Zlatarevo zlato/XI

← X

Zlatarevo zlato —  XI. autor: August Šenoa

XII →

Za nakovalom sjedio je u svome štacunu majstor Krupić. Lupao te lupao svojim čekićem življe no ikada, kao da kuje carevu krunu. Badava. Posao mu nije išao od ruke. Katkad bi stao, uzdahnuo, zamislio se malko, pa opet kovao dalje. Nešta mu je srce jelo. Kako i ne bi? Inače se orilo kućom veselo Dorino grlo kao ševa u prozorje. Danas? - Sve pusto, sve nijemo kao da mrtvac u kući leži. Suza skoči starcu na oko. Spusti čekić, zamisli se. Bog zna o čem misli, Ta, o čem? - o kćeri, o jedinici. Lako - lagano vinula se suza starcu niz rumeno lice, na bijelu bradu. Mislio starac, mislio, zamislio se u mladi vijek. Kako se oženio i ženu ljubio; kako mu je porodila kćerku na svijet. A on kako je ludovao, šikao i ninao čedance. Lijepo li je onda bilo. Pa poslije kako djetešce postupalo, kako progovorilo i ocu i majci veselje. I sjetio se kako mu je pogibala žena, kako ga je boljelo srce i kako je sirota umrla.

Žalosti! Ali mu ostavi baštinu milu i dragu - ostavi mu jedinicu. I kako je djevojka rasla tijelom i umom - mirisav cvijetak u očevu domu. I kako se ljudi čudili, a otac ponosio svojom dikom. I kako se starac mučio. Za koga? Ta za Doru, za opremu, dadne li bog muža vrijedna. A danas? Oh, danas! Sve je to propalo, sve se rasplinulo kao snijeg na suncu.

Umah dignu starac glavu i otre si rukavom suze.

"A šta?", zamrmlja. "Ogriješila je dušu, osramotila me pred bogom i svijetom - moju kuću - moje ime! Nevaljanka! Pa na mene posumnjali da mi nisu čisti poslovi - meni! Krupiću! Uh! Tu da bi bijes. - Prosti mi bože grijeh! A gdje im je pamet? Ja da rujem i proti gradu tajne spletke kujem, ja? - Nije li sve moje djelo očito kao na dlanu, nije li mi duša čista kao staklo? Nek dođe tko, nek dokaže da je Krupić izdajica - varalica. Grešni smo svi, od kralja do bokca - ali izdajica ja! Ta prije bih se živ -. Oh, ta zavist, ta prokleta ljudska zavist! Kad si pošten, sve to reži na tebe kao gladan vuk na ovcu. Ali ona! - Dora! Oh bože, šta sam ti skrivio. Moja dika - moja kći omrljala čisto ime! Joj, joj, kćeri, što učini od mene? Ta prije bih dao bio desnu ruku. Nu je l' to i istina, je l'? Ona čista kao rosa, pobožna kao anđeo, pa prevarila oca! Ne, ne, lažu! Znam ih u dušu, te zmije. Lažu. Ali svjedoci! Očiti svjedoci! Taj brijač, taj brijač! Ne rekoh li da će mojoj kući nesreća biti? Nu nije li pizma od njega? Odbih ga. Ali zašto se nije prala, zašto nije? A Magda, ta stara licumjerka, i ona. Joj, joj, Petre, stara glavo, radije u grob, bolje po te da ne vidiš, da ne čuješ sramote!"

Tako razmišljajući sjeđaše gospodar Krupić te ne bje ni opazio da je stupio u kuću prijatelj mu Blaž Štakor. Lagano stavi mu bravar krupnu ruku na rame.

"Brate Petre!"

"A, ti li, brate Blažu?", odvrati starac krenuv malko glavom.

"Zamišljen, turoban! Koja ti je nevolja?"

"Još me pitaš?"

"I pitam."

"Još! Otac bez djeteta. Tuga. Sramota pred svijetom na sve oči."

"Oči, oči! Bože moj! Kadšto si slijep i zdravih očiju."

"Ne tješi me! Utjeha je loš lijek ranjenu srcu. Tako je. Zastigla me ruka božja i teško me zastigla."

