Zlatna bula Andrije II.

Zlatna bula Andrije II. (1222.) autor: kralj Andrija II.

usvojena 1222. godine, u Hrvatskoj je važila samo na području do Gvozda, odnosno samo za Slavoniju.

U ime svetoga Trojstva i nerazdjelivoga jedinstva. Andrija, po milosti Božjoj kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Haliča i Vladimirije u sve vijeke. Budući da je sloboda ne samo plemića našega kraljevstva nego i drugih ljudi, osnovana od sv. Stjepana, silom nekih kraljeva, koji su se sad svetili za svoju uvredu, sad opet slušali krive savjete zlih ljudi, koji su išli za svojom koristi, u veoma mnogim prilikama bila vrlo stegnuta, zato su sami naši plemići mnogo puta izlazili pred našu visost i pred visost naših prethodnika a svojih kraljeva tražeći, da se naše kraljevstvo preuredi.

Mi dakle hoćemo, da zadovoljimo u svemu molbi njihovoj, kao što smo dužni osobito zato, što je tim povodom više puta među nama i njima došlo do nemalih neugodnosti, a to se mora ukloniti, da bi se kraljevsko veličanstvo potpunije sačuvalo (a to se ne može ni po kom bolje učiniti nego po njima); zato podjeljujemo ne samo njima nego i drugim ljudima našega kraljevstva slobodu danu od svetoga kralja, a drugo, što se tiče preuređenja našega kraljevstva, određujemo ovako na korist.

1. Određujemo, da smo dužni svake godine na blagdan svetoga kralja, ako nijesmo prešnim poslom ili bolešću zapriječeni, u Stolnom Biogradu držati sud. Pa ako ne budemo mogli biti tamo, bit će ondje bez sumnje mjesto nas palatin, i on će mjesto nas preslušavati parnice; a svi plemići, koji hoće, mogu se ondje slobodno sabrati.

2. Želimo također da ni mi ni nasljednici naši nikad ne zatvaraju niti nište plemiće kojemu mogućniku za volju, ako nijesu bili prije pred sud pozvani, i ako im na sudu nije krivnja dokazana.

3. I to tako od imanja plemičkih ne ćemo dati utjerivati nikakva poreza ni nameta slobodnjačkoga; u plemićke kuće i selišta ne ćemo se svraćati, već ako na pozovu. A i od crkvenih podanika ne ćemo uopće ni ma kakva poreza ubirati.

4. Ako koji plemić premine bez sina, neka četvrtina imanja njegova pripadne kćeri; s ostalim neka radi, štogod hoće. A ako ga preteče smrt pa ne uzmogne ništa odrediti, neka baštine bliži rođaci. Ako ne bude imao baš nikakova roda, dobit će kralj.

5. Župani neka ne sude o imanju plemićkom, već samo u stvarima novčanim i o desetini. Satnici smiju suditi samo podanicima grada svoga. Tatima i razbojnicima neka sude kraljevski suci, ali opet pred samim županom.

6. Isto tako ne će se općina smjeti složiti i prokazati tata, kao što je običavala.

7. Ako krali ushtjedne vojsku izvan države povesti,. Ne moraju s njim poći plemići, osim na trošak njegov. A poslije povratka neka ih ne globi zato, što nijesu bili na vojsci. Ako pak na zemlju udari vojska neprijateljska, moraju svi skupa poći. Isto tako, kad ushtjednemo voditi rat izvan zemlje i krenemo s vojskom, moraju s nama o našem trošku ići svi oni, koji imadu koju županiju.

8. Palatin sudi svim ljudima kraljevstva našega bez razlike, ali u sporu plemićkom, gdje se radi o glavi ili o gubitku imutka, ne smije presuditi bez znanja kralieva. A ne će imati sudaca zamjenika, već samo jednoga u svom dvoru.

9. Naš dvorski sudac može svakomu suditi, dok boravi na našem dvoru, a parnicu, u dvoru našem započetu, smije svagdje kraju privesti. No čim ode na svoje imanje, ne može imenovati ni pristava ni dati stranke na sud zvati.

10. Ako koji dostojanstvenik pogine u ratu, mora se sinu ili bratu njegovu podijeliti dolična služba. A ako na isti način pogine plemić, nagradit će kralj njegova sina, kako mu se svidi. 11. Ako se stranci, t. j. ljudi plemenita roda, nasele u kraljevstvu, ne mogu doći do dostojanstva bez privolje kraljevstva.

12. Ženama preminulih, što ih je sud na smrt osudio ili su pali u dvoboju ili s ma kojega drugog uzroka, neka se ne otima njihov dio.

