Zmaj od Bosne/V

← IV

Zmaj od Bosne —  V. autor: Josip Eugen Tomić

VI →

Rustem-beg pošalje sutradan starijega sina Ahmeta u Zvornik k Aliji Vidaiću da mu javi sve o pohodu Husein-kapetana. Čuvši Ali-paša tu poruku, sjede i napisa pismo Huseinu gdje mu ovako odgovara: "I pravo je da nestane jednoga od nas, jer dok sam živ, neću zaboraviti tvoje uvrede od Orlova polja. Hoćeš da sablja sudi čija da bude djevojka, a ja velim da drukčije ne bi smjelo ni biti: tko hoće da dobije Mejru, treba da ju osvoji sabljom, a ne medenom riječi, što nije posao za junaka".

Husein primi pismo, pročita ga i planu kao oganj, smota i uzdignutom pesnicom reče: "Čekaj, hvalisavče!" Zajahao odmah konja i s dvjema slugama poletio u Modrič k uzdanu prijatelju, da se dogovori s njim kako da otme djevojku.

Po muhamedovskom običaju u Bosni dao je međutim Ali-paša, kao ženik, dogotoviti mladoj svečane haljine: dimije, ječermu, jelek, anteriju, feredžu, pa fino-fesić i peču. Sve su haljine od najskuplje svile, bogato zlatom i srebrom izvezene i biserom iskićene. Dimije i ječerma su crvene, jelek i anterija sjajnomodre, a feredža, kao što obično, zelene boje.

Kad bijaše to gotovo i pošto je Ali-paša kod kuće naredio sve što treba za doček mlade i svatova, spremi se na put po djevojku. Samo se kaže da je poveo sa sobom veliku svatovsku četu, jer bez toga ne ide se po djevojku, osobito gdje se zna da ju drugi preoteti kani. U četi su sve sami poizbor junaci, prijatelji Alijini iz Zvornika i okolo njega. Za djevera uze Mahmud-agu Vidaića, bratića svoga, a za svatovskoga starješinu Tuzlu-kapetana.

Treći dan podvečer stigoše svatovi u mladine dvore. Rustem-beg i njegova dva sina radosno ih primaju ter vode goste u gornje odaje, gdje su gosti počinuli, a poslije posjedali k večeri kojom ih je domaćina obilno podvorio. Jurkin bratić Frano odnese još iste noći Husein-kapetanu glas da su svatovi došli, i da će prekosutra zorom povesti sa sobom djevojku.

Mejra nije klonula duhom s dolaska svatova. Zna ona da njezin Husein na nju misli. On joj je sva nada i uzdanje. Njezina tetka Šerifa, žena Nuri-age Medančića iz Gradačca, došavši Mejri za jenđu u svatovima, koja je voljela Huseinu nego Ali-paši Vidaiću, stala ju još sokoliti: "Ne boj se, dijete", govorila je ona, gladeći rukom Mejru, "Husein je junak, on će te preoteti".

Djevojki je milo slušati te riječi, one ju jače i sokole u teškom položaju u kom bi i snažniji duh lako malaksao.

Sutradan bijaše velik blagdan kršćana katolika: Mala Gospa. Sa svih strana grnuše pobožnici u Zovik, koji imahu tamo svoju župu i svoga ujaka (fratra), da budu kod svete mise i da čuju riječ božju koja ih u vjeri i u dobru krijepi. U kukavnoj daščari, što bi imala biti crkvom, kućom božjom, čitaše starina župnik fra Anto svetu misu, koju je njegovo maleno, ali pobožno i čestito stado uz vruće molitve slušalo, a kasnije se naslađivalo nebeskom hranom svete propovijedi.

