Zmaj od Bosne/XII
| ← XI | Zmaj od Bosne — XII. autor: Josip Eugen Tomić |
XIII → |
Dva dana kasnije držao je vezir lov na košute u planini Vranici. Nije njemu do lova ni košuta, već je htio sastati se s uzdisanim svojim zlatom. Zato je pozvao u lov majora i kćer koji veselo primiše poziv vezirov. Major je naime strastveno ljubio lov, a Marija opet jedva je čekala da vidi svoga junaka. Osim majora pozvao je Husein u lov više begova iz skopljačkoga i travanjskoga polja. Ali-paša Vidaić i beg Zlatarević, nerazdruživi prijatelji Huseinovi bijahu također s njim. Lovci podraniše još prije zore i na brzim svojim konjima stigoše u planinu, baš kad se je sunce rađalo i divnim plamenom ožarilo istok. Lovci se odmah razredili na čekališta i pustili pse da gone.
Marija je bila na čekalištu uz svoga oca. Rad veće sigurnosti i da se djevojci ništa ne dogodi, bijaše vezir sve vrijeme lova s majorom na istom čekalištu. Imao je tako dosta prilike da se nagleda dragina lica i da s njom izmijeni mnogi vatreni pogled i po koju tihu, srdačnu riječ.
Lov nije bio osobito srećan, nu za to nije niko puno mario. Gospoda love ne dobitka, već zabave radi. Oko podneva stadoše se lovci vraćati na urečeno hladovito mjesto u dolini da se jelom i pićem okrijepe. Uz goleme vatre pekla se je tu na ražnjevima mlada jarad i nekoliko tukaca. Slatka li pogleda gladnu čovjeku!
Nedaleko od toga mjesta sastanu se Ali-paša Vidaić i beg Zlatarević s majorom i njegovim društvom. Pustivši se odmah s njim u razgovor o današnjem lovu, krenu dalje, dok vezir i Marija za njima zaostaše.
- Baš sam umorna - reče Marija, sjednuvši na velik hrast koga je bura iz korijena iščupala i na zemlju povalila.
- Sjest ću do tebe, Marijo - progovori vezir - uza te je meni najljepše! - Sjednuvši uz djevojku uhvati ju vezir nježno za ruku i stade dalje govoriti. - Sve dosada nisam imao zgode da te upitam da li ti mene iskreno ljubiš?
- Ti pitaš? - odvrati djevojka, ukorivši ozbiljnim pogledom vezira.
- Ne srdi se! - produži vezir blagim glasom. - Moja prva ljubav bijaše tako nesretna da već ne vjerujem u sreću druge.
- Ti si dakle već ljubio? - upita djevojka smeteno, kao da joj se nešto nažao dalo.
- Da, ljubio sam djevojku, krasnu i milu, kao što si ti, Marijo. Ti si joj sva slika i prilika. Kad tebe vidim, kao da nju gledam, kad tebe čujem, kao da nju slušam. Kad sam te prvi put zapazio, pomislih u prvi mah da je moja Mejra uskrsnula iz groba. Ja sam te na prvi pogled zavolio, zavolio onom žestinom ljubavi kojom sam plakao na grobu svoje pokojne drage.
- Ne smiješ me manje ljubiti od Mejre! - reče djevojka, pogledavši u oči veziru.
- Neću, tako mi sablje moje! - odgovori krepko vezir - ali ni ti ne smiješ da me ljubiš manje negoli me je ljubila Mejra!
- Niko te na svijetu ne može više ljubiti od mene - odgovori Marija, naslonivši glavu na rame Huseinovo da sakrije zažareno lice svoje.
- Niko, veliš? Kaži to još jedanput? - povika sav razdragan vezir.
- Niko! - odgovori svesrdno Marija, a vezir kao pomaman ogrli djevojku, uzevši joj vatrenim poljupcima cjelivati goruće lice.
Kojih dvadeset koračaja od toga mjesta pojavi se Ali-paša Vidaić. Opazivši što se zbiva, zakrenu malo u grmlje i zatrubi u lovački, srebrom okovani rog.
- Valjda nas traže! - trgnu se Marija iz naručaja vezirova. - Hajdmo, mili! - I povuče za sobom vezira koji kao u snu pođe za njom.