"Ne valja tako, brate Pero!", progovori odrješito Blaž sjednuv kraj zlatara, "ne valja. Ruka božja se veli, a kad onamo, himba je ljudska; ne sudi zvijere po dlaki. Vidiš, brate Pero, tebi je vrela krv, tebi su mutne oči. Otari ih malko. Nije mi za utjehu, meni je za istinu. Progledaj malko."

"Vidio sam sve."

"A da! Bijesa si vidio. Što si vidio? Da gamad laje po ulicama. A tko? Pijana Šafranićka, trubilo svjetsko - kramar Andrija i taj antikrst Grga? To li su tvoji svjedoci? Ne bijaše planuti navalice, ne bijaše podati se srcu. Bilo je slušati, pitati, pa onda suditi. Ali tako otjerati djevojku - jedinicu. To ne radi kršćanin, ne radi, duše mi."

"Badava. Mekan si ti."

"Mekan! Ja? Bijesa? Bravar, gvožđe pa mekan! Idi! Ne luduj! Nu de, pitaj moje šegrte, je l' ova ruka mekana. Jao i pomagaj! Ali ljubim pravdu. Hladan sam, nisam bujica. Gledam ja. -"

"Nu a što si vidio?"

"Dosta, hvala bogu. Bog te vidio, zlatar si, pa kakav. Donese ti ciganin žuto dugme pa reče: "Na, gospodaru, cekina!" Hoćeš li ti reći: "Cekin je, ciganine!"

"Neću!"

"Već šta?"

"Kušati najprije u vatri je l' zlato?"

"A, vidiš, mudri čovječe! Ljudi su što je prav i kriv novac. Kušaj ih, da kušaj ih. U vatri se kuša zlato."

"Pa kuda sve to?"

"Tuda da ispipaš, je l' sve to pravcata istina što svijet baje. Kad sam čuo šta svijet veli na Doru, zapitah tko ju tuži? Čokolin. Bijesa! Rekoh si, nije li to vražja kuhinja? Zna se da si ga odbio."

"Istina je."

"A, vidiš! To je ona kvaka. Gledam ja toga brijača duže vremena. Sumnjiv mi je. Čiji je, otkud li, bijes ga znao. Ali se zna da je zlorad, himben. Gdje ti je god pred svijetom mogao prišiti krpicu, prišio je. Danas ovo, sutra ono, pa de, pa kopaj, pa ruj i eto ti gotovoga vraga!"

"Ali reče da može priseći, da je vidio na svoje oči - ne smijem ni reći!"

"Taj - pa prisega! Vjeruje li taj čovjek u boga? Prisega! Kihni, nakašlji se, prisegni, to je njemu svejedno. Pa šta je vidio? No šta? Da je mladi Gregorijanec bio kod Dore? Nije li joj spasio život?"

"Ali bez oca."

"Bez oca, ali pred starom Magdom."

"Pred starom -"

"Ne griješi duše. Znam ju. Poštena je, pobožna je, ne trpi pred očima grijeha. Pa da gospodičić djevojku ljubi?"

"Ljubi? Šta od toga? Zar gospoda građanske djevojke ljube radi zakona."

"Nu vidiš ga! Znam da se gospoda i građani rijetko vežu štolom. Srce, brate, to ludo srce kaže nam kuc, kuc, a ti gasi ako znaš. Nesreća je istinabog, ali još nije sramota."

"A tko ti veli da je mladi Gregorijanec bolji od oca svoga?"

"Ja. Znam oca i sina. Vatra i voda. Mladić se vrgao u mater, a mati mu je dobra gospa. Ne bi on tako ogriješio duše. Vjeruj brate. Nu, a jesi l' pitao staru šta je?"

"Nisam!"

"Pitaj! Stara ne laže. Zovnut ću je. U komorici gori sjedi kao kamen. Rane joj idu na bolje. Zovni ju!"

"Neka je i to! Ali koja pomoć?"

Blaž pođe k stubama pa pozove staru.

"Tko zove?", zapita Magda pomoliv se zavezane glave na gornjim stubama.

"Kum. Siđite, Magdo, gospodar rad je s vama govoriti!", odvrati Blaž.

"Evo me, evo!", progovori stara i spusti se korak po korak niz stube u štacun. "Šta je, kume?"

"Magdo!", prihvati Krupić pridušenim glasom, "stara si, do groba stojiš, govori mi sada istinu!"

