Zlatarevo zlato/VI

← V

Zlatarevo zlato —  VI. autor: August Šenoa

VII →

Na tornju Sv. Marka bilo odbilo devet ura ranih. Građanke i građani vraćali se od sajma, među njima i Barbara, žena čavlara Ivana Freya. Freyovka, krivousta, riđa blebetuša, bila je nakupila holandeskoga sukna, ljubljanskoga ulja, goričkoga luka, pa je tim tovarom klipsala kući svojoj koja je stajala nedaleko od župnoga dvora. Ele, kako se susjede silno ljube, ako si ne iskopaju očiju, tako je i gospa Freyovka veoma volila svojoj susjedi, kramarici Šafranićki, ženskoj vrlo zamrljanoj i melankoličkoj, koja je negda mogla biti vrlo nježnom djevicom, ali sada bila omašnom grižljivom bakom zorolika nosa, te je znala svoga dragoga Andriju svake subote linjati rifom, da su miševi u njezinu štacunu od te halabuke smjesta ostavili sir. Čavlarku i kramarku pako vezao je čudan vez, njihova ljubav stjecala se u šljivovici, a Šafranićka imala je vrlo dobre šljivovice. Zato je i danaske Freyovki teško bilo ne zaći k gospi Šafranićki.

Kramarica već ne bijaše natašte, oči joj se veoma mutile. Da si prikrati besposao - jer nije baš bila vrla gospodarica - teturala je po štacunu tukući papučom muhe.

Vrlo se uzradova opaziv svoju priju čavlarku. "Sjedt'e, pa de'te, draga susjedo; a što vam se snilo, a što ste kupili, i počem luk, hoće li kiše biti, pa je li nova varoška sudinja Teletićka uzvrtila nos", te vrndaj i drndaj bake kao u mlinu sjedeći na kamenoj klupi pred štacunom i pijuckaj što bolje znaš.

"Mha!", cmoknu čavlarka, "hvala vam te ste me malo ugrijali; svakoga jutra mi je tu nekako prazno, ali vaša medicina uvijek pomaže."

"Vjerujte, i meni je tako", odvrati kramarka, "pa ako zaboravim prije druge mise svoju čašicu, ne ide mi juha u slast. Ali vam je čudno kako ista stvar hoće jednomu dobro, a drugomu zlo. Mene, vidite, to grije i krijepi, ali moj ubogi Andrija tek što prinjuši, batina te batina. Kad su ga zadnji put iz ceha donijeli kući, mislila sam, duša mu sjedi na jeziku. Izlila sam kablić vode na njega, a barbir mu je metnuo rogove - ali Andrija drvo. Tihodićka dala mi nekakvu mast, tu sam stavila na tabane pa je ajd nekako izvukla vrućinu."

"A! a!", začudi se Freyovka klimajući glavom, "vidite, tko bi to rekao, draga susjedo! Ali da vam kažem. Imala sam čudan san."

"Recite šta?", zapita kramarica.

"U snu sam vidjela mačka kako na mene ide!"

"Pomozi vam nebeski dvor! Zlo je, susjedo! Stari mačak, velite? Zlobna se duša na vas iskivila!", primijeti kramarica važno.

"Gled'te, gled'te! Eno Grge Čokolina!", zaviknu Freyovka, "varoško rešeto! Da ga pozovemo!"

"Da ga pozovemo!", opetova melankolično Šafranićka.

"Majstore Grga! Majstore Grga! Ne bi li malo amo?", udari u sav glas čavlarka.

Uistinu je išao varoški brijač preko Markova trga. Bacio bio na sebe škuru kabanicu kratkih rukava, a podštapio se na jaku drenovaču kanda će na put. Na poziv gospe Freyovke stade i zakrenu prema štacunu.

"Aj, aj! Dobar dan, drage gospe! Na okupu, kako vidim!", pozdravi brica bake. "Drago mi je. Malo ću k vama. Na putu sam. Da malko počinem."

