Đuka Begović/8

← 7

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

9 →

U takovim razgovorima, na tim »divanima« u kući čič-Pane, prošli su mnogi dani. Samo ih nestalo. Iako je starcima i čičama Đukina oštrina i njegovo šibanje po njima i njihovu životu bilo podosta zazorno i srdilo ih do ljutine, ipak su ga nekud rado vidjeli među sobom.

- A... ovaj... nek se čoek ispripovida... iskida kad tako voli. Ne grize pas koji puno laje. To mu u krvi. Šimina bisna krv... Tija voda brig roni, a on »larma« samo utaman, od »komendije« - sudili oni o Đuki. Nisu ga ozbiljno shvaćali, niti nabirali obrve i mozgali svrh njegovih riječi. Njima je bilo dostatno da ih njegov govor malo potrese, malko zabavi. Ali Đuka nije bio zadovoljan njima. Dozlogrdilo mu ipak. Često - poslije takovih posijela - zasjeo bi gdjegod u sobu ili kuhinju, podao se mislima, dozivao si te starce u pamet, spominjao se njihovih riječi, njihova lamanja rukama, njihova prevrtanja očima i ocjenjivao njihov život. I nije mogao naći nego neiskrenost u njih, neozbiljnost, neshvaćanje i dosebnost, zloradost u prikrivenim posmijesima, licemjerstvo u izraženom osjećanju, niz samih zabluda u njihovu životu. Konačno domislio se i tomu da njegovi razgovori među njima jesu nešta do skrajnosti smiješno, da ga oni svakako smatraju vjetrenjastim badavadžijom, vide vikačem, kiniteljem; - onakovim kakovi su oni. Išao bi i dalje... Stavio bi si cijelo selo pred oči. I nijedne duše nije našao koja bi bila umnogom drugačija od ono par didakova i čiča. I mozgao bi onda: čemu takav život, život jednolik, prazan? Šta se tu dade preživjeti za sto godina, a gdje istom za dvije-tri godine?! A on je svagda bio za to da se nešto preživljuje veliko i silno, da se upravo mora nastojati živjeti u tako čemu. A tu na tom selu, među tom čeljadi? Tu se to ne da. I neka je on eto u duši i drugojačiji - umovao Đuka o sebi - nek i ushtije živjeti različnim životom, a dobrim životom, boljim nego ovi oko njega, htijenje to zaludu je. Jer on hoće - misli Đuka - da ima svoj život, posve - svoj. Pa? Kako do njega? Čime? On hoće, ali ne može. Zašto? Jači su oni drugi od njega sama i sto puta. Zato. Vidi mu se: on hoće drumom, a oni oko njega tiskaju ga u jarak; on hoće jarkom, a ti drugi vuku ga na drum. Njive pak, polja, ravni kraj te sjajne plodne zemlje uokrug pa poljski rad, vidio je, nije za ljude kakav je on. On nije za zemlju, za žulj i znoj.

- Gdi smo mi, Šokci, za zemlju stvoreni? - znao je on kazivati i na divanu kod čič-Pane. - Mi smo čeljad vilenjačka, bajajuća, 'hola. Mi smo ko leptiri. Malo više sunca - sagaraš, malo više kiše - crkaš. I samo bi od ruže do ruže.

Za svoju je narav govorio da je i majstorija. A po sebi je on i druge sudio i kazivao da bi svi Šokci i psa nadlajali i mudra nadmudrili, ali u radu... njega ni nema. Opstoji samo kidanje i rasipanje, i razgrađivanje i rušenje. Svi turkaju i potiču jednu vatru. I lijepa ona može biti i vrela i sjajna i ogrijat se i prigrijat može na njoj, ali će i ugasnuti. A onda? Pepeo, garište...

U svrhu takova mozganja obično mu polazila misao od čovjeka do čovjeka, kroz sve selo... Svakog je vidio... Sad bi ugledao sušičava Andru Mihaljeva koji već deset godina pljuca sukrvicu, koji od škrtosti jedva diše a koji daje na zajam: deseticu uz kamate od pet forinti, vreću žita uz povratak dviju vreća. Trogodišnjeg ima žita na tavanu, ciglom popločanu avliju, ucrvane slanine na duvaru, velike njive, marvu, novca, pa? - Sirotinja nadničari kod njega, a on joj otkida za svaki odisaj, prikraćuje nju za svaki krajcar, stane li s poslom i čas prije sunca zapada. Hiljade mu leže u imetku, a hrani se krompirom i vodom i - krv pljuca. Žena mu pak i kći namiguše, svačije. I kradu ga... Kradu »švalerima« novac, rublje, žito, kukuruz... A nadničari kod njega? Da mu se osvete - pri sijanju razbacuju sjeme i po razorima, pri košnji ne grabljaju klas bogzna kako, pri sadnji u svaku petu kućicu ne metnu ni zrna. I varaju ga gdje god mogu i oni.

