Zmija/III.

← II.

Zmija autor: Vladimir Nazor

IV. →

III.

— Ljudi Božji, cijeli svoj život živim u gospodarevim Nerezinama s pticama i zmijama, pa znam i ja koješta.

Još je onamo nešto trave i grmova i hlada, pa ima i sitnih životinja. Uz njegovu je poljsku kućicu i barica s vodom, a k vodi dolaze i takve guje. Nikada od njih štete. Ne grizu. Boj se samo malenih zmija. Što je guja veća, to je i bolja. On je neke velike i pripitomio. Hrani ih mesom i mlijekom. Znadu ga. Ne bježe. Prilaze mu k rukama.

— Hu! To su štrigarije! — uzvrpoljiše se žene.

— To se tebi sanja u onoj pustinji, — ljutio se Jakov. A znaš ti, da nam svake godine crkava po jedna mazga. Otkada ta guja dolazi da pije našu vodu, uvijek gore u ovoj kući. Netom je počela dolaziti, umro jedan od starih gospodara...

— A onda drugi! — upadne u riječ sluškinja Ure, sva zaprepašćena.

— Vidi! Nisam ni mislila nikad na to. A čujte, ljudi, čujte! — snizi Keka glas. — Pomislite na ono, što se sad sprema.

— Što?

— E, pa još pitate! Ono najgore; ono, što će sad biti u ovoj kući.

Oni još nisu razumijevali.

— Pa ono, što smo, eto, u stare dane dočekali. Rasap! Ta nesretna dioba!

— E, da, da! — složiše se svi.

Kao da i navdar Šalta povjerova u kobnu moć te nesretne zmije.

A mazgar Jakov udari pesnicom o stô i viknu svečano, kao da se kune:

— Al' ja ću je opet utući! Ne smije ona ni ove godine čuti naša uskrsna zvona!

— Onda će sada doći. To se blago drži reda. A što je to? Mlijeko.

— Jednu je zdjelicu noćas popila.

— Aha! Zato joj se sad ne žuri. Al' će ipak k vodi. Kupanje; to je za nju prva stvar.

Bojao sam se, da on ne otiđe.

— Kako je Vama u onoj kući u Nerezinama! — upitah samo da ga zadržim.

— E! Lijepo, mladi gospodaru.

Bilo je to prvi put, što me tako zvao; a ja navalih pitanjima.

I on reče sve. Nerezine su naše najveće imanje. Čitava strana i vrhunac jednog brda. Jedva se počelo krčiti, pa ima još šumice, prave šumice s hrastovim stablima, smrekama i nešto borova. On žive ovdje sâm u poljskoj kućici i čuva, da žene ne kradu drva, što se sijeku. Dolazi gospodarima samo za velike blagdane. Pase kozu i dvije ovce. Jakov mu nosi katkad na mazgi sve, što mu treba, jer su sela daleko. Ima pušku, pa ubije katkad zečića ili oveću pticu, Što onuda prolazi. Na kosove mu se ne da pucati. Oni su mu najveselije društvo. Sam je iskopao baricu, u kojoj je uvijek dosta vode. K njoj dolaze životinje, jedne obdan, druge obnoć. Pa dolaze svakog Uskrsa i guje.

— A nije ti teško? Nije te strah?

— Najgore je u jesen, kad dugo kiši; al' se čovjek i tome obikne. Strah? A od koga? Životinje su tako dobre. One su se spočetka bojale mene. Ali me sada znadu.

— Znadu te? Sve one šumske životinje?

I ja sam ga slušao s nekom pobožnošću. Nisam dotada znao no za dvije uličice u dalekoj varoši, gdje sam se rodio, i za ono dvorište pokriveno pločama i ograđeno kućicama i zidovima. U Velikom selu bilo je samo nekoliko osamljenih kržljavih stabala, a svuda naokolo krš s niskim lozama ili smrekama; masline i rijetke čemprese nije nitko brojio u prava stabla... Oh, ta šuma! Kućica! Lokva! Životinje!

