Čuvaj se senjske ruke/VIII
| ← VII | Čuvaj se senjske ruke — VIII. autor: August Šenoa |
IX → |
Mutan dan sterao se nad gradom, sivi oblaci gonili se nebom, more žamorilo po pustoj luci, oblizujući žal kao zmija kad traži plijena, a sa gore hujila bura, zaglušujući tužno jecanje crkvenih zvonova, muklu bubnjavu bubnjeva; samo na časke čuo si teške korake mrkih arkebuzira, koji četimice obilažahu gradom da pretraže sve uskočke kuće, da skupe što je u njima bilo blaga. A grad bijaše pust, kao da je narod u zemlju propao, grad bijaše mrtav, prazan kao noć bez zvijezda, kao srce bez ljubavi. Samo katkad pojavio se ulicom koji sluga božji u crnom ruhu, mutna oka, poniknute glave, kanda ide blagosloviti grob; samo katkad si vidio kako koji Uskok vojnik polagano bez oružja ide na kaštel da zapiše ime svoje. Mnogi pođe, ali mnogi se i ne povrati. Pred kaštelom stajahu troja vješala, a na svakom zibalo se blijedo truplo uskočkog junaka, ruku natraške svezanih. Kraj prvih vješala sjeđaše na zemlji žena, savijajući ruke oko koljena. Crna joj kosa padala rastresena ispod crvenkape niz mrko čelo, niz zlatni đerdan, niz bijelu košulju. Tamno joj lice bilo se stvorilo kamenom, a crnim očima piljila je u truplo na vješalima ne trenuv ni okom, ne prosuziv suze.
- Makni se, ženo! - viknu stražanin - šta tu sjediš te buljiš u toga obješenjaka? Nije ti tu mjesto!
- Ta gdje? - odvrati mirno žena, odmjeriv mušketira - ovo je moj čovjek! Gdje ti je duša? Daj da ga se bar još jedanput nagledam. - Prijatelju! - pristupi neka starica vojniku - ded, molim te boga radi, reci, znaš li ti za moga sina; Pero Radaković mu je ime. Jutros pođe amo na kaštel, a još ga nema kući. Bit će ti za dušu!
- Ne znam. Mani me se! - odgovori stražanin - ako je lopov, kao što ovi, valjda će i njega objesiti.
- Prijatelju, gospodine! - zakuka starica - pusti me generalu da mu skute cjelivam - -
- Natrag, bako! - viknu mušketir - ili ću te kundakom.
A bijedna starica lomila ruke i pritiskala suzno lice na tvrde zidine kaštela. Da ga omekša? Kamen da ima srce, kad ga nemaju ljudi? U kuli kaštela sjeđaše za malim stolom Rabata premećući hartiju, a do njega stajaše poručnik Capogrosso.
- To je dakle popis svih tih kukavica? - reče general.
- Koliko ih nađosmo. Budonović, "Crni Niko" - a navlastito onaj đavo Juriša utekoše nam sa jedno šest stotina momaka.
- Jesu, grom i pakao! Da znam tu hulju koja im je tajnu odala!
- Zaslužila bi doista vješala.
- I bi. Jesu li Dalmatinci pohvatani?
- I povezani. Još danas, čim bura malo jenja, predat ćemo ih mletačkomu generalu.
- Bene. Jeste li zabilježili sve Uskoke, kojih smrt zahtijeva Paskvaligo?
- Još danas bit će obješeni.
- Je l' oružje Uskocima oduzeto? Kuće pretražene?
- Jest, sve po vašoj zapovijedi.
- Dobro. Prije nego ih smaknemo, ostaje nam dvoji posao. Ali uistinu vrlo težak. Šta će - ?
- Ali Paskvaligo veli da je to prvi uvjet.
- Nu kamo ćemo?
- Prepustite to meni. Ali šta velite za vojvodu Daničića?
- Tu ne mogu ništa učiniti. Javite to Paskvaligu, recite to i biskupu. U Gracu mi rekoše da ne dirnem u Daničiće. Ondje ih osobito milostivo gledaju. Ali ako nas za one druge pozovu na odgovor?
- Svalite svu krivnju na mene, a ja ću uteći. Vi ste čist.
Uto uniđe zastavnik goričke vojske i, dotaknuv se rukom klobuka, reče:
- Gospodin kapetan Danilo Barbo moli da smije doći pred lice gospodina generala.
Rabata se trznu.
- Nek uniđe - reče časniku - a vi, Capogrosso, idite po svom poslu. Kad ga ovršite, javite mi. Da, vojvodu Marglitića iz Ledenica ne zaboravite!
