VI Čuvaj se senjske ruke —  VII.
autor: August Šenoa
VIII


VII.

Istu noć vidjelo se, kako otac Ciprijan na konju juri od Rijeke prema Ljubljani. Bilo mu je, kako se je činilo, vrlo prešno. Na rastanku od Trsata reče pred vratima nekomu fratru:

- Brate Jerolime! Pazi dobro na sve što se na Rijeci radi; pa opaziš li da se Rabata diže u Senj, ti pohiti dan prije onamo i predaj gvardijanu Viktoru pismo što ti dadoh. Nu nadam se da ću se za osam dana vratiti iz Ljubljane i Graca, a Rabatu čujem da drži groznica na postelji.

- Sve će biti kako rekoste, oče Ciprijane! - odgovori fratar.

Dominikanac lupnu konja šibom i poleti dalje, a Jerolim zađe opet u samostan na počinak. U zoru razlijegala se po čitavoj Rijeci silna bubnjava, orile se bojne trublje. Uplašeni stanovnici gledahu u čudu iz prozora šta tu biva. Još bijaše dosta mračno, ali u tom sumraku opazilo se kako jedan dio vojske, i to Goričani, Riječani, Tršćani i Štajerci, idu hrpimice prema moru, i kako se drugi dio: Nijemci i Karlovčani, u pravilnim redovima pod zastavom kreću iz grada preko Rječine. Iz nejasne vike i bubnjave, iz topota konjskih kopita, iz škripanja tarnih kola i psovaka užurbanih časnika kojima su, mašući golom sabljom, tjerali svoju momčad, moglo se razabrati da vojska ostavlja grad, da je kopnom i morem krenula put Senja. Dok je pješadija grnula na brodove, nošahu četiri gorička arkebuzira gospodska nosila, zastrta zavjesom, put luke. Najednoč dojuri malen časnik na konju i dignu zavjesu.

- Gospodine generale, sve je u redu: Nijemci i Karlovčani već polaze po kopnu pod kapetanom Vidom Klekovićem, a ostala se vojska redovito ukrcava.

- Dobro! - odgovori iz nosila Rabata. - Izim vojske ne zna nitko ništa, Capogrosso?

- Nitko.

- Jeste li časnicima dojavili znakove koje valja dati Mlečićima kod fortece Sv. Marka? - zapita biskup koji je sjedio u nosilima do Rabate.

- Jesam - odvrati časnik.

- Jesu li pisma otpravljena turskim zapovjednicima? - zapita opet Rabata.

- Jesu, i providuru gospodinu Cornaru pisah neka istarske posade za sada ne diraju u carsko zemljište.

- Bene, Capogrosso! - prihvati Rabata - ja ću sa prečasnim biskupom po moru, ali vi morate svakako sa starim Klekovićem po kopnu. Starac je slab, a četa mu je bijesna. Karlovčani nepouzdani, a Nijemci rado piju. Dakle, drž'te ih na uzdi! Žurite se. Addio!

Capogrosso dodirnu se rukom šešira na odzdrav i odleti prema Rječini.

Za jednu uru kretala se vojska od dvije tisuće glava pješaka i konjanika da ukroti bijesne Uskoke.




Bijaše baš podne. U sobu kneza Posedarića provali kapetan Barbo. Knez sjede sa svojom družinom za objedom, pusti žlicu i dignu se u čudu.

- Šta je, kapetane? - upita Posedarić.

- Nijeste li primili pismo od Ciprijana?

- Nijesam.

- Čudno! Znate li šta? Rabata ide sa jakom vojskom na Senj.

- Je l' moguće? Tko vam to reče?

- Ljudi od Orlovićeve čete, dolazeći iz Krajine, opaziše s brdina kako se po cesti silno oružje ljeska, i kako vojska poput dugačke zmije gmiže prema Senju. Velim vam: zlo po Senjane!

- Šta ćemo?

- Zovnite svoje drugove, hajdmo u samostan - kod gvardijana valja nam se dogovoriti. Ondje nas neće lasno opaziti ni mletačke uhode ni njemački časnici.

- Bene, pođite naprijed! - Kapetan otiđe.

- Klaro - okrenu se knez svojoj plahoj jedinici - dodaj mi kapu i kabanicu pa jedite, jer se neću skoro povratiti! - Uzdahnuv, učini Klara po zapovijedi, a knez krenu žurnim korakom k samostanu. Kod gradske vijećnice sretne se sa budućim zetom, vojvodom Daničićem. - Kamo si naumio, Đure?

- K vama, kneže, i Klarici.

