Đuka Begović/13

← 12

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

14 →

Dan je proštenja... Selom gotovo kao i drugda. Ista prašina; iste guske po šoru, isto crvenim kljunovima čupkaju travu i purjak; iste patke po baricama jaraka i po onima ispod drvenih stoput isprekrpavanih mostića; isti psi što se spretavaju i kutre po hladovinama plotova, a na prolaznike tek lijeno reže. Isto se otkida i onaj meki, bljutavasti plod dudova ispod nogu vrabaca koji u skupu polijeću s debla na deblo i živiču, ciče, perušaju se. I na potoku seoskome isto je gusaka i pataka, isto brčkaju, rone, poplivavaju, gaču i skiče. Na nebu, kao i u druge dane, naoko slični oblačići, u lakom vozikâju, osuti snježnom bjelinom, svjetlucavih rubova. Pred općinskim uredom, kao i svagda, dva-tri čovjeka, sjede, puše, pljuckaju. Samo od rana jutra nešto se više čeljadi vidi po sokacima. Tako nije svaki dan. I ustrkala se ta čeljad. Svaki čas udare pokoja avlijska vratašca. Idu to žene i babe koje neće na proštenje, proštenjarima, pa im isporučuju razne molbe i zavjete. Jednako i oko Đukine kuće... Bab-Klara Markeljina isporučuje komšinici Kaji Beretićâ molbu i zavjet. Dala joj i dvoje-troje jaja.

- Kokoši mi, ženo božja - kaže baba-Klara - neće da nose. Evo ponesi zato - veli - ova jaja. Daj i' blagoslovit svetom vodom i u Gospe izmoli milost. Izmoli da nesu. I kaži... reci nagodinu ću ja sama doći... A evo, prid tobom, rođenice, zavitujem se, znaš, bude li od pomoći - na dar ću i dvadesetero jaja dati. I sviću, sunca ne gledala, sviću - štono se veli: ko oklagija debelu - zapalit ću.

Onamo u drugoj, trećoj kući, mlađa i življa ženskinja Polka Adamovićeva razlaže svojoj strin-Ivki i isporučuje, neka joj izmoli milost da ne rađa.

- Imam te dičurlije, strina! - tegotno šapuće Polka. - Uvrh su mi glave!... Zato evo ti svića, evo tkiva što ga curom još sam tkala, dok još nisam rađala. Sve to prikaži dragoj Gospi na dar. I smirno, strin-Ivko, najsmirnije, kakogod lipše možeš i znaš izmoli i domoli uslišanje! Izmoli - sunce će me ogrijati - veli Polka.

Baba-Manda opet Šperićâ ne ide ni unutra, u kuću, nego kod komšinice Đukine Anke Šikićâ u sav glas kroz prozor, a u plačnom zanosu, slavi moć Gospe Ilačke, razlomljeno priča svoja proštenja i pogledava po sokaku da li je još tkogod sluša. Do toga je njoj svagda puno stalo.

- I ne samo to, željanice moja - govori ona Anki - nego čoek i svita vidi, napije se i najede, nasvetkuje... Kad smo ono u Aljmaš išle, mi smo u Vukovaru pile pivo, šarane i somiće jele i pečenje nekako fino... I na lađi smo se vozile... Eto - koliko je samo to!...

- I ne zaboravi - isporučuje joj konačno - bar »Očenaš« i »Zdravo Marijo« izmoliti. Za moju dušu, znaš, željo. I »Virovanje« jedno, ako moš ikako, a ja ću kod kuće devetnicu za moj dug život... Lipo je na svitu, dušo moja!... - Čekaj, dok samo tamo dođeš. Vidit ćeš, što j' to tamo svitine, bogo moj. I cil vašar ti je tamo... Svašta... I lubenicâ će biti, dinjâ... Mlada si, moš i poigrat... Bit će i svirke, znam ja...

Neke te neke opet daju prazne bočice rodovima i poznatima, da im s Gospina bunara donesu vode koja je sveta i ljekovita, pomoć u svim bolestima.

- Natoči - kažu takove - i u crkvu pod misu ponesi... I tamo neka bude blagoslovljena. Dvostruk blagoslov više vridi!

Nađu se i dvije po dvije mlade snaše pa gdjegod u kiljerku smataju nekakove trave, kosu i dijelove odjeće muškaračke itd. Krišom će to turiti gdjegod u kut oltara da tamo bude blagoslovljeno i posvećeno prenoćenjem samim. Tim će - vjeruju takove - dobiti moć koja će izvojevati ono što su one tim vradžbinama namijenile. Jedna vjeruje, otet će tim muža pijanstvu, druga: bludu, treća: postat će tim njegov gospodar, pa ga zaslijepiti i varati preljubima do mile volje. I tako dalje...

Kod Đuke Begovića zasjela baba-Mara i Smilja, pa mu pomažu spremati torbu. Isporučuju mu, razumije se, i razne molbe i želje...