"Na putu? Kamo?", zapita zvjedljivo čavlarka.

"Št!", šapnu Čokolin staviv prst na usta i ozrijev se pozorno.

"Ne bojte se!", ohrabri ga gospa Šafranićka. "Nema nikoga."

"A onaj?", prihvati brica, pokazav prstom na Jerka koji je u blatu sjedio nedaleko štacuna.

"No toga ne treba vam se bojati. Zar ga ne poznajete? To vam je mutljak Jerko. Evo vidite, prodaje rogožare za malen novac. Gluh je i nijem pa u svakoga rado bulji", utješi Freyovka majstora.

"Kraj je svijetu!", odvrati brijač zabrinutim licem.

"A! zbilja?", upitat će bake.

"Na moju dušu, jest. Oči vide, a uši čuju, o čemu pamet ni ne sniva", nastavi Grga, "pa u našem plemenitom varošu!"

"No de'te, ispecite!", navali čavlarka.

"Neću", otresnu se brijač, "neću, grsti mi se. Ali ću na svom mjestu -!"

Šafranićka natoči čašicu rakije i ponudi je laži-doktoru.

"Ta nismo djeca, domaće smo! Kazujte!", saleti ga krivousta, uhvativ ga za ruku.

Ispio Grga čašicu, sjeo na klupu među bake, ljudski se nakašljao pa, crtajući drenovačom u blatu latinska pismena, nastavi ovako:

"Da imate djece, drage susjede, to jest ženske djece, rekao bih, živu ih zakopajte da ne vide više Zagreba. Ne čudite se nimalo. Od zbilje govorim. Duboko smo zagrezli u blato, jesmo, britve mi! Gdje su nam stara vremena kad je bilo sve čisto i pošteno, gdje su! Tražite ih lampašem. Danas? Sve po žveplu smrdi; svana huj, snutra fuj! Danas mnoga partu nosi, pa koliku bi trebalo kapu da si pokrije drobne - grijehe. Da, da, tako je. Valjda znate zlatarovu mudrijašicu, a? Svetica od kamena, je li? Dakako, ako joj sveti otac skine smrtni grijeh!"

"Je l' moguće?", zapenta kramarica.

"Zar cifrasta Dora?", zapita zvjedljivo Freyovka.

"Da, Dora, Dora, Krupićeva Dora. Mene i moju bokčariju odbila. Premlada je, reče. Dakako, gospodstva se hoće. Ogrebla bi finu kožicu kao majstorica. Sad? - Sad je dobro, sad se dobavila gospoštine, sad se bojim da će skoro i prestara biti. Ja bogac, kako sam pošten i svaki božji stvor poštenim cijenim, rekoh kad mi je ono pred nosom vrata zatropila bila: Šta ćeš, Grgice, nije ti suđena, valjda se valja iza brda kakav majstorski sin. K tomu je i boležljiva bila od onoga smrtnoga straha na Kaptolu, pa nije kad misliti na svatove. Tako mišljah ja dobričina. Ali da! Samo treba vidjeti, a ja sam vidio na svoje oči, bog da mi je svjedok."

"Šta to?", uzjari se Barbara.

"Stid me je i reći tu sramotu pred poštenom ženskom glavom", udari brica ljutito drenovačom u zemlju. "Ali nek se zna. Neki dan, baš u nedjelju, ja na Kamena vrata u varoš. Vidim pred Krupićevim stoborom konja zelenka. Bijesa! pomislih, otkad gospodski konji 'purgarsku' travu jedu. Da vidim. Htio sam kod Krupića razbiti cekin na drobne pjeneze. Ja u kuću, pa hvaljen bog! Alaj, susjede, tu je bilo šta vidjeti. Čista Dora na stolcu, oko pasa je uhvatio - mladi Gregorijanec, pa čuči, pa guči kao u proljeće mačak, a Magda, svetica Magda sjedi i sve to gleda. A? Šta velite? Fuj! Sramote! Sad ste čule! Ali ja ću im biti debeli kum. Zbogom!" Na te riječi skoči Čokolin pa pođe brzim korakom put gore.

