6 Đuka Begović
autor: Ivan Kozarac
8


U Đukinu sokaku skupljaju se ljudi na divan i razgovor pred kućom čiča-Pane. Tamo je uza ogradu duga hrastova planka za kakovih petnaestero ljudi. Kad ih je više, posjedaju suprot planki na zemlju ili na stazu, na cigle, ili čuče. Tako ljeti i dok je ikoliko toplote. Zimi pak uvijek su u kuhinji čič-Panine kuće, oko ognjišta. I već jutrom rano naći je tamo koga od komšija gdje sa čič-Panom - čovjekom od nerada - prisniva štošta. I samo što taj ode, već dvojica-trojica dođu. I tako po vascijeli dan do mrka mraka. Čič-Martin i Bartol, čič-Roka i Gaja, dida-Moca i Iso, kum Steva i Iva - svi oni zalaze tamo. Pa onda stariji iz kuće Šperića Kulundžića, iz zadruge Semberove i Blatnjakove itd.

- Ta u jednu rič: sabor je, viće je u čič-Pane - govore oni sami. Babe i strine pak, kud će nego k strini Mari, ženi čiča-Pane. I dok muškadija na sokaku ili oko ognjišta, one u sobi ili pod dudama do Berave.

Đuka i sam uzeo zalaziti tamo. Kad je prvi put došao, divandžije se uskomkale, zadivile. I pecnule ga...

- E, viš ga!... Kako da i ti dođe? Mislili smo - posvetio se Đuka, obogomoljio. Il se pogospodio, a, viš!

- Posla nestalo, pa sam došo. Šta da se vrpoljim sam po kući...

- Hm... N-da!... - sumnjali ovi.

- I rad je došo do grlca, a? - dodavali.

- I to - priznao Đuka.

- Ta znali smo, prisanut će to ubrzo. Plava kiša! Čas u-bušššš... a za čas progalina, za drugi vedro, lipo!

Poslije takova uvoda Đuka se našao među njima dnevni svagdašnji divandžija.

Oni pričaju o svemu. S usjeva prelaze na život u selu, sa života na marvu, s marve na davne dane: život djedova, na kazivanja o Granici, čardacima, sudovanju sablje. Onda o doseljenicima, gizdi, mladosti, ljepoti, smrti i bogu itd. Svaki od njih ima doduše i svoj redoviti razgovor.

Tako čič-Pano uvijek govori o svatovima, o zidanju drumova, o pecivu rakije, o »financima«. On može početi i počne razgovor o ma čemu drugomu, ali već poslije pete, šeste riječi prijeđe na jedan od svojih razgovora.

Čič-Roka opet svagda pripovijeda o Granici i »fulišicima«, o Molinariju i Radeckomu, Pijemontu i talijanskom vinu, o groševima šajna i o cvancikama. Čič-Bartol i čič-Gaja natucaju uvijek štošta o nepravdi na svijetu, o zlu među ljudima, psuju doseljenike Madžare i Nijemce, spominju se Isusa i njegovih muka za ljude i spas njihov. Djed-Moca i Iso - malokad da ne iznesu pokoji nacrt i osnovu kako bi trebalo svijet preurediti da bude »carstvo božije« na zemlji. Kum-Steva i Iva uvijek se umaraju upravo u dokazivanju da je samo onoliko dobra na svijetu koliko si sam čovjek za sebe a na uštrb drugih steče.

- Živiti u dobru, lagodno, u veselju, u pripovijesti za pripovijest, sit i napit - to je najbolji život. Drugog raja čoeku ne treba. A ljudi i idu odzamande za tim! - naglašuju oni.

Didak Semberov pak nikad ne propušta spomenuti da ga smrti strah, a stari Blatnjakov je li otvorio usta, već dokazuje da čovjek prestaje živjeti čim mu četrdeseta, čim je bez mladosti, požude i snage.

- Da sam... ta, ja da sam nikakova vlast, da je na svitu moja vlada, ja bi svakoga, čim mu četrdeset - maljem po glavi! Svita bi bilo malo i sav bi bogat bio i snažan! - njegova je riječ.