Kraj Zovika, nedaleko od kule bega Altomanovića, bijaše pod brdom česma hladne vode, zaklonjena uvijek sjenom od više stoljetnih hrastova koji stajahu tu kao na prednjoj straži šume koja se je dalje sterala uzbrdice. Ovdje su znali zovički župljani koji bijahu iz daljnjih mjesta poslije službe božje sjesti i blagovati što je svaki sa sobom od kuće ponio, a k njima bi se znalo pridružiti svijeta iz Zovika, stara i mlada, od obojega spola, pa se je čestoput mladež uhvatila u kolo i tu uz pjesmu i igru po koji sat veselo sprovela. Lijepa Mejra, kojoj se je veoma mililo kolo i pjevanje, više puta bi poručila po Jurki da zaigraju kolo, a ona bi s kule uživala gledajući lijepu zabavu mladoga svijeta. Kad je kršćanska mladež danas čula da se Mejra udaje i da će je sutra odvesti svatovi, dogovori se da će Mejri prije odlaska ugoditi kolom i pjevanjem. I stale najprije djevojke među kojima bijaše također i Jurka, u hrpu, pa zapjevale pjesmu koju je Mejra od svih najvoljela. Bijaše ona baš na prozoru, gledajući kroz rešetku prama česmi otkud joj dopriješe do uha poznati glasovi. Suznim okom sluša pjesmu koja je danas osobito odgovarala rapoloženju njezine duše. Kad su djevojke u sredini pjesme stale pjevati:

Oj lijepa mlada djevojko!

Što i ti ne ideš u kolo?

Zar nemaš dragog u kolu?

Ona mu kroz plač govori:

Prođi se, momče, srdašce!

I ja sam kolo igrala

Kada sam dragog imala.

A sada kolo ne igram,

Jer mog dragog tu ne imam;

Njegov je prsten kod mene,

A moj je vijenac kod njega.

trže se djevojka od prozora, savi se tetki oko vrata i kroz plač progovori:

- Tetko rođena, trnov li će mi biti vijenac ako mi dragi ne dođe.

Kod muhamedovskih Bošnjaka ne upotrebljava se doduše vijenac kod udaje djevojaka, kao što uopće ni vjenčanja nema, nu zato svaka muhamedovska Bosanka zna što je vjenčanje kod kršćanskih Bošnjaka, razumije taj običaj i dobro ga shvaća u pjesmi i običnom govoru.

- Što govoriš, jadna? - ukori ju tetka - da ne dođe po te gdje ti je vjeru dao?

Djevojka zamuknu i priđe opet k prozoru. Kod česme uhvatilo se sada oveće kolo, sve sami kršni momci i glavite djevojke. Uz laganu poskočnicu raznjihalo se kolo da ga bijaše milota gledati. Ali ne potraja dugo i u jedan tren, kao da bi presjekao, prestade se kolo vrtjeti i pjesma utihnu. Očito je bilo da je nešto smelo tu zabavu. I bijaše tako. Dvije porodice kršćanske iz sela Bijele koje prve krenuše na put kući vratiše se ujedanput natrag i u velikom strahu priopće drugima da su u gori, pol sata od česme, naišli na veliku četu Turaka, oružanih kao da će na din-dušmanina udariti. Sve bijaše uvjereno da su to hajduci, i ljudi se dogovore da će se, obašav šumu i planinu, u društvu vratiti doma. Krenuše odmah na put da za dana još stignu kući. Zovičani pođu također u svoje selo. U razlasku pristupi Frano k Jurki i reče joj tiho: "To je Husein. Kad se noć uhvati, on će krenuti dalje".

Jurka ne imaše prečega posla nego odnijeti tu vijest mladoj udavači. Od radosti ogrli ju Mejra i okrenuvši se k tetki reče joj veselim glasom: "Sad sam umirena, sad nek me slobodno povedu svatovi". U kuli begovoj pođe sve rano na počinak, jer sutradan trebalo je ranim jutrom krenuti na put. I zbilja već u zoru čuo se glas Tuzle-kapetana, svatovskog starješine: "Na noge, junački svatovi, valja nam voditi djevojku; kratki su danci, a dugi konaci!" Sve skočilo na noge i stalo se spremati. Rustem-beg Altomanović, njegova dva sina Ahmet i Jusuf i brat mu Mustaj unišli u harem i stupili u sobu Mejrinu koja ih s tetkom spremna čekala. Starac se suznim okom oprosti s kćerkom: "Srećno pošla, Alah te pratio svojom milosti svega života tvoga!" Ogrlio i izljubio kćer, što isto učiniše za njim braća i stric njezin.