13. Dostojanstvenici, idu li s dvorom ili putuju kamo, ne smiju siromaha tlačiti ni plijeniti.

14. Isto tako, ako se koji župan ne vlada časno prema svojoj službi ili ako bi tlačio stanovnike grada svoga, neka se, ako mu se to dokaže pred čitavim kraljevstvom, sramotno skine sa dostojanstva svoga i oteto vrati.

15. Kraljevski konjušnici, psari i sokolari neka se ne usude zalaziti u selišta plemićka.

16. Ne ćemo čitavih županija ni dostojanstva ma koje vrste s pravom nasljedstva podjeljivati zauvijek.

17. Nikad neka se ne otme imanje, što ga je tko poštenom službom zadobio.

18. Isto tako dopuštamo plemićima, da mogu slobodno prijeći k našemu sinu kao od starijega k mlađemu, a zato ne će gubiti imutka svoga. Ako koga naš sin pravomoćnim sudom osudi, ne ćemo ga mi nikako primiti; a ne ćemo primati ni parnice, koja je pred njim započeta, a još nije pred njim dovršena; a tako će raditi i naš sin.

19. Službenici kraljevi neka živu prema sloboštinama, koje im je sv. kralj Stjepan podijelio; tako isto neka se sa strancima koje mu drago narodnosti postupa po sloboštinama, što su im od početka dane.

20. Desetina neka se ne plaća u srebru nego onim, čim zemlja rodi: vinom ili žitom; odupru li se tomu biskupi, ne ćemo biti uz njih.

21. Biskupi nijesu dužni, da daju desetinu za naše konje od plemićkih posjedovanja; isto tako ne moraju njihovi podanici donositi svoju desetinu na kraljevska imanja.

22. Isto tako ne smiju svinje naše pasti u šumama ili na pašnjacima plemića preko njihove volje.

23. Isto tako novi novci naši neka vrijede godinu dana od jednoga Uskrsa do drugoga, a dinari neka su takvi, kakvi su bili u vrijeme kralja Bele. 24. Predstojnici kovnica, nadzornici prodaje soli i nadzornici poreza neka su plemići našega kraljevstva; ne mogli to postati Ismaeliti ni Židovi.

25. Isto tako neka ne budu skladišta soli usred kraljevstva, osim u Sabolču i Regecu i u krajini.

26. Isto tako ne smije se nepokretno imanje prenositi na ljude izvan kraljevstva. Ako je koje preneseno ili prodano(strancima), neka se narodu kraljevstva vrati na otkupe.

27. Kunovina neka se pobira po običaju, kako je kralj KoIoman uredio.

28. Ako sud osudi nekoga, ne smije ga ni jedan velikaš uzeti u obranu.

29. Župani neka uživaju samo redovne dohotke županije svoje, a ostalo, što pripada kraJju, t. j. vinogradarinu. porez. goveda i dvije trećine od dohotka županijskih zemalja neka dopadne kralju.

30. Isto tako osim ove četvorice državnih dostojanstvenika, t. j. palatina, bana. dvorskoga župana kraljeva i dvorskoga župana kraljičina, ne smije nitko imati dvije službe.

31. A da bi ova naša povlast i odredba vrijedila za vrijeme našega vladanja i naših nasljednika u sve vijeke, dadosmo je napisati u sedam primjeraka i potvrditi našim zlatnim pečatom tako da se jedan primjerak pošalje gospodinu papi, da ga unese među spise svoje, a drugi da se čuva kod hospitalaca, treći kod templara, četvrti kod kralja, peti kod kaptola ostrogonskoga, šesti kod kaločkoga, sedmi kod palatina, koji već bude. Taj neka imade vazda pred očima povelju i neka sam ni u čemu ne odstupa od rečenoga i neka ne da, da kralj ili plemići ili drugi odstupaju, e da bi i sami uživali svoje sloboštine pa da bi zato uvijek bili vjerni nama i nasljednicima našim te ne bi kruni kraljevskoj dužni posluh uskratili. Ako pak mi ili tko od naših nasljednika ikad ustjedne raditi protiv ove naše odredbe, a ono neka po ovoj povelji bude zauvijek slobodno, da se i ne ogriješe o vjernost, ne samo biskupima nego i drugim dostojanstvenicima i plemićima kraljevstva svima kolikima i svakomu za se, sadašnjima i poznijima, oprijeti se i protiviti nama i našim nasljednicima.

Napisao Klet, naš dvorski kancelar, prepošt jegarski, godine upućenja 1222. Bili su nadbiskupima časni Ivan u Ostrogonu, časni Ugrin u Kaloči, a biskupima Desiderije u Čanadu, Robert u Vesprimu, Toma u Jegru, Stjepan u Zagrebu, Aleksandar u Varadinu, Bartol u Pećuhu, Kuzma u Đuru, Brikcije u Vacu, Vicentije u Njitri, 17. godine moga vladanja.