Šarko/XV.

← XIV. Zmijina košulja

Šarko XV. Bijeg autor: Vladimir Nazor

XVI. Kućica pokraj puta →

XV. Bijeg

Drugi je već put, što je bok ove grdne planine sav modar od procvale kadulje, pa bit će, da je i drugo proljeće, što boravim u toj kamenoj pustinji. Prva i najživlja mi je u njoj uspomena osamljena kućica pokraj ceste, što — malne uvijek uz more — vodi iz dalekoga doma, gdje sam se rodio, u još udaljenije krajeve tamo prema jugu. Živio sam zatim u spiljama nekog dočića pa u ovčari pod samim bilom planinskim. Sada se pak, vezan, sunčam pred pojatom, što se — na dnu seoceta — naslonila na klisuru. A seoce leži samo i jadno kraj gorskog strmog puteljka. Oko njega goli krš; pod njim — daleko i duboko — more sa dva velika otoka i nekoliko ostrvceta; iza njega klanci, obronci i vrhunci, na kojima samo pogdjegdje nešto trave niče, nešto grmenja raste. Poslije duge zime, pune vjetara i mraza, ležim na proljetnom suncu i gledam, kako orao leti sa vrhunca prema obližnjem ostrvu. Spušta se, i ne mičući krilima, da obađe zatone pa da opet krene prema kopnu. More je tako modro, nebo tako plavo, a kopno i ostrva su tako obasjana suncem, da je uvijek lako ugledati tu crnu ptičurinu, od koje ovdje sve strepi, ponajviše ovce i kokoši. Stiskam oči i širim nozdrve. Jedva mogu razabrati vonju rijetkih smreka od sve jačeg zadaha kaduljinog. I oštri miris soli, koji katkad doluta i ovdje gore, kao da bi danas mogao teško do me. Kadulja, to jedino proljetno cvijeće ove goleti, gotovo me opija svojom duhom, uljuljava me u polusan i sjeća me vonja parka, gdje me majka Lila davno okotila, i gdje sam živio kao u raju, dok se ne desi ono, što me iznenada bacilo u ovo kršje. I dok ovako ležim sam na suncu, pred zatvorenom pojatom, vezan lancem, da čuvam — a ne znam od koga — nekoliko kokoši, što se skiću po dvorištu, sjećam se dogođaja, koji me od stanovnika uvijek zelene bašte u veseloj varošici stvori pustinjakom u ovome divljem kraju. Evo, kako se to desilo.

*

Kad ono moj gospodar izgorje knjige, započe nov život i za me i za njega. On odbjegne svoj stô i svoju sobu: vrati se k prirodi, al drukčiji no do tada; uđe iznova među ljude, al na drugi način no prije.

- Šarko, ja sam ti sada kao posuda, što je izbacila sve iz sebe, da se napuni nečim novim. Prometnuti se u stablo, koje stresnu sve lišće, da se pokrije novim zelenilom. Ne ću tuđeg znanja i tuđeg školovanja! Ne ću da žvačem cvijeće i travu pokošenu već davno, čak i pred nekoliko stoljeća, na livadama, kojih više niti nema! Živio sam u trošnu sjeniku punu prašine i vlage, dok se vani zelenile tratine zemaljske i zlatili usjevi nebeski. Mučio sam se i ubijao gonetajući smisao riječi ukočenih na požućelim stranicama, dok su vani — na zemlji i na nebu — blještala i progovarala živa slova u knjizi uvijek otvorenoj. I on mi je još govorio:

- Sjutra, kad sunce bude na vrhu neba, ponijet ću svjetiljku, uz koju smo prosjedali toliko dugih večeri, na kraj gata ispred naše kuće. I užgat ću je, da se vidi, kako je bijedan njezin plamen, pa da joj se narugamo, i da je bacimo u more. I iskopat ću sebi obje oči, da mi iz ranâ narastu nove, što će znati drukče gledati i novo vidjeti. Šarko, sva je moja prošlost uronila u zaborav; ničega se više ne sjećam, a možda ću već sjutra pročitati prvo živo slovo. I varošica, u kojoj smo živjeli, poče dihati širim, življim dahom. Svako je premaljeće vodilo u nju sve veća jata lastavica, galebova i ljudi sa dalekih krajeva. Nove kuće kao da same niču iz zemlje. Kola bez konja jure šumeći i hropćući po netom otorenim putevima, lađe bez dimnjaka pristaju u luku i iskrcavaju goste, a otkad dokada golemi jastrebovi od blistave kovine kruže lomatajući nad uznemirenim mjestašcem. Varošica hitro raste i mijenja se: promeće se u košnicu punu zlatnih pčela, što se samo vesele na suncu pokraj mora trošeći bezbrižno med sakupljen s mukom i polagano na nekim stranim poljanama. Ona je danomice obučena u blagdansko odijelo; a praznička nebriga i veselje došljaka, što neprestano dolaze i odlaze, nikada u njoj ne prestaju. Val nova života pljuska i o zidove našeg bivšeg samostana: prodire kroz glavna vrata, pjeni se na žalu ispred kuće, prebacuje se preko ogradi dosad tihe bašte. Moj ga gospodar ne odbija. Otvara dvorištu vrata, dočekuje lađice na gatu, pruža ruke onima, što vire preko zida.

- Šarko, ne laji i ne plaši ljude! I svako je čeljade jedno slovo u Knjizi Života. I nađe se mnogo došljaka, kojima oko zape za moga gospodara.

- Uzalud se tu skrivate. Mi vas i tako davno znamo. I vi ste već dugo naš. Čeljad dolažahu k njemu, vodahu ga sa sobom. A on je dijelio s njima njihova veselja i njihove radosti. Ne znam, kamo je s njima išao u večer i gdje je boravio mnoge noći; al ja sam se uvijek budio, da ga dočekam i da ga pozdravim na povratku. Nosio na sebi neke čudne vonje, i sve mi činilo, da se vraća kući uvijek nezadovoljniji. Samo kad su gospoda išla na izlete u obližnja sela i šume, i ja sam smio biti s Njime. Gledao sam, kako ti ljudi jedu, kako se vijaju i gone, kako plešu na travi; slušao sam, što govore i kako pjevaju. S početka se kretahu i vladahu kao u varošici. Al najedamput kao da im u očima nešto novo sija, da im odijelo postaje preusko i preveć teško. Mjere se neko vrijeme pogledima, opipavaju riječima, izazivaju se nekim čudnim još obuzdanim kretnjama. Ta je igra katkad i duže trajala; svršavala je pak uvijek time, da bi se sva ona čeljad pretvorila u objesnu djecu, kojoj se hoće šale, vike i trke.

- Šarko, amo! Šarko, tamo! Ludovao sam i ja s njima ne misleći ni na što. I moj je gospodar postajao mlad, veseo. E, da: svako je čeljade bilo kao neko živo slovo, što progovara. A progovarala su i stabla u lugu, cvijeće na polju, oblačići na nebu. Kad im se htjelo malo odmora, čeljad se kupila okolo Njega, ležala na travi slušajući njegov govor. I ja se viša puta sjetih, kako je ono sjedio pod borovima u našem parku i pričao djeci o krilatome konju. Što On sada govori, možda je — po svojoj jezgri — ona ista priča; ipak je ne kazuje, da njome nečim napuni oči i duše slušalaca. Rekao bih, da onim što govori, hoće radije izvući nešto iz njih. A oni mu se otimlju: neka se maska spušta iznova na njihova lica; kretnje im postaju one prijašnje; u njihovu se glasu nešto kida i ponovno lažno zveči. Da, samo obijest i pomama mogu otkriti mome gospodaru slova, što bi ih on ht:o pročitati. Kao da je u njegovu mozgu zasjala vedrina ljetnog neba, i protekao njegovim žilama dio mirne, pouzdane snage tih hrastova i tih jasena, i sazrela u niegovu srcu sva sladčina peluda na granama obližnjih bazga i lipa. No kod one čeljadi nije tako. Njihova radost provaljuje iz nekih drugih izvora. Put im se ugrijala, krv im se upalila. Ne upiše oni u se no crne zrake, što se i u suncu kriju; ne probaviše — od vina, od mesa i hljeba, pa čak i od voća — no sve ono, što u sebi nosi kakav kvas ili kakav otrov.