Ali-paša izađe im u susret: - Već smo mislili da ste zabasali u šumi - reče ozbiljno. - Tvoj se otac pobojao za te, gospođice! - produži na to, okrenuvši se prema djevojci.
- Malo sam se odmarala - odvrati djevojka u očitoj smetnji.
Požurimo se k drugima - reče Ali-paša i pođe naprijed, a za njim kao dva krivca, stupahu mladi ljubovnici, ne govoreći više jedno s drugim ni riječi.
- Bio sam u brizi, kćerko, da nisi stranputicom udarila! - reče major jedinici svojoj, pogladivši ju rukom po glavi.
- Ne, oče dragi - odgovori djevojka nanovo zbunjena - sustala sam idući i uz put sam sjela da malko otpočinem.
- Nisi se mario bojati, gospodine majore - umiješa se sada vezir u riječ - ja bijah uz nju. Ali-paša pogleda ispod oka vezira i osmjehnu se kao preko volje. Ne bi teško bilo pogoditi što je u taj čas mislio.
Lovska družina posjede sad na travu i poče sladokusnim pečenjem tišati svoj glad. Dobar zalogaj, kad se troši na čistom, zdravom zraku, pod vedrim nebom i u veselom društvu - rijetko je uživanje gladnu čovjeku. Vezirovi lovci potrošiše s pravom nasladom pripravljeno jelo, a žeđu gasili studenom vodom iz gorskoga vrela. Pravi muhamedovac ne pije ni vina ni rakije - uopće nikakova opojnoga pića, jer to brani Koran, sveta knjiga Prorokova.
Pred zapad sunca spreme se lovci na polazak. Izašavši iz planine, puste uzde brzim konjima i podvečer vrate se u Travnik.
Husein zaboravi na cio svijet. On življaše sada samo svojoj ljubavi i svojoj djevojci. Nije dan prošao da nije s njom u društvu po više ura sproveo. Ali-paši Vidaiću ne bijaše po ćudi to ljubovanje. Više puta je znao reći begu Zlatareviću da je ta djevojka na vezirovu nesreću došla u Travnik. - U zemlji ima toliko nereda; protivnici Huseinovi, ne osjećajući njegove ruke, bivaju svaki dan drzovitiji, o sultanovom fermanu nema ni glasa, a on kao da svega toga ni ne vidi, već se opaja ljubavlju ove mlade kaurkinje! Dok je ona ovdje, nema ovdje posla za junake. - Jednoga dana reče on Huseinu: - Pobratime, ja ću te ostaviti na neko vrijeme!
- A kamo si nakanio? - upita Husein dosta ravnodušno.
- Idem u Zvornik; srce me vuče da vidim dijete svoje!
- A ti idi! i uz put se navrati u moj Gradačac da vidiš kako je tamo. - Kratko vrijeme za tim pobratimi se ogrle i oproste.
Treći dan po odlasku Ali-pašinu iz Travnika stigne onamo iz Dubrovnika mlad franciškan bosanski fra Marijan Šunjić. Ovaj, putujući pred dvije godine Posavinom, upozna se s Huseinom u Gradačcu, koji veoma zavoli mladoga redovnika radi velikoga njegova uma i kreposti koje su ga resile. Fra Marijan, isti onaj koji je poslije dvadeset i dvije godine za tim postao bosanskim biskupom, polazio je nauke u Zagrebu, u Ugarskoj, Rimu i Bolonji, ter je putujući mnogo toga vidio i iskusio. S velikom pohlepom slušao je Husein pripovijedanja fra Marijana o stranim zemljama, pa je o njem sačuvao ugodnu i trajnu uspomenu. Zato se Husein iskreno obradova kad poslije dvije godine iznenada stupi preda nj mladi fratar. Major Vidas i beg Zlatarević bijahu s vezirom u društvu.
- Dobro došo, fra Marijane! - pozdravi vezir veselim glasom franciškana, koji, uljezav u sobu, duboko se pokloni otmjenu društvu. - Sjedi do mene i kazuj mi otkuda dolaziš, kakove li glase nosiš? Mladi redovnik sjede na dušek do vezira koji ga upozna sa svojim društvom. - Dakle, otkuda mi dolaziš, nuder govori! - prihvati opet vezir.
- Iz Dubrovnika, čestiti vezire! - odgovori prirođenom poniznošću fratar.