- Osobito, Đuko, to pazi, velim ti - važno razlaže bab-Mara. - Prosvitljenje svoje pameti... to, to, to traži od drage Gospe. A i ono: »muntanje« da ne bude. Već, kako da kažem, da te rasvitli, da znaš šta ćeš i kako ćeš. I život dug poželi, sreću, novaca. Na Smilju ne zaboravljaj! Moli joj se za dobru udaju, za jedinca kakovog. Oko nje puno ih trče, al svi su ti jarcevi bogaljčad, sirotinja, boso'odci... Mene ope' ako ćeš, ako nećeš priporučit... Volila bi da me u molitvi priporučiš, ko službenicu božju, a za pet-šest godina produljenja mog življenja.

Đuka vas nekako uradošćen, a stihnut sa sitnim osmjejkom oko usana samo nakratko odgovara:

- Da, da, da... i to ću... i ovo...

Žurbom prehađa sobu, odlazi u kuhinju, vraća se, izvlači ladice ormara, snosi potrebne stvari. I obećaje:

- Tebi, Smiljo, donet ću štogod. Kaži: oš maramu, pregaču, šta li, a? -

- Meni, sinko, kaku god sličicu, ili medaljicu - opominje ga bab-Mara - ili baš i patrice, volja ti. Na spomen, znaš, bilo bi...

Vani - čuje se - učestali koraci i potrk pokoji. Idu na okup kod crkve. Odonud odavna već plače zvono...

Bližnji rođaci i roditelji prate proštenjare i u sav glas i po stoti im put isporučuju prošnje i molbe. Samo se čuje:

- Ne zaboravljaj, nego točno, od riči do riči -

- Ta znam, znam...

- I »Virovanje« ne smije falit...

- Ta kazala si već...

Đuka se također konačno spremi, poključa sve zgrade i kuću, ključeve preda bab-Mari i upozori na konje...

- Na njih ne zaboravljajte! -

I krene se... Pred crkvom svijet u skupinama. Oko sviju bijele se torbe račanke pune puncate mesa i tjestenine s mnogom flašom vina i rakije. Muškarci imaju i kožnate torbe o ramenu. U crkvi ih također dosta. Tamo se govori poputna služba božija... Svršava se i ona... Narod izilazi... Tuna Ilijin, riđokosi starac, proštenjar sviju proštenja, izlazi s ovelikim drvenim krstom. On ga svagda nosi na čelu povorke. Tko da mu otme to prvenstvo! Već deset godina on nosi taj isti krst. I čini se, kao da i ne ide on za drugo na proštenje, nego upravo radi toga krsta. On svagda govori: velika je oto čast; pa i samo nošenje krsta pribavlja milost. Ima ih zato koji mu i zavide na tomu, tek ne usude se prisvojiti sebi. Znadu, župnik je uz Tunu kao ni uz koga u selu. Konačno Tuna Ilijin zna i s kolikim je to probicima skopčano. Isplati se... On nikad ne nosi sa sobom jela i pila. Njemu kao predvodniku svi daju. Daju meso, kolače; poje ga vinom, rakijom. A i inače uživa Tuna velik ugled. On pozna i u Aljmašu i u Ilači i u Judu sve kuće u kojima se zabadava ili uz jeftinu cijenu noćiva, dalje se pozna sa svim birtašima tamo. Razumije se i u naručivanje kojekakovih gospodskih jela i u drugo. On zna to kratko i bistro zaiskati: »dva šnicla«, »jedan rosbratl!«, »perkelt«, »crno pivo«, da se svi samo uskrste od čuda. - Ko gospodin, pa šta više oš - kažu mu proštenjarke.

Na krstu je - kao i svake godine - svjež vijenac od poljskog cvijeća i ruža. On ga drži visoko i izvanredno ozbiljno - ponosna lica izdaje upute oko sebe. Čini se kao neki zapovjednik pred čelom vojske.

- Udesno... još... još... Ti, Manda, Kaja, bać-Josa - onamo! Ta-ako! - ravna on.

Konačno kuca čas odlaska...

- Mir! - zapovijeda on.

Žamor, smijuckanje, razgovori, sve prestaje. Tišina. Izlazi župnik i blagoslivlje... Zvona zvone, brenče, ječe, zapomažu... Narod se tiska bliže župniku da ga zahvati prsk kapljica svete vode.

- Jere - šta 'asni, ne odeš li svetom vodom poprskan - kažu oni. Ovako vodom posvećeni vrstaju se u nejednake redove i polaze s krstom i župnikom na čelu uz brojne pratioce te glasno zapijevanje litanija i podignutu prašinu. Zazovi litanijski jedva se čuju... Čita ih, kao obično, djevojče. Ali zato odgovori bruje, čisto šume u visokim glasovima...

- Kraljice proroka! - izbija negdje iz sredine sitno i zagušeno.

- Mo-lii za na-as! - ori sa svih strana u poniznom zanosu. Po pendžerima puno glava; križaju se pred povorkom i udaraju u prsa. Guske se sklanjaju s puta, patke zastaju u brčkanju i kao da motre... I čude se... »Pa... pa... pa... pa-pa«... lagoljaju. Psi pod plotovima i zalajali bi i ne bi. Neki su pripravni umaći i u dvorišta...