Bake ostaše kamenom. Ni ne odzdravile brijaču. Napokon sklapale ruke.

"Pa to?"

"Kod nas!"

"I Dora!"

"Ta čista pšenica!"

"I Magda!"

"Taj sveti duplir!"

"I stari Krupić!"

"Taj gizdavac koji je mojemu Andriji rekao na vijećnici da mu je vrana ispila mozak."

"Koji u cehu mladim majstorima uvijek nabraja o poštenju."

"Strašno!"

"Opčuvaj nas bog smrtnoga grijeha!"

"Zbogom, kumo Šafranićka. Idem k pekarici."

"Zbogom, kumo čavlarko. Potražit ću svoga starca!"

Razletješe se bake u svijet da naoštre jezik.

Za brijačem ustopice pohiti njemak Jerko. Pazio da ga brica ne vidi, ali sam ga nije pustio s oka. Čokolin krenu put Medvedgrada. Jerko za njim. Čokolin je išao šumskom stazom, Jerko neviđen gustinom kraj njega. Čokolin išao je jarkom, Jerko vrhom. Brijač nije ni slutio da ima vjerna pratioca. Izađoše na čistinu na uzorano polje. Brijač udari poljem, Jerko se držao glogove živice kao da se brijaču privezao bio uz dušu.

Nakraj čistine pod obronkom stajao je granat grabar. Pod njim se nešta crnilo. Bez brige koracao je brijač prema grabru. Kraj njega morao zakrenuti nizbrdice u šumu. Dođe do drveta. Stade - problijedi. Spopa ga drhtavica - ali učas skoči kao da ga je zmija ujela, pojuri kao strijela dalje u šumu. Iza šipkova grma pojavi se Jerko. Dignu zvjedljivo glavu. Baci se pa potrbuške do grabra da vidi šta je. Pod grabrom hrkala ljudesina, sivkast mrkonja dugih brkova i gustih obrva. Iza srebrnih toka provirivahu rutava prsa. Kraj njega u travi ležala je čoha od mrka darovca ošivena crljenim suknom, visok klobuk bez krila, pletena torba, fišeci na remenu i teška glunta. Po odijelu rekao bi čovjek da je pješak narodne hrvatske vojske ili haramija. Pogleda njemak diva i nasmjehnu se malko. Zatim prignu glavu k zemlji i kao lisica baci se u šumu pa se spusti vododerinom nizbrdo. Zamalo speti opet brijača. Brijač krenu put Medvedgrada. Sjeo na kestenov panj da dostane sape. I sad se još vidio na njemu smrtni strah. U taj par provali iz šume od medvedgradske strane konj, a na njemu gospodar Stjepko.

"Oj britviću! Koji te bijes amo nosi?", zapita Stjepko brijača.

"K vama pođoh, vaša milosti!", pokloni se Grga do zemlje.

"Da mi prišapneš šta mi rade prijatelji Zagrepčani? Pucaju od ljutosti? Je l' te?", nasmija se Gregorijanec. "Ili si došao po kaparu za nove novice što mi ih krišom donosiš od razne gospode."

"Ni jedno ni drugo nije", odvrati brijač, "tiče se vas."

"Mene? Da čujemo!"

"Mladi gospodin Pavao izgubio je glavu."

"Bijesa! A kako?"

"Ostavio glavu u štacunu zlatarovu, kod lijepe Dore."

"Kod Zagrepkinje. Jesi l' poludio?"

"Natašte sam, vaša milosti."

"Valjda te tko žedna preveo preko vode?"

"Oštrih sam očiju."

"Ti da sa vidio -"

"Na svoje oči!"

"Trista -! A što?"

"Kako je gospodin Pavao po bijelu danu grlio i ljubio onu istu djevojku što joj je lani spasio život!"

