Čuvaj se senjske ruke/XI
| ← X | Čuvaj se senjske ruke — XI. autor: August Šenoa |
XII → |
Već se je hvatao sumrak. More bijaše mirno kao mlijeko, po sjajnoj glačini žarila se večernja rumen, a o pol kristalnoga neba drhtahu majušne zvijezde. Nad gradom Senjem sterao se mir, mir bolesnika komu je duša na jeziku. Nakraj male uličice u zaklonu blizu trga stajaše kuća uska, nevelika, u koju se od ulice uzlazilo hodnikom na stube ili, kako Senjani vele, "balaturom", a do zemlje vidio si vrata "konobe", gdje se vino čuva. U nekoj sobici te kuće sjeđaše na šarenoj škrinji mlada žena, moleći boga, a na licima vidio si trag teških suza. Soba bijaše malne prazna. Samo je bilo opaziti dvije visoke postelje, a na zidu slika Bogorodice. Ta soba bijaše stan vojvode Orlovića - ta ženska bijaše Dume Orlovićka, mlada žena junačkog vojvode. Netko zakuca na vratima, žena se trznu, lecnu. U sobu zatisnu glavu baka.
- Dume! - šapnu žena - Dume! Dobar večer!
- Da bog da - odgovori Dume - šta vi tu, susjedo?
- Skočila sam k vama - nastavi stara - hoću da spržim malo ribice, pa valja da se vratim. Dume! Pomozi vam majka božja trsatska, zlo ide na vas; čuvajte glavu.
- Zlo? Šta bi još goreg biti moglo? Bez muža stojim kao barka na buri.
- Da ne može gore? I kako! Ima tu u Senju neki Mlečić Vittorio.
- Vittorio! - skoči Dume, problijediv i uhvativ držak noža za pojasom - Vittorio!
- Evo vidite, Dume! - Samo da mi se ne prižgu ribice. Da, da! Vittorio! Reče mi kuma Magdalena da je pričuhnula dvije-tri besjede od vojnika da se Vittorio spravlja na vas. Čuvajte glavu, zla su vremena - ali pst, ja sam to samo čula. - Laku noć, Dume, laku noć! Stišćući čvrsto držak noža, hodaše mlada žena nemirno po sobi. Prsi joj se nadimahu silovito, oči plamćahu kao od vrućice. Napokon kleknu, sklopiv ruke, pred Bogorodicu, i moljaše svom dušom, i plakaše svim srcem. Vrata zaškrinuše. Noćni dah utrnu svijetiljku. - Dume! - šapnu netko na otvorena vrata.
- Pomozi, Isuse! - vrisnu žena, skočiv na noge, i opazi pred sobom vojnika, komu se kaciga ljeskala o mjesečini.
- Dume! - viknu čovjek glasnije i, zatvoriv vrata, baci kacigu. - Dume, slatka ženo! - raširi ruke prema mladoj ženi. Pritisnuv ruku na čelo, stvori se Dume kamenom, ali za tren poleti čovjeku na grudi, kličući:
- Jurišo! Jurišo! Oh moj - moj Jurišo! Moj dragane! Moj dane! Ha! Ha! Ha! Ti si, ti si - ti! Ah, hvala ti, veliki bože. Što mu je snažna ruka dala, privinu junak ženu na svoje srce, što mu je srce dalo, sastavi usta sa usnama milovanja svoga, a iz oka kanu mu kaplja na bijelo joj čelo, kaplja kao žarko gvožđe.
- Dragane, reci poboga! - zapita Dume, uhvativ rukama lice - kako si došao? Kakvo je to na tebi odijelo?
- Čuh od grobara da je Vittorio u Senju, i za tebe da se zlo misli.
- Jest u Senju - zadrhta Dume.
- Glava mi je pucala, srce kipjelo. Prije nekoliko dana uhvatismo u šumi pijana draguna. Njegovo odijelo navukoh da mogu slobodno od Rabatine straže u grad. Zar sam smio pod svojim licem doći amo gdje čekaju vješala? Uđoh u grad, evo me! Ali šta je to? Soba prazna?
- Sve mi odniješe Rabatini vojnici, jer da je to ukradeno blago.