Djevojci je teško rastati se s rodnom kućom u kojoj je dosadanji vijek, najljepše doba ljudskoga života, svoju mladost, svoje djevovanje sprovela. Još jednom pogleda u bašči najmilije svoje boravište, izgrli i izljubi vjernu svoju jedinu drugaricu Jurku, koja ju je tiho jecajući čekala na trijemu, i sađe sada u dvorište gdje ju već čekahu svatovi. Gizdavim hodom kao paunica pristupi Mejra k vatrenomu doratu i sluge joj pomogoše uspeti se na nj. Tetka Šerifa, njezina jenđa, sjede također na konja i sada svatovi, igrajući konje, ispanu iz dvorišta. Rustem-beg Altomanović i oba njegova sina iđahu također s četom svatovskom, pa je sam boležljivi Rustemov brat Mustaj ostao u kuli Altomanovića. Izišavši iz avlije, ispale svatovi nekoliko hitaca iz kubura u znak veselja a nekoji od njih gromkim grlom zapjevaše prigodnu narodnu pjesmu. Naprijed jaše Tuzla-kapetan, svatski starješina, koji je u nuždi i zapovjednik čete; za njim jezdi ostala četa. U sredini jaše mlada na svom doratu koji obijesno poigrava, rekao bi čovjek od dragosti, kao da zna kakovo dražesno breme nosi. Uz mladu jaše s jedne strane jenđa, a s druge strane djever Mahmud-aga. Za mladom pristao mladoženja, a uz njega su otac i braća mladina, a za ovima ostali svatovi. Četa bijaše velika i izabrana. Kad su selom prolazili, zgrnulo se malo i veliko, i ne može da se nagleda tako poizbor kite svatova. Ljudi se klanjaju i dovikuju svatovima: "Sretan put, sretno doveli djevojku!" Zamakavši četa u šumu, promijeni posve svoje držanje. Pjesma i žamor prestade, svatski starješina iskušanim okom preza sad na ovu, sad na onu stranu, a i svatovi motre pozorno oko sebe i slušaju napeto.

Tamo gdje put skreće prema jugu, vodeć u Tuzlu, na jednom pritoku Siboštice, u divljem predjelu, sjela velika četa oružanih ljudi. Oni sjede spodvitih nogu i puše, dočim im konji nablizu pasu po bujnoj travi. S jedne strane digla se steća planina, a s druge, u uskom razdoblju, prostire se prijatan lug koji s jedne strane obuhvaća bujna livada, sterući se poput zelena saga. Ti ljudi su četa Huseinova koja čeka svatove da im otme djevojku. Husein sjedi među njima, a do njega čovjek njegove dobe, glavit i mlađahan, otmjena lica i junačkoga pogleda. To je beg Zlatarević, stara bosanska korjenika, koji svoju plemenitu lozu vuku još iz srećne dobe domaćih bosanskih kraljeva kad su se njegovi pređi brojili među prve velikaše kraljevstva. Ostali su prijatelji Husein i iz Gradačca, Modriča, Dobre, Gračanice i drugih obližnjih mjesta, koji su se dragovoljno odazvali pozivu Huseinovu da mu budu četom kad pođe otimati djevojku.

Za noći, po jasnoj mjesečini, oni su na brzim konjima preletjeli prostor između Zovika do toga razdolja i tu su uhvatili zgodno mjesto da dočekaju svatove s djevojkom.

Husein je mrk i malo govori, kao čovjek koji ozbiljnu stvar očekuje. Beg Zlatarević nasuprot vedrim licem svaki čas kaže po koju riječ Huseinu kao da ga želi razgovoriti, nu uzalud. Jesensko sunce bijaše već dobrano prižeglo, uzvinuv se povisoko vedrom nebeskom svodinom. Iz planine duvao je hladan vjetar, ublažujući žegu sunčanu i zavodeći na san umorne oči. Nekoji od čete doista legoše na travu jer prošle noći nisu ionako ništa spavali. Beg Zlatarević ustade i pođe prema otvoru razdolja. Jedva što je učinio kojih dvadeset koračaja, kadli stade i okrenuv se pram Huseinu, glasno doviknu: "Evo naših!"

Husein skoči na noge i drugi za njim. Straža od četiri konjanika koja je imala paziti na napredovanje svatovske čete, sve od Zovika pa do ovoga razdolja, vraćala se u skoku natrag. Kad je stigla, svi je zaokupe da čuju što je.

- Sada će se spustiti nizbrdice. Četa je velika kao i naša, a vodi ju Tuzla-kapetan. Za nekoliko časova bit će tu.