- Šarko, amo! Šarko, tamo! Al ja se u toj igri i u toj trci već i ljutim. Odvratne vonje biju iz ugrijanog ljudskog mesa. Krikovi te čeljadi sjećaju me na glasove zvjeradi.

- Šarko! Ja mu prilazim. Valjam se pred njegovim nogama i uzalud se mučim, kako bi mu kazao, da samo ja znadem, kakvo bi veselje i radost on sada htio u proljetnim lugovima. A kad se vraćamo kući, jedino bih ja mogao reći, zašto se moj gospodar sve više napinje, da svojom zlovoljom ne pokvari društvu bučno veselje.

*

O, da. Sova crknu, al novo sunce ne izađe. Dugo se gospodar tako mučio, silio i napinjao. Jednog dana ne odolje više. ... Padao prvi mrak, kad izađosmo iz doma, da se malko prošetamo. Na cesti, odmah pokraj vrata, ugledah dvoje djece, ali tako razdrapane, da me stade na njih lajanje. Djevojčica vrisnu; dječak je htjede povući sa sobom, kad gospodar viknu na me i priđe k djeci. Ona su spočetka gledala nepovjerljivo u Njega i jedva su odgovarala dok se dječaku ne pričini, da mu od tog čovjeka ništa zla ne prijeti. Tražila su kakvo noćište. Ima desetak dana, što pođoše od kuće. Majka im umrla; otac u Americi; djed i previše ostario, a baka ih pustila da pođu do S. i da štogod isprose. Netko ih nagovori dopješačiti polako amo, jer da tek ovdje ima gospode, koja mogu udijeliti.

- Koliko ste isprosili?

- Četrnaest dinara. Bilo bi ih više, ali valja kupiti kruh. Kad ne spavamo u grmlju, triba katkad platit i za noćište.

- A iz kojeg ste mjesta?

- Iz kuće pokraj puta.

- Gdje je to?

- Tamo na planini, odmah nad morem.

- Kraj grada S.?

- Još dalje. U Carstvu prosjaki.

- Kakvo Carstvo prosjaka? — začudi se gospodar. Dječak odgovori, da tako ljudi zovu kraj, s kojeg je amo došao. Ondje su gotovo svi siromasi. Tko ne može u Ameriku, taj prosi: ponajviše starci i djeca. Došao, eto, i na njih red, al su predaleko zašli. Bole ih noge; mala Anica nema pod trošnom haljom ni košulje, a te bi noći obližnje grmlje bilo preveć mrzlo i vlažno noćište. Gospodar povede djecu u dom; pozva domaćicu.

- Nahranite ih i preobucite. Neka legnu u sobi broj 10.

- Ne može se tako. Lako je za hranu, no su djeca sva nečista; možda i ušljiva i svrabljiva. A već je noć...

- Odvedite ih onda u izoliranu kućicu. Uredit ćete ih bolje sjutra. Domaćici je opet bilo nešto krivo. Htjela je povesti djecu na tavan.

- Dajte amo fenjer i ključ — reče gospodar gotovo oštro.

- Dobro! Uredit ću ja sve sama. Ne treba vam se mučiti. Hajdmo, djeco! No i gospodar pođe za njom. Prođosmo dio parka, stignusmo ispred kućice. Kad uđosmo, gospodar zapita ključ veće sobe.

- I u maloj će sobi biti djeci dobro — reče domaćica. Dok ih ne okupamo i ne preobučemo, ne mogu im dati bolje postelje.

- Okupat ću ih i preobući ja sam. Sada odmah, — odgovori on, gotovo grubo. Domaćica pruži ključ; gospodar otvori Osjetih odmah nosom, da je u sobi nešto neobično, pa šmignuh prvi unutra. A imao sam šta njušiti. Vijenci od bršljana i lovorike. Barjaci i zastavice. Kite cvijeća. Na stolu i na klupi kolači, suho meso, flaše vina. A i u ormaru nešto, što još slađe miriše.