"Ej da su joj konji razbili glavu! Uistinu vidje?"

"Kako vas vidim."

Stjepku se namršti čelo, ljuto pritegnu uzde. Sve mu je tijelo drhtalo.

"Dobro!", odsiječe napokon. "Idi na Medvedgrad; najedi se, napij se. Skoro ću se vratiti. Još danas ponijet ćeš pismo gospi Grubarovoj u Samobor; moći ćeš i kazati što si vidio. A prekosutra da si ovdje. Sad idi pa čekaj!" Bocnuv konja u rebra pojuri Stjepko na brdo, a Čokolin na Medvedgrad. Za njima izađe iz grmlja na cestu Jerko. Bio je nekako vedar. Zaputio se na istok - u remetski samostan, u svoje obitalište.

---

Oko dva sata poslije podne već je žurno koracao brijač prema Samoboru. Nosio je pismo gospi Klari Grubarovoj, lijepoj udovici i gospodarici grada samoborskoga. Gospodar Stjepko šetao je po svojoj ložnici poniknute glave amo i tamo. Bio je zabrinut, veoma zabrinut. Kadšto je stao kod gotičkoga prozora te pogledao u svijet pa onda opet šetao.

"Lacko!", zaviknu. Uniđe sluga.

"Je l' mladi gospodin Pavao kod kuće?"

"Na službu, milosti vaša!" odvrati sluga.

"Nek dođe ovamo! Odmah!"

"Na službu, milosti vaša!", i ode sluga.

Nepomičan stajao je Stjepko kod prozora. Bijaše bijesan. Svaka mu je žilica igrala. Bilo mu je da smrvi Zagreb i sina. Dva-tri li puta pogladi čelo pa stade gristi bradu.

"U takvoj mlaki da se raspline rijeka našega roda! - Poludio je dječko! - Poludio! Strijela božja. - Zadavio bih ga!"

Zatim stade razmišljati, sve gladeći dugačku bradu.

"Ne, neću tako! Ne valja ovaj put klin klinom. Dječak je bijesan - moja krv, kako Vramec veli. Ne treba da uzbjesni luda glava, zagrezla bi dublje u ludilo. Proti tomu otrovu pomaže samo ustuk - a to će biti Klara. Mlada je, lijepa i bogata, pa udovica - hitra udovica koja je okusila drvo spoznanja, nije plaha i glupa kao što djevojke, kao što Pavao. Dobra udica. Riba se mora namečiti."

U taj par otvoriše se tiho velika vrata. Plah i ponešto smeten uniđe Pavao.

"Zapovijedate, oče gospodine!", prihvati smjerno.

"Ti li si?", odvrati Stjepko malko krenuv glavom. "Ovamo te bliže!"

Pavao popođe prema ocu. Stjepko stade pred sina i uhvati ga oštro na oko.

"Pavle!", reče mirno, "pamet ti stoji nahero. Govore mi za tebe svašta. Građanska djevojka ti je opržila mozak. Jel' tako? Aha! Problijedio si. Dakle istina."

"Oče gospodine -", progovori mladić.

"Šuti, slušaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i jak, a ti glavinjaš bez smisla - mjesečnjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti prvorođenik slavnoga plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za ženu - ženi se! Ne branim. Imaš stotinu i bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepših nego je taj cvijet od zagrebačkoga smetišta. I stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci dosta kmetova, nemaju li kmetovi dosta žena? Ali baš u Zagrebu! Dok se ja zakvačio sa purgarskom bokčarijom, moj sinko gladi i nina zagrebačku djevojčuru. Lijepo ćeš si oplemeniti rod! Pa šta od toga? Zlatarska kopilad nosit će lice po svijetu. Fuj. Sramote!"