- Ha, iz Dubrovnika? Čuje li se šta ondje iz Carigrada? Dubrovčani znadu sve novosti svijeta, jer plove po svim morima svojim brodovima.
- Iz Carigrada nema nikakovih vijesti - odgovori fratar - al ima iz Albanije o Škodra-paši. Baš tužnih vijesti.
- Što je sa Škodra-pašom? - navali vezir na redovnika s ozbiljnom radoznalošću.
- Zlo je s njim! - stade pripovijedati fratar. - Gotovo tri nedjelje dana branio se on u svom gradu Skadru proti vojsci velikoga vezira. Kad su se već stare zidine počele rušiti od topovskih zrna i on uvidio da sam neće odoljeti vezirovoj vojsci, a pomoći niotkud - predade se veziru na vjeru. Nu jao po se! Poslaše ga u Carigrad, a tu ga čeka ili gajtan ili dosmrtno progonstvo. Još gore prođoše njegovi ljudi. Najvjernije pristaše Škodra-pašine dade veliki vezir groznom smrću pogubiti. Načinio sprave za bacanje, na koje je metao nesretnike, a tad su ih te sprave bacale o tvrde drvene ploče iz kojih se isticahu gvozdeni oštri klinci. Kako su klinci zahvatili u tijelo, tako je nesretnik ostao viseći i pogibao u dugim, groznim mukama.
- Užasno! - reče major, i zgrozi se nad bezdušnom okrutnošću.
- Nije ljudski ubijati junake zato jer su bili vjerni svomu gospodaru - primijeti beg Zlatarević.
- Gdje je sada taj krvožedni ris? - upita vezir u kom je od jarosti zakipjela krv.
- Pokorivši Škodra-pašu i njegovu stranku - govoraše dalje fratar - diže veliki vezir vojsku ispod Skadra i krenu s njom na Kosovo. Tu se sada utaborio kod Vučitrna i sigurno ima nešto na umu.
- Otuda može on držati na uzdi Albaniju i Crnu Goru, a najviše Bosnu - primijeti major, uvidjevši na prvi mah važnost položaja koji bješe uhvatio veliki vezir.
- Ne bojim ga se! - reče kratko Husein.
- Treba ipak biti na oprezu, čestiti vezire! - progovori smjerno fratar. - Očekivani ferman nije još za te prispio iz Carigrada, a veliki vezir kreće se pogibeljno po te. On je spreman i ima uza se dosta i dobro uvježbane vojske, a ti, čestiti vezire, kako vidim, nisi nimalo spreman, a ni vojske nemaš uza se.
- Nemaj brige za to, fra Marijane! - odvrati vezir ponosito. - Trebam samo istaknuti zelen-barjak i sva će Bosna listom ustati. Jesi l' vidio kako je ono bilo s proljeća?
- Onda bijaše još sve oduševljeno za vojnu, i onda, čestiti vezire, nisi još imao toliko dušmana. Sada, otkad sjediš na vezirskoj stolici, imaš ih mnogo više.
- Gdje su ti, neka se samo jave! - reče ponešto ljutito vezir. - Ja ću im pokazati tko zapovijeda u zemlji.
- Javit će se oni kad budu mislili da je zgoda za njih; sad su se pritajili, ali ruju svejednako - opazi fratar.
- Šta dakle da uradim? Da potučem te krtice?
- Ja ti u tom ne znam ništa svjetovati, čestiti vezire - odvrati fratar, a ne bi se ni slagalo s mojim zvanjem da se miješam u javne, tako zamašne poslove. Činim te samo opreznim na pogibelji koje su sada male, ali bi mogle postati velikima. Ne bih želio da drugomu ustupiš ovu stolicu, jer ti si bio vazda dobar i pravedan prema kršćanima i štitio si vjeru i svetinje njihove.
- Poslušat ću te i odsad ću bolje paziti na svoje dušmane - reče Husein, pruživši ruku franciškanu. Malo zatim oproste se major i redovnik s vezirom, koji zamišljen sam ostade s begom Zlatarevićem. Sašavši u dvorište, upita major franciškana: - Što sudite, oče, kakova će napokon biti sudbina Huseinova?