- Oh, božji grome! - lupi se vojvoda šakom u čelo - kakva li kuga dođe na naš rod!
- Oh, da sve znadeš, da si čuo za bijednog kneza -
- Sve znam - odvrati junak spustiv glavu. - Bijedna Klaro! Jadni Daničiću! Nu ti - ti pođi k njima, ti u ovoj kući ne smiješ boraviti sama.
- A ti?
- O zori k braći u goru!
- Ali ako te prepoznadu? - Bože, veliki bože moj! - zajeca žena - - ako - - čuj! Tko ti reče da je Vittorio ovdje? -
- Grobar.
- A njemu?
- Ne znam - - -
Netko pokuca. Vojvoda stisnu za vrata.
- Tko je? - zapita Duma.
- Ja sam - Homolićev Fran! - ozva se glas dječaka. - Evo, Dume, listić za vas! - Žena otvori vrata i uze dječaku pismo.
- Laku noć! - viknu mali i odleti.
- Zapali svijeću. Zaključaj vrata. Da vidimo! - progovori Orlović. Žena učini, a on uze čitati listić: - "Čestita gospođo! Od hrvatskog časnika saznao sam da će Orlović doći večeras u grad. Rabata zna za to. Zatvorit će vrata. Uhvatit će Vam muža. Čuvajte ga. Pozdravlja Vas Danilo Barbo." - Vojvoda problijedi.
- Neka dođu! Skupo će mi platiti glavu.
- Šuti! - prestravi se Dume. - Mnogo ih je, ubit će te, a ja? Bože, bože! Sad mogu doći. Jao, jao! Što ću nevoljna? - bjedovaše žena, ali ujedanput sunu uvis.
- Dođi sa mnom, uzmi kacigu! - Nehotice pođe Orlović za ženom iz sobe. U hodniku otvori Dume niska vratašca, i držeći svjetiljku, uđe u otvor. Muž za njom. Lagano spusti se žena niz ljestve u pivnicu. - Dođi, Jurišo! - šapnu ona dršćući. Dođoše do tla. U niskoj presvođenoj konobi stojahu bačve, sanduci, a u kutu prazan badanj. Žena odmaknu badanj, a pod njim zinu u zemlji duboka rupa. Muž se začudi, a ona mahnuv mu prstom, reče:
- Vidiš. To iskopah dočuv da se zlo sprema Uskocima, da sakrijem naše siromaštvo i - tebe. Što imasmo vrijedna, sakrih, sad ću sakriti najvrednije - uđi Jurišo!
- Ja - junak?! - uzvrti se vojnik.
- Molim te - mene radi - zamoli blagim glasom žena. Juriša skoči u rupu, a Dume, tresući se kao šiba, turnu prazni badanj na staro mjesto i, popev se iz konobe na hodnik, zatvori vratašca.
Za jednu uru sastaše se za ćoškom Orlovićeve kuće dva čovjeka.
- Poručniče! Sad je hora da povučemo mrežu - izbijeli Bogdanić zube.
- A znaš li sigurno da je unišao? - zapita Capogrosso.
- Ne fali. Ode mu glava! - Poručnik zađe u bližnju ulicu. Zamalo se povrati, a uz njega sijevalo o mjesecu dvadeset mušketirskih kaciga.
- Deset momaka ostat će na ulici - zapovjedi poručnik. - Pripravite puške! Ostali neka pretraže kuću od krova do zemlje. Pripravite puške! Bez krvi neće biti, jer je junak. Zastavnik Olcinger naprijed! - Mušketiri popeše se brzim korakom uz stube, a pred njima dugački zastavnik, noseći baklju ljevicom.
- Otvori! - grmio je časnik, dok Bogdanić i poručnik čekahu na ulici.
- Tko je? - odgovori ženski glas.
- Otvori u ime gospodina generala Rabate! - viknu Holcinger, i rastreskav kundacima vrata, provali ljuta mu četa u sobu. Sred sobe stajaše Dume. Groznica je tresla. Vojnici uzmakoše.
- Gdje je Orlović? - kriknu časnik.
- Juriša? Valjda u gori.
- Ne šarajte! Tu je, u kući. Gdje? - U taj par pojavi se Capogrosso.
