Zmija/I.

← Sadržaj

Zmija autor: Vladimir Nazor

II. →

I.

Visoka, uspravna na pragu mojih prvih sjećanja iz djetinjstva, stoji i sada uspomena na veliku zmiju.

Bilo je to u rano proljeće one godine, koje smo — kasnije, početkom jeseni — izašli iz bakine kuće i preselili se iz sela u luku na moru.

Osjetio sam onda prvu veliku radost i prvu veliku bol, pa ću s tim događajima započeti ovo pričanje.

Zbilo se u dvorištu djedovskoga doma.

Ono je bilo veliko, popločano, ne baš svuda jednako ravno. Prostiralo se između glavne zgrade i nekoliko kućicâ, gdje su naši spremali koješta, a iz njega se išlo i u malen vrtić. Na kamenim pločama vidio se izduben okrugao žlijeb za tijesak masta i »bocal« velikog zdenca.

U dvorištu između jednoga krila glavne kuće i starog zida, što je dijelio dvorište od zapuštenog vrta nekog susjeda, bilo je — nedaleko od bocala — nekoliko kamenicâ. Iz njih su često pile naše mazge, pa je u njima bilo uvijek vode.

Ja sam se najradije bavio u onom kutiću, gdje sam mogao biti sam i igrati se čamcima od drva ili od hartije.

Te sam lađice sâm pravio, jer nas u kući ni sluge nisu voljele. Ta, mi bijasmo došli u onu kuću, da od bake i najmlađeg strica zatražimo treći dio baštine, pa da onda opet nekamo odemo. Naš je otac služio na kopnu, na rijeci Neretvi, gdje mu je zdravlje propadalo, pa je morao doskora doći da primi svoje i da drukčije živi. Poljski čuvar, »navdar« Šalta, mazgar Jakov pa i sluškinje Ure i Keka, bijahu već svi i ostarjeli u onom domu, pa nisu mogli zavoljeti došljake, koji će odsjeći treći dio svega, da ih zatim nestane.

Zato me Jakov uvijek tjerao od kamenica, iz kojih je napajao mazge. Al' ja sam se opet vraćao: ta, i majka je voljela, da se ondje mirno igram, nego da se skitam po selu. Igrao sam se to više, što smo već biti ušli u sedmicu pred Uskrsom, u dane, kad nema škole, a rano te proljeće mami iz kuće.

Sljedeća stranica→