- Na konje! - zapovjedi Husein, i svi, što bi okom trenuo, sjeđahu na svojim konjima, prikupivši se u hrpu da čuju daljnje zapovijedi mladoga kapetana.

Husein naredi da se jedan dio čete sakrije u lug i pusti svatovsku četu proći tako da joj može zakrčiti uzmak ako bi možda komu palo na um da s mladom uteku. Jedan dio pomaknu opet naprijed gdje prestaje razdolje i počima uzbrdica, da zaustave svatove ako bi se htjeli protući i pram Tuzli bježati. Treći dio, u kom bijaše Husein glavom i uz nj beg Zlatarević, zakloni se južnim rubom luga. Taj odjel imao je izaći pred svatovsku četu i sustaviti ju.

Pošto je svaki bio na svom mjestu, počeše se svatovi puštati nizbrdice. Dosada veseli i razgovorni, zamukoše ujedanput svi kao obuzeti nekom slutnjom. Vidi svaki da je u tom razdolju lijepa prilika za otmicu. Svatski starješina šiba okom desno i lijevo, ali ne opaža ništa. Minut će skoro i lug, kad ujedanput zagrmi hitac iz kubure. Glas taj uzdrma Mejru kao pravednika glas trublje božje na dan uskrsnuća; oči joj planuše kao živi ugljen, a lice obasja luč slatke nade. "To je Husein!" reče ona potiho tetki pognav svoga konja k njezinomu. I jedva što bješe to izustila, hrupi Husein-kapetan sa svojim ljudima iz luga i stade na put pred uzbunjenu svatovsku četu. Djever, mladoženja, otac i braća natisnuše se oko mlade da je čuvaju i zaklone.

- Što želiš od nas, da nam staješ na put? - zapita Tuzla-kapetan Huseina.

- Vi svatovi - odgovori Husein jakim glasom da je jektala sva dolina - vodite djevojku koju mi je vaš mladoženja preoteo. Ja i on pogodismo se da sablja sudi čija da bude djevojka. Vi drugi svatovi i vi moji ljudi mirujte, ne treba da se med sobom gubite, nu ti Alijo Vidaiću, ako si junak a ne kukavica, izađi mi na mejdan, junački pa čiji mejdan, tomu i djevojka.

Aliji Vidaiću zakrijese se oči, podbode svoga čilaša i ispanuv iz čete stade uz svatskoga starješinu.

- Gotov sam da se ogledamo! - doviknu mu otuda Ali. - Pa da i ne bi išlo o djevojku, ta mi je prilika kao s neba pala jer već odavna žeđam tvoje krvi.

- Tad hajde za mnom, hvastavče! - dobaci mu gromkim glasom Husein i okrenuv konja pusti se skokom na livadu.

Beg Zlatarević prijaše sada k Tuzli-kapetanu i s njim se dogovori da se obje čete za mejdana mirno vladaju, i da onaj koji nadvlada slobodno odvede djevojku. Obje čete: svatovska i Huseinova poredaju se na livadi, jedna od druge razdaleko, da gledaju mejdan što će ga dijeliti dva mlada junaka. Među jednom i drugom četom na posebnom prostoru sjede na konjima svatski starješina Tuzla kapetan, beg Zlatarević, zatim Mejra, njezina tetka Šerifa, kao jenđa, djever Mahmud-aga Vidaić, pak otac i braća mladina.

Mejra dršće kao šiba na vodi. Njezina duša koleba se od žestokih utisaka straha i nade, a srce joj kanda obumire i kuca samo istihana i nesigurno, kao vječni putnik koji ne zna da li je stao pred vrata raja ili pakla. Blijede usnice živo joj se giblju, ona šalje nebu molitvu za svoga dragoga, moli za njegov život, svoju sreću.