Stari Šperića sve njih samo sluša i vječno klima glavom, ali tako da se ne razabira da li povlađiva ili se protivi. I ne govori ništa. I lula mu nikad ne ide iz zubi. Upravo je čudno - čemu on to dolazi na divan, kad nikad ništa ne govori, kad i ne zna ništa reći. A ipak njegovo lice na divanu poprima takav izražaj kao da njime hoće reći: A šta vi tu brbljate! To nije ništa! Ja znam više, puno, mnogo.

Nego, svi oni imaju i jedan zajednički razgovor: slavljenje mladosti, momaštva i bećarenja. U njemu su svi živi i glagoljivi i složni. Isti stari Šperića pri tomu se osmjehava i kao odobrava štokakve čine iz tuđe mladosti. Svi drugi u jedan glas žale i tuguju za tom dobi. Ponekad se među njih umiješaju i žene iz sobe i iz njihova potihog razgovora učas stvore i gungulu. Bude smijeha, hihotanja, šale, obijesti, štipanja i dalje...

Nije reći da su Đuku razgovori kod čič-Pane ostavljali hladna, ali ni to da su ga bili kadri zagrijati, osvojiti, zadovoljiti. Ljudi sami, kao čič-Pano, did-Iso, kum-Iva itd., bili su mu ljudi neprijatni, tuđi, ni glupi ni pametni. Više puta se njemu čak durilo njihovo mudrovanje o preuredbi svijeta i života koji nijedan od njih nije niti pomislio usvojiti i prenijeti na svoj i svoje obitelji život. I onaj njihov vječni: »eh, pa mi tako kažemo samo da se divani!« - bio mu je do skrajnosti bljutav. On ih je zato očimice i napadao. I kad su se svi složili u nečemu, on je jedini bio protiv, jedini je bio nepopustljiv i onda kad je i sâm znao da ima krivo. Peckati ih sve po redu i zajedati pomalo nije propuštao. Pače nije se žacao - najmlađi među njima - predbacivati im da je sav njihov »divan« samo jedna smiješnost, jedno budaljenje, koje i zabavlja i dosađuje, a on pribiva tome samo zato što ne ima ništa bolje čim bi zatrpao prazninu svojih dana. - O sebi je malo govorio. Svoje tamnovanje ispričao je samo jednom ukratko, bez mrskosti, ravnodušno, Ipak, kad bi se zaveo razgovor o mladosti i momaštvu, bio bi ponešto zagrijan i pričao bi o sebi i življe i više i zanosio se donekle raspojasanošću one dobi i neobuzdanošću onoga života. I nadmetao bi se s drugima.

- A šta si ti doživio! Kaki su to događaji! - uzgovorio bi čič-Pano. - Slabi su oni, sinko Đuko. Al mi... mi... da... onda je bilo to drukčije, bolje; sve pliva u bogatinji. Kuće masne, po odžacima kobasica kolik' dana u godini, a kulenova koliko miseci, a slanina razapetih po duvarovima kolik' nediljica svetih. Onda je lako bilo! Zato smo se mi i irošili. Ko spajinska smo deriščad bazdalikali kroz sve dane i ko viverice po 'rastovima skakali smo mi s noći na noć priko baština uzduž i popriko! - A cure, divojčure, crvene ko vino pri suncu, izrasle ko jele, lakomile se samo za nama i za našom voljbom i milovanjem. A danas?... Na što sve misle? Na ponošaj, na gospodu i šta ja znam. A toga onda nije bilo pa smo lako živovali.

- Ah, šta je to! - omalovažio bi Đuka sav govor čič-Pane uz kakovu lijenu gestu rukom i posprdan smiješak. Onda bi drugi dakako skočili svojim jezikom u pomoć čič-Pani.