"To bog zna da govorim uvijek istinu", odvrati stara, "pitajte."

"Magdo, je li kada mladi gospodin Gregorijanec bio ovdje, a da mene nije bilo?"

"Jest."

"Više puta?"

"Dva puta."

"Kada?"

"Prvi put kad je došao iz vojne. Tražio je vas, pitao i za djevojčino zdravlje, pripovijedao o bitki kod Hrastovice."

"A drugi put?"

"Drugi put podvečer kad ste ono bili na vijećnici radi dogovora proti staromu Gregorijancu."

"A ti si pritom bila?"

"Jesam."

"A je l' šta govorio?"

"Jest, da mu je srcu mila i draga."

"A ona?"

"Ona mu reče milo za drago."

"A šta dalje?"

"Šta dalje? Ne razumijem vas, kume", odvrati stara.

"Da ne razumiješ? Ne muči me! Govori! Ta i ti si imala muža!", zapita kroz vrućicu Krupić.

"Kume! Ne slušao bog toga vašega grijeha! Dakle to je, to? Nije li vas stid i sramota takva šta vjerovati, nekmoli govoriti? Da je Dora s mužem griješila, a ja da sam pomagala! Gdje vam je srce, gdje duša, kume? Dora, ta bijela ružica, ta golubica, koja ima srce da bi se njom i anđeli božji dičili, kojoj Zagreb para nema kako je čista i krotka, kojoj sam ja kuma! A ja, njena kuma pred bogom, njena druga majka, da sam ju vodila na grijeh. A mislite li vi, kume Petre, da bi stara Magda koja mora za svoje kumče odgovarati pred bogom, koja nema nego koraknuti u grob, da bi Magda pod stare dane vrgla božji zakon pod noge i otrovala mlado srce? Lijepo su vas ti vaši tumači naputili! Šta tumači? Sam nečisti duh - ne budi mi grijeh - prišapnuo vam je u snu tu paklenu bajku, a vi vjerujete na prostu riječ! Oj kume Petre, ne bilo vam na duši, zlo ste učinili i naopako. Doru ste otjerali kao kakvu grešnicu od očinskoga dvora, a meni staroj zaboli ste otrovan nož u srce. Mislite li da je to šala?", zaplače Magda, "to će biti moja smrt. Lijepo, lijepo! To mi je hvala da sam pazila djevojku, pazila kao oko u glavi! Pa zašto? Da se dvoje ljubi. Šta ćete? Mladi su. Uteklo im srce, prevariše ih oči. A pritom se ne pita kume moj, čiji si rod, čija li krv. Bog je dao, tako je bilo. Ali nek mi dođe tko, nek mi kaže da je od te ljubavi na Dorinoj duši ostao griješak kao makovo zrnce, ja ću mu kazati da laže, da je gori od Turčina. Bog mi je svjedok, kume Petre, Dora je čista kao što staklo! Nu znam čija je to kuhinja, znam. To je opet ta nesreća, taj Čokolin. Ali neka, neka! Znam ja šta ću. Dora je otišla. Mišljah da će mi ona sklopiti oči pod ovim krovom gdje sam toliko radosti i žalosti proživjela. Bog nije tako htio, dika bogu; pokoriti se treba. Moji računi su gotovi, kume Petre. Još danas dopustite da prespavam pod vašim krovom. Sutra idem. Skupila sam svoje siromaštvo, sutra idem iz kuće. A vam dao bog i sreću i zdravlje." Suze nisu dale starici dalje; okrenula se, pa da se vrati u svoju komoricu.

"Vidiš, brate Petre", prihvati Blaž upol glasa, "ne valja samo pitati uho, već i pamet. Nu reci staroj štogod, ona ti govori cijelu istinu, glavu ti zato!"

"Magdo!", progovori starac Petar nešto omekšan.

"Šta je, kume?", okrenu se Magda.

U taj par začu se štropot pred kućom kao od kola. Blaž pohiti k vratima!

"Šta je to?", zaviknu bravar.

Svi se prenuše.

Za čas stupi u štacun mladi junak - Pavao Gregorijanec, za njim nosaše gorostas Miloš besvjesnu Doru, a najzad dovuče se stari Arbanas.

Krupić se kamenio, Magda stala silno drhtati.