- Pusti sada Klaricu. Pođi sa mnom! Šta se provlači po ulicama tolik narod?

- Zli glasovi, kneže! Rabata ide.

- Tko to reče?

- Vojvoda Marko Marglitić dođe iz Ledenica i dokaza da su njegovi ljudi vidjeli kod Novoga njemačke pješake. A i po moru plovi, veli, silna vojska.

- Hajdemo brže! - odvrati knez - evo samostana!

Unišav u sobu gvardijana Viktora, nađoše više gradskih vijećnika, vojvodu Orlovića i kapetana Barba. Usred sobe sjeđaše na stolu odrpan, prašan, blijed tršački fratar Jerolim, jedva dišući.

- Govori, Jerolime - stavi mu gvardijan ruku na rame, ni ne pozdraviv došljake - govori, kako je bilo?

Fratar stisnu oči, uzdahnu i progovori:

- Zlo, vrlo zlo, oče gvardijane! Duša mi je bila na jeziku, a život na tankoj niti. Zadnjega petka po večeri zovnu me onaj Talijan - onaj Ciprijan - valjda ga znate - u svoju ćeliju, gdje je već osam dana u nas gostom bio. "Na ti pisma!", reče mi, "to ćeš ponijeti u Senj ocu Viktoru, dan prije nego se Rabatina vojska digne onamo; jer", reče, "Senjane veliko zlo čeka, i neka se čuvaju. Ja idem generalu Lenkoviću u Ljubljanu i nadvojvodi u Gradac, pa dotle neće vojska ni poći, ali ti pazi, pa za veću sigurnost primi to pismo." To reče mi po drugi put kad ga ispratih pred samostanska vrata. Kroz san čuo sam neki neobičan šumor, nu mišljah da je bura. Ali kad ujutro sađoh na Rijeku, dokazaše mi da je pred zoru otišao i Rabata i njegova vojska. Vidiš, rekoh, Ciprijan se je kruto prevario na računu; sad, Jerolime, sedlaj, pa odapni u Senj. Pismo saših u podstavu svoga klobuka, a gvardijan, dobro znajući za sve, reče mi: "Jerolime, teci, i da si lagan kao po velikom postu." Poletih i dobro letih sve sretno do Hreljina. Tamo negdje kraj ceste stoji malena krčma na osami. Čuo sam dosta buke iznutra i zato potjerah konja. Bio sam mirno prošao uz Rabatine konjike i pješake, nu to bijahu ljudi od Karlovca, i kad bi me lijepo upitali: "Kamo, oče sveti?", odgovorio sam im: "Idem u Novi k bijelim fratrima!", pa bog! Ali ovaj put nije glatko prošlo. Bilo me je i strah. Vidjeh pred kućom naslonjene puške njemačkih mušketira. Zažmirnem očima, prekrižim se i potjeram konja. Nu jedva minuh krčmu, eto za mnom graje! Stani, pope, i stani, pope! Jedva sam disao, ali moj konjic letio kao bijes. Krenem malko glavom. Mušketiri lete za mnom, naprijed neka pijana ljudina i malen, u crno obučen oficir. "Drž'te popa!", vikaše pijanac, "Drž'te popa!", vikaše onaj mali, koji je napokon i poklopio svoga konja. Ja na strmu, usku putu kraj ponora, a hajka mi za leđima! Zbogom, Jerolime! mišljah. Uto, na moju sreću, izmaknu se pijanom mušketiru noga, a on, kako je dug i širok, poljubi zemlju. Rulja se nešta zaustavi, malenomu časniku prope se od vike konj, a ja uhvatim malu pušku, puc!, konj malog crnjaka svali se na zemlju, a ja bjež' i bjež'! Bože, nikad tako bježao nijesam, nu kako zakrenem za prvo brdašce, popuhnu bura i odnese mi šešir bez traga, a u njem žalibože pismo. Mušketiri vikali još časak za mnom, ali ja lijepo izmakoh, pa evo me ovdje!

- Oh, nesretniče! A šta je u pismu bilo? - zapita ga gvardijan.

- Ne znam, oče, ali svakako zlo po vas svih.

Uto navali u sobu kastelan Hreljanović.

- Gospodo! - viknu bez daha - mletačke galije primiču se senjskoj luci. Kapetane Barbo! od Rabatine vojske dođe dragun pa vam donese pismo.

- Bože, izbavi nas od zla! - prekrsti gvardijan ruke.