- Šarko! — vikala je žena tjerajući me prema vratima. Gospodar je dizao fenjer, obilazio po sobi.

- Pa šta je to? Domaćica ga, smiješeći se, gledala.

- To je ono, zbog čega nisam željela, da djeca noćas baš ovdje spavaju.

- Pitam: čemu sve ovo?

- A znate li, koji je sutra dan? Trideseti maja! Vaš rođendan... al neki osobiti!

- Nije ovo kuća, da se u njoj drže proslave i gozbe.

- E, vidim, da vam moram sve reći. Krili smo. Htjeli vas iznenaditi. No, eto: zaklela se zemlja raju... Kuća kod toga gotovo ništa ne troši. Urediše i pripremiše sve to i još koješta vaši mnogi prijatelji. Vidjet ćete sjutra slavlja i veselja. Ljudi su sretni, što vam mogu iskazati što veću čast. Kucnuo je i za vas dan priznanja. Oh, vidjet ćete! I ona padne u zanos. Poče kazivati, što će sve sutra biti. Sastanak, pjevanje, govori, gozba. Doći će neka ugledna gospoda iz daleka i nakititi ga svečano ordenom. Iznosila je sve potankosti; spominjala zvučna imena; hvalila se, koliki je posao već obavljen u kući. a da on toga nije ni naslutio; rastapala se od zadovoljstva i molila ga, da se vlada, kao da o svemu tome ništa ne zna. A sutra će se park pretvoriti u vilinske dvore, i čitav će se dom proslaviti. Gospodar će napokon vidjeti, kako ga svi vole i štuju, nadaleko i naširoko.

- Samo me nemojte izdati! Gradite se, kao da ništa ne znate. Ne izađite sutra iz sobe, dok ne bude sve i svaki na svome mjestu, i mi vas ne pozovemo. Molim vas!

- Šutjet ću. On joj ostavi djecu i pođe u park. Kad vidje, da su i ondje već usađeni neki koci, namješteni stolovi i klupe, povede me u svoju sobu. Dozvoli mi prenoćiti kod njega.

*

Spavao sam i budio se više puta, dok je on uvijek sjedio uza svijeću. Imao je neko novo, čudno lice. Kao da sam sa sobom vodi duge razgovore. Pregledava pa razdire i baca neke hartije; piše pisma; gleda kroz prozor, kako noć raste, pa sjeda opet uza sto. Bulji preda se, dok se sve njegove misli vrte oko nečega, što ja ne mogu vidjeti. Gospodar je sada tako čudnovat, i vidim da mu je tako teško, da kada zaspim, sanjam ružne sne Čini mi se, da su sva ona gospoda, s kojima se on ovih posljednjih godina druži, gurnula u naš dom i okupila se okolo njega. Obučena su u svetačka odijela. Ženama u rukama vijenci i kite cvijeća, muškarcima neki znakovi i darovi. Stigla i domska čeljad — velika i malena — noseći sve ono, što je večeras tako slatko vonjalo u sobi izolirane kuće.

- Ti su ljudi napravili kolo okolo gospodara. Otvaraju usta; govore i kliču. Riječi i glasova ne čujem, al vidim sve šira — a i nakaznija — usta, sve duže

- a i grdnije — jezike, s kojih nešto kaplje. Gospodar ih mimo gleda, i ako ne bi htio, da mu priđu preveć blizu. Al ih ja vidim i sa strane pa već slutim pogibao. Leđa onih žena i onih muškaraca savila se u lukove ili se pak produžila i pokrila dlakama. Repovi niču. Noge se t&njć i krive. A ono se kolo stiska u obruč. No gospodar ne vidi pravo ni sada, što mu prijeti.