Pobočnik iziđe pokloniv se, a u isti čas stupi u sobu kapetan Barbo. Oko mu zasinu čim opazi generala, a ovaj, ne dignuv oka, virio je nepomično u hartiju pred sobom. Prvi put poslije dugo godina bijahu ta dva čovjeka opet nasamu.
- Na vašu službu, gospodine generale - progovori kapetan.
- Gospodine kapetane! - prihvati Rabata suhim glasom svejednako gledajući u papir - vi znate vrlo dobro, pošto sam amo došao -
- Znam.
- Vi znate šta je volja i želja njegove carske i arcivojvodske svjetlosti -
- Kojoj sam vazda dušom i srcem neumitan i prevjeran sluga bio.
- Za prošlost vas ne pitam, ali sada kanda vam je vjera malahnula. Vaše mi se vladanje nikako ne mili, kapetane. Vi ste ovdje bili glavarom, a ne umjedoste zauzdati toga lupeškog čopora, ne mogaste gusare odvratiti od opačina i zlodjela kojima vrijeđahu imetak i čast mletačke republike, i po toj vašoj mlitavosti zadaste našoj vladi mnogo neprilika. Da, kad sam ja kao komesar ovamo poslan bio da ukrotim gvozdenom rukom tu uskočku zvjerad, ne zapriječiste da umakne veći dio tih lupeža, a na čelu ima Juriša Orlović. A i sad, gdje sam sjeo suditi sud zatvorima, nema mi od vas pomoći.
- Vi me, gospodine generale - odvrati Barbo - pozivljete da se opravdam. Dobro. Mnogo mi toga nabaciste, zato vas molim da me slušate.
- Izvolite sjesti, gospodine kapetane! - mahnu Rabata rukom, ne pogledav ga.
- Da nijesam neprijatelj Uskocima? I nijesam. A zašto bih i bio? Prejasna habsburška kuća, koju ja pošteno služim, ima dva neukrotiva neprijatelja: Mletke i Turčina, to su i moji neprijatelji. Proti Mlečićima borio sam se, kako i sami znate, već za mladih godina na Soči, a poslije i proti Turčinu, a za Mlečiće predobro i sigurno znam da su radi carstvu oteti Primorje. Najveći pakao i najopasniji neprijatelji Mlečićima i Turčinu jesu Uskoci - i zato im nijesam neprijatelj. Ubijte njih, izvadili ste austrijskoj vlasti temelj u ovim stranama. Senj u rukama uskočkim jest orijaš sa dvije gvozdene ruke, desnicom kroti krilavog lava, ljevicom osmanskog zmaja. Ubijte toga orijaša, do senjskih vrata vladat će vam bosanski paša, a u Senju mletački providur. Nijemci, Talijani ne obraniše Senja. Velite da su gusari, razbojnici. Tako viče na njih sav svijet, a ti crni glasi potječu iz Mletaka, i jer Mlečići imaju svojih poslanika, agenta, uhoda po svem svijetu, a Uskoci nikoga, i jer Mlečići imaju pune galije zlata, a Uskoci ni šuplje pare, i jer su Mlečići glatka, milozborna gospoda u svili i kadifi, koji u potaji ubijaju otrovom, a Uskoci surovi, srčani junaci bez mnogo riječi u crvenim kabanicama koji samo na očitom megdanu ubijaju poštenom sabljom - zato vjeruje svijet da su Uskoci gusari i razbojnici. Ali ja ih poznajem i znam da to nije istina. Junaci, pošteni, neglatki da, katkad kruti - ali vrijedni, valjani. Da idu po moru biti boj! Iz Graca ne dobivaju plaće, Mleci im krate trgovinu; zemlje nemaju, ali žena, djece, i junačkih rana, a nitko ih više nema na junačkim grudima, nitko nije više krvi prolio za kralja od Juriše Orlovića, a sad pitam vas, gospodine generale, jesu li zaslužili vješala?
- Uistinu - odgovori Rabata griznuv usnice - vi ste, signor Barbo, više odvjetnik Uskoka negoli carski kapetan, koji se ne bi imao pačati u politiku već slušati samo zapovijedi.
- Ja sam vojnik, plemić, poštenjak, illustrissimo, vikao govoriti istinu pred bogom i svijetom, a ovdje nijesam advokat, već mi je dužnost govoriti istinu za onu četu kojoj sam postavljen zapovjednikom. Generale! Vi počeste ovdje krvav sud! Zorne junake vješate, druge progonite kao nijemu zvijer, vaši vojnici plijene kuće, majke, žene, djeca cvile i nariču, grad je mrtav, da, i crkve, to jedino utočište bijednih ljudi, prazne su; vi šutite kao kamen, vi samo hvatate i vješate, a narod očajava!