- Zateći nas hoće - viknu Posedarić blijed - s mora Mlečići, s kopna izdajice! Skupimo pamet, gospodo, ne valja gubiti vremena. Rabata ide s jakom vojskom da podavi sve Uskoke Senjane! Ali ne smije svih naći. Ja mislim da ostane u gradu samo tri stotine ljudi, a s njima stari, manje odlični vojvode, a šest stotina junaka neka sa vojvodama Orlovićem, Stipanovićem i Radićem iziđu iz grada još ove noći i s njima svatko koji se je ikad sa Mlečićima ogledao bio. Ti, Jure, ostaješ, tebe poznaje samo turska glava.

- A vi, kneže? - zapita gvardijan.

- Ja sam knez, plemić, vlastelin, i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetom i carstvom.

- Ostajem i ja! - planu Orlović.

- Nećeš - odvrati knez - treba ljudima provodiča. Vi vani čekajte po planinama što će biti. Međutim, dojavih sve nadvojvodi. K tomu znaš da bi voljeli Mlečići vidjeti tvoju glavu navrh Svetog Marka u Veneciji negoli na tvojim ramenima.

- Kako knez reče, dobro je! - završi Barbo. - Na posao, junaci! Ja ostajem dakako u Senju, i moja budi briga da zlo ne bude gore. Sad zbogom! Da vidim, što piše Rabata!




Krčma "Crnoga Nike" bijaše pusta. Svjetiljka drhtaše žalosno u tihom mraku, a gospodar Niko sjeđaše poniknute glave pred praznom bačvom. Vani hujio vjetar, vani prolijetale kradomice sjenke ljudi oružanih, a kroz buru lelekalo fratarsko zvono. U tren otvoriše se vrata, a kroz njih utisnu se suho, kutasto lice riđih brkova pod crnom uskočkom kapom. Sive oči sinuše - bijeli zubi se isceriše.

- Niko - Niko! - viknu u pol glasa stranac.

- Šta je? - zapita gospodar.

- Daj mi rakije, Niko!

Niko dignu glavu.

- Tebi, Bogdaniću? Tebi, huljo! Ni kaplje!

- A zašto? slatki Niko! - upita Uskok unišav u krčmu.

- Jer ne znaš boga ni poštenja. Jer si oplijenio crkvu Bogorodice na Krku, jer si osramotio ženu i ubio joj dijete na Rabu, jer si krvopija.

- Da vidimo - nasmijehnu se Uskok, trgnuv svoj nož - žedan sam, nemam novaca. Toči, pseto! Doći će Rabata, bit će ti vino cjenije. - I kao zmija dignu se Bogdanić na krčmara. Niko uhvati sjekiru. Ali u isti par lupi jaka šaka Bogdanićem o zemlju.

- Kučko! šibaj bez traga! - zagrmi vojvoda Milovčić, stvoriv se pred Nikom - nosi se, riđane otrovni, da ti ne iščupam poganog jezika. - Pokunjene glave ispuzi hajduk iz krčme.

- Jes' čuo, Niko! - nastavi stari vojvoda - po mojoj si ćudi, valjan si. Žao bi mi bilo da pođeš po zlu. Iza brda valja se oluja, pa Mlečići su, čini mi se, kivni na te, a i njemačka gospoda, jer da jariš naše junake. De skupi svoju prtljagu, pa otisni se sa Orlovićevom četom o ponoći u goru. A tog mi se riđana čuvaj, jer je hulja i nečovjek. Ho'š li?

Niko se zamisli, provuče ruku čelom i reče nakon časka:

- Hoću, vojvodo! Hvala! Pravo govorite! Rabata ide, Mlečić bi me mogao... - i Niko pokaza prstom na vrat.

- Pa nećeš sam. Ići će i Vujica Vedašić i Budonović, koji je izjeo kod Hvara pun brod mletačkih sardilja. Prije po noći samo dođi na Velja vrata, pa da pođete. Zbogom, Niko!

Krčmar zaključa krčmu, da skupi nešto svoje prtljage.

Međutim kupili se sa svih strana oružani Uskoci, šapćući, mrmljajući, poniknute glave, gnjevna oka. Mjesec je blistao kroz tamnu noć, sterao svoje bijelo svjetlilo po kamenju senjskom, po dugim puškama i mrkim licima o vjetru vijahu se crvene kabanice junaka, po kamenju ozivahu se teški koraci, a iz kuća čuo se narijek žena, jecanje djece, čuo se plač starice majke, a iz kuća miješala se u buru kletva, teška kletva do boga na izdajice, na izrode.