- Dobro, kad to nî ništa - kazivao bi did-Iso - al naše ribarenje s pređama, a?... Šta 'š na to kasti, a?... Toga više nema. A to je nešto bilo! Skupimo se nas deset sa toliko mladih žena pa u vodu, pa vataj, pa gacaj po blatu, pa trpaj u torbe, pa se smij... bož' moj... od srca, iz duše, da sve ječe bajeri, sva voda do Prokopa i Surduka, do sela! Pa onda još koji obišenjak tek gurne koju ženu, ona se zanese, usciči i pljusk sobom o vodu. A onda graje, da, ti bože, znaš!... Pa onda tu u jednoj torbi karasi, tamo štuke, tamo šarani i linjaci, aj... Sve se hihoće od veselja, iako se znamo prokiseliti ko konoplja u onoj vodurini. Ono malo odiće na ženama od mokrine splasne se uz tilo, slipi se, kukovi priskoče, bedra se zasjaju i poludio bi čoek, pobisnio za njima. Zato gdigod uz šaš tek pritisneš koju, zavališ je na njega, pa štipaš, čagljigaš, a ona iz obisti i dreči i psuje i ciči. Pa i čoek joj bude međ nama, al ništa on. To je sve bez zamirke. Na drugom koraku on se šali opet s mojom ženom. Da!

I kad tako počne to nadmetanje u govoru, Đuka ne može ni do riječi. Kum-Iva ili onaj čič-Bartol ili čič-Gaja odmah iza did-Ise uspričaju svoje.

- Da, Đuka, - kažu njemu - a gdi je to kad mi idemo na Poloje i u šumu po cicu-macu za Cvitnu nedilju. Th!... Ta, nas se skupi, svi se skupimo, što nas je u sokaku cura i momaka, pa se ogrlimo i ajd... Bere se to onda cica-maca, ljubičica, procipak, jagorčevina, da sve kape okolo-uokolo poiskitimo. Curam opet pune kose cvića. Pa se piva onda, što se piva! Veselje, da ga više nema!... Ko svatovi da su! A ti, u tvoju mladost ni toga nisi imo, viš!...

A kad onda i Đuka dođe do riječi, tuče ih svojim govorom odsvakuda.

- Šta vi! Šta to! - kaže im. - Zar je to štagod, zar je to čemu?!... Zar je u tom štagod pusta pustijana, zar je to bogzna šta?!... U moje mlado doba ne kažem da je toga bilo, al zato kad se nas dva-tri druga složimo pa zaokupimo kaku snašu u njivama... »Snašo, ovako, snašo, onako« - govorimo mi njoj, a ona - poštena žena, ništa grišna još ne pomisli: »Manite me se, za Isusa, ta istom šta! «... Al mi ne popuštamo. »Pustite me da idem kući«... moli ona - »ne pravite komendije«. Al mi... da... bisni, pa opet ovo i ono. I oblažemo je, zabunimo, da sirota ne zna je l' na nebu il na zemlji. I ne bi ona htjela, da, ni za živu glavu na početku, a za pol sata, šta li, ona samo se spusti gdigod u međama ili u žitu. I pamti to onda dok je živa, ne zaboravlja na nas dvojicu-trojicu. I nikom - ništa. Nikad nijedna da se potužila. Eto, jeste l' vi to bili kadri učiniti, a? Niste. A evo još... Mandu Šime Belajeva lipo smo ja i moj drug Lepa Stankov odveli iz njenog kiljera od njega, od Šime, upravo u moju štalu. Sutradan kad se posve ojutrilo, istom smo je pustili. A Šima - nije bome tužio. Zna, isprebijali bi ga ma gdje, ma kada. Eto!

