Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/II
| ← I | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - II. Po noći u cirkusu autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
III → |
Odmah kraj ulaza spavao je na slami jedan čovjek.
"Ne boj se", šapne Gita, "taj se ne bi probudio da mu u uši zatrubiš. Ja znam kako se spava nakon predstave.
Na jednom štapu visio je u štali obruč. To je bilo mjesto na kojemu je uvijek boravila Gitina papiga.
Gita metne papigu na obruč. Kad je papiga vidjela da je na svom mjestu, na kojemu je toliko godina boravila, pomislila je: "Sad je sve u redu", i metnula je glavu pod krilo, pa zaspala.
Dakako da se to samo papigi činilo.
Za Hlapića i Gitu bilo je sad sve opasnije i opasnije.
Oni su se srećno provukli kraj onoga čovjeka koji je spavao.
U štali je gorjela svjetiljka.
Hlapić opazi na svakoj strani štale po četiri konja. Osam konja, to dakako nije bilo puno za cirkus, ali za Hlapića je to bilo jako puno.
"O", tiho klikne on, "koliko je konja i kako su krasni."
Ali Gita nije slušala. Ona je već bila kod svoga malog konjića.
"Sokole! Moj dragi Sokole!" šaputala je konjiću, grlila ga oko vrata i gladila rukama po bijelim leđima.
A Soko je okrenuo svoju lijepu glavu i naslonio je Giti na rame, te tiho zarzao od zadovoljstva.
"Sokole moj! Mili moj! Kako li ću te ostaviti, kako li ću te ostaviti!" šaptala je Gita.
Hlapić je uto pošao malo dalje po štali.
"Ovaj vam je vranac najljepši", tiho zovne Gitu.
"Mi nemamo vranca", odgovori tiho Gita.
"Vidiš da je tu", odvrati Hlapić.
Gita dođe k Hlapiću. I zbilja! Pred njima je stajao krasan malen vranac - kao ugalj, a sjajan kao sunce. Griva i rep bila mu je sasvim kratko odrezana, a oko zglobova imao je žute krasne navlake.
Začuđeno je Gita gledala konja. Dugo ga je gledala, a onda reče:
"Ovo je pravo čudo! To je onaj vranac na kojemu su se jučer vozili crni čovjek i Grga. Premda ima kratku grivu i kratak rep i žute navlake, ipak je to onaj isti vranac.
Hlapić to nije vjerovao i oni pođoše k jaslama da vide vranca izbliza.
Ali uto - koji strah spopade Gitu i Hlapića!
Oni začuju najedanput kako kroz cirkus netko ide prema štali. Čuli su se duboki muški glasovi, razgovor i teški koraci po pijesku u cirkusu.
"O, što ćemo! Što ćemo?" uplašeno prošapta Gita.
"To je moj gospodar! O, Hlapiću, dragi Hlapiću, ja neću da ostanem kod njega, ja se bojim!"
Što su mogli sada učiniti Hlapić i Gita negoli sakriti se brže-bolje pod jasle ispred vranca?
Hlapić, Gita i Bundaš podvuku se dakle brzo pod jasle. Pod vrancem je ležala slama. Hlapić podigne rukama slamu pred jasle da ih nije mogao nitko vidjeti.
Uto uniđu u štalu dva čovjeka.