- Ja se nikakovu dobru ne nadam, gospodine majore - odgovori fratar. - Bošnjaci bijahu vazda oduševljeni za borbu proti sultanu, dok nisu uspjeli i dobili svoga vezira bez fermana. Sada već drukčije stoje stvari. Husein ima dosta prijatelja, ali i dušmana koji mu zavide njegovo dostojanstvo. Neka samo dođe do sukoba sa sultanom, neće ih biti ni polovica uz Huseina, kao za posljednje vojne. Donja Hercegovina s Ali-agom Rizvanbegovićem na čelu, neće da zna za Huseina i bojeći se crnogorskih navala upire samo svoje oči u Stambul. U Podrinju i Posavini boje se Miloša, a osim toga su Tuzla-kapetan, koji je sam želio postati vezirom, i nevjerni Mahmud-aga Vidaić vodu pošteno zamutili. Čujem da ni sarajevske age nisu baš zadovoljni. Njima, što imaju velike trgovinske veze sa Stambulom, ne može prijati trvenje s Carigradom i poremećeno općenje s tim gradom. Sve ovo zna lukavi veliki vezir i zato ni ne šalje u Bosnu carskoga fermana za Huseina. On čeka dok posve dozriju plodovi nesloge i zlovolje, pa će mu tada Bosna sama od sebe pasti u krilo. Bošnjaci su od pamtivijeka najviše sami sebi škodili.
- Ali Husein ima veliku potporu u raji, jer je pravedan prama njoj i ne da da ju itko ugnjetava i silu joj čini. Ako do čega dođe, on ju može oboružati i imat će u njoj jaku pomoć.
- Varate se, gospodine majore! - odgovori fratar. - Istina je, raja ima vjere u Huseina i njegovu dobrotu, ali raja opet misli da Husein ne može ostati dovijeka vezirom. Poslije njega mogli bi opet nastati stari progoni raje i crni njezini dani. Radi toga nije raji po ćudi da se bosanski begovi otmu posve ispod vlasti stambulskoga cara, jer car ih je dosele držao na uzdi i uzimao u zaštitu raju proti njihovoj sili. Ako begovi postanu nezavisni od Stambula, mogao bi poslije Huseina postati vezirom domaći sin, beg ili kapetan, koji bi drugima još prednjačio u ugnjetavanju raje, ne imajući se ni od koga ništa bojati. Od toga zazire raja, i držim da se Husein ne bi mogao na nju osloniti.
- Vi dakle mislite da mu ne bi raja priskočila u pomoć da ju pozove? - upita dalje major.
- Možda njegovi podanici iz Posavlja koji ga iskreno ljube, drugi će se teško odazvati, najmanje pravoslavni, na koje paze crnogorski monasi i srpski agenti - odgovori fratar. - Nesreća je to da se, osim Žudija, dijeli narod u Bosni na tri vjere, od kojih jedna, muhamedovska, gospoduje, a kršćani robuju. Lako je vjerovati da rob ne može imati prave volje da vojuje za svoga gospodara koji ga drži u okovima.
- Ako stvari ovako stoje, onda će veliki vezir biti skoro gotov s Huseinom - reče major neveselo, žaleći od srca Bosanskoga Viteza.
Drugi dan poslije razgovora s fra Marijanom Šunjićem posla Husein u Mostar svoga ćehaju da tamo vidi kako stoji raja s begovima i da sasluša svačije tužbe i tegobe, pak da po pravici sudi. Osim toga imao je paziti što govori svijet o novom veziru, osobito kako se vlada stolački beg Ali-aga, poznati pristaša sultanov. Husein je odlučio proti nepokornicima odvažno postupati i makar silom naučiti ih štovati svoju vlast. Da bude spreman na sve, dao je uvelike praviti barut, puščana i topovska zrna. U Fojnici naruči kod kovača više stotina sabalja šumanovaka, koje se u svoj Bosni drže najbolje. U Skopljačko polje, gdje je među begovima i spahijama imao najviše pristaša, posla svoga pobru bega Zlatarevića da opomene begove na slogu i posluh, ako bi ih vezir pozvao u boj. I u Bosansku Hrvatsku odasla on s porukama svoje ljude, jer i tamo je imao više uzdanih prijatelja, kao Kulenovića u Kulen-Vakufu Krupa-kapetana, Deliagića u Cazinu, Čekića u Sanskom Mostu, sve same junake od oka, koji su mu se vjerom zavjerili da će za njega i u vatru i u vodu kad ustreba.
