njegovu kaputu sve banka do banke.

— Kako to?

— Pa lako. Sašiveno. Tu, pod postavom. Kad pipaš, sve šuška.

— Joj!

— A razdilija čovik ljudima mnoge novce. Kad je umra, sazida lugar u O. kuću. Ostavi mu pustinjak knjižicu od Banke.

— Kakva Banka?

— Pusti. Ne razumiš ti to.

— A je li i ovi naš tako bogat?

— Ja velim: i bogatiji! Ne vidi li svu onu kuću i sve ono imanje? I ne ču, šta mu govorila ona žena? Kako ga se bojala. To ti je niki debeli gazda. Pa ne vidi, kako ga baka gleda i dočekuje?

— Jest!

— Mudra je ona. Da smo joj doveli u kuću pravog petljara, bila bi njega odmah potirala, a nas izgrdila, pa i izmlatila. Znam ja nju. Sad bi htila, da nismo danas donili u kuću ni onih dvadeset i dva dinara. Moga si barem šutit. Pa se još hvališ, da već znaš radit i zasluživat.

On se uvrijedi; htjede je opet gurnuti, kad se starica pokaza na vratima.

— Ej, dico! Donesite vode za gospodina, a čuvajte i napojite to pseto. Al gospodar izađe u dvorište. Kao da sam tek sada pravo vidio, kako ga put izmorio, prašina nagrdila, sunce opeklo. On strese sa sebe prašinu, skine haljetak i kapu, zasuče rukave i priđe k vodi. Starica ga šutke gledala. Njezin je pogled milio po njegovoj košulji od fina tanka platna i zastajao straga, na šiji, gdje se još blistalo pozlaćeno dugme, kojim se zakopčava ovratnik, a gospodar ga zaboravi skinuti sa sebe. Ispitivala je potanje kroj njegova odijela i njegovih cipela. Kad se on opere, pa mu na onome suncu zasjaše lice, ruke i razgaljeni vrat, njezin posmjeh postane još slađi, a nekako i lukaviji.

— Dico, pustite gospodina na miru. Dočekat će sâm dida. Gospodar sjedne na zidić uza cestu i zagleda se preda se. Sunce je — golemo i crveno — zapadalo polagano za dalekom planinskom kosom. Duboko pod nama, sve tamo do sunca, more nalik na jezero. Veliko ostrvo već se crnjelo u sjeni, dok je nekoliko ostrvceta dizalo pod našom planinom svoje gole i još rasvijetljene vrhove iz vode crvene kao krv. Duboka je šutnja ležala na moru, na otocima i na kopnu. Ja sam uzalud lovio nosom kakav ćuh vjetra ili kakav miris. Sve je mirovalo i šutjelo, samo su večernje boje titrale nad vodom, treptale po ostrvcima, gasile se i plamsale u oblacima i po gorskim vrhovima prelijevajući se i progovarajući jezikom, što ga nisam mogao razumjeti. Ali gospodar kao da još nešto vidi i koješta čuje Napeo je i vid i sluh. Rekao bih, da se sili, kako bi izašao iz sebe, dignuo se nad tom vodom, zašao u tu igru svjetlosti i boja. Sunce je sada crven polukrug: vatra, što se sve hitrije gasi, pa napokon iskra što još jednom zasvjetluca i naglo trne. Vjetar dunu s mora; dalek, prigušen šum vode dopre do nas. U kućici sinu svjetlo; ču se staričin glas:

— Dođite na počinak! Osta Luka i noćas s ovcama.

*

Kad se probudih, gospodar je tvrdo spavao na nisku krevetu. Mjesečeve su zrake prodirale kroz prozorčić, što gleda prema planini, i padale na prag otvorenih vrata naše sobe. Čuh komešanje miševa onamo preko, u kuhinji, i hrkanje Markovo negdje kraj kopanje, ali niti pisnuh niti se makoh, jer već davno znadem, kako se moram vladati, dok ljudi u kući spavaju. Doskora dječak umukne; žamori u kuhinji gotovo sasvim prestadoše. Vidjeh, da je sve mirno i tiho, i da bih mogao opet zaspati. Ostadoh ipak budan, ležeći na jednoj nogavici gospodarevih gaća, s njuškom na prednjim šapama i buljeći u prag osvijetljen mjesečinom. Gledao sam, kako se ono svijetlo miče polagano nastranu i razlijeva se kao mlijeko po crnu trošnu podu. I gospodarev je haljetak bio skliznuo na pod, pa se mjesečina došulja polako na nj, da ondje i legne, kao da bi i ona htjela usnuti na nečem meku. I ako sam bio još umoran, nešto mi nije dalo zaspati. Mislio sam na razgovor ono dvoje djece kraj bunara i na način, kako je starica promatrala gospodara, dok se on predveče prao. Ne znam, ni zašto ni kako, ali kao da vidim neki potok, a kraj njega staru vučicu i dvoje vučadi, čekaju, e se jagnje makne s vode, pa da nasrnu. A ono bezbrižno gaca, pije i kupa se ... niti šta vidi, niti što sluti... Svaki put kad ga voda poškropi, vuna na njemu jače zablista, dlake mu se stvaraju u žice od zlata... Gle! najedamput je jagnje golo, živo odrto i krvavo, a vučica juri s vučićima uz brijeg noseći u ustima zlatno runo. Sigurno me san hvata; nešto sanjam... Trgoh se. Naćulih uši. Neko se šulja k vratima. Ne znam, da l' bih zalajao. Al, gle! Mjesečina je obasjala na pragu bakino lice. Starica gleda u sobu; sluša, kako gospodar u snu diše. Pruža vrat; oči joj sjaju kao dvije žeravice; na usnama joj opet niče onaj slatki, lukavi posmjeh. Prignula se i spružila ruku prema gospodareva haljetku; povukla ga polako k sebi. Tura ruke u džepove, ogledava šavove, opipava podstavu. Kao da ispituje i sluhom, da l' u njemu što šušti. Lisičji joj posmjeh trne na ustima, al joj male oči još jače svjetlucaju, opet nešto traže. Koraknula je oprezno naprijed, postavila ruku na donji kraj jedne nogavice gospodarevih gaća. U taj me čas ugleda. U prvi tren ne zna, što bi. Gleda me onako prignuta, gotovo klečeći na podu, i počima polagano vući gaće, na kojima ležim. No se meni i njene oči, i izraz lica, kojim bi me htjela umiriti i sklonuti da se maknem, sve manje sviđaju. Zarežah. Ona trgnu natrag, nestade je u polumraku s one strane praga. Njena je kretnja bila kao u mačke, pa me nešto nagnu da skočim i jurnem za njom.

Potjerah je lajući u kuhinju.

— Šarko! Gospodar je sjedio na postelji. Ja skočih k njemu. Drhtao sam od ljutnje; umiljavao mu se; lizao mu ruke. Uzalud sam se mučio da mu kažem, što je sve bilo, dok me on — gotovo spavajući — gladio, a kuća je opet ronila u prijašnju tišinu.

Sljedeća stranica→