- Eto... kakav je život toga čeljadeta! Stiče... stiče, a kad zadnji put ispljucne krv - žena će mu i kći udariti u tanac u kući, prevrnuti što gore to dolje, rasuti... - vidi se Đuki i ljuti to njega, srdi se, kao da je on sam sušičavi Andra. On i mržnju nekakovu poćutava prama takovom čovjeku i kaže sebi:

- Takav kad bi bio - ubio bi se!

I ne samo Andra... Eno, komšija njegov Gabra! - I već mu misao slika toga Gabru što se guri i što sopti u teretu od malih nogu, a ne može da skuca ni čestita kruha nego jede ječmenjak. Ječmenjak uz blagoslovljenu zemlju! - Eto i taj Gabra njega ljuti. Njemu je teško pri pomisli da je taj nesretni mlitavac njegov komšija.

Pa onda kad još čuje tog istog Gabru kako poplakiva:

- Đuka, daj mi ornice... Đuka, uzajmi mi plug... uzajmi drljaču... Đuka, uzajmi forintu - eh, onda bi ga radi tog njegova prenavljanja ćušio da sve zvijezde vidi. Ali eno on mu ipak dade što god zaište iako već pozna tog Gabru, iako zna da mu rijetko koju stvar dobre volje vraća. Đuka se jasno sjeća da je u Gabre njegova testera, da je u njega jedna sjekira, jedan točak i jedna osovina, tek Đuka ne ište to natrag. Đuka ćuti ponos pred tim; stid ga je uziskati. Žena Gabrina opet poodvlačila je sve kojekakove kućevne stvarce, kuhinjsko posuđe i stvari za stative pod imenom »uzajmljivanja« sebi. Za tim Đuka pogotovo ne žali. Ta Gabrina žena, zdepnjasto i zdravo čeljade, drugačije je isprosilo te stvari sebi. Ona, tek svane, već i dođe. Uniđe Đuki u sobu, a on još leži. I onda se cerika, šali, podbada Đuku dok on ne oživi... A onda ona bez ikakova stida traži plaću i kaže:

- E... a sad plati.... Uzajmi to i to... - Đuka odmah muče daje i kad se malo priučio na nju, kaže joj i sad:

- Dođi i sutra.

A ona, razumije se, točna ko sat. I to Đuku srdi. On vidi da to isto nije lijepo od njega, ali se odmah i opravdava...

- Nisam se ja njoj već se ona meni ponudila! - kaže.

Pred oči mu dolazi i Blaža Ivankov. To je onaj što krade drva, guske, snopove požnjevena žita s polja, kukuruz s njive - i svaki dan ide u crkvu, za procesijâ nosi nad župnikovom glavom s drugom dvojicom takozvano »nebo«, a za večernjica i zornica zvoni sa zvonarom na tornju. U crkvi uvijek kleči i svake mu hlače izlizane na koljenima! - Treba živjeti u stvari pred bogom - kaže taj Blaž i hvali se upravo čovjek sa ono izlizanih hlača. I taj srdi Đuku! Pa kum-Jakša njegov! Taj se uvijek zamišlja a da ne zna u šta i sve što mu se reče - zaboravlja te toga radi veže gulice na maramici da ga gulice podsjete.

- I to je čovjek! - kini se Đuka i dakako odmah vidi dalje... Vidi Tunu Božanova što živi već pedesetu godinu zdrav i besposlen, a pô ga sela nije vidjelo već deset godina.

- Gdi je taj? U čemu taj život provodi? - ne može da razumije Đuka. Pa onda komšija Mija! Taj je i smiješan Đuki i srdi ga kao nijedan drugi čovjek u selu. Zapalilo mu jednom štagalj eno... Na glas vatre strkalo se pô sela pa i bilježnik i načelnik. A Mija - radostan što mu općinska gospoda u avliji stoje - ostavio se gašenja i ustrčkao se kao sumanut. Ne zna šta će. Iznio im i stolice. I sve se uzeo prigibati pred njima. A na kraju iznio im još i polić rakije.

- Kad već gospoda dangube, nek se barem napiju - govorio on.

- Eto, kakvi su to ljudi - kakav život. Njemu štagalj gori, a on se osvrće na stolce i rakiju. Uh! - ožučuje se Đuka i ne može da pojmi takova čovjeka. To ga i razdražuje uvelike, ubija mir u njemu pa mu doteščava, onako mu doteščava mišljenje o selu i svim tim ljudima kao bolesniku postelja. Bolesnik se tog tereta rješava snom. Đuka se isto ne da dugo tim ožučivati. Brzo se on podaje starom onom svom bećarskom nehaju koji za sve to ima samo jedan smiješak s visoka, jedan lijeni i nemarni odmah rukom. Da. Kod Đuke se to na koncu konca svagdanice jednako svršava... On natapi kapu na oči, zavrne brk, uzdahne i, ne znajući zašto, otputi se u birtiju na vino, razgovor, kartanje.... I jede tamo. I smiriva se opojen vinom, zaduben u kečeve. Kao i nekada. O svijetu i životu kaže samo pokoju riječ, ali hladnim je prezirom izgovara. U duhu pak doumljuje da čovjek najbolje živi kad živi prepušten krvi i naravi.