Beg Zlatarević vrati se prvi i donese veselih vijesti iz Skopljačkoga polja. Tamo bijaše sve oduševljeno za Huseina i njegovu vlast. Iz Bosanske Hrvatske stigoše mladomu veziru također dobri glasi; njegove uzdanice tamo obećaše na prvi poziv poletjeti pod njegovu zastavu. Ćehaja vezirov, koji je više dana sjedio u Mostaru, ne donese baš dobrih vijesti iz Hercegovine. Tamo se sve više širio upliv Ali-age Rizvanbegovića, odvraćajući svijet od vezira Gradaščevića.
Jedne večeri sjedio je u sobi, pušeći čibuk, vezir Husein sa svojim pobratimom begom Zlatarevićem i svojim ćehajom. Vitez Bosanski bio je sjetan i neveseo i vidjelo mu se na licu da su mu burne misli zaokupile pamet. Najedanput progovori:
- Vidim, da ovako neće ići. Moji dušmani dobro znadu da nisam krvopija, pa griješe na račun moje dobrote. Al ja ću im pokazati da umijem biti i zao. Stolački beg baš me izaziva. Ele, kad me zove, ja ću doći i naučiti ga tko je gospodar u ovoj zemlji. Čim mi dođe pobratim Ali-paša, krenut će odmah na Stolac.
- Skopljaci jedva čekaju da ih digneš na stolačkoga jogunicu! - reče beg Zlatarević.
- Ako njega pokoriš, svijetli gospodaru - progovori smjerno ćehaja - onda je sva Hercegovina uza te. On najviše radi proti tebi i ne prestaje upućivati neuke ljude da će skoro doći drugi vezir za Bosnu iz Stambula, pred kojim ćeš ti uzmaknuti.
- Vjere mi, neću - planu Husein - neg ću ga dočekati oružanom rukom na bojnom polju, kao što se pristoji Vitezu od Bosne.
Jedva bješe Husein izustio te riječi, a u sobu stupi Ali-paša Vidaić. Husein vas obradovan skoči sa dušeka i vatreno ogrli željno iščekivanoga pobratima: - Dobro došo, Alijo, jedva sam te dočekao. - Zurio sam da se što prije vratim u Travnik - reče Ali-paša - jer se među nama i oko nas zbivaju ozbiljne stvari. Dani počinka istekli su, dušmanin kuca već na vratima.
Husein dade pogledom znak ćehaji da izađe. Ostavši nasamu s begom Zlatarevićem i Ali-pašom, upita ovoga: - Što je, kazuj!
- Zlo sam našao, pobro, kud god sam išao - stade pričati Ali-paša. - U Posavini, osim tvoje kapetanije i Altomanovićeva roda, sve zazire od tebe. Tako je i u Podrinju. Zavidni Tuzla-kapetan i nevjerni moj bratić Mahmud-aga odvrnuli su od tebe sve begove i spahije, govoreći na sva usta da tebi ne ima dugoga opstanka jer da će na te sultan skoro udariti i tebe odovud maknuti. U Sarajevu je nezadovoljno sve što se bavi trgovinom. Age već glasno govore da im tvoj prkos proti Carigradu ubija trgovinu s ovim gradom i da će oni novomu veziru, kad dođe, rado otvoriti gradska vrata.
- Gle tih kukavica! - reče jarosno Husein. - Nedavno slaviše me kao svoga izbavitelja, a sada me ruže i izdaju.
- Žalibože da je tako; ali sada čuj što je najvažnije. Prije dva dana dobio je molah sarajevski, tvoj iskreni prijatelj, pismo od velikoga vezira Rešid-paše, u kom ga ovaj opominje da se tebe kani i podloži sultanu, jer da na te već kreće careva vojska od trideset hiljada momaka koju vodi Kara Mahmud-paša noseći ujedno uza se padišin ferman koji ga imenuje vezirom Bosne mjesto tebe.
Sva trojica šutjeli neko vrijeme. - Prevariše dakle mene i vas! - progovori Husein prvi iza kratke stanke. - To je osmanska vjera!
- Nevjere su oni, gore od đaura - reče beg Zlatarević, kipeći od jada.
- Što veli molah? - upita Husein Ali-pašu.