A kad Đuka ovako jednom začne, onda se on ne da ni sustaviti, ni nadgovoriti. Naročito ga ljutilo njihovo isticanje laka života. On je vidio iz njihovih riječi da sve njihove težnje i sva njihova pregnuća imaju jedinstven cilj u njih: dostignuti lak i lagodan život. Njemu samomu, činilo se, nije nigda bilo do toga. Njemu je bilo najvećma stalo ne ćutjeti nikakovih veza i spona na sebi, na duši svojoj, biti neovisan o ljudima, o prilikama, o selu. To su bile - barem se njemu činilo - njegove težnje. Raditi, do krvava se znoja izmoriti - mislio je on - htio bi drage volje, ali ne pod pritiskom, ne iz nužde, nego -jer bi se njemu tako prohtjelo i svidjelo, jer bi sam u duši zaželio tako. Pa sad kad se još nađe netko tko tvrdi da je pustopašnije živio od njega, u njemu je odmah govorljivost podjarena. Ustaje da obrani svoje bećarenje, da im dokaže da ono što oni preživješe nije doraslo njegovu iz mladih dana. Oni su - mislio je Đuka - živjeli kako su drugi htjeli, živjeli su ovisno o drugima, a on je živio samosvojno, bez obzira na druge.

- Ja i - vi... ha... ha!... - govorio im zato. - Koliko li sam samo cura izminjao! Idem dvi-tri nedilje k jednoj, idem dotle dok je ne oblažem i ne obljubim, a onda opet drugoj... Eto vam Kaje Zokine, Đenke Meseljeve, Željanice Filakove. Hoćete li žena: eto birtašica Julka, obadvi Čurićeve, Labrdanove i druge. A vi?... Vi ste se kroz cilu mladost držali jedne ko pijan plota. Vi ste se curama samo ulagivali, vi ste ih samo mitili, mazili se s njima, a ja - ja sam ih tukô. Tukô sam i šakački i ularom i što sam dohvatio. One su bile vaše dok im se svidjelo, a moje su bile jer su se bojale, jer su strepile preda mnom, jer su morale. To je bila razlika, didaci moji!... da. Ja joj za svaki poljubljaj dadem šakom u rebra i još mora kazati da joj i to slatko, a vi ste svaki poljubljaj i ogrljaj plaćali medenjacima i ženidbom! I još su vas varale... I sva tobožnja dica vaša bog zna čija su. Ocevi im razasuti po svem svitu, a vi mećete ruku na srce i kunete se da su baš vaša. Eto, ko je bećar bio!... Pa kerenje, znate i sami kako je bilo moje!

- A kolik' ste vi utukli novaca a?... Vi se tobože poirošite, pociknete bajagi raspojaso, skoknete gajdašu, tucnete ga po ramenu, zazvečite škudama u džepu ko da ćete sav onaj novac sasuti pred njega. A šta bude, a? Izvučete par krajcara, šakom ih turite u njegov rog i onda se još falite, lažovi, da ste škudu dali. A kod mene?... A kod mog oca Šime, pokoj mu duši? - Ciganinu na egedama strune pucaju, flaše idu na komade, vino se rasipa ko pljusak kiše! A to je koštalo, ej! Bankama, peticama je to trebalo plaćati! - sasipava Đuka pred starce i čiče i sve se znoji s velike govorljivosti i tek malo dahnete, odmah nastavlja: - Ludo je bilo, jest, to kažem sada i onda sam kazivao. Ludo... znam, al tako, znate, uđe u čoeka nešto pa ga čagljiga, prišaptiva mu: »ded tako i tako, ded ovo, ded ono; pokaži se: šta moš; crknut ćeš ko i svako marvinče! udri zato, bisni!« Indi, ko bi se tome oteo? Niko!

Starci dakako vole takovo bančenje i hvalisanje, uživaju naprosto kao da ih se krunom kruni, ali ne smiju oni da popuste od svoga. I ne dadu se oni.

- E... dobro... dobro... Al, šta j' najpotlem u tom tvome životu, e? Šta je bolje već u nas, a? U čemu je tvoj život nadmetniji, u čemu nad našim! - idu starci onda na Đuku, a on još i više orječuje...

