Zvijezde/II.

← I.

Zvijezde —  II. autor: Dinko Šimunović

III. →

II.

Dolje, na popločanoj ulici, nije mirisalo povjetarce, niti je bilo svježe, kao što mišljaše gore u sobi. Ipak mu se noge, željne hoda, lako spružale, pa koračaše sve dalje i brže, najprije ulicom, a onda cestom što je vodila u polje.

Noć bijaše dosta divna, iako bez mjesečine, pa se Danilo ohrabrio, a ne uspredne ni onda kad je na zavoju ceste, gotovo iznenada, k njemu doprla neobična buka. Sjetio se da je to vodopad rječice Pitve, što ga je nekad vidio izdaleka, ali mu nije čuo šuma u daljem žamoru. Nalijevo putu dizao se plosan breščić, koji je služio za pašnjak, i do njeg se crnila šuma. Nije se prevario očekujući s breščića i pogled na ovaj slap. Pitva se obarala s pećine, i na toj se uzvisini još bolje čuo šum, no silno komešanje vode vidjelo se kao nepomična bjelina slična snijegu.

Sada se nije bojao videći i čujući kako priroda nije mrtva pustinja koja noćnoga putnika jedino straši. Pače zašao nekoliko i u veliki gaj da posluša kako vjetrić u njemu šumi, a i glasovi živih stvorova dopirali k njemu. Pjevalo je nekoliko slavuja, ćukala jejina, a podno breščića u lokvi kreketale žabe. Tik njega najviše žamorilo nekoliko trepetljika, što su i po noći iskrile tisućama svojih listova, s jedne strane tamnozelenih, a s druge sjajnih poput uglađena čelika. Svi ti glasovi stapahu se u jedno sa šumom dalekog vodopada, i Jugović se čudio kako i pored tako različnih zvukova nije bilo nesklada, baš kao što je osjećao samo jedan miris. To ne bijaše ni zadah vlažne šume, ni onaj s livada, pa ni divljih ruža koje se rascvale na okrajcima: tako miriše samo topla, ljetna noć. Čudio se i tome kako je mogao čamiti u sparnoj izbi te da je sva ova ljepota postojala bez njega.

Htjede poslije duga niza ljetâ uživati što dulje ono čega se prije tuđio, pa legne u nisku travicu i pogleda u nebo. Učini mu se da prvi put vidje toliku nedostižnu ljepotu, i pritaji disanje kao strahujući da mu ne iščezne poput sna.

I ono malo što nekad znadijaše o astronomiji, posve je zaboravio. Niti je znao kako zviježđa imenuju naučenjaci, ni kako narod. Sjećao se jedino da je Plejada hrpa od sedam lijepih zvjezdica pa ih stade na nebu tražiti, ali i poslije dugo vremena uzalud. No sada i nije vele mario da ih nađe kraj tolikog broja golemih zvijezda što su nad njim blistale.

... Eno jedne od najvećih što ih je mogao s toga mjesta dosegnuti okom. Regbi da se čas bliži, a čas dâlji, no vazda golema, lijepa, i po njezinu bijelom sjaju očito se vidjelo da je to pravo sunce, samo, valjda, od našega mnogo veće. Bog zna koliko se nevidljivih planeta oko njega vrti i kako se živi na njima?... Pa eno i crvenog sunca!... žućkastog!... pa onoga, što baca na modro!... Zelenog!... pa eno i blistavog, koje se trenutkom mijenja i sijeva kao gorostasni alem!... Pa eno još jednog... i još jednog!... isto takova, a onamo imade blagih kao svjetlo ivanjske krijesnice.

Gleda Jugović, gleda, pa se ne može dosta načuditi onoj ljepoti... Sve gleda i poče sjećati se što je nekad učio o tome visokom i beskrajnom nebu... Pa koliko su velika i daleka ova sunca? Zemaljske su mjere nemoćne izreći one daljine, pa astronomi kažu: — Do te zvijezde ima toliko i toliko nebeskih metara ili toliko godina svjetla. — A preko cijelog neba iskrila Kumova slama ili Mliječni put i do njeg je još dalje... Gdjegdje bjelasale i Svemirske maglice i kažu da su to sve sama sunca ili da tamo nastaju novi svjetovi! Ove se daljine već ne dadu mjeriti ni godinama svjetla, a sve se to vrti i juri, brzinom munje, iz vječnosti u vječnost! — A ipak mora nešto biti još mnogo dalje i od Svemirskih maglica! — pomisli Jugović i zatvori oči. Nije mogao u ovaj časak dulje podnijeti svjetlila na nebu niti svoju misao...

Odmah začuje i šum vodopada, ćukanje jejine i kreketanje žaba, no, začudo, glasovi noći ne bijahu mu sićušni prema beskrajnosti neba. Sve to činilo mu se važno i vječno, sve jedna cjelina, koja nema početka niti će ikada nestati, a, što je glavno, tu je ljepota bez mržnje, osvete, zavisti i laži.

Zato učiniše mu se neznatne i smiješne sve dosadanje misli, brige, i to ne samo o tuđoj, već i o svojoj čeljadi: — Kako sam mogao vjerovati da sam ja i moja porodica središte svega što postoji? Zašto sam se jadio kad se Marija udala? Zašto sam toliko ronio u jedne te iste knjige i uzdisao od sitnih briga za ženu i djecu?... i prisluškivao brbljarije varoške kao nepismena baba?

Što je više mislio o porodici, žalost radi toga što je kod njega nema, iščezavala pred veličinom i ljepotom zvjezdanoga neba te mirisa šume, livada i buke bijelog vodopada... Ta već davno Plejada ne bijaše sasvim njegova! Čim je počela rađati djecu, Olga poče da živi za tu sitnež, i duša joj se od njega stala tuđiti. A tako isto bijaše i s djecom. Sve do šeste godine bijahu njegova: on ih je svom dušom ljubio, i ona se privijala uz njega, a tada ih prozva svojim zvjezdicama. No dođe vrijeme kad pođoše u školu i kad mu ih oteše: i njegovoj očinskoj vlasti i njegovoj ljubavi. Nije mogao da im zapovijeda, jer mu ih prisvojiše strani ljudi. Njegovom djecom počeše raspolagati učitelji, kateheta, profesori, a zatim poglavice sportskih klubova i drugi, a njemu ostade jedina briga kako će ih što bolje hraniti i odijevati. Dječje mišljenje i želje počeše se odvraćati ne samo od oca i majke, već i rođeni dom postade im tuđi.

Tako je mislio zatvorenih očiju, a onda je opet stao promatrati nebo ukrašeno blistavim zvijezdama. Kratka ljetna noć bijaše pri kraju, i oko njega postade vidnije, ali drveta i grmlje još se uvijek crnjeli, no zašumili jače od vjetrića koji naviješta zoru. Trepetljičino lišće življe zaklepetalo kao da se raduje svome prijatelju vjetru s istoka. I buka slapa jednako dopirala k njemu, pa se Jugović sjetio i toga kako su već stari grčki filozofi vjerovali da i golema svemirska tjelesa, kružeći neizmjernim prostorom, daju tako divne harmonične zvukove da ih smrtni ljudi ne mogu čuti. To su bogovi pridržali sebi!

Jugović poče osjećati neki ponos kao da se je uzdigao mnogo više nad sve druge što ih je znao. Ustade hitro kao pomlađen i zaputi se kući prije nego sasvim zabijelje nebo i prije nego se zvijezde počeše gasiti.

Sljedeća stranica→