- Još ti poručuje - odgovori Ali-paša - da ne kloneš duhom i da kupiš vojsku. Nada se da ćemo odoljeti carevoj vojsci budemo li samo složni. U Sarajevo treba da odmah kreneš i kazniš buntovnike, koji rade proti tvojoj vlasti!
- Dakle vojna! - reče odlučno Husein. - Slobodno! Vitez od Bosne uvijek je spreman vojevati. Sutra zorom - okrenu se sada Husein pram begu Zlatareviću - pošalji ćehaju u Skopljačko polje i u Bosansku krajinu da pozove braću našu na oružje. Ti sam kreni u moju kapetaniju i povedi moje junake, a na povratku digni i svoje ljude oko Viteza i sve ih dovedi pod Travnik.
- A ja? - upita Ali-paša Vidaić.
- Ti ćeš u Sarajevo! Uzmi sa sobom mojih sto momaka i kreni onamo. Buntovnike pozovi preda se i s molahom sudi im kako su zaslužili. Ja ću skoro za tobom doći čim se sakupi nekoliko vojske. Sutradan bude sve onako kako bješe naredio Husein. Ćehaja ode u Skopljačko polje, beg Zlatarević odjuri u Posavinu, a Ali-paša, uzev sa sobom stotinu momaka, krenu u Sarajevo da sudi buntovnicima. Husein ostade sam da čeka čete što su se imale sa svih strana skupiti oko njegova barjaka.
Treći dan svoga samovanja izjaše on u društvu s majorom, njegovom kćerkom i fra Marijanom u Gučju goru. Kad su se natrag vraćali, pritjera Husein svoga ata što je bliže mogao k Marijinom vrancu i poče s njom potihano govoriti:
- Još koji dan, ljubo! i ja ću morat na vojnu.
- Čula sam i dosta sam već plakala radi toga.
- Zašto plačeš?
- Jer ćemo se zavazda rastati kad kreneš na vojnu. Mi se tada vraćamo kući.
- Ne, ti nećeš nikamo odavle! - reče krepko Husein. - Ti moraš biti mojom ženom, Marijo!
- Tvojom ženom? - opetova djevojka, nehotice uzdrhtav. - Ti zaboravljaš da sam kršćanka?
- Znam ja to - odgovori Husein - ja sam već sve dobro razmislio. Ostani i nadalje kršćankom. Ne tražim od tebe da mijenjaš svoju vjeru, niti toga traži naša turska vjera, već samo to da nas kadija zavjeri. Zavodljive bijahu za djevojku vezirove riječi.
- Ti mi dakle puštaš moju vjeru? - upita djevojka.
- Jer vidim da mi ne ima života bez tebe. Je li, Marija, ti ćeš poći za me?
- Govori s mojim ocem! - odvrati Marija, što je toliko imalo reći kao da je sama već privoljela.
- Da govorim s ocem? A ako on ne pristane?
- Kad čuje da ne diraš u moju vjeru, neće se protiviti. On me neizrecivo ljubi - odgovori djevojka. - Dobro, ja ću govoriti - reče Husein i pri tom ostade.
Vrativši se u Travnik pozove Husein majora k sebi u konak. Mariju ostaviše u Dolcu kod rođaka, dočim je fra Marijan skrenuo u stan dolačkoga župnika komu je bio na duže vremena došao pomagati u službi pastirskoj.
Major se gotovo snebi kada vezir zaprosi njegovu kćer za ženu.
- Privoli, majore! - moljaše Husein - kad se oboje tako iskreno ljubimo. Eto joj puštam vjeru i sve njezine svetinje, samo da budemo svoji.
- Strpi se - odvrati major komu je to došlo tako nenadano da se nikako nije mogao sabrati - nisam očekivao šta takova, moram se prije razmisliti i sutra ću ti kazati moju odluku.
- Ja te dakle sutra očekujem! - reče vezir i oprosti se s majorom koji kao omamljen ispade iz konaka vezirova. Ne znajući ni sam kako je dospio onamo, nađe se pred župnim stanom u Dolcu. Uniđe unutra i potraži fra Marijana.
- Što je s vama, gospodine majore? - upita franciškan nadošlog majora. - Vi ste sav zbunjen.
- Nije dobra, oče Marijane! - reče major i povjeri svu tajnu mladomu franciškanu od koga se je nadao najboljemu savjetu i pomoći.