- U čemu? - Eto! Vi ste živili - kaže im Đuka - uvjereni u duši, da živite dobro i valjano, jer živite kako živi vaš komšija, vaše selo, vaš kraj. Vi ste živili iz ugledavanja u druge. Da su drugi drugače živili, i vi bi. To je to. - A ja? - kaže Đuka za sebe, kaže, on je živio zlom hotimice, znajući da je taki život zlo. Veli: živio je ne osvrćući se na druge, ne gledeći živi li još tkogod kako on. Njega je, istina, vazda nešto nagonilo na takav život. Ali tko će reći da je morao slušati. - Nisam morao - kaže zato on - a slušo sam. Zašto? Zato što sam taj prišaptivač bio ja sam. - Veli: slušao je sebe. Njegov život, život je njegove volje. U njih toga nije, a u tom je njegov život nad njihovim. U njemu doduše nije bilo pravog uvjerenja, da je zbilja živio po svojoj volji. Štaviše, u takav bi čas i nehotice iskrsla pred njegovim očima slika oca Šime i činilo mu se da vidi: tinjava promisao neka nevidovnim prstom upire u taj lik s razlupanom glavom i kao da govori:

- Viš, taj je tebe zavodio. Kud je on tisko, tamo si išo. Njegov je život odlučio o tvom.

Đuka se tomu priviđaju nije puštao, pa kad bi na to zaskočili starci:

- A ne misliš li ti to ko da smo mi na tuđu zapovid živili? - šibao bi on dalje:

- Ne kažem.... Al niste na svoju. Uvik ste gledali što drugi rade. Ako drugi ore, orali ste i vi, ako žanje - žnjeli ste i vi. I jeli ste tako! Na rano jutro idete bajagi u komšiluk na razgovor. A kad tamo: žena vas poslala da vidite što komšinica pravi za ručak, pa će i ona. Eto - kakvi ste. Svakom loncu poklopac, al nikad sami lonac.

- Kaki ti to onda misliš da smo?

- Kaki? Zapećkari, slabunjci, povađači, skutonoše, lutke. Kud vas tiskaju - tamo idete. A tako i marva kad joj »iške« vikneš!

- A ti... ti li si išto bolji?!

- Ne, nisam. Gori sam ja. I volim da sam. Smrt bi bila biti ko vi!

Dakako da takova rječitost izazove uzbuđenost među svima. I vrijeđa to ljude. I prigovaraju mu, ali on se ne obazire na to i govori im da je to baš dokaz njihove slabosti i mlitavila, to: osjećanje uvrede. I kaže im neka njega grde i psuju rad njegove zloće. Njega to neće ni gristi ni boljeti.

- Meni je to - ko da ste putom o lojtru! Samo se pred menom ne previjajte, ne ulagujte, ne oslačajte, ne hinite. To ne volim. S neba pa u rebra i najgrđom riči - i još ću vas u ruku poljubiti. Ali paroku našem - primerice da kažem - njemu ni ora' iz ruke primio ne bi, kao ni rič njegovu. Take slatke i šećerne ljude ne trpim. I ne trpite ih!

- Ehe, kako ti to - čude se oni na takove riječi. - Indi parokovo učenje i bože zapovisti nisu ništa?!

- Nisam to kazô. Vama ih treba. Vi bez toga ne bi znali ni živiti. Vama trebaju žvale u zubima, ruda među vama, kočijaš za repom. Meni - ne. Ja - mislim!

- A mi? - Naš mozak?

- Vi imate mozak za drugoga, a ja za sebe... Al šta da vam pripovidam. Vi bi to čuli samo ušima. Vi što govorite, govorite da se govori, a ja - ja što govorim - govorim iz nužde, iz srca, iz života. A gdi ste vi živili, a? - Jeste li bili barem četiri godine na robiji? Niste. E... eto... pa što da vam pripovidam. Iz trula 'rasta nikad grede - ni iz vas više ljudi. Vaš je život razmrskan, za vama je. Još vam samo smrt i - ništa više.

Ovi razgovori sve ih nekako pokunje, rezigniraju. Zamišljaju se u Đukine riječi, i, očito pod njihovim uplivom, lica im odaju nekakovu tjeskobu i nujnost. Sklad divana dakako biva rastrojen. Kao dogovorno dižu se onda i odlaze što svojim kućama, što u birtiju. Mora da ih boli to...

- Gnjila krv! - kaže Đuka sebi i drugima.