Mejdandžije stale su već svaki na svoje mjesto, svaki na jedan kraj livade. Husein-kapetan potegnu britku sablju iz korica, na što i u Alijinoj ruci bljesnu gola sablja. Bijaše to svečan trenutak. Husein uznese k nebu crne svoje oči: "Ni u jasnom danu, ni u tamnoj noći tvoj gospodin nije te ostavio, niti mrzio!" šapnuše usne njegove početak sure "jasni dan", i na to uzmahnuv sabljom u zraku, poleti poput munje proti Ali-paši. S druge strane Ali-paša pogna vatrena čilaša na Huseina. Borci nalete svom snagom jedan na drugoga. Ali-paša srećno odbi udarac svoga protivnika. Husein zamahnu i drugi, i treći put, nu Ali Vidaić svaki put dočeka na svoju sablju teški udarac da su sve iskre iz sabalja vrcale. Sada se borci razminu, uzmaknu nešto natrag i polete opet jedan na drugoga. Sada je svaki gledao kako da svoga protivnika s boka popane. Nu uzaludan bijaše to posao: oba konja razumiju najlakši potez uzde kao da su odrasla u samim mejdanima. Oba uzmiču, odskakuju, oblijetaju, okreću se na stražnjim nogama da se hitrije ne da ni pomisliti; ta oni su konjici od mejdana, sve uzdanje svojih gospodara. Vidjev Husein-kapetan da tim načinom neće doskočiti Aliji, odluči da će na nj kao prvi put navaliti. Okrenuv konja uzmače kojih trideset koračaja i tad u najvećem skoku poleti na Aliju Vidaića koji spreman čekaše na svom mjestu; nu tik pred Alijom spotače se konj o ovelik kamen, posrnu i pade na prednje noge tako žestoko da se je Husein kako bi se uzdržao u sedlu, upro sabljom o zemlju u koju mu se ona do sredine zarije. Poput munje priskoči sad Ali-paša i polegav po konju, da bolje zahvati, ošinu po glavi Huseina. Ovaj je doduše u tren bio trgao sablju iz zemlje i dočekao nekako udarac Alijin, nu u hitnji i kako mu bijaše nezgodno, nije mogao da odbije silovita zamaha. Bijelac skoči opet na noge, nu u isti čas kroz rasječenu bijelu čalmu i po blijedom licu Huseinovu briznu mlaz krvi, junak zakrivi očima, sablja mu ispadne iz desnice i on se zaljulja u sedlu. Ali Vidaić opazivši to, zaboravi u taj čas da ima pred sobom protivnika i prileti k Huseinu, dočeka ga, kako je padao, na ruke i prisloni mu gornji trup na svoje sedlo.

Sva izvan sebe kriknu Mejra da je odjeknulo u kršnoj planini i onesviješćena sruši se s konja. Jenđa, otac, braća i djever priskoče k njoj da joj pomognu. Nasta metež i graja u obim četama. Tuzla-kapetan i beg Zlatarević priskoče odmah k ranjeniku, a za čas sakupe se oko mejdandžija obje čete, svatovska i Huseinova.

U begu Zlatareviću uzavri krv, vidjevši krvava i onesviješćena prijatelja.

- Lako je sjeći kad drugi ne može da se valjano obrani; to ne bijaše junački! - reče ljutito beg Zlatarević Ali-paši, na što ga ovaj bez riječi omjeri mrkim pogledom.

- Ne vrijeđaj ga! - progovori Tuzla-kapetan. - Možda bi i ti na njegovu mjestu tako uradio.

Huseina polože na travu i namjeste mu pod glavu smotan kaftan. Bijaše blijed kao mrtvac, a iz rane tecijaše mu obilna krv da je za čas bila oko njega čitava lokva. U to dojaše i Rustem-beg. Starcu bijaše žao mladića i ganut reče begu Zlatareviću:

- Gledajte da mu zaustavite krv i otpremite ga do moje kule. Ako mu je suđeno ozdraviti, nek ostane tamo dok bude kadar kući krenuti. A nas - dodade zatim - pustite s mirom poći. Ali-paša je dobio mejdan, pa je stvar gotova.

Tako se i dogodi. Svatovi krenu odmah dalje, ponesavši sa sobom onesviješćenu mladu koju je uzeo k sebi na sedlo stariji brat Ahmet. Za čas izgube se oni u prodoli te produže svoj put prama Tuzli. Huseinovi prijatelji ostanu oko njega, zaustave mu teškom mukom krv, zavežu mu tešku ranu, nasijeku zatim jataganima mladih stabalaca i naprave od njih nosila i na njima ponesu miloga ranjenika.

Tužna lica jezdijahu uza nj njegovi prijatelji, nesrećni s nemile sudbine koja snađe ljubljenoga im druga. "Valjda mu je bilo tako suđeno!" govorahu potiho među sobom, podlažući se višim odlukama koje ravnaju ovim svijetom.