"Gospodin - Gregorijanec - Dora - za rane božje, šta je to?", zapenta u strahu i čudu Krupić.

"Ha, ha, ha!", nasmija se starica kroz suze i baci se na djevojku. "Dorice, moja Dorice! Tu si, tu si mi opet. Ali nećeš ti više od kuće, nećeš, ni ja neću, čuste li, kume, ni ja. Nek mi tko dođe! Kuhačom ću ga. Hvala i đika nebeskomu dvoru, sad je sve dobro. Dorice, moja Dorice! Ali šta joj je, bože? Blijeda, bolesna? Ho'te amo, dobri čovječe, tamo ju položite na stolac, tako!" - uhvati Miloša za rukav i povuče ga stolcu. Gorostas posluhnu staricu i stavi blijedu djevu na stolac.

"Ali šta je sve to?", zapita Petar zapanjen.

"Šta? Šta?", probrblja starkan Arbanas, "vrag i tri! Lijepe kaše! Hvala, kume Petre, za ovu kvrgu na mojoj glavi; vi ste krivi, vi. Ne bi ja više s vašom Dorom. Sami ju čuvajte. Duša mi je bila na jeziku, a nju malda ne odvukoše. Lijepa šala, budi vam potuženo!"

"Stan'te, kume Pavle", progovori mladi Gregorijanec stupiv korak naprijed, "da i ja dvije-tri li reknem. Gospodaru Petre, evo vam drugi put donosim u kuću vašu kćerku. Po drugi put je izbavih, ali ovaj put iz gore pogibelji. Ovaj put htjeli su mladici oštediti i dušu i tijelo. Na javnoj cesti htjedoše ju oteti."

"A tko?", zapita Krupić.

"Ljudi mojega oca, a za moga oca", prišapnu Gregorijanec zlataru upol glasa.

"Iznesosmo ju", nastavi glasno, "ja i moji prijatelji iz ljutih pandža, i otmičari platiše grijeh svoj glavom. Nu govorim čisto; sve znadem. Znadem zašto protjeraste jedinicu iz kuće. Radi mene. Griješili ste. Zli ljudi vas zlo uputili, zaslijepili. Istina, ja ljubim vašu kćer, zašto da tajim? Ne uvukoh se u vašu kuću krišom kao tat. Čudan me slučaj skobi s Dorom ono na Kaptolu. Nehotice je zagrlih, a kud ruke tu i srce. Ljubim je, da, ali kao što oko ljubi zlatnu zvijezdu koja mu se milo smiješi s neba. Vojnik sam i plemić, pošten sam čovjek i evo", nastavi mladić položiv desnicu na Dorinu glavu, "evo kunem vam se milom ovom glavom, srcem moje majke i svetom Trojicom da nisam omrljao duše ni dirnuo u čast vašega imena. Bog mi je svjedok, čista je ova djevojka od mene kao što božje sunce, i pozvat ću sve i svakoga na račun, koji i posmijehom posumnja o tom što vam rekoh, i ubit ću svakoga bio plemić bio građanin koji zlobnim jezikom smije dirnuti u ovu časnu djevicu. Pogriješio sam i ja proti redu. Dođoh u kuću kad vas nije bilo. Oprostite mi jade. Srce me obujmilo. Razjadih vas možebit prizorom svojim, jer vas je moj otac razjadio pravdom. Nu očevi su poslovi očev račun, a moj je drugi. Oprostite, neću više griješiti. Dajte da se kadšto nagledam toga miloga lica, ali ne krišom, već pred vašima očima, da ne bude mane i primisalja. Dozvolite mi to, i stanem li jednom na vlastite noge, neka posvjedoči i bog i božji sluga da ja mladić i velikaš ne tražim bolje sreće od Dore, makar se digao i cijeli svijet."

U čudu je zlatar slušao mladoga velikaša.

"Gospodičiću", reče napokon, "ja na sve ne mogu da vam odgovorim nadušak. Nu vidim da je u vas vjera, i primam tu vjeru. Izbaviste mi dva puta jedinicu, izbaviste mene iz bludnje u koju me vrgoše zli jezici i gori ljudi. Žao mi je od srca te uvrijedih u srce svoju miljenicu. Hvala vam, gospodičiću, jer vam dugujem dva života i moje poštenje. I zato vam budi moj siromašni krov što je i vaša kuća. Dođite po volji, glednite djevojku, ali - tek preda mnom, jer ako vi, gospodo, s roju lozu čuvate kao rijedak cvijet, i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u zdravo stablo zavuče crv."