Uznemirio se, ali kao da još sve ne razabire. Jedna od onih gospođa, s kojom se na izletima najradije zadržavao i koja kao da mu je bila jedna od najmilijih, spružila vrat, stvorila se golemom mačkom, i stala da na nj puše. Gotovo se svako od one čeljadi prometnuo u kakvu zvijer. Tiskaju se prema njemu. Tule, reže i psiču... Netom je sada i On progledao. Zove u pomoć. Ja srćem u gomilu, lajem iz svega grla: Gospodaru, bježmol

- No, šarko! Tiho! Budim se, On me tucka dlanom po leđima; ja susprežem lajanje. Svijeća još gori na stolu, dok je prozor jedva rasvijetljen prvim zrakama zore, što sviće nad planinom s one strane zatona. Gospodarevo je lice blijedo, zamišljeno, al ipak vedrije no prije. Vidim, da je dokončana borba, koju sam ja prespavao. Slutim, da će se sada nešto desiti. Za to se i ne čudim, dok gledam kako se gospodar svlači i meće na se svoje najstarije i najtrošnije odijelo. Skinuo je s vrata ogrlicu i kravatu, objesio o rame neku torbu, bacio na sto novac, što ga je imao kod sebe, pa ugasio svijeću i latio se štapa.

- Šarko! Izašli smo što tiše iz još uspavanog doma i prođosmo baštom. Ono je dvoje djece tvrdo spavalo u maloj sobi izolirane kuće. Gospodar ih probudi, pomogne im umiti se i obući. Djeca su ga u čudu gledala.

- Ne bojte se. Ja ću vas sam vratiti djedu i baki. Možda mu je najteže bilo prenijeti baš mene preko zida na dnu parka. Sve je još spavalo u ono malo kući na dnu varošice. A kad sunce izađe, mi smo bili već daleko i još uvijek sami na drumu, što uz more vodi u carstvo prosjaka. Trčkarao sam veselo naprijed, a često sam zastajao, da dočekam onog čovjeka, koji je, s torbom o ramenu, hodao cestom, prema suncu na istoku, praćen dječakom i vodeći za ruku malu prosjakinju Anicu.

*

Minusmo dva oveća mjesta i krenusmo naprijed, uvijek istom cestom i uvijek uz more. Put se vijugao po kamenim žalima zatona, od kojih su neki ulazili duboko u gorske klance. Vodio nas, sad na dno uvale između obronaka nalik na zidove, sad opet na kraj rta, otkud puca vidik na otvoreno more, na ostrvca i na bregove kopna. A sve naokolo krš i kamen. Samo pogdjegdje koji struk trave i po koje grmenje, no gotovo svuda — rekao bih čak i na samim hridinama — modri sagovi procvale kadulje. Sunce visoko i ljuto. Nigdje hlada i sjene. Ni od kuda ni daška vjetra. I ako hodamo polako, dižemo prašinu, pa su gospodar i djeca svi posivili od nje, a ja kišem, da mi ne zatrpa nos. Iz onog kamenja bije toplina kao iz peći. Objesio sam rep i uši, dahćem sve teže, plazim jezik, s kojeg znoj kaplje. Sami smo i kao izgubljeni u šutljivoj užarenoj pustoši. Gospodar se boji za djecu, al ona postaju veselija i bodrija. Već njuše zrak svoga rodnog kraja.

- Pri noći bit ćemo u gradu — veli dječak Marko.

- A onda? — pita ga gospodar.

- E! Lako onda. Al je već sada dobro. Mala Anica kao da je oživjela. Da nema gospodara, i ona bi hitrije koračala. Ne pušta da je gospodar drži za ruku i ne gleda više šutke i prestrašeno okolo sebe. Smije se, zove me i koješta pita. A Marko će iznenada:

- Gospodine, ne triba da nas pratite sve do dida. Znamo i sami put. Bi ja sam već jednom u gradu.

- Kada?

- Lani. S bakom. Tri smo dana u njemu prosili i ponili koješta doma. Čak i vode.

- Vode! A čemu?

- Bilo to liti. Suša. Nakapnice prazne. A baka sve mudro udesila. Potirala u grad i naše magare. Na njemu mih i bisage. Mene obukla u neke krpe, vezala mi ruku. Gledajte: ovako! Kao u kljaka Miška. »Sine, ja ću ljudima govorit. Ti samo šuti. Gledaj u čeljad, al ovako! Ili plači.« I sve je srićno prošlo. I vode! I hrane! I novaca! Svi su rekli, da je baka mudra glava, a da nisam ni ja lud. Da, svi ljudi u planini. Samo se did ljutija.

