Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/I

← Sedma noć putovanja

Čudnovate zgode šegrta Hlapića —  - I. Poznati glas autor: Ivana Brlić-Mažuranić

II →

Jedva su Hlapić i Gita zaspali, probudi se Gita jer je kroz san nešto čula od čega joj je srce veselo zakucalo. Ona je sjela na svom ležaju i slušala. Negdje je rzao konj.

Jedanput zarže konj. Giti se učini da ona pozna taj glas.

Drugi put zarza konj. Giti se još većma učini da ona pozna taj glas.

I treći put zarže konj, a Gita skoči sa svoga ležaja i klikne:

"Hlapiću, o Hlapiću! Da znaš čiji to konj 'rže! Hlapiću, hajde sa mnom!"

Mjesec se već digao na nebu i bilo je svjetlije.

Hlapić se digne, pa onda on, Bundaš i Gita pođu između šatora prema onoj strani gdje se od časa do časa čulo ono rzanje. Još malo, pa Hlapić i Gita dođoše na jedan veliki prazan prostor. Nasred toga prostora stajao je veliki šator, zatvoren i tih kao da spava. Nad vratima bila je dugačka crna ploča, a na ploči velika slova.

To je bio Gitin cirkus!

"O, Hlapiću! Hlapiću!" klikne opet Gita, "to rže moj Soko! Moj dragi, moj mali Soko!"

Gita je u tom času zaboravila za strah pred gospodarom i zaboravila je kako više neće da se vrati k njemu. Ona je samo mislila na svoga konjića, s kojim je tolike godine dijelila u cirkusu i dobro i zlo, pa kojega je na cijelom svijetu najviše voljela. Gita je sada toliko željela da vidi svoga konjića te nije mogla odoljeti toj želji.

"O Hlapiću! Ja idem unutra da vidim svoga Sokola", reče ona.

"Onda će te opaziti gospodar i mi ćemo se morati rastati", reče tužno Hlapić.

"O, nećemo! Ja neću da ostanem kod njega! U cirkusu sad sve spava i nitko ne čuje ništa, jer su svi umorni od predstave", šaptala je Gita. "O, molim te, hajdemo unutra."

Stajali su sada posve blizu štale, koja je bila kraj cirkusa načinjena od platna kao cirkus.

Gita je dakako dobro znala kuda se može unići u njezin cirkus! Ona dakle pridigne s jedne strane malo plahtu i šapne još jednom. "Vidiš, Hlapiću, ovuda ćemo unići!"

I već se Gita uvukla u štalu, a za njom Hlapić s Bundašem.

O, to je doista bilo odveć pogibeljno!