- Raspojasaj se ko da si sâm - kaže on svakomu. Supijan znade pak i mrska inače čovjeka, nađe li se samo uz njega, ogrliti i cjelivati. I govori onda:

- Ti si ko i ja. Svi mi prtimo ponešta... Neko lakši, znaš, neko teži teret snosi; neko sa manje, neko sa više snage. I sustajemo, znam, svi mi i mremo, crkamo, čoeče, ko i sva marva. Indi, šta 'š ti, ja, mi? U šta da se dadeš? U divan, u piće, u zadovoljavanje, a? Ja mislim tako bar - iskazuje Đuka, a po licu mu, vidiš, samo se neka lijena povlači sumnjičavost. Ljude do sebe goni da ispijaju čaše do dna, nalijeva im od svoga vina i upućiva ih, samouvjeren i s visoka, s tmurno-ozbiljnim izražajem lica, da ne žale novac.

- Pijte, trošite! Novac u džepu - vrag u srcu! On podgriza život, truje, krv, on pô života otme. I ne mislite, znate, evo taj Đuka pije jer je pijanac... ili pića željan... Da, jok! Nije tako. Vid'te. Đuka pije zato da novce zapije, krst im njiov, nek ih nema. Đuka pije eto i zato što mu je pijanu lakše oko srca, što pijan može svakomu pljunuti na lice. I zato - svoju pamet da opije i zaludi da ga ne muči i ne mori! A krike, jest, veselja za to treba. Pića, karte, svega! Pa šta košta, nek košta!

I onda to ide dalje i dalje... Ljudi se, koliko god ih bude, skupe u gužvu utijesno oko Đuke.

- Da... da... da... dadâ... Uhm!...

- E, nego!...

- Pa i nî drukče! - proračunano mu odobravaju, a i zavode se njegovim, Đukinim, riječima podosta, pa još kad gucnu njegova vina, čude se kako nisu odavna uvidjeli da je upravo tako kako Đuka veli. A Đuku to još i više potiče, pa onako zamračen i jedak, preuzima glavnu riječ, raspasava se i raspušta, oholi se svojom rasipnošću i po stoti puta hvasta svojim prezirom novca i imanja. I na svoj račun poji sve oko sebe.

- Pijte... ločite... To je luda, luda nad ludama, moj rođeni ćaća, Šima je to Begovićâ sačuvo. A sin mu njegov, Đuka, eto rasipa. A zar nema pravo, a? Tko će kasti da nema pravo?!... Ima. Imam pravo! - I oću, ta zapit ću sve do zadnje krajcare, do zadnjeg obojka - i još neću bit siroma! Još mi moj život ostaje. A tko je živ, nije sirota. Još litru... još dvi... tri... četir... pet...

I tako dalje... Raskeruje se. Cigani pak seoski dakako ma od koga prime douhu: »tamo i tamo taj se i taj keri! i - evo ih nepitanih i nezvanih. Rukavom brišu nos, »kalafonijem« mažu gudalo, udešavaju egede... I čim struna cikne i jaukne i propara zadimljenu i zapljuckanu sobu birtijsku, već sve luduje, biva sámo onom strunom na guslama razapetom. Birtaš kao i svagda, samo piše kredom brojke i dvostruko i trostruko zaračunava pijanom Đuki u račun. Đuka - ne mari. On je sav onda raspustit, mekan kao tijesto, plahovit kao cura-prvoškinja, razirošen kao momčić od osamnaest ljeta, rasipan kao kneževsko dijete.

- Tko sam - ja sam!... Što sam - to sam! - mljaska on onda, žmirka očima, zakreće glavom i škripi zubima.

- Sviraj, Cigo, da ti... - psuje on i broji Cigi cijelu familiju: maju, seju, brata, oca... A onda opet kruži okom iznad glava svima po prljavim duvarovima, diže ruke uvis i klima njima po taktu glazbe. Čini se, utvara si, sanja, e je sad vrh sviju ljudi, uvrh cijela svijeta on sam, on - i niko više!

I zora često dođe, a iz niske krčme, zablaćene i zapljuckane, oštrim dimom lula i cigara zamračene još se ispruža i prorivava u tmurnoj niskoj noti, u hrapavim i supijanim glasovima bećarska pjesma nemarna i raspustita Šokca...:

Strepi, curo, čim vidiš be-ćaa-ra...

Crkaj, ženo, da tee vi-šee nee-ma...