- Djed?

- E, da. Čudan je on čovik. Po njemu bismo svi propali. Sad je baka ostarila, pa moramo mi.., dica.

- Niti morate, niti možete.

- Oh, možemo! — kliknu Marko. Da nas niste poveli k onoj svojoj ženi, ne bih sad nosija baki tih jadnih četrnaest dinara. Vidit ćete, kada minemo S., što ja sve pamtim. Već znam, kud se ide, i di se čovik može sklonit, kad unoća ili udari pljusak, dune bura. A znam i kućice i seoca po uvalama.

- Kakve kućice? Ne vidi se nigdje ni jedne.

- Ima ih, di se čovik ne bi ni nada. Veli naš did, da ono nisu ni bregovi ni humci no krtičnjaci, stanovi za žive i za mrtve. Nisam ih više slušao. Pokaza se klanac sa nešto stabala, pa potrčah onamo, da prvi u hlad legnem.

*

Jedva se malko odmorismo, kad prođoše prazna kola. Gospodar zamoli vozača, da nas uzme sa sobom. Stignusmo u S. prašni, ugrijani i žedni. Vozač nas iskrca pokraj česme na obali gradske luke. Gospodar stade ne znajući, što bi. Gledao je u građane, koji su prolazili placom, ulazili u dućane, sjedjeli za stocima pred obližnjom kavanicom. Kao da već vidi, kako — onako prašnjav, slabo obučen, s prosjačkom torbom i u pratnji one bose i razdrapane djece — mora se drukčije kretati i drukčije se vladati među ljudima. Uvidjeh odmah i ja, da je sada oko nas sve tuđe i gotovo neprijateljsko. Ne usudih se trčkarati i njušiti naokolo: pristadoh za petama gospodarevim. Prvi se snađe dječak Marko. Sjedne na tle u sjeni česme i stade tražiti po džepovima. Ali hrane nije više bilo ni u gospodarevoj torbi.

- Imam ja novaca. Znam, di se kupuje kruh. Tu blizu, — reče dječak.

- Ne. Počekaj! A Anica:

- Ja bih vode! Nije bilo čime da se voda grabi, pa On pođe do vrata kavane i zamoli ženu, koja je dvorila ljude, da mu dade čašu. Žena gotovo planu:

- Vidi ti njega! Sjedate, onakovi, baš pred ovim vratima i još pitate čaše, iz kojih gosti piju. Nije ovo mjesto za prosjake. On se smrknu u licu, no se odmah i svlada. Vrati se k česmi i pruži ruku prema mlazu vode.

- Ej ti! Stani! Redar je stajao uz nas.

- Djeca bi htjela vode.

- Nije ovo česma, da iz nje prosjaci piju. Za njih je druga. Gle, ... onamo!

- Jest. Znam je. Tamo kraj onih stabala — javi se Marko. A redar gospodaru:

- Pa to je dijete pametnije od tebe. A otkuda si? I što tu radiš? ... Pokaži svoju »kartu«. Gospodar je bio u neprilici.

- Trsi se! Hitro! — navali redar. Prije no gospodar odgovori, umiješa se debeo i ćelav gospodin, koji je sjedio pred kavanom pušeći cigaru.

- Šta se ljutiš, redare? Čemu ga jadnog mučiš? I bez karata znamo, i previše, te naše susjede.

- Ovoga još nikad ne vidjeh. A ide okolo i sa psom bez brnjice.

- Šta ćeš: možda kakav »početnik«! Štedi ga zbog te djece. Samo ga makni odavle.

- Jest! Tako! — javiše se i neka ostala gospoda. Onda onaj ćelavi pruži ruku s novcem i viknu gospodaru:

- Stari! Gospodar se ne maknu. Gledao je kao u čudu u onu ruku i u onaj novac.

- No, šta ti je? — reče ćelavac i baci novac. Al se On ne prignu. Zurio je neko vrijeme u dinar, što je ležao na prašini. Htio se okrenuti i otići, kad Anica skoči kao mačka i zgrabi novac.

- Bravo mala! Nauči ti njega, kako se prosi.

