Zvono

← Naslovnica

Zvono autor: Antun Gustav Matoš

Ovo zvono, što ko titan stenje

Pod tuđim nebom, mene sjeća sada

Drugog zvona, kad u psalmu kobi

Nad mizerijom rođenog mi grada.

Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,

Što sad s tobom trpi, crna jedra!

Udari me klatnom usred grudi,

Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

Tiho... Zvono ćuti... Misli žderu...

O, kako tišti kajanje u veče!

Tama.. Sâm sam... Samac u tuđini!

Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče...

Glupost! Slabi živci! Pregni, misô,

I digni snagom uma volju bonu,

Budi vihor, bura, truba, buna

I orluj s gromovima, slična zvonu!