Dok je starac ote riječi govorio, pootvarala djevojka oči i provuče ruku čelom kao iza sna. Nu kad je vidjela da je opet u očinskoj kući, kad je slušala blage očeve riječi, dignu se djevojka, skoči, padne pred oca.

"Oče moj! Oče moj! Oh opet sam tvoja, opet mariš za Doru. Oh bit ću ti dobra, bit ću ti krotka! Primi me na srce svoje jer u tebe mi je dobro i -", stidnim okom svrnu na Pavla i na licima joj procvatoše ružice, kanda joj srce javiti želi da uz oca i drugo slatko ime u njem počiva.

Živo zagrlio starac kćerku i privinuo k starim prsima lijepu joj glavicu, a na sjajnu kosu kanule vrele starčeve suze.

"Nećeš dijete od mene, nećeš. Ta što bih ja starac bez tebe!"

"Ta kud će suza neg na oko!", nasmija se bravar.

"Kume Arbanase!", začevrlja Magda, "zar zbilja španjolski lupeži - našu siroticu? Opčuvaj nas nebeski dvor! Moju Doricu - antikrsti! Ali šta i brbljam. Valjda je gladna. Brž' da joj štogod skuham, i za vas."

"Dobro, dobro", odvrati Arbanas, "sad je opet sve po starom, hvala bogu za moju kvrgu na glavi, jer da nje ne bude, ne bi ni Dore bilo u kući."

Gospodičić Pavao oprosti se od zlatara.

"Zbogom, gospodine Pavle!", reče mu Dora na polasku - tri riječi, ali u njima cijela duša.

---

Već je zanoćilo bilo. Sve je mirovalo, sve počivalo oko Medvedgrada i u njem. Samo iz jednoga prozora treptjela luč. Bijaše to ložnica gospodara Stjepka. Tu je on spavao samcat. Negda je tu noćevala i gospa Marta, ali sada je bolovala, sada je bila pobožna, sada joj bijaše ložnica na drugom kraju trijema. Stjepko nije trpio ženskih mušica ni popovskih litanija. Gospodareva ložnica ne bijaše prostrana, ali visoka. Zidovi bili pokriti tapetama od mrke kože, a po njima si vido utiskane pozlaćene urese u prilici zvjerskih glava. U kutu stajala je široka jaka postelja od hrastova drva, kojoj su bili krajevi umjetno izrezani. Na zidu vrh postelje bila razapeta široka medvjeđa koža, a na njoj visila je pozlaćena kaciga, turski obli štitovi, sablje krivošije i široki mačevi, srebrom okovane puške, lovački rogovi, bradatice, buzdovani i više takve sprave. Naproti prozoru plamtjela je vatra u kaminu od crna mramora. Rumeni plamen treptio je na svijetlom oružju čudnovato, te je razlijevao svoje nestalno svjetlilo i na postelju gospodara. Napolak odjeven ležaše Stjepko na njoj. Desnim laktom podupirao je glavu i nepomično očima buljio u vatru, kanda u njoj vidi odsjev svoje duše. Tijelo mu je počivalo, ali duša mu je gorjela. Sanka ni za tren. Katkad bi samo dignuo glavu iznenada te glednuo prema vratima kao da nekoga očekiva, pa onda opet buljio u plamen. Na licu mu drhtale mišice. Šta mu je bilo, o čemu li je razmišljao? Možeš li javiti jednom riječju stotinu misli i osjećaja koja je kipjela u toj silovitoj slavičnoj duši. Nemir u zemlji, zlovolja u obitelji, nada za čašću, pohota za mladom djevojkom, osveta proti Zagrepčanima - sve, sve se to prometalo u njegovoj duši kao kad se poljem sastanu siloviti vjetrovi vitlajući se u bijesnome kolu. Pamet šuti, krv bjesni. A kroz prozor virila je tamna noć kao crna neman, rugajući se nemiru gospodara Stjepka.