"Stanite, oče gospodine!", osovi mladić ponosito glavu i blijedo lice zažari mu se. "Trag vam je kriv. Ne goni me grešna krv. Zaboga, ne bih imena omrljao varkom. Ne dirnite u čisto lice kao što je ona vedrina nebeska. Duboko klanja se sin roditelju, ali plemić mora odbiti svaku ljagu koja se nepravo baca na tuđe poštenje, navlaš kad se poštenje ne umije braniti mačem. Slušajte me milostivo, oče! Vidim, doušnici dojaviše vam sve, a ja ću vam kazati i više i bolje. Ne umijem prenavljati se niti obredom gušiti srca. Kakva me je mati rodila, takav sam, i hvala bogu. Kakvu mi je bog dušu udahnuo, takvu nosim naočigled svijetu. Što mi oko kaže, to vidim, kamo duša pregne, onamo se podajem. Nisam koludrica što trijebi svetu krunicu, a misli na vraga. Šta ćete? Duša mi se odbila od gospodske bajke. Idem svijetom, svijet mi je zakon. A to moje oko pokaza mi Krupićevu Doru, ta moja duša pregnula k Dori. Kad je iznijeh iz gotove smrti, kad je se sumrtve dodirnuh ovim svojim rukama, uzavre mi srce kao vilovit konjić. I duša mi reče: Gle, nije l' to čelo glatko i bijelo kao onima u gospodskom dvoru? Ove plete nisu li svilene, ove usne bujne i mekane, ovi prstići tanki i obli kao što uznositim gospođicama što ih viđaš u očevu dvoru. Jest i stoput jest! reče mi duša. Jest i stoput jest, kucalo srce. I podah se djevici srcem i dušom - ali djevici, jer oko žarkoga srca tvrd mi vije oklop - čast i poštenje."

Krv skoči Stjepku na lica. "Oj gospodičiću, visoko ti je jezik zamahnuo! A koji te je pijani fratar ovu prodiku naučio?", nasmija se kroz ljutinu Gregorijanec.

"Srce, oče - srce!"

"A ti da si moj sin - moja krv - Gregorijanec? Rođak onoga Gregorijanca koji je prodičio zagrebačku mitru? Vjera i bog, da te ne odaje plemenito lice iz čije si niknuo loze, posumnjao bih da ti je mati, zanosiv te, izdala ložnicu zakonitoga muža."

"Oče, nemojte!"

"Ili hoćeš li se zbilja u kramarski ceh, luđače? Da, vidim te gdje ćeš junačkom sabljom okapati vrt vrijednoga tasta, ili na zelenku svom cincariju premiti na sajam vičući: 'Kupite, kupite plemenite robe za groš, za dva.' Ali nećeš tako, duše mi, nećeš. Pavle, ti znaš kakav ti je otac. Tvrdo gvožđe. Pavle, nemoj da se to gvožđe razbijeli, ne kidaj vodiljke kojom te ruka očinska vodi, jer, vjera i bog, ako se ne okaniš ludoga landanja, ako budeš udilj zalazio k toj zlatarskoj curi, pse ću na te huckati."

"Ne preklinjajte se, oče gospodine! Iznenada mi ljubav zaskočila srce. Obujmilo me, opčinilo me. Da iščupam iz duše stablo ljubavi, iščupao bih i korijen - srce."

"Ispred očiju mi, izrode roda moga!", zakriješti bijesno Stjepko, skočiv, da sa zida skine buzdovan.

Pavao zadrhta. Moglo je biti zla. I krenu prema vratima. U tren spusti Stjepko ruku. Dosjetio se da nije bio namislio buknuti na sina, da ga je krv prevarila.

"Stani!", progovori mirnije. I ustavi se mladić.

"Imam računa sa gospom Grubarovom radi samoborskih kmetova. Pisah joj nedavno. Odmah sedlaj konja pa u Samobor! Izvedi posao na čistac, a prije da mi se nisi povratio. Idi!"

"Idem. Zbogom, oče!", odvrati mladić i ode.