- Vezirova želja ne smije se ispuniti i vi morate još danas ostaviti Travnik - reče fra Marijan nakon kratkoga razmišljanja. - Takav događaj rodio bi ovdje u kršćanskom puku veliku sablazan, i tim veću, kad bi svijet znao da ste šta takova dopustili vi, časnik bečkoga cesara, koga taj svijet drži zaštitnikom kršćana u Bosni.
- Ja sam gotov otići - reče major - ionako se spremaju u zemlji ozbiljni događaji koje je bolje sa strane motriti.
- Priopćite odmah kćeri svoju odluku - produži fratar - i pripravite ju na odlazak!
- Ja vas molim, da pođete i vi sa mnom, oče; to će više djelovati - umoli major, poznavajući svoju slabost naprama svomu djetetu.
- Drage volje! - odgovori fratar i obojica pođu sada u majorov stan. Marija bijaše u bašči i sama, najbolja prilika da se s njom odmah govori.
- Marijo - poče major dosta nesigurnim glasom - doznao sam za tvoju tajnu. Vezir te je zaprosio u mene, ali, moje dijete, ja ne mogu i ne smijem to dopustiti - izmuca slabi otac s teškom mukom.
- Ne? - upita dršćućim glasom Marija i suza joj blisnu u lijepom oku.
- Ne, gospodično - progovori fra Marijan, vidjevši da major ne može dalje da govori. - Da pođete za vezira, morali bi se odreći naše svete vjere u kojoj ste rođeni. Kad bi to čuo ovaj svijet kleo bi vas u deseto koljeno.
- Ali vezir mi dopušta da i nadalje mogu ispovijedati svoju vjeru - reče Marija s pouzdanjem.
- Slabe koristi otuda - primijeti fratar mirno i ozbiljno. - Po našoj vjeri ne možete se smatrati zakonitom njegovom ženom. Pomislite samo kako bi to zamjeravali vašemu ocu, kako bi mu to i škoditi moglo...
Marija uzdahnu i obori glavu.
- A onda znajte - produlji fra Marijan - da ćete time silno nahuditi i veziru samomu. Njegovi će dušmani to jedva dočekati da mogu razglasiti: oženio se kaurkinjom, pa da mu pravi Turčin vjeruje...
- Što dakle da uradim? - upita djevojka, uhvativši se za glavu.
- Valja da odmah odavle odete i na vezira zavazda zaboravite!
- Nikada! - odvrati muževno djevojka - ja ne idem otud.
- Vi tako govorite - produži franciškan - a ne znate da vaš otac večeras odlazi? Gdje je on, tu je i vaše mjesto. Recite da nije tako?
- Ah, oče - zajada djevojka - ja ti volim poginuti.
- Kćerce, Marijo! Osvijesti se, nemoj da ucviljen legnem u grob! - promuca major neopisivo tronut.
- Ja znam da ovaj čas mnogo trpite - progovori blažim glasom franciškan - ali vrijeme će izliječiti tu vašu bol. Vi ćete doskora naći utjehu u svetoj vjeri, u pokoju vašega oca, al treba da odmah ostavite ovo mjesto, treba da se odmah vratite u svoj zavičaj.
- Poslušaj, dijete, imaj obzira s mojom starošću, zar hoćeš da se tako zavazda rastavimo? - govoraše major.
Marija je tiho plakala. Bila je veliki boj u sebi. Ujedanput pruži ruku ocu:
- Evo ruke, ja ću s tobom, oče! Idem, ali ovdje će ostati zakopano moje srce i sreća moja. Bježmo otud! - I okrenuvši se ispade prva iz bašče, a za njom izađoše major i fra Marijan.
- Sva je izvan sebe - reče major.
- Primirit će se već - odgovori fratar - samo nek se rastane s njim. Do Livna dat ćemo vam konje i pratnju, a za Livno preporuku za dalji put. Treba da žurno putujete svu noć jer bi moglo biti potjere za vama. Navečer vidjet ćemo se opet.