"Do bijesa!", zamrmlja ljutit, "vrijeme ide lagano kao kljasta baka, a njega još nema. Da bar znam da l' mu djelo uspjelo, da l' je djevojka moja, jer je lijepa ta zlatarska cura. Sve je u meni igralo kad ju zapazih u Zagrebu po naputku Čokolinovu. Da, moja mora biti, ma stajalo deset kmetova. Nije Pavao lud. Ali nisu te trešnje za njega, jer bi moglo biti više od šale, kako je prevrtljiv. Ha! Čuj! Eto Grge!", viknu Stjepko skočiv kanda ga je munja dirnula.

Tri puta ozva se mukli rog vratara u znak da se netko primiče gradu. Stjepko kanda je snova oživio. Krv mu je igrala licem, a oči sijevale kao munje. I stade slušati sjedeći na postelji. Čuj! sad se spušta most, sad ide netko na konju preko njega. Sad se mast opet diže. Da, ne ima sumnje, Ivša ili Lacko nosi mu glas da je sve sretno prošlo. Sad će mu javiti, jer gospodar zapovjedi, tko god dođe neka namah zađe u ložnicu.

Po trijemu zazveknuše ostruge. Ha, to je koji glasnik. Zaškrinuše vrata, razmaknu se zavjesa na vratima.

"Kazuj, šta je?", skoči Stjepko strastveno prema vratima, ali razmaknu se zavjesa i pred gospodarom pojavi se sin mu Pavao.

Stjepko zadrhta i zapanji se.

"Ja sam, oče gospodine! Dobra vam večer!", pozdravi sin mirno oca.

"Ti?"

"Ja glavom."

"A šta tebe amo nosi? Što je u Samoboru? Računi? Gospa Klara?"

"Računi sa gospom Klarom su gotovi", odvrati požešće Pavao. "Svakako su po mene bolje izišli nego po gospoju Klaru."

"Mladče, kako to misliš?"

"Ja mislim, oče gospodine, da sam muž, da sam plemić, a Klara je - stid me je obilježiti je pravim imenom."

"Momče! Jesi l' pobjesnio?"

"Nisam, milosti vaša! Poslaste me da pravim račun. Htjedoše mi račune pomutiti, zlatna zmija vinula mi se oko srca, a ja je uhvatih snažnom desnicom te ju bacih od sebe, sad je račun čist."

"Zlosretni jeziče, ti da si plemenitu gospoju. -"

"Oprosti mi, vaša milosti. Iz pisma, štono pisaste o meni gospi Klari, razumjeh da je vaša milost vrlo cijeni. Nu valjda su oči prevarile moga oca gospodina. Što je njemačkim plaćenicima ručkom, ne može hrvatskom velikašu večerom biti."

"Grom i pako!", lupnu Stjepko ljutito nogom, "momče, iščupat ću ti gujski jezik."

"Ne srdite se, oče gospodine. Oprostite. Poštenje mi reče kako valja. Ali hvala bogu da za vremena ostavih gospu Klaru, jer sam zapriječio veliko zlo i obranio naše ime."

"Naše me? Ti, kako?"

U taj par kanda se je maknula zavjesa na vratima.

"Da, oče gospodine. Na javnom putu, upol bijela dana navališe vaši ljudi na djevojku da je razbojničkom rukom otmu."

Stjepko problijedi od ljutine i ošinu okom sina kao zmija plijen svoj.

"Moji ljudi - djevojku? - a šta?", istisnu bijesan.

"Ivša i Lacko - navališe na Krupićevu Doru."

"A ti - ti - si?"

"Ja izbavih djevojku, a otmičare dadoh po zakonu kraljevine objesiti."

"O!", zaruknu Stjepko i skoči dignuv šake prema sinu.

"Oče!", odvrati Pavao od srca, "oče! Zaklinjem te bogom, stani! Morao sam, morao jer da me nije gonila ljubav svemogućom silom, ponuka me čast naše kuće koju bi ljudi bili vrgli u blato, jer svijet bi bio rekao djevojku ote -"

"Izrode", zaškrinu Stjepko mahnit. Skoči k postelji, trgnu pušku - puška planu - puče -

"Isukrste!", vrisnu žensko grlo, zavjesa se razmaknu i u sobu navali na smrt blijeda žena raspuštene vrankose u noćnoj bijeloj haljini; oči joj gorjele od straha, usne drhtale, i raskriliv nemoćne ruke poleti prema Pavlu te viknu: "Sinko! Sinko! Gdje si, jao, gdje si?"