- Kraljice apoštola! - izbija dalje glas djevojački.

- Mo-lii za na-as! - odvraća stotina zanosnije i krepče, a zvona kao da povlađuju i hrabre.

- Kraljice mučenika! - čita djevojka.

- Mo-lii za na-as! - zapjeva povorka zauzetno i gromko. Ćuti se, pojedinci se natječu tko će bolje i jače zazvati, a čini se i svima skupa nadglasati se hoće brenčaj zvonâ...

Eno i selu je već kraj! Evo zadnje kuće!... Župnik i pratioci praštaju se od proštenjara. Župnik blagoslivlje još jednom. Pratioci opominju proštenjare na obećane zagovore i - rastaju se. Župnik se s pratiocima vraća, a proštenjari putuju prašnom cestom dalje... Prašina se diže lagano, lijeno, redovi se raširuju i sužuju, pojedinci mijenjaju mjesta, koračanje biva sve više nejednako. Žene i djeca - bosi. Žene i snaše potprežu skuta, djeca podvikuju i potrkuju unaprijed. Zvona se još čuju, ali litanije ne idu ni zanosno, ni skladno.

- Kraljice bez grijeha istočnoga začeta! - čuje se dosta jasnije.

- Mo-lii za nas! - bruji rjeđe i slabije, sa manje topline i volje, umorno, preko srca...

Uokolo polja s kukuruznim nasadom, vjetrić pirka, pohladiva, daleko crni se šuma, oblačići po nebu stoje kao prikrpani, sunce žari sve jače. Svračci lete preko ceste, vrane skaču po njivama, ševe trčkaju po cesti. Proštenjari idu u obrzu koraku, znoje se, neki zaostaju malo-pomalo, neki već i ne pjevaju. Konačno se javljaju i glasovi da se prestane s litanijama.

- Šta ćemo tu pivat! Ko nas čuje - kažu nekoje.

- I je - tako je - povlađuju druge i ojednom usvajaju svi to, napuštaju litanije i zabavljaju se drugim razgovorom u kojem je lakše put prebrditi. Pomalo se i smijuckaju, dobacuju kojekakove dosjetke i ogovaraju kojekoga u selu. Neke zaostaju otraga i ogovaraju one pred sobom. Anka Šikićâ sa snašom-sekom Brkićâ upravo zadnje. Šapuću nešto... One su poznate kao najveće namiguše u selu. Mora da govore kako će zaslužiti novaca tamo gdjegod. Nisu one bambajdava navukle čarape iz rumenčaste vunice, u košarici ponijele rumenila i bjelila, ugljena za obrve, finog sapuna za umivanje.

- Tamo barem ima svakojaka svita. Zbrda-zdola. Pune birtije! Pa, da izbijemo barem kakugod 'asnu od toga klipsanja! - mora da misle one.

Tuna Ilijin ne drži već krst visoko nego ga naslonio o rame pa razgovara sa ona dva-tri čovjeka. Đuka se opet našao među samim ženskinjama. Uspripovijedale mu one o koječemu po selu, a on njima opet o iskrenom svom pokajanju, o milosti božijoj...

Prošli su prvo selo. Razgovor među svima živ. Viču. U jednom skupu kvače se dvije žene, ruže sebe i mrtve svoje, časte se gadnim izrazima. Žene i djeca zagrizaju pomalo u tjesteninu, muškarci opet ovda-onda gutnu iz polićâ.

- Ni željeznica neće nenamazana, a gdi bi naše noge. Ded, u zdravlje! - nude se oni i piju. Pale lule, cigarete. Razgovor im sve življi, a hod sve laganiji i laganiji. Umaraju se... Uz selo pred njima ide željeznica. I već eno vide se iza ravne ceste kroz jablane prve kuće, vide se i stupovi brzojava uz tračnice. Odmah se i govori o njoj, o željeznici. Baš kao i lane...

- Zašto mi ne bi željeznicom, čič-Tunjo? - obraćaju se na čič-Tunu Ilijina.

- Ne, ne. Ko j' to vidio! Kako je to proštenje! Gdi je tu pokora! Treba to nogom! - odgovara on. Međutim žene ne popuštaju. Već kako svagda...

- Ta de, čič-Tunjo slatki - tiskaju se mlađe oko njega - mlade će nam se noge zamoriti. A šta će iko znat! Zar ćeš ti popu pripovidat?

- Daj, mili čič-Tunjo...

- Daj, dragi...

- Daj, dragi...

- Al vi ćete izbrbljati, anđela mu...

- Ta, gdi bi mi... Evo platit ćemo za te i željeznicu, oš? - nude dalje. On popušta kad vidi da njega neće ništa stajati i konačno se to svršava kao i svake godine. U drugom od svog sela selu sjedaju na željeznicu i voze se pod samu Ilaču. Pred Ilačom udare opet u litanije, kucanja u prsa, čič-Tuna opet drži križ visoko, pun pobožnosti i dostojanstva, i eto ih - došli su...