- Šutite, kapetane! - skoči Rabata na noge - za svoje čine odgovaram samo caru i bogu!
- Bogu! - - Generale, ako vas je bog čuo! Nu pustimo vašu savjest. Čujte me! Sad govori plemić Danilo Barbo plemiću Josipu Rabati. Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra, moje sestre i - vaše dijete, tri žrtve vašega nemilosrđa. Giuseppe Rabata! Sjećate li se Gorice, pamtite li Karlotu, moju bijednu Karlotu? Tri su to smrtne rane na mojem srcu, tri glasa osvetnika do boga. Evo, ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru. Zaklinjem vas, Giuseppe Rabata! skinite vješala, otpravite mletačkog komesara Barbara koji se, kako dočuh, sprema u Senj, ne kaljajte svojih ruku uskočkom krvi na štetu cara i gospodara - i od mene vam sve oprošteno!
- Kapetane! - ruknu Rabata blijed na smrt - jeste li ikad vidjeli pismo zapovjednika na kome stoje kolo i vješala? Znate li vi da sam punomoćnik carev, sudac na život i smrt?
- Znam - odgovori Barbo mirno - tako dakle? O, ubijte me! Moja oporuka je u rukama generala Đure Lenkovića, koji će je otvoriti čim poginem. I za vas ima u njoj zapis. Ubijte me, ili, ako ste čovjek, iziđite mi na junački ogled!
- Danilo Barbo - zadrhta Rabata od bijesa - vi nijeste više kapetanom, ja vas lišavam časti senjskoga zapovjednika, i za dva dana da ste mi ostavi ovaj grad!
- Dobro, Rabata! Ja ionako nemam ovdje više posla. Ova tri križa življe mi zapekoše srce. Svaki drži se svoga posla, vi vješala - ja osvete! - I razjaren ostavi kapetan sobu.
- Generale! - viknu Capogrosso, provaliv u sobu - valja brzo raditi. Sve sam pripravio. Dobit ćemo, ako bog da, i Orlovića!
- Čekaj da se predomislim - oklijevaše Rabata.
- Sjutra će doći Vittorio Barbaro i donijet će pet tisuća cekina!
- Idi, radi kako znaš - odvrati general spustiv se na stolac.
Dvadeset draguna sa kornetom pojuri na brzim konjima put franjevačkog samostana. Pred vratima zaustavi se četa, a na kraju svake ulice namjesti se po jedan konjanik. Kornet sa dva vojnika siđe s konja i, provaliv u samostan, zapita brata vratara:
- Gdje je gvardijan?
- Evo ga gdje ide ovamo hodnikom - odvrati fratar plaho.
- Gvardijane! - reče časnik patru Viktoru, koji je upravo nadošao bio, staviv mu ruku na rame - moj ste sužanj u ime gospodina komesara. Pođite sa mnom!
- Kamo? Što sam kriv?
- Buntovnik ste. Naloženo mi je da vas predam kapetanu mletačke galije da vas povede u Rim pred sud.
Fratar se zgrozi, ali draguni, uhvativ ga pod rukom, izvedoše ga na ulicu, i dragunska četa tjerala je golim sabljama redovnika do luke, gdje je velika mletačka barka sa dvadeset arbanaskih vojnika čekala. U isti čas dovukoše arkebuziri na lancu dvadeset Dalmatinaca do luke. Žalosni, oborena, blijeda lica koracahu nevoljnici. Dvadeset i više godina bijahu živjeli u Senju, pobjegnuv od krvnika lava, a sad ih povrati Rabata mletačkoj nemilosti, jer tako je želio mletački general - Paskvaligo. Okolo luke stajahu vojnici držeći navinute puške, ali iz kuća provališe ljudi hrleći za vrijednim redovnikom komu su guste suze kapale niz staro lice. Žene, djeca, starci - svatko je kušao dotaknuti se njegova skuta. Došav do mora, reče dragunski časnik zapovjedniku mletačke barke: - Pozdrav od njegove ekscelencije gospodina baruna Josipa Rabate jasnoj sinjoriji. Evo predajem vam, gospodine kapetane, fratra buntovnika da ga povedete u Rim, a izviše predajem vam dvadeset dalmatinskih zlikovaca, neka im sudi sjajna republika, njihova gospodarica, po svojoj želji. I ostale ćete dobiti čim ih pohvatamo.