Major napisa pismo za Huseina, kojim mu javlja svoju odluku glede kćeri i svoj odlazak. Žali da se tako s njim rastaje, ali inače da nije moglo biti. Svojoj rodbini reče da mora još iste noći na put jer ga neka važna zgoda na to sili. Ako bi vezir pitao za nj, za taj slučaj reče da mu predadu ono pismo, a dotle o njegovom odlasku nikomu ništa ne kažu. Sve u kući bijaše žalosno zbog toga odlaska majorova, nu tako je moralo da bude. Ženskinje pomogoše Mariji kod spremanja i tako bijaše do večeri sve gotovo za polazak. Marija je sve to vrijeme šutjela i samo katkad bi koju riječ progovorila. Od časa do časa ronila bi krupne suze niz lice. Otac nije imao snage da ju tješi, a rođaci njezini u kući mišljahu da plače radi odlaska, pa su ju zato tješili skorim viđenjem.
Kad se mrak bio uhvatio i svijet legao na počinak, dođe fra Marijan s pratiocima i konjima.
- Pođimo u ime božje! - opomenu majora. Ovaj se na to odmah oprosti s rodbinom, umolivši ju da ga dogodine posjete u Hrvatskoj. I Marija se sva ganuta oprosti s tim dobrim ljudima. Tada major i Marija i dvojica pouzdanih pratilaca sjednu na osedlane već konje.
- Ostajte zbogom, gospodično - reče franciškan, pristupiv Mariji - Bog će nagraditi ovaj vaš prijegor. - Na to pruži ruku majoru i zaželi mu božju pomoć i srećan put. Major obode konja i jahači ispanu iz dvorišta.
Obišav stranputicom Travnik, izađu na cestu što vodi prema Donjem Vakufu i sada velikom brzinom pojure dalje. Marija se oglednu još jednom na Travnik i suze joj zališe oči. U duši svojoj praštala se ona s nesuđenim svojim dragim.
Sutradan očekivao je Husein nestrpljivo majora da čuje njegovu odluku. Prođe podne, dođe i večer, nu majora ne ima. On pošalje u Dolac kavaza da ga pozove u konak, ali kavaz mjesto majora donese pismo od njega i glas da je major sinoć otputovao.
Sav dršćući od uzrujanosti otvori Husein pismo i stade ga čitati. Skoči na noge, kao mahnit: - Ha, on mi ju ugrabi, al čekaj, nećeš... ja ću te stići... konja mi dajte, konja! - vikaše vezir kao mahnit. Kavazi skočili u ahar i izveli vezirova bijelca. - Za mnom! - zagrmi vezir kavazima, vinuv se na svog ata, i nekoliko kavaza stvorilo se na konjima, te pojurilo za vezirom koji u skoku poleti iz grada tamo pram zapadu.
Udario je istim pravcem kojim je i major otputovao. Sav Travnik uzbuni se s toga događaja; niko nije znao koji povod može tomu biti.
Kao da ga vihor nosi, stiže vezir za nekoliko časova do sela Bučića. Tu morade zaustaviti konja. Sreo se s velikom četom konjanika što ih u Travnik na njegov poziv vođahu begovi Vilić i Granić.
- Jeste li sreli gdje putem majora? - upita Husein vođe - ja sam u potjeri za njim!
- Nismo, čestiti vezire! - odgovori beg Vilić - a što ti je učinio?
- Ugrabio mi je blago, sreću, sve! - govoraše Husein kao izvan sebe. - Oh, da ga mogu stići!
Begovi Vilić i Granić zgledali se i pomislili odmah da se tu radi o majorovoj kćeri jer među begovima u Skopljačkom polju nije bila tajna da ju Husein ljubi.
- Mani se majora, čestiti vezire! - reče beg Vilić. - Ako ga mi nismo vidjeli, nećeš ga sigurno stići.
- Došli smo na tvoj poziv, gospodaru! - prihvati opet beg Granić - zapovijedaj s nama!
Husein zamuknu i pusti glavu na grudi. Ujedanput okrenu konja i reče vođama čete: - Hajte za mnom! - I na čelu pridošle čete ujezdi u Travnik.
Sada je svijet bio uvjeren da je Husein izjahao u susret ovim konjanicima.
Našavši se sam u svojoj sobi prinese Husein k ustima i poljubi zlatni balčak svoje sablje, baštine svojih viteških djedova. - Još samo tebe imam, uzdanice moja - progovori tužno i suza mu kanu niz muževno lice - ako me i ti iznevjeriš, ne marim u grob leći!