- Tu? Jeste li poludjeli? - odvrati Dume naoko mirna.
- Pretražite kuću! - naredi poručnik. Četa se raziđe bukom po kući. Dugim mačem probode zastavnik postelje, izbaci posteljinu, prevrnu škrinju. Ništa! A Dume stajaše mirna. Mušketiri se povratiše. Orloviću ni traga, a Dume stajaše mirno gledajući poručnika.
- Corpo di Bacco! - lupnu Capogrosso nogom - eto nas prevari pijanica Bogdanić. Gdje ti je Orlović? - otresne se na Uskoka koji se je došuljao bio.
- U kući je - odvrati Uskok, zabodavši svoje oči u Dumu, ali ona stajaše mirno.
- Poručniče! - doleti jedan karlovački pješak - šta tu tražite? Orlović vele da se je zavukao u jednu kuću pokraj mora. Tako viču po gradu!
- Naprijed, momci! Onamo! - trgnu Capogrosso svoj mač, i da pojuri s četom put mora. Dume uzdahnu.
- Stan'te! - kriknu Bogdanić na ulici - eto konobe! Pretražite je. U njoj vam je! - Dume uhvati se za srce. Mušketiri razbiše pivnici vrata, a provaliv u nju, dignu zastavnik zublju.
- Ništa! grom i pakao! - rasrdi se poručnik.
- Čekajte! - nasmija se Bogdanić - da vidimo! - I pođe od bačve do bačve. Svaku prevali, svaka prazna. Dođe do badnja. Zaviri u nj! - -
- Ništa! - zaškrinu zubima. - Ode četrdeset cekina!
- Naprijed, mušketiri! - dignu Capogrosso mač - prema moru. A ti huljo! platit ćeš mi!
Četa koracaše hrlim korakom prema moru.
Bubanj udaraše muklo, škadron konjanika poleti munjimice iz kaštela, sva vojska krenula k moru da pretraži sve kuće, crkve, samostane, da nađe zlotvora Orlovića. Ali u malenoj sobi klečaše Dume uzdignutih ruku šapćući kroz suze radosnice: - Bože moj! Spasitelju moj! Velik si, milostiv si; hvala ti, slava ti!
Ulica osta pusta. Mjesečina sterala se taracom. Sred ulice stajaše Bogdanić. Kušajući palcem goli nož, šapnu:
- I opet je Juriša u kući! Ne puštam četrdeset cekina. - Lagano zavuče se Uskok za ćošak i tu se zguri. Zamalo pojavi se na pragu konobe dragun pod kacigom. Orlović ozirnuv se dva-tri puta, pođe dalje prema ćošku. Da zakrene - ali iza ćoška zabljesnu nož! Juriša klonu - ali u hip zamahnu šakom i udri - a pred njim ležaše omamljen Bogdanić.
- Huljo, zaboravi da imam košulju od gvozdene žice.
U jedan mah strgnu vojvoda sa Uskoka dugi pojas. Razderav ga u dvoje, zaveže izdajici usta, sveza mu noge i ruke pojasom. Brzo naprti Uskoka na leđa, uhvati nož zubima i ovako pohrli put gradskoga zida do Veljih vrata. Tu se uspinjahu uza zid drvne stube. Vojvoda se pope uz njih. Sad stajaše na zidu - ali o mjesecu sijevnu puška stražanina.
- Stoj! - zagrmi straža i naperi pušku. Kao munja okrenu se vojvoda, držeći svezanog Uskoka prema straži u zraku ljevicom, privezujući uže uz gvozden klin u zidu. Puška planu - Bogdanić zaruknu, ritnuv se u zraku. Pogodi ga zrno u rame. Mušketir poleti prema bjeguncima, ali vojvoda šinu uvis, dignu Uskoka i tresnu njime vojnika, stražar zatetura - i on i Uskok sunuše u dubinu - a vojvoda, uhvativ konopac, spusti se kao zmija niz uže i nesta ga u goru. Još se orila bubnjava, još se čuo korak pješadije i topot konja - i zavlada mir - tihi gluhi mir.
Drugoga jutra nađoše pod gradskim zidom razmrvljene ostanke stražanina i Uskoka Bogdanića.