Grozan jauk zadrhta zrakom. Okovani nevoljnici klekoše zadnji put plačući na ovaj kamen koji im toliko vremena slobodnim utočištem bijaše, a sijed starac među njima poljubi tu svetu hrvatsku zemlju. U jedan hip kleknu i ostali svijet, a starac redovnik dignu oko k nebu, raširi ruke drhtavice nad pukom i zavapi kroz plač:
- Bože milosrđa! Svrni okom na ovaj bijedni narod! Izvedi ga iz tmine i pustinje na svjetlo spasa i istine! Zbogom zemljo moja, kolijevko moja! Zbogom, narode moj! Bog te blagoslovio!
- Blagoslovi i mene! - zavapi knez Posedarić, izvinuv se iz svjetine i kleknuv pred redovnika: - Oprosti im, oče, jer ne znaju što čine!
I udari svjetina u glasan plač, a fratar položi slabu ruku na glavu junaka. Ali u taj par priskočiše mletački vojnici, ugrabiše slugu božjeg, ugrabiše bijedne Dalmatince i odvukoše ih silom u barku, a arkebuziri i draguni rastjeraše narod sabljom i kundakom. U kući Posedarićevoj sjeđaše do prozora Klarica vezući, a do nje stajaše Đure Daničić, zadubiv svoje oči u lice krasne djevojke. - Đure! - prihvati djevojka dignuv glavu - veliki li smo grešnici kad nam bog nasu u čašu radosti toliko pelina. Mišljah da će nam skoro osvanuti sreća, a eto nam je zagrnu crn oblak i - sam milostivi bog zna, kad li ću vaša biti.
- Utješite se, Klarice draga! Smijemo li pomišljati o sreći gdje se svuda nesreća odaziva, smijemo li se veseliti gdje drugi plaču? Koliko li poteče nevine krvi ovih dana? Oh, Klaro, junačko srce svija mi se od boli kad vidim šta tu biva. Ah, da ima pomoći, da možemo krvnika uništiti. Ali mi smo zatvoreni u gradu, malo nas je, i narod je klonuo duhom, a krvnika čuvaju lumbarde i cijela vojska. Užasno je to!
- Ah, eto nam oca - primijeti Klarica virnuv iz prozora - baš mi je drago da dolazi, jer nijesam rada da je u takvo vrijeme van kuće. - Zamalo uniđe knez Martin u sobu, mrk i nijem. Baciv kapu na stol, sjednu u kut, stiščući šake na koljena, spustiv nujnu glavu.
- Đure - reče napokon - znaš li, Mlečići odvedoše gvardijana.
- Mlečići?
- Ja slutim za izdaju!
Ali još ne bje knez svršio riječ, a u sobu stupi poručnik Capogrosso.
- Čast mi je pokloniti vam se, gospodine kneže; njegova milost, gospodin carski komesar barun Josip Rabata pozivlje vaše plemenito gospodstvo na dogovor u važnu poslu, da se, koliko mislim, privedu Uskoci na red.
Klara problijedi, a vjerenik joj se prenu.
- Gospodin Rabata mene? - dignu knez u čudu glavu, - čudim se. Međutim odmah dođoh za vama, gospodine, i bit će mi drago, mogu li mu biti od koristi.
Capogrosso omjeriv rukom mladu i vojvodu, pokloni se i ode rekav da su poslovi vrlo prešni.
- Ne idite, oče! - zagrli djevojka oca.
- Zašto da ne idem? - odgovori knez - možebiti mogu kako umekšati vuka i olakšati narodu bijedu.
- I ja ću s vama! - doda Daničić.
- Nipošto! Ti mi čuvaj kuću. Nadam se da ću se skoro povratiti.
- Oh, dođite, dođite skoro, slatki oče! - moljaše djevojka, a suza joj skoči na oko.
- Miruj! Ima te tko čuvati! Zbogom, djeco! - reče knez poljubiv djevojku u čelo i podav ruku Đuri.
Ura za urom minula; govorkajući milo, čekahu zaručnici; ali još ne bje kneza kući. Majka Lucija bila je već dva puta poslala služavku neka knez k njoj dođe, ali joj Klara odgovori da ga još nema.
- Korite nas žene - reče Klara zaručniku - da smo brbljave, ali kad se tek vi muževi sastanete, nema govoru ni kraja ni konca. Šta li će smisliti u kaštelu; nu sad će, mislim, skoro doći. Ded, Anice, pogledaj pred vrata, ide li gospodar? Ali čekaj! Đure, molim vas, idite vi u susret. Vi mi ga dovedite.
Mladi vojvoda pobrza put kaštela. Vrata bijaše zatvorena.
- Otvori mi! - reče straži.