I spazi iza dima sina gdje stoji kraj mramornoga kamina. Bijaše blijed, a sa čela mu kapala rumena krv. I baci se majka na sina kao bez svijesti grleći ga ljubavnom bjesnoćom.

"Tu sam, majko, majko mila", prodahnu Pavao i ovinu strastveno ruke oko majčine šije.

"Krv! Bože! Reci gdje ti je zlo? Pomozi, bogorodice sveta!", zajeca nemoćna žena.

"Umiri se, slatka majko! Nije ništa. Zrno je razbilo mramor, a trunak mi obrani čelo", odvrati Pavao.

"A šta je tebe donijelo, Marto? Ostavi me!", zapovjedi Stjepko koji je dosad mrka lica bez sebe stajao.

Lagano krenu Marta glavom, suzne joj oči zasinuše munjom, a na licu pojavi se zlokobna rumen.

"Šta me je donijelo, gospodine Stjepane? Gledajte, ovo je moj sin. Gledajte mu junačko čelo, krv mu ga oblila. Zar ga dostignu turska sablja? Ne, nije kleti neprijatelj bio, otac, vlastiti otac dignu ubojitu ruku na svoj porod da ga satare bijesan. Šta me je donijelo? I vučica brani svoje mlade, a ja slaba ženska doletjeh da se privinem k prsima svoga sinka, da mu budem štit proti bludnoj bjesnoći oca. Da, da, ubiti ga htjedoste, ubiti. A zašto, gospodine moj? Jer je zapriječio da mu otac ne pogazi vjere majci -"

"Marto! -", ruknu Stjepko.

"Da, da, sve sam ja čula za vratima, sve. Jer je zapriječio da ne bude nevina djevojka žrtvom vaše grešne požude, jer nije dao da bude Gregorijančevo ime žigosano s razbojstva -"

"Marto šuti, jer bog -"

"Ne! Ja neću šutjeti", dignu Marta ponosito glavu. "Dosta sam šutjela, dosta trpjela patnja. Dan za danom bijaše mi vijek za vijekom paklene muke. Čemerna bol mi je harala dušu, satirala tijelo, a moje srce bijaše leglo otrovnih zmija. O koliko noći nisam probdijevala klečeći pred raspetim bogom, koliko krvavih suza nije orosilo moje uzglavlje! Molila sam danju, molila noću za svoju milu djecu, za svoga nevjernoga muža. Ali moja molba kao da je pala na neplodan kamen. A sad gdje mi se u srce zajeo ubojiti crv, gdje mi se duša kida od tijela, gdje preda mnom zijeva crni grob, sad, o bože, vlastiti otac sprema sinu smrt, jer nije dao da okalja grijehom ložnicu majke. Oh Stjepane - Stjepane - grešniče - ruka božja -"

"Ženo - ženo - zadavih te", skoči Stjepko mahnit k Marti i uhvativ ju za prsa podrma ju silno.

"Natrag! Oče! Ubit ćeš majku!", zagrmi Pavao i istrgnu jadnicu iz ruku bijesnika.

"Sine - sine -", uzdahnu Marta, raskrili ruke, stade glavinjati, na usta joj skoči silna krv i pade bez duše.

Zanijemiše otac i sin. Ali začas kleknu Pavao i baci se na mrtvu bijednicu.

"Majko, majko moja! Zašto ostavi sina?", i plakao, plakao kao žena.

Napokon usta. Uze mrtvu majku u naručaje te se okrenu ocu.

"Oče gospodine!", prihvati ozbiljno: "Dva su mi dosad živjela srca u tom gradu, otac i majka. A sada žive samo očeva mržnja i majčina tužna uspomena. Poći mi je zavijeke, oče! Zbogom!"

"Idi!", odgovori mrko Stjepko.

I ponese Pavao mile ostanke, da u tom gradu probdije zadnju noć kraj mrtve majke.

A Stjepko? Vatra dogorijevala, i on je stajao, nijem buljio u vatru. U jedan mah skoči kao da ga je guja ujela, i baciv se na postelju viknu: "Proklet ja!"