Omamljen poleti Pavao u šumu. Oči mu gorjele, mozak kucao o lubanju, a na prsima kao da mu je ležala gora. Bilo mu je da će živ propasti u ponor. U grmu kraj njega udario slavulj milo pjevati, Pavao nije čuo nego kriještanje. Bez sebe baci se na zemlju. Htio je misliti. Zaludu. Pred očima mu sijevalo, pod grlom ga davilo, a glava da mu pukne. Zatisnuo čelo u hladnu zemlju. Skoči, pohiti u grad.

"Sedlajte konja!", zaviknu. Poklopi zelenka i pobrza u šumu kao da su ga gonili pakleni dusi.

Tiha bijaše večer. Ni zuka čuti. Gustim granjem sijevnula zvijezda za zvijezdom. Tamnom šumom mrtvilo. Samo mlinski potok razbija granje, samo topot Pavlova konja odjekuje tišinom. Ispade Pavao na polje, na put. Na ishodu, od Posavine blijedilo se žuto nebo, a na nebo izvalio se plamenit, krvav mjesec. Ali u hip strignu zelenko ušima i stade drhtati od prepasti. Preko puta prostre se dugačka sjena. Kao da je iz zemlje niknuo, pojavi se gorostas. Mjesečina se ljeskala sjajnim tokama, a crne oči plamtjele neobičnim žarom.

"Tko si božji?", zapita Pavao.

"Božja vam pomoć, gospodine mladi! Miloš sam", odvrati div upirući se o dugačku pušku.

"Ti li, Milošu moj! Odakle u noć?"

"Iz Zagreba. Sunce me prevarilo te zakasnih idući iz Komogovine."

"A kako tvoji u kući?"

"Sva je svojta zdrava, slava bogu i svetomu Nikoli. Ali mene je tjeralo od kuće! Pusta je. Nema mi Mare -"

Haramija umuknu sagnuv glavu. Je l' suza bila, šta li? Bog zna.

"Nu", razabra se junak, "idući Zagrebom načuo sam koješta. Kuha se ondje, zvijezde mi. Bune se ljudi na vašega gospodina oca rad neke pravde - šta li. Svi pođoše na divan na gradsku kuću."

"Zar svi?"

"E da!"

"I Krupić?"

"Ta valjda."

"Ču li me, Miloše!", prihvati Pavao potiše, "poći mi je u Samobor za poslom."

"Bi l' s vama?"

"Sam ću. Do koji dan evo me natrag. Ti zalazi u Zagreb. Pripazi šta tu biva, navlaš oko zlatarove kuće, pa da si mi sve dojavio - sve! Zbogom!", i odjuri Pavao.

"Zbogom pošli, gospodaru!", odvrati Miloš gledajući za Pavlom. "Hm! Bijes ga znao, moga gospodara. Za svoga vijeka ne vidjeh takva čudaka. Podivljao kao vuk iz gore."

Polako se spuštao div šumskim jarkom. I uze bugariti turobno, žalobno, zavlačeći nadugo kao da se kap po kap krvi kida od njegova srca. U dubini gorskoj zamre mu tužna pjesma.

I više se popeo krvavi mjesec.

Po zagrebačkim ulicama ni duše. Drijemljući otvori vratar Pavlu gradska vrata. Mladić pojurio Kamenim vratima. Zar tetki na noćište? Da, ali kasnije. U zlatarovu vrtu stajalo bujno cvijeće, stajalo mirno drveće. Ni dašak nije pirnuo hvojkama. Ali od bijela bosilja, od kitnjaste lipe plovila je uzdahom mila daha, da ti omami dušu. Iza krova lebdio mjesec, lišćem i cvijećem prelijevalo se plavetno svjetilo, a pred kućom se sterala sjena. Mladac ustavi konja da vidi gdje mu želja počiva. Ali gle! Ne bijeli li se nešta iz sjene? Da. Ženska li? Dvije ženske. Na klupi pred kućom očekuje Dora oca, a na stubama kraj nje sjedi predući Magda. Hoće li skoro otac doći? Bog zna. Varoška gospoda nešta se tajna dogovaraju kod suca. Čuj! Šta bi to?