- Ne smijem, gospodine! - odvrati mušketir - ove noći ne smije nitko unići ni izići.
- Ali moram generalu! - nastavi Đure uzrujan.
- Ne smijete ni vi ni drugi po generalovoj zapovijedi.
Zbunjen stajaše mladić pred vratima. Nečemu se domisli. Brzo zakrenu u ulicu kraj Veljih vrata u stan kapetana Barba. Ne nađe ga, i povrati se Klari. Djevojka se prepa opaziv zaručnika bez oca.
- Otac, gdje mi je?
- Ne znam.
- Bijeste li u kaštelu?
- Ne puštaju nikoga unutra.
- Ni - ko - ga? Bože! Bože! - uhvati se djevojka za glavu, hodajući nemirno po sobi, zatim nastavi: - Idite, idite, molim vas, potražite Barba - -
- Ne nađoh ga, Klaro!
- Dakle Hreljanovića, Mikulčića - idite biskupu - idite, pitajte - ja ne znam ništa - ništa!
- Idem! Zbogom, Klaro!
- Već je i kasno - ali molim vas, idite, pa mi javite sutra - ili još danas - vi ćete to bolje znati - meni je krv sunula u glavu. I opet poleti Daničić prema kaštelu. Ujedanput doču niz ulicu silnu trku. Opazi gdje leti čovjek raširenim rukama bez daha, a za njim časnik sa četom goričkih vojnika. Sad dostignuše vojnici bjegunca.
- Pomozi, Isuse! - zavapi čovjek, ali časnik zarinu mu straga mač kroz rebra i čovjek klonu u svoju krv.
- Šta si tražio, dubrovačka psino, u Senju, to si dobio! - nasmija se gorički časnik izdišućemu ranjeniku.
Ali Daničić poleti dalje, sva mu je krv kipjela, a srce spopadao neobičan nemir.
Baš je odbilo osam na stolnoj crkvi Sv. Jurja kada dođe na trg pred kaštel; vrata bijahu zatvorena. Straža stajaše kao kamen. Ali čuj! Iz kaštela orio se bubanj, čula se riječ vojničkog zapovjednika. Vrata se otvore. Iz njih proplamti crveno svjetlilo zubalja, u kojima se čudno ljeskahu puške i kacige mušketira. Iz vrata iziđe pedeset vojnika bakljonoša i dvije satnije pješaka pod puškom. Bakljonoše razrede se u kolo, pješaci svrstaju se zdesna i slijeva kraj vrata. Četiri momka prislone nad vratima dugačke ljestve. Sad se popinje jedan momak na ljestve. Nešta nosi pod rukom. Sad je navrh ljestava. Zabija klinove. Sad je nešto objesio.
- Ha! ha! ha! Felice notte! - nasmija se momak. Bubnji zatutnjiše, baklje planuše, a užasno rumenilo zadrhta na dvjema krvavim glavama, koje su visile nad vratima kaštela, na glavi ledeničkog vojvode Marka Marglitića - i kneza Martina Posedarića.
Krv šinu mladiću u glavu, oči mu se zamute, bubnjava mu šumjela mozgom. Sve mu se činjaše tlapnjom. Nestade zubalja, nestade vojske, straža zaklopi vrata. Sve mu se činilo tlapnjom. Ali nije - tlapnja, ah, nije! Znoj mu skoči na čelo, rukama uhvati glavu. Da, da, da, istina je, cijela, grozna istina! Istinu pokazuje bijeli mjesec, sterući svoje svjetlo na lijepo blijedo čelo, na otvorene velike oči, na crnu kosu - na krv Martina kneza Posedarića. Zazeblo mladića, a glava mu gorjela; tisuću noževa da mu je sjelo u srce, ni kapljica ne bi bila skočila na grudi. A sve bijaše nijemo, sve gluho - sred puste zimske noći. Jedva živ hvataše se mukom zida i, hodajući natraške, udaljivao se malo-pomalo od groznoga pozorišta, a zatim trčaše uz ulicu, niz ulicu, bez uma, bez glave, trčaše gradom kao zvijer pune dvije ure. Tri puta dođe pred Klarinu kuću; na njezinu prozoru drhtaše svjetlo. Ali ne - nije smio unutra. Uto mu sinu misao. Zakrenu natrag uzbrdo. Pred kućom kanonika Tvrdiševića stade i poče lupati halkom. Bez duše pade pred starcem na koljena.
- Vi ste Klari - kum! Rabata ubi joj oca. - Krvava glava visi nad vratima kaštela - ona ne zna - recite joj vi - ja ne mogu!