- Drži!

- Mala... evo! Gospoda se smijahu i zabavljahu bacajući Anici i Marku po koji sitni novac.

- Hop, djeco!

- E, vidi se, da im je to u krvi.

- Ne će dica trešanja, no dinariće.

- A taj stari klipan budan spava. Stoji kao lipov svetac. A ona žena:

- Zna lisac, šta radi. Ne vuče badava djecu sa sobom. Ima i on svoju... kako se ono veli?

- Taktiku! I ta bi zabava bila — uz smijeh, klicanje, pa i uz moje skakanje i lajanje — još potrajala, da redar ne gurnu gospodara:

- Idi! I pazi, da si odmah odmaglio iz ovog mjesta. Gledaj: onuda! Gospodar uze Anicu za ruku; okrenu se da pođe. Ćelonja se opet javi:

- Ne, ne ćemo tako. Nisam ja to htio. Štefa, donesite! A ti stari, ... amo te! Gospodar ga pogleda. Lice je u onoga gospodina bilo sada drukčije. I njegov je glas zvučio mnogo mekše.

- No, dođi! Gospodar mu priđe držeći uvijek Anicu za ruku.

- Čudan si ti prosjak. Što si bio u mladosti? Al ne dobi odgovora.

- Pa da. Čemu te to i pitam? Drži i idi s Bogom. Gospodar primi hljeb i reče:

- Hvala!

*

Doskora se nađosmo kraj česmice ispod stabala, gotovo izvan gradića. Oni se umiše. Gospodar napoji i mene grabeći vodu dlanovima. Sjedne ispod stabla; mi okolo njega. Gledali smo u oveći, dobro pečeni hljeb, što ga on držaše na koljenima.

- Marko — reče — ti kao da zaboravi, gdje se u gradu hljeb, pa i koješta drugo, prodaje.

- Čemu trošit svoj novac, kad je u vas takav kruh?

- A bi li nam Anica sada štogod kupila?

- A jok! Ne bih. Šta bi baka, da joj dođem praznih ruku — reče djevojčica stiskajući čvrsto kraj skuta, u koji bijaše vezala ono nekoliko dinara, što joj građani dobaciše.

- Jao meni, da nije bilo onog dobrog gospodina! - kliknu gospodar iz šale vadeći nožić iz džepa. Al dječak na to:

- Oh, ne! Nije ni on dobar. Al šta za to?... Ipak je dao. Gospodar se zagleda u Marka. Kao da mu oblačić prođe pred licem, dok je jednom rukom držao uz prsa hljeb, a u drugoj nožić, spreman rezati. To ne potraje no časak.

Ne reče ni riječi i poče rezati laganom opreznom kretnjom, kao da što takovo za prvi put radi. Prvu krišku dade Anici, koja odmah zabode gladne zubiće u krhku i ružičastu koru. Treća zapadne mene. Progutah je naglo, halapljivo, zagledah se, pitajući drugu, u gospodara. Al što onda vidjeh, malne utoli sav moj glad. Gospodar odreže još jednom i primaknu k ustima, a takovom kretnjom kao da to nije tanka kriška hljeba no nešto drugo. Micao je polako čeljustima; ispitivao jezikom ukus; gledao je preda se, ali kao kroz koprenu, za kojom ne vidi ni nas troje. A kad proguta prvi zalogaj, čitavo se njegovo lice preobrazi. Ugledah nešto, što ne vidjeh kod moga gospodara čak ni onda, kad je stajao uz odar svoje mrtve majke. Oči mu čudno zasjaše. Dvije krupne suze skliznuše mu polagano niz obraze, kanuše na hljeb, što ga je držao pred sobom. Ja zaskvičih a ni od bola ni od glada. Vidjeh, da je moj gospodar tek sada svladao zvjerku, što u njemu dugo ruje i grize, izbacio nešto bolno iz svoje nutrine, skinuo nešto lažno sa svoga lica. A kad se predveče digosmo i nastavismo svoj put krajem još kamenitijim, još pustijim no prije, potrčah naprijed, zalajah veselo javljajući planini, da joj prilazimo.

Sljedeća stranica→