"Isuse!", zaviknu Dora pokriv si rukama lice.

Pred njom stajaše Pavao. Sjena zastire mu tijelo, samo oko glave plivala mu je zlatna mjesečina.

"Doro! Ja sam!", prihvati mladić mekanim glasom nakloniv glavu k djevojci.

Magdu izda sapa. Od straha žmirkala je očima i čudno glavurdala.

"Vi?", stade stara šaputati, "milostivi gospodine! Pa sad? Za rane božje. - I kao gljiva ste izrasli pred nama! - Bože, oslobodi me teškoga straha! - Ali to ne valja - nikako ne valja! Idite, bit će zla! Da bi ovako kum? - Pomozi mi sveti Blaž!"

"Otiđite, gospodine Pavle!", prodahnu mladica u prepasti dignuv ruku.

"Dobro!", odvrati Pavao življe uhvativ djevicu za ruku, "da otiđem? Mogu li?"

"Joj! joj! Bože, bože!", zagaknu starica. "Sramote, velike sramote! Čast i poštenje vam, milostivi gospodine, po danu, na vrata, da! Ali po noći preko plota kao tat, da oprostite, i grijeh je i sramota. Te regule nema u Svetom pismu ni za gospodu!"

"Kumo!", ukori je Dora.

"I ne stoji. Id' u kuću, odmah id' u kuću. Da bi otac -, ta ubio bi me! Dorice, draga Dorice, id' u kuću. Bože, bože! - Da te pokojna majka vidi!"

"Gospodine Pavle, ako boga znate, idite!", šapnu Dora otimljuć mu ruku.

"Hoću. Ali slušaj me. Samo riječ. Moram. Danas mi se u srce zarinuo krvav nož, htio sam da prokunem dan na koji me majka rodila. Tmina mi pade na oči, kamen na srce, bilo mi je da se živ zakopam. Ali neviđena ruka trgnu me iz čame, ponese me pred tebe, djevojko. Da mi je put zakrčio rođeni brat, bio bih ga ubio. Karaj me da sam ušao kao zlotvor amo, karaj! Istina je. Htjedoh ti vidjeti samo kuću, opazih tebe. Srce me srvalo. Srce, Doro moja - koje čuva u sebi predragi zapis - ime tvoje. Šta mi je volja - šta snaga - šta pamet? Sve si samo ti, djevojko moja! Kad sam dozivao u pamet onaj blagi čas gdjeno ti suze ljubavi potekoše niz moje čela, mišljah da je samo bio san - o raju, o bogu. Ali sad sam kod tebe. Ovo je tvoja ruka. Sad mi je dobro. Oj djevojko, nemoj da sve to i snom bude, reci, poboga živoga, da me voliš. Vjeri mi se da me iznevjeriti nećeš ma kako nas raskidali. I evo ti nevjeren plemićku podajem ruku da neću biti nego tvoj - i ne ugledao lica božjega ako nisam pošten i čist."

"Ne govori, ne govori, Pavle", odvrati djevojka dršćući kroz suze, "da, da, tvoja sam, ali ne govori, previše sam sretna!"

I baci mu se u naručje i trgnu mu se iz naručja pa zavapi:

"Zbogom, Pavle! Evo me, kumo!"

"Prosti nam grijehe, oj milosrdni bože!", zamrmlja stara i ode sa Dorom u kuću.

Žurno pohiti Pavao na konju u svoje noćište.

Mjesec se sakri za oblak. Na ćošku stajaše čovjek dugoljan - Đuro Garuc - ovaj put noćobdija sa velikom halebardom. Kadno užasni konjik kraj njega proleti, prekrsti se dugoljan i zamrmlja:

"Vidiš! Vidiš!"