Čuvaj se senjske ruke/X
| ← IX | Čuvaj se senjske ruke — X. autor: August Šenoa |
XI → |
Lagano dizao se mjesec na planine. Uskom tmurnom ulicom iđahu dva čovjeka.
- Capogrosso! - reče prvi - dobro ste obavili svoj posao. Glava je zmiji pogažena. Vijeće desetorice odužit će vam se kako ste zaslužili.
- Hvala vam, signor Barbaro! Još prekosutra da krenemo divljake iz Senja, pa prejasnu republiku neće više boljeti glava.
- Ali je mnogo tih hajduka van grada?
- Dosta ih se povratilo. Zatjerasmo im žene i djecu u škripac, pa im to potajno doglasismo, i tako dođoše na milost, a prekosutra ih otpravismo u Otočac. Je l' Rabata primio plaću?
- Izbrojih mu pet tisuća cekina i predah mu od sinjorije veliku zlatnu kolajnu. Vrijedi dvije tisuće cekina. Ta je Posedarićeva glava dosta skupa. Ali pukao bih od jada što ne ugrabiste Jurišu.
- Mudar je on, i Rabata ga se nešto boji, osobito otkako je primio Lenkovićevo pismo. A da, vi ste osobito kivni na Jurišu, signor Vittorio, on vam je oteo lijepu Bodulku.
- Jesam, sangue di dio, da ga imam! Ali gdje je ona?
- Ta ovdje u gradu. Hoćete je? A, per Bacco! - lupnu se poručnik dlanom po čelu. - Sunu mi nešto glavom. Kako bi bilo da vam priskrbimo Dumu i uhvatimo Orlovića, u jedan mah?
- Kakva je to đavolska dosjetka? - nasmija se Vittorio.
- Pustite mene. Dođite sa mnom!
Oba zakrenuše za ćošak. Proverav se kroz nekoliko uličica, dođoše do kolibe blizu gradskoga zida. Poručnik kucnu tri puta na prozor. Za časak sinu iznutra svjetlo, a za drugi čas otvoriše se vrata. Mlečići zađoše u kuću. U malenoj mračnoj komori stajaše postelja pokrivena gunjem, raskliman stolac, star stol, a na njemu svjetiljka i boca rakije. O zidu visijaše puška, nož, torba i velika srebrna slika Bogorodice.
- Oj vi, gospodine! - stade kuštrav riđoglavac otirati oči. - Ta šta vas nosi amo u to doba? Već je i minula ponoć. Malo prije čuh kako straže doviknuše.
- Bogdaniću - prihvati Capogrosso sjednuv na postelju i dignuv cekin uvis - poznaješ li ti to?
- E, kako ne bi - isceri Bogdanić zube - cekin!
- Za to se dobiva mnogo rakije - nastavi časnik, dočim je Vittorio kraj vrata stajao.
- E dabome - odvrati Uskok.
- Za glavu crnoga Nike dobio si danas deset cekina.
- Jesam, i vrijedila je.
- Pa kako ga ulovi? - zapita Vittorio.
- E, gospodine - Bogdanić će - lijepo. Ali bio je to i magareći posao. Da ga živa donesem! Jesam li dadilja, a on ludo dijete? E, onako kvrc iza pećine - za to se mnogo i ne pita; ali - živa! Pustiše me iz grada. Ja izvadim nož, zarežem nožem malko ruku, te je briznula krv. Sve na skokove pojurim na Orlovo Gnijezdo, gdje se po špiljama kriju Uskoci. Ja pred njih pa jadaj, pa jao, majko moja! I slagah, kako me htjeli objesiti, a ja se sakrio, i bjegao, i kako me je dragun ranio, a ja jadan sa zida skočio, pa jedva glavu iznio, i više te ciganije. Bome povjerovaše. Napojili me, založili me, povezali mi ranu. Tu sam dva dana živio baš gospodski. Nađem tu i crnog Niku, budi mu duši lako! "Niko", rekoh sinoć, "peče me rana. Nešto sam ti kriv, ali evo, dosta za mene pokore, pa kršćanska smo djeca. Ded, Niko, siđi sjutra zorom malo niz brijeg, pa traži ondje pod pećinom nešta korijena za moju ranu." - "Dobro", reče Niko, "kad nas je nevolja sastavila, kanda i nije ništa bilo, riđane. Hoću!" - U zoru pođe moj Niko nizbrdice, žalosna mu majka, a ja gmižice grmom niz goru, pa uljezi za pećinom pod grm, mrtav kao i lija, kad se na tića omrsi. I dođe Niko. Ja ni makac, on sve bliže meni, a dobre pol ure od špilje. Niko se sagnu, a ja skoč' na leđa mu, zabaci mu kabanicu preko glave, sveži klečeći na leđima i glavu i ruke, prekorami ga kao vreću, pa trč' s njim bez obzira u Senj. Žao mi je, te jadnika sam ne proburazih. Gledao sam sa strane kako ga predadoste mletačkim Arbanasima, a oni urličući kao vuci spopali jadnika, pa na konopcu nebu pod oblake, ni da mu zbogom rekoše. Jadni Niko! Šta ćemo?
- Jesi hulja bez para - nasmija se poručnik.
- Šta ćete? Kad u susjeda kokoši nema, a ti ih kradi svomu gospodaru. Suho grlo ne čeka božje kišice.
- Čuj - nastavi Capogrosso - dobit ćeš trideset takovih žutaka.
- A da? Kako? - začudi se Bogdanić.
- Uhvati živa Jurišu!
Uskok uzmaknuv, počesa se za uhom, pa će nato:
- Jeste li čuli, gospodine poručniče, taj orah ne ide na svačije zube.
- Dobit ćeš četrdeset.
- Hm! Da to nije gotova glava bez ramena. Juriša je junak, ali je i lija, a pred Uskoke ne smijem. Raznijeli bi me, jer su valjda za Niku naslutili.
- Ti radi kako znaš. Namami ga u grad. Doglasi mu da je onaj mletački gospodin, komu je oteo Dumu, u Senju, i da će je sobom povesti na Krk.
- A! - zaklima Uskok glavom, omjeriv Vittorija - tako; valja vam meka. Prišapnut ću ja to brbljavomu grobaru koji vozi svaki dan mrtvace iz grada. U njega propitkuju Uskoci, pa eto vam sjutra Juriše ovdje. Za drugo se ne brinite. Sve ću vam dojaviti.
- Ali kako će u grad?
- Ne bojte se. Juriša je kao i vila. Zna svaki kamen na gradskom zidu, pa vrata su od jučer onako otvorena. Ali ne navalite na njega dok ne bude u svojoj kući, i to za jedno dvije-tri ure, da se ne dosjeti jadu.
- Dobro. Laku noć!
- Da bog da - a da! Kadno prekjučer obijah goru, dade mi neki kaluđer za vas ovo pisamce. - Uskok maši se u torbu i iznese papir. Poručnik ga primi, problijedi. Na listu bješe napisane riječi: "Ili mletačka vješala, ili uskočki nož!"
- Hajdmo! - reče poručnik zgnječiv list. I Mlečići odoše.