Gotovo sam zaboravljao na guju.

Navdar Šalta najednom reče:

— Pa kad ona ne dolazi, pozvat ću je sâm.

I on izvadi iz džepa nešto omotano starim crvenkastim rupcem.

Odmota polako; i ja vidjeh sviralu od murve ili od bazgovine. Sviralicu od tri cijevi vezanih čvrsto koncem.

Starac je primakne k ustima i poče svirati polagano, nekako ispod glasa.

Čula se tri zvuka, sitna, kratka, ali meka: čista kao tri kaplje bistre vode. Padali su spočetka jedan za drugim, al' se doskora isprepletoše, složiše u malu neodređenu melodiju. Suhi, crni starčić gledao je preda se u tlo, malko zgrbljen, laktovima uprtim o koljeno, nadimajući obraze, dišući duboko, dok su one tri note rasle u visinu, postajale duže i počinjale o nečemu govoriti. O vjetru, što šumi u granju, o vodi, što se ljeska u barici; o ovcama, što pasu pred poljskom kućicom; o zečiću, što se digao na stražnjim nogama i gleda u starca, koji ide izdaleka.

Ja sam samo slušao, i pričinjalo mi se, da mi navdar govori još uvijek, što on sve vidi i čuje u Nerezinama; a njegovo je pričanje meni sada razumljivije, iako ne bih znao reći, što je baš kazao. Gledao sam samo u nj, kad on pogleda na zid i gurne me laktom, ne prestajući da svira.

Na rubu zida stajala je zmija i gledala u nas.

On poče svirati još tiše i na prekid, uz sve duže stanke.

Ne znam je l' to bio puki slučaj ili se meni samo pričinjalo: ali je ona stajala, da sluša, netom bi svirka započela; a kad je svirala šutjela, zmija je polako silazila na zid.

Starac je sada samo otkad dokad izbacivao po koji zvuk.

Guja dopuza do mlijeka, popi nekoliko kapi; uđe u vodu.

Šalta nadme obraze i zasvira jače, hitro i veselo. Kao da potiče guju, da zavijuga u vodi po ritmu njegova sviranja. I ona se stade hitrije kretati. Ali joj je kamenica bila preuska. Opet se ukoči, digne malko glavu iz vode: zagleda se u svirača. Stajala je tako prilično dugo.

Kad on prestade, guja izađe iz kamenice.

Ja pružih ruku.

— Ne! šanu mi starac. — To je još prerano.

Kao da ju je moja kretnja doista preplašila. Ona se poče penjati. Pođe polako preko zida.

— Sad je dosta — reče Šalta, zadovoljan, i spremi sviralu.

— Sutra. Je li?

— Ja se večeras vraćam. Javili nam, da kradu u Nerezinama.

— Navdare! Onda Vas nešto molim. Tu sviralu!

On mahne glavom.

— Mladi gospodaru! Sve. Ali to ne mogu.

Videći, da me ražalostio, reče mi, kako ću i bez svirale pripitomiti guju. Samo polako. Ne plašiti se i ne prestrašiti je. A nešto joj govoriti. Pjevuckati. Doći će sama na rame. Prošetati se niz prsa.

— Navdare! — prekinuh ga. — Dopanu li Nerezine mome ocu, ja ću k Vama u onu kućicu. Pomagat ću Vas. Čuvati Vam ovce.

— A! A! — mahao je on rukama.

— Hoću. Vidjet ćete. A spavat će s Vama. Jesti kao i Vi. Pazit ću na lokvu.

Crvenio se u licu. Godile mu riječi, što sam ih iskreno izgovorio.

— E, da! da! Ne bih bio tako sâm, — smješkao se starac.

Spremao se otići; ali polagano, da još štogod čuje. I već je išao, kad se na uglu kuće okrenu.

— Gospodaru! Pa držite.

I on metne ruku u džep. Dade mi sviralu.

Sljedeća stranica→