Na pragu svoje kuće stajaše pod crnim kalpakom, pod svijetlim oružjem zorni junak, vojvoda Juriša Orlović kao bor u gori. Ljevica mu stajaše na junačkoj sablji, a desnica savijaše mu se oko ramena žene mu Dume, koja je bila spustila glavu na sjajne mu toke. - Ne plači, dušo moja, golubice moja! - stade je junak tješiti - ta i meni kaplje krv iz živog srca, gdje ga otkidam od tvoga. Ali eto vidiš, tko će voditi bijednu braću? Zar da ih pustim kao stado bez pastira? Ili nije li bolje iznijeti glavu nego je sam nositi pod nož krvnika da me zakolje kao brava? Pa šta i za moju glavu, ali valja mi je čuvati za tebe, zjenice moja! Miruj, dušo, dadne li bog, bit će bolje, i sretni ćemo se naći. Čuvala te bogorodica. Zbogom.

- Junače moj! Druže moj! - zajeca Dume na njegovim grudima.

- Zbogom! - poljubi vojvoda ženu u čelo i odjuri za četom, a ona kleknu na pragu, rukama pokrivajući gorke suze svoje.

O ponoći krene šest stotina junaka i drugoga naroda na Velja senjska vrata. Žalosno iđahu pred njima vojvode, muklo tutnjaše bubanj, tužne, poniknute glave koracahu junaci. U svačijem oku mogao si čitati pitanje? Šta će to biti? U svačijem oku odgovor: Jao grešnicima! Muklo tutnjaše bubanj, gubeći se dalje i dalje u šumama u gorama, ta ondje, gdjeno se rađa - bura.

Dne 29. siječnja 1601. ujutro zagrmješe sa zidina senjskih topovi, zazvoniše sa tornjeva senjskih zvona u slavu sjajnoga gospodina baruna Josipa Rabate, carskoga povjerenika i punomoćnika, koji je zajedno sa biskupom Dominisom unilazio u grad na čelu vojske od dvije tisuće ljudi, i to na Velja vrata, jer mu bura ne dade da uđe u luku. Sumorno, blijedo, ukočena oka njihaše se pod širokim pernatim šeširom to krupno, bešćutno tijelo; general kanda nikada ni gledao ni vidio nije, ni one male satnije njemačkih pješaka što mu pred kaštelom učini počast. Četa za četom uniđe na gradska vrata uz svirku i bubnjavu, četa za četom zakrenu u kaštel, stojeći kraj vrata na trgu grada, i draguni, katane, oklopnici, mušketiri, arkebuziri, kopljanici i topnici sa lumbardama svojim. A grad bje nijem, a grad bje pust, sva kućna vrata zatvorena. Najzad uniđoše i njemački mušketiri, ali ne zakrenuše u kaštel, kao ni lumbardaši. Ovi naperiv svoje lumbarde pred kaštelom na kuće grada, postaviše se gorućom šibom uz njih. Nijemci, napuniv muškete, raziđoše se na sve strane da po kulama, vratima i zidinama zaokupe straže razoružav uskočkoga stražanina.

Na svakom kraju ulice postavi se mušketir; kapetan Odoardo Locatello zaključa svojom rukom Velja i mala gradska vrata. Ujedanput otvoriše se opet vrata kaštela. Iz njih izađe kapetan Grasello, bubnjar, dva pješaka i profuz. Ta četica, prolazeći cijelim gradom, zaustavi se na svakom uglu, i profuz pročita glasno ordonanciju carskoga komisara:

- Svatko da se pokori bez prigovora pod gubitkom glave. Zabranjeno je svima plijeniti i voziti se barkom po moru. Plaćenici bit će premješteni u gornju krajinu. Za jedan dan ima se svatko prijaviti na kaštelu i zapisati svoje ime. Gusari i zlotvornici imaju se za dva dana sami staviti pred sud. Tko prigovara najmanje, izgubit će glavu. Nitko ne smije nositi oružja, nitko ne smije izlaziti iz grada ni danju ni noću. Tko se ne prijavi komesaru, izgubit će glavu.

I pod Posedarićevom kućom zatutnji bubanj, i pod njegovim prozorom rastrubi nezgrapno grlo profuza krvničku ordonanciju u svijet. Knez Martin stajaše na prozoru. Velika suza skoči na lijepo mu oko, grčevito stisnuv šake pred lice, uzdahnu:

- Oh! gdje si, slobodo junačkog mi zavičaja? - Ali ne bje mu odgovora, ta grad bijaše nijem, bijaše pust kao mrtvac u raki. Ali čuj! Eno ti odgovora! Pred lukom ziblju se galije generala Paskvaliga pod mletačkim lavom. Čuj! Čuj! Na galijama se pije, na galijama se svira, na galijama